01.01.00
Politika
20.10.2001.
Upotreba zla u novom dobu Aleksandar Tišma
Opasnost zaboravljanja
Verovatno ja suviše mnogo zahtevam od čoveka tražeći da on uvek zna šta je činio i šta su mu drugi činili, i da se nikad ne prepusti snovima, dakle onome što nije stvarnost nego zamišljanje. Možda na taj način sebe kažnjavam što podležem zaboravu i snovima, a tom podleganju ne mogu da se oduprem
U knjižarama nećete lako pronaći dela Aleksandra Tišme. Ovaj pisac, jedan od naših najznačajnijih savremenih stvaralaca, izuzetno cenjen i u svetu, spada u najčitanije; u jedinoj našoj knjižari na Internetu pročitaćete da je od 29 naslova Aleksandra Tišme, rasprodato dvanaest, uključujući i sabrana dela! Za predstojeći Beogradski sajam knjiga, beogradska "Prosveta" objavila je "Najlepše pripovetke Aleksandra Tišme", a kratke priče, na tragu gorkog samoispitivanja karakterističnog za Tišminu ispovest "Sečaj se večkrat na Vali", pojaviće se u izdanju Srpske književne zadruge.
Proza Aleksandra Tišme čita se naizgled lako, ali se nad njom bdije i kada se zaklope stranice knjige jer je opora, tužna i opominjuća. Zato se u razgovoru za "Politiku" sa Aleksandrom Tišmom prirodno nameće nekoliko tema: nasilje, zlo, strah, kazna, umetničko transponovanje životnih gorčina u lepotu reči, i emocija koje peku i opominju.
Strah i kajanje
U novi milenijum ušli smo sa nasiljem kakvom se nismo nadali. I sa nasiljem i sa osvetom. Jesmo li to od upotrebe čoveka došli do upotrebe zla?
- Ne bih se složio da se nismo nadali. Naime, niko, naravno, nije znao da će u prvoj godini ovog novog milenijuma teroristi srušiti zgrade u Njujorku. Ali se to moglo sasvim očekivati. Prvo, zbog same prirode ljudske, koja neprekidno istražuje mogućnosti uništavanja drugih ljudi, životinja i biljaka. A, sem toga, dovoljno je bilo videti filmove i serije koje je Amerika proizvodila pa shvatiti koliko su ljudi željni da vide uništavanje, da mu se, toplijem, krvavijem, što više približe. Kao da nisu bili više zadovoljni onim prikazima ratova gde se puca jedan u drugog, mecima, topovima, gde se bacaju bombe, nego su preko tih filmova zadovoljavali svoju potrebu da vide kako se žrtvi zariva nož, kako grudni koš probijaju projektili veći od čovekovog tela. Ta groteska, ta prekomernost nasilja prosto je nametala neophodnost da se to ostvari. Jer, filmovi su naši snovi onoga čega se bojimo, i što istovremeno priželjkujemo.
I, sa te strane gledano, te ratničke pojave XXI veka su samo logični nastavak onoga što smo ranije doživeli. Upotreba zla nije ništa novo. To su samo nove forme nasilja, koje su se nametnule potrebama za tim istim nasiljima.
o Postoje li u toj erupciji nesreće korektivi ljudskog ponašanja?
- Korektiv je jedino strah. Ako se uplašimo mogućnosti da budemo uništeni, mi, naša deca, naše porodice, onda se može desiti da zastanemo pri pomisli da učinimo neko nasilje, neko zlo. Međutim, ne treba suviše računati sa ljudskom svešću o mogućnosti da se bude kažnjen za nasilje koje se čini. Često ubica zna da će smrt ju nanosi drugome morati da plati čak i sopstvenom smrću, ali on ne može da se zaustavi. Strah za razaranjem je u njemu veći i od straha.
o Znači, tu nema kajanja?
- Ne. Kajanje dolazi tek posle čina, kada se on ne može poništiti. On je izvršen. Pa i pitanje je da li je kajanje došlo zbog toga što počinilac nekoga zla uviđa da je bio suviše surov, suviše isključiv, da se suviše predao svojoj strasti da uništi drugog, ili se on kaje zato što naknadno uviđa da će, za ono što je učinio, morati da odgovara. Nas iskustvo tokom života uči da ćemo za sve što činimo morati da odgovaramo, ako ni pred kim drugim onda pred samima sobom, ali naši impulsi, naše strasti, umeju da nadvladaju, pa onda popuštamo pred njima, bez obzira šta će nas to stajati.
Istina teža od laži
o A strah? U Vašoj priči "Škola bezbožništva" očito nema Boga. Za ničim izazvanu orgiju sile nad čovekom, ubica je nagrađen: izazivanjem smrti drugog, dobija najveći dar, ozdravljenje rođenog deteta. Kako biste to objasnili?
- To je slučajnost. Priča je mogla da se završi sasvim drugačije; moglo je da se desi da počinilac zla, u ovom slučaju policijski agent, za mučenje i smrt zatvorenika bude kažnjen u svojoj porodici pogoršanjem zdravlja, ili smrću, svog deteta. Pisac, to jest ja, u ovom slučaju, odlučio je drukčije, odlučio je da dete ozdravi. U oba slučaja, ako je priča napisana dobro, rešenje može da bude podjednako prihvatljivo za čitaoca. I čak, možda, da izazove istu katarzu. U jednom slučaju, vidi se kako kazna pogađa krivca, a u drugom kako krivac ostaje privremeno nekažnjen. I jedno i drugo je život. A umetnost, to je pokušaj da se rečima kaže taj život.
o Kažete "privremeno nekažnjen". Kakva bi onda bila trajna kazna?
- Trajna kazna bi bila ako bi on, u nekom sasvim drugom, docnijem momentu svog života, putem neke nesreće koja mu se dešava, povezao te dve nesreće, tuđu i svoju, pa došao do zaključka da je za jednu morao da plati drugom. Ali, nemojte zaboraviti da mi govorimo o umetnosti, a ne o životu, jer priča je samo umetnički a ne životni pokušaj. Prema tome, može se desiti i to da nekom ko je počinio zlo nikada ne padne na pamet da je počinio zlo; može mu se desiti da ga potisne, da ga zaboravi. Bilo zato što je ono preteško, bilo zato što je prekoračio granice dobra i zla, pa više ne razlikuje jedno od drugog.I takva mogućnost mogla bi se opisati u jednoj priči, koja bi bila dovoljno uverljiva da se čita. Umetnost, kao i život, pruža bezbrojne varijante i zla i dobra.
o I gde je onda tu Bog?
- Bog je u čoveku koji želi da veruje da ga ima.
o Vaši junaci razmišljaju o onome što čine, a čine uglavnom ružne stvari. Oni su i počinioci i tumači svoga dela. Zašto beže od istine u nedelo, zašto beže od suočavanja sa istinom kada im je neko drugi može reći? Jedan Vaš junak u takvoj situaciji beži u samoubistvo. Je li i ono jače od istine?
- Istina je često teža od laži. Istina može da bude ponižavajuća, ona može da pokaže da smo nedorasli sukobu koji je pred nama, koji je neizbežan. U tom slučaju, padamo u histeriju, gubimo glavu, i da bismo izbegli sagledavanje istine da smo suviše slabi da istini pogledamo u oči, mi radije uklanjamo onoga koji to vidi isto kao i mi, onoga ko je svedok naše slabosti, koji nas prozire, koji je nepodnošljiv za našu sujetu i našu želju da budemo jači nego što jesmo.
Moralno merilo
o Zar se u tome ide i do samoubistva?
- Samoubistvo je samo jedan način uklanjanja neprijatelja. Ako smo sami mi neprijatelji sebi, onda smo spremni i na to, pod pretpostavkom da nam je teže da se suočimo sa onim što sami o sebi mislimo. Znači, za samoubistvo je potrebno više mrzeti život nego smrt.
o Je li to odabrana kazna? Ako jeste, da li je onda uopšte kazna? Ako Boga nema, gde su granice zla?
- Ja samoubistvo ne shvatam kao kaznu nego kao izlaz iz nepodnošljivog života. Što se tiče kazne, u slučaju da Boga nema, kao jedina kazna ostaje samo naša savest, naše saznanje da smo nekome pokvarili život ili da smo ga čak uništili. A svaki čovek instinktivno zna da na to nema pravo.
- Postoji u čoveku jedno moralno merilo, nezavisno od njegove eventualne religioznosti ili areligioznosti. Zna on da ubiti muvu jeste korisno za boravak u nekoj prostoriji, ali da je to ipak ubistvo, ukidanje života nekoga bića. Druga je stvar što smo mi ljudi sebi stvorili neke pogodnosti i neke korekcije u tom saznanju, pa smatramo da životinje i biljke ne spadaju u stvorenja koje je zabranjeno uništavati. Od toga shvatanja samo je jedan korak do onoga da nije zabranjeno ubiti naše neprijatelje, one koje mi smatramo neprijateljima, one koji nas ugrožavaju ili ne ugrožavaju ali koje smatramo drugačijim od nas, pa nam smetaju, ljude koji zauzimaju prostor u kojem bismo mi voleli da se proširimo...
o Možda je, onda, samo vreme, taj sofisticirani ubica, koji ubija naša sećanja, jedina kazna? Da li ste zbog toga tako nemilosrdni u "traganju za izgubljenim vremenom"?
- Kaže se da vreme leči, da je zaborav jedna dobrobit. Kaže se da je san druga dobrobit. Ja, međutim, osećam i zaborav i san kao neku uvredu naše svesti, našeg odraslog bića. Verovatno ja suviše mnogo zahtevam od čoveka tražeći da on uvek zna šta je činio i šta su mu drugi činili, i da se nikad ne prepusti snovima, dakle onome što nije stvarnost nego zamišljanje. I sasvim je moguće da ste Vi u pravu da je moja presuda ljudima o kojima pišem stroga. Možda na taj način sebe kažnjavam što podležem zaboravu i snovima, a tom podleganju ne mogu da se oduprem kaže na kraju razgovora za "Politiku" Aleksandar Tišma.
Anđelka CVIJIĆ
01.01.00
Politika
10.07.2002.
NAJLEPŠE PRIPOVETKE ALEKSANDRA TIŠME
Istrajnost zla
Priče klasika srpske književnosti objavila "Prosveta" u izboru Milisava Savića
U biblioteci "Naj..". beogradske izdavačke kuće "Prosveta" objavljen je izbor pripovedaka Aleksandra Tišme, školskog pisca, pisca svetskog glasa i živog klasika srpske književnosti, kako je već u prvoj rečenici predgovora zapisao priređivač Milisav Savić.
Za Savića, Tišmina proza traži izbirljivijeg čitaoca, i to pre svega onog koji je svestan učinka novije istorije, i to na ovim prostorima, balkanskim, gde je taj učinak, već po tradiciji, bio i podmukliji i tragičniji, a često i farsičniji. Traži, smatra Milisav Savić, onog čitaoca koga je život već uzdrmao, pa i dobro opekao ili bar onog koji je, direktno ili indirektno, osetio svu istrajnost zla i ružnog i njihovu neprestanu metamorfozu.
Na jučerašnjem predstavljanju knjige "Najlepše pripovetke Aleksandra Tišme", u Galeriji "Prosvetine" knjižare "Geca Kon" u Knez-Mihailovoj u Beogradu, Milisav Savić je podvukao da u Tišminim pripovetkama nije eksplicitno izneto da je čovek predodređen da čini zlo. "U životu nije ružan početak već kraj", dodao je Savić, interpretirajući osnovnu ideju Tišme pisca. Govoreći, istovremeno, i o knjizi "Pesme i zapisi" Aleksandra Tišme, a u okviru "Prosvetinog" projekta izabranih dela ovoga pisca koji bi sa još tri preostale knjige do kraja godine zaokružio 12 tomova Tišminog književnog dela, Savić je dodao da se u piščevim pesmama prepoznaje atmosfera koja će kasnije da obavije i njegovu prozu.
Sam Aleksandar Tišma juče je rekao da je vrlo zadovoljan izborom i brojem pripovedaka koje su ušle u izbor "Najlepših..".. Najiskrenije rekavši da ni do čega u literaturi koju je pisao nije lako dolazio, pa prema tome nije ni bilo potrebe da pesme piše poput nekih drugih književnika u potaji, poznati pisac je potvrdio Savićevo mišljenje da je poezija koju je stvarao ključna tačka njegovog pisanja uopšte. Te su pesme čak i program Tišminog kasnijeg pripovedačkog opusa, one su sublimirani, sažeti vid njegovog doživljaja sveta i života.
"Najlepše pripovetke Aleksandra Tišme", prema rečima pisca, mogu se slagati poput kockica, da bi se na taj način došlo do nekog oblika. Svako slaganje sklapa jednu sliku, ružičastu, zelenu, ljubičastu, baš onakvu kakav je i život sam, čas sunčan čas ispunjen oblacima. Izbor je, kaže Aleksandar Tišma, jedna lepa igra koja čoveku pruža mogućnost da prošlost, i svoju i vremena u kojem je živeo, gleda sa odstojanja kroz neke nove slike.
A. Cvijić
Foto: Ž. Jovanović
01.01.00
Politika
17.02.2003.
Odlazak evropskog književnika
Živeo je u Novom Sadu, a u Evropu je ušao zahvaljujući knjigama na francuskom jeziku
Otišao je i poslednji od čuvenog novosadskog trolista: Mladen Leskovac, Boško Petrović i Aleksandar Tišma (1924). Novosađani ih pamte kao trio koji je iz zdanja Matice srpske odlazio skoro uvek zajedno u prvim poslepodnevnim časovima: u sredini bi bio Leskovac, koji je bio 11 godina stariji od Boška, a 20 godina stariji od Tišme. Ali, imali su vazda iste teme - književne. Sva trojica su bili beskrajno radoznali, znalci jezika, od mađarskog do nemačkog, francuskog, ruskog, engleskog.
Tišma nije krio da je druženje s njima bilo presudno da se, nakon bavljenja novinarstvom (od 1945. do 1949. u "Slobodnoj Vojvodini", a potom i "Borbi"), upravo 1949. godine skrasi u Matici srpskoj, u izdavačkom preduzeću gde će sretati i razgovarati sa najistaknutijim piscima bivše Jugoslavije, a potpisivao je i njihove knjige u to vreme kao urednik prestižne izdavačke kuće. Ostaće i saradnik Letopisa Matice srpske (pisao je zapaženu rubriku "Listajući časopise", iz broja u broj), a od 1958. do 1979. godine bio je član Uredništva Letopisa da bi od 1969. do 1973. bio i glavni urednik.
Fotografisanje u Nišu
Prvu knjigu, zbirku pesama "Naseljeni svet" objavio je kod Matice srpske 1956. godine a u književnosti se prvi put javio 1950. godine. Pisao je pesme, pripovetke, prikaze knjiga, beleške. Napisao je 1953. godine i dramu "Cena laži", koja je prikazana u Narodnom pozorištu u Nišu, kada je na čelu te kuće bio Velimir Živojinović Masuka, vrsni književnik, znalac i prevodilac.
Tišma je došao u Niš sa svojom životnom saputnicom Sonjom, na premijeru, dugo je razgovarao sa Masukom i glumcima, a tu se našao i kritičar "Politike" Milutin Čolić... Nikada, govorio je, nije bio tako uzbuđen kao tim susretom na sceni sa svojim prvencem. Govorio je:
"Bolje je pisati knjige, gde ne znaš onog ko te čita, ili ga bar ne vidiš dok to čini..".
I još jedna upečatljiva uspomena Tišmina iz Niša. Videli su fotografsku radnju i setili se da nemaju venčanu sliku. Glumac, potom i prevodilac Eugen Verber, inače Novosađanin, pozajmio mu je kravatu i posle sedam dana stigle su fotografije.
U jesen 1954. godine Aleksandar Tišma primljen je u Udruženje književnika Srbije, što je bila i zvanična potvrda da je književnik. U molbi za prijem je, između ostalog, napisao:
"Pored originalnog književnog rada, bavim se i prevođenjem sa nemačkog, mađarskog i engleskog jezika. Do sada su mi objavljeni prevodi ?Novi spahija? od Jokaija, ?Jučerašnji svet? od Stefana Cvajga, a kao jedan od prevodilaca učestvovao sam u izdavanju zbirke pripovedaka ?Šest jutara ruža? od mađarskih pripovedača, i ?Zločin lorda Artura Sevila? od Oskara Vajlda".
Preporuku za prijem potpisali su Mladen Leskovac i Boško Petrović. Bilo je to vreme kada im se u Novom Sadu pridružio i Borislav Mihailović Mihiz, kao upravnik Biblioteke Matice srpske. Tada su uobičavali da malo duže posede i u kafanama, gde su se vodile duge, žestoke rasprave o novim knjigama i novim piscima.
Teretnim brodom u svet
Tišma će punu slavu kao pisac, i to evropski, steći tek posle devedesetih. Sam je govorio da je punu zrelost stekao objavljivanjem romana "Knjiga o Blamu" (1972), potom romana "Upotreba čoveka" (1976) i zbirke pripovedaka "Škola bezbožništva (1978). To su, kako je tvrdio, zajedno sa knjigom "Za crnom devojkom" (1969), njegove najizvornije, najspontanije knjige za koje je pobrao silne nagrade: NIN-ovu, "Nolitovu", nagradu Narodne biblioteke Srbije, Andrićevu nagradu, nagradu Sirmai Karolj...
Potom su došla priznanja u svetu, zahvaljujući pre svih njegovom izdavaču Vladimiru Dimitrijeviću, koji mu je na francuskom jeziku objavio prvu knjigu ("Škole bezbožništva"). O Dimitrijeviću će Tišma napisati jedan od retko slatkorečivih odanih tekstova, a s njim ga je na jednom od frankfurtskih sajmova upoznao Jovan Hristić.
Veliki putnik, Aleksandar Tišma obišao je Evropu, Severnu i Južnu Ameriku. Išao je na kongres PEN kluba u Brazil, brodom, i to dva dana i dve noći vozom do Avra, a onda 20 dana teretnim brodom do Rio de Žaneira. Tako je brodom, teretnim, putovao i u Severnu Ameriku. Sve zbog straha od letenja avionom.
Tih osamdesetih godina prošlog veka, kao verni čitalac i saradnik "Politike", Tišma je predlagao Uredništvu našeg lista da pravi seriju intervjua sa piscima ili putopisnih napisa koji bi mu "stvorili razlog" da putuje i tako se, kaže, zabavi. Čak je "Politici" podneo i zvaničan predlog gde i kako da ga pošalje na put. Ali, dogovor nije postignut.
Bio je jedan od osnivača Vojvođanske akademije nauka i umetnosti i, nakon povratka iz egzila (od 1992. do 1995. živeo u Francuskoj, gde je dobio najviša zapadnoevropska književna priznanja), najradije je sedeo u zgradi ogranka SANU u Novom Sadu. Tu je redigovao i svoj dnevnik od hiljadu i nešto strana koji mu je 2001. godine objavio Zoran Stojanović. To je dnevnik u kome se mogu videti časovi Tišminog nezadovoljstva sobom, ali i sredinom u kojoj je živeo. Govorio je da je "literatura sva ispunjena izborom i njegovim posledicama, dakle slobodom, u mnogo većoj meri nego što je život".
I naglašava:
"Ja sam uvek težio za preglednošću, mrzim haos, pijanstvo, maglu u glavama..".
Bio je prvi naš pisac koji je dobio Orden viteza nacionalnog reda Francuske za zasluge za humanističke vrednosti.
Otišao je, dakle, evropski pisac. Pisac čije su knjige doživele istinske uspehe i kod kritike i kod čitalaca, ne samo u Francuskoj i Nemačkoj, već i u Holandiji, Finskoj, Italiji, Norveškoj, Izraelu, Americi, Engleskoj i, naravno, kod nas.
Smrti se užasavao (to su njegove reči), a rođen je u Horgošu, gde su ga roditelji krstili u Pravoslavnoj crkvi.
Radovan Popović
Politika
18.02.2003.
ODLAZAK VELIKANA NAŠE KNJIŽEVNOSTI
Priznat i cenjen
Sahrana je danas u 15 časova na novosadskom Novom groblju
Novi Sad, 17. februara
Velikan naše književnosti, poznati pisac, akademik Aleksandar Tišma koji je preminuo u 80. godini života, juče u Novom Sadu, nakon duge i teške bolesti, biće sahranjen sutra u 15 časova na novosadskom Novom groblju. Povodom njegove smrti za sutra u 13,30 časova u našoj najstarijoj kulturnoj instituciji, Matici srpskoj, biće održan zajednički Komemorativni skup ogranka SANU u Novom Sadu i Udruženja književnika Vojvodine.
Inače, danas su u Novom Sadu sva kulturna dešavanja započinjala odavanjem počasti, minutom ćutanja, preminulom književniku. Tako je i sinoćnja svečana sednica Matice srpske, povodom 176. godišnjice postojanja i 50. godišnjice izlaženja zbornika Matice srpske za književnost i jezik, počela odavanjem pošte velikom piscu.
O Aleksandru Tišmi priznatom i cenjenom piscu dobitniku brojnih nagrada za svoje stvaralaštvo nosiocu dva državna priznanja Austrije za evropsku književnost i Ordena viteza nacionalnog reda Francuske za zasluge za humanističke vrednosti na sutrašnjoj komemoraciji u ime novosadskog ogranka SANU govoriće Sveta Petrović, u ime Matice srpske, sekretar književnik Dragan Stanić a na groblju prof. dr Jovan Delić.
NA VEST O SMRTI
Božidar Kovaček: Jedan od najvećih
- Aleksandra Tišmu sam uvek video kao jednog od najvećih pisaca ne samo ove sredine već i regiona. Jednog od onih koji sa knjigom na više jezika ulaze u trezor evropske i svetske literature i koji u prevodima na strane jezike neizmerno doprinosi ugledu naše književnosti u svetu. Posebno što je Tišma svoju lepu i veliku karijeru pisca počeo u krugu pisaca Matice srpske i što je do penzionisanja, profesionalno, bio vezan za izdavačke poslove u Matici. Time je njegov trag u ovoj našoj staroj kulturnoj ustanovi podjednako markantan kao i u našoj literaturi.
Čedomir Popov: Kandidat za Nobelovu nagradu
- Umro je jedan ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu za književnost. Novi Sad je njegovom smrću izgubio ne samo najznamenitijeg sugrađanina, već i svedoka njegovog života u XX veku.
Laslo Vegel: Pisac Novog Sada
- Tišma je bio vrlo značajan pisac, ali, nedovoljno cenjen i nikad priznat do kraja. U našim površnim vremenima bio je suviše kompleksan i višeznačan i što se tiče estetske vrednosti ali i misaonog sveta. Bio je pisac Novog Sada i ničije zemlje. To ničija zemlja je jedna velika teritorija u Evropi na kojoj žive svi koji imaju složeni identitet. Ona se možda prostire od Trsta do Gdanjska. Njeni stanovnici su Klaudio Magris, Danilo Kiš ili Ginter Gras.
Filip David: Mnogo smo izgubili
- Duboko žalim zbog njegovog odlaska, jer, osećam da smo time svi mnogo izgubili. Bio je jedan od naših najznačajnijih i najboljih pisaca, čija su dela bila poznata u svetu i prevođena na mnogo jezika. Iza pisca velikog imena u našoj književnosti ostalo je isto tako veliko delo. Njegovi romani, drame, eseji, dnevnici ostaće kao ogromno i verodostojno svedočanstvo o vremenu u kome smo živeli.
M. Karadžić
Telegram Miodraga Isakova
Predsednik Reformista Vojvodine i potpredsednik Vlade Srbije Miodrag Isakov povodom smrti akademika Aleksandra Tišme uputio je njegovoj porodici telegram saučešća. U njemu se između ostalog kaže da delo velikog pisca, našeg najvećeg književnika i prvograđanina Novog Sada, ostaje da živi u sećanjima svih mislećih ljudi ovog podneblja. Njegova ličnost - borca za ljudska i građanska prava, zagovornika humanosti i tolerancije, jednog od osnivača Reformista Vojvodine - predstavljaće uzor nezavisnog mišljenja i beskompromisnog ličnog stava, ostaće da lebdi nad novosadskim trgovima i njemu dragim dunavskim obalama.
Danas
18.02.2003.
POVODOM SMRTI KNJIŽEVNIKA ALEKSANDRA TIŠME
Vernik istine
Novosadski kej, Dunavska i Svetozara Miletica, zgrada Platoneuma gde je smesten ogranak SANU gde bi Aleksandar Tisma navratio na kafu, zatim Pasiceva do Matice srpske kuda je gotovo svakodnevno nekoliko decenija hodio knjizevnik svetskog renomea, ostace pusti. Tisma nas je napustio u svojoj 79. godini ostavivsi za sobom bogato knjizevno stvaralastvo. Pisao je o Novom Sadu, o malom gradu i malim, obicnim ljudima ali na izuzetan umetnicki nacin, sigurnom rukom i s puno individualnosti. Pisuci o Novom Sadu stvorio je novi grad u kome su se Novosadjani ogledali u nekoj nevidljivoj, nikad uhvatljivoj ali uvek tu negde prisutnoj, istini.
Pored pustih ulica, za njim ce ostati romani kojima se rado vracamo, poput "Knjige o Blamu", "Upotreba coveka", "Vere i zavere", "Za crnom devojkom", iz koje su mnoge generacije naucile da zivot nije pitak kao mleko ali da se u njemu ipak moze naci nesto slatko kao med.
Prvu poetsku zbirku "Naseljeni svet" Tisma je objavio sredinom pedesetih, sledila je zbirka "Krcma", da bi se tek nakon nje "pronasao" u prozi koja ga je vinula u besmrtnost. Prva knjiga prica bila je "Krivica", zatim "Nasilje", "Mrtvi ugao", "Povratak miru", "Skola bezboznistva". Pored vec pomenutih antologijskih romana tu su "Begunci", "Kapo", "Koje volimo", "Siroka vrata", autobiografske "Secaj se veckrat na Vali" i kapitalni "Dnevnik 1942-2001". Aleksandar Tisma bio je ugledan evropski pisac o cijem se radu s pijetetom govorilo na univerzitetima i akademijama Starog kontinenta. Bio je clan Srpske akademije nauka i umetnosti, stalni clan saradnik Matice srpske ali i Akademije umetnosti Berlin - Brandenburg. Prevodio je s madjarskog i nemackog jezika, a njegova su dela prevodjena na dvadesetak evropskih jezika.
Gotovo u nedelju dana razlike stigle su: iz stampe knjiga "Besudbinstvo" Imrea Kertesa s Tisminim prevodom s madjarskog i vest da je Kertes dobio Nobelovu nagradu za knjizevnost.
Delo Aleksandra Tisme ovencano je s mnogo nagrada koje ga, bez obzira na njihovu vrednost i znacaj, nisu pritiskale. Bio je laureat Brankove, Ninove, Nolitove, Andriceve, Oktobarske i Februarske nagrade Novog Sada. Za prevodjenje s madjarskog jezika dobio je nagradu "Bazalikom", za evropsko razumevanje knjizevnu nagradu Lajpciga, Drzavnu nagradu Austrije za evropsku knjizevnost, nagradu grada Palerma "Mondelo"...
Telegrame saucesca porodici Tisma uputili su predsednik Skupstine Vojvodine Nenad Canak, gradonacelnik Novog Sada Borislav Novakovic, predsednik IO Skupstine grada Branislav Pomoriski, predsednik Reformista Vojvodine Mile Isakov, predsednik IO Skupstine Vojvodine Djordje Djukic, pokrajinski sekretar za obrazovanje i kulturu Zoltan Bunjik.
"Izrazavam najdublje saucesce i tugu zbog odlaska naseg velikana. Knjizevnost, novinarstvo i prevodilastvo bez velikog Tisme nije zamislivo. Knjiga ?Upotreba coveka? obelezila je sedmadesete godine, Aleksandar Tisma je obelezio vek", reci su Nenada Canka u telegramu saucesca. "Jutros se Aleksandar Tisma nije probudio. Kada je prvog februara 2001. godine primao Februarsku nagradu, rekao je da ovaj grad voli jer on ?ne ferma svoje ljude?, da ne bi voleo ?da ga smatraju za idejnog spasioca u vreme kriza? i da ?ne pise nista novo, vec se vraca svojim starim papirima?. Zelim mu da ga na Onoj strani docekaju likovi oko kojih se najvise trudio. Tisma nikada nije cenio osrednjost - i vecnost mora da mu bude bogata. Znajuci ko ga sve docekuje, siguran sam u to", reci su gradonacelnika Borislava Novakovica povodom knjizevnikove smrti.
"Delo Aleksandra Tisme ostaje da zivi u secanju svih mislecih ljudi ovog podneblja, a njegova licnost - borca za ljudska i gradjanska prava, zagovornika humanosti i tolerancije, jednog od osnivaca Reformista Vojvodine - predstavljace uzor nezavisnog misljenja i beskomromisnog licnog stava. Tisma nas je fizicki napustio ali njegova misao, koja nas uci da je ljudski zivot tragican ali vredan borbe ostace da lebdi nad novosadskim trgovima i njemu dragim dunavskim obalama", stoji u telegramu koji je poslao Mile Isakov. Predsednik IO Skupstine grada Branislav Pomoriski, u telegramu porodici Tisma izrazio je saucesce povodom "odlaska coveka koji je svojim knjigama ucinio da smo ponosni sto smo Novosadjani i njegovi savremenici". "Duboko nas je potresla iznenadna smrt akademika Aleksandra Tisme, knjizevnika i prevodioca.
Aleksandar Tisma je najpopularniji novosadski i vojvodjanski romanopisac koji je nastavio tradiciju naseg gradjanskog romana. On je i nas hronicar ratnih stradanja", kaze se izmedju ostalog u recima saucesca koje je Zoltan Bunjik uputio ozaloscenoj porodici.
U Matici srpskoj danas u 13.30 bice odrzana komemorativna svecanost na kojoj ce govoriti predsednik ogranka SANU u Novom Sadu Zoran Kovacevic, predsednik Matice srpske Bozidar Kovacek i predsednik Udruzenja knjizevnika Vojvodine Jovan Zivlak. Sahrana Aleksandra Tisme zakazana je za danas u 15 sati na Gradskom groblju u Novom Sadu.
A. Loncarski
LJUBICA ARSIC: Ugradio je neke svoje knjige u veliku knjigu vecnosti
Kad umre covek, odjednom treba da citav njegovi zivot, sa njegovim delima i navikama, ranim ustajanjem i nocobdisanjem, radostima i strahovima, sakupimo u nekoliko recenica tuge kojima cemo ga nekako objasniti. Smrt tu dodje kao ziza, kamera opscura, pogled kroz dobro bruseno socivo. Kada umre pisac od nas zivih se ocekuje da njegovo celokupno pisanje, sve njegove knjige sagledamo jasnije i ostrije, da se preslisamo mi zivi sta je jedan od nas koji je pripadao ovom zemaljskom svetu uradio, i za sebe i za nas. Kao da smo mi neke prve blebetave i ne bas pouzdane sudije, koje nastupaju pre onog velikog suda. Kad kazemo Aleksandar Tisma, uvek pomislimo "Upotreba coveka" - mislim da je ova knjiga postala amblem naseg velikog pisca i srpske knjizevnosti, kao sto je "Na Drini cuprija" Andricev ili "Seobe" Crnjanskog.
Ako pisac citavog zivota pise samo jednu knjigu, sto ni malo nije lako, onda ju je Tisma zaista napisao ucinivsi je velikom knjigom - zadatak koji su ispunili samo veliki romanopisci. Pisati o coveku, o njegovoj muci i mracnim silama istorije koje se sudbinom covekovom poigravaju, pisac Tisma je tu veliku poruku primljenu jos iz starog grckog sveta uspesno preneo do nas, ostavljajuci je kao amanet. Kad su Puskinu pravoslavcu zamerili na porocnom zivotu u kojem ne posti i gresno se hvali, plaseci ga poslednjim casom, Puskin je odgovorio da ce on pred gospoda izaci kao pesnik. Aleksandar Tisma pisac, duboko verujem, ugradio je neke svoje knjige u veliku knjigu vecnosti.
S. D.
DJORDJE PISAREV: Magija jezika i imaginacije za kolektivnu svest
Postujem Tismu kao sapatnika u istom mukotrpnom poslu, koji je uspeo na briljantnan nacin, ne samo da bude fascinantan posmatrac i tumac problematicnog i opasanog dvadesetog veka, nego da i licne intimne, zivotne dozivljaje magijom jezika i imaginacije pretoci u kolektivnu svest. Bio je jedan od poslednjih velikih pisaca dvadesetog veka ali ce njegove knjige zasigurno nadziveti epohu u kojoj su nastale i bile tako rado citane.
A. L.
MLADEN MARKOV: Blizak Andricevoj mudrosti
Mladen Markov, ovogodisnji dobitnik Ninove nagrade sa Tismom se susreo samo jedanput, posle jednog knjizevnog programa. "Zajedno smo se nasli na rucku i rucak smo proveli govoreci vrlo malo, u nekakvom recitom cutanju. Bio sam siguran da cemo se jos negde sresti i mnogo govoriti, ali nismo. To je bio jedini susret. Tako da sam ja upoznao delo Aleksandra Tisme, pisca, dakle, a ne i coveka. Njegov opus smatram veoma znacajnim i vaznim. A sad kad mislim na Tismu, sad kada je otisao, cini mi se da je njegova mudrost bila bliska Andricevoj. Ako Andric nije kupovao novi mantil, nego je nosio stari da ne bi skretao paznju, cini mi se da je i Tisma onaj koji je u mnogim zivotnim situacijama postupao na taj nacin", kaze Markov.
S. D.
RADIVOJ MIKIC: Novo svetlo na mrak u ljudskoj dusi
Kao i nekoliko pisaca koji su u knjizevnost usli 50-ih godina (Pavle Ugrinov, Mladen Markov), i Aleksandar Tisma je poceo kao pesnik, ali je pravu knjizevnu afirmaciju stekao kao pripovedac i romansijer. Kod nas se ne ceni mnogo urednicki rad, ali je Aleksandar Tisma kao urednik u Matici srpskoj i kao urednik Letopisa Matice srpske, ucinio jako mnogo i za afirmaciju pojedinih pisaca i za afirmaciju modernog knjizevnog izraza. Kao prozni pisac Aleksandar Tisma je govorio o najznacajnijim i najtragicnijim iskustvima coveka 20. veka, a posebno o logorskom iskustvu, i zbog toga se i moze reci da je on jedan od onih pisaca koji su bacili novo svetlo na mrak u ljudskoj dusi.
Pored Tisminog pripovedackog i romanesknog opusa, veoma vazno mesto ce imati i njegovi tekstovi autobiografskog i memoarskog karaktera jer ce pokazati kako se formiralo iskustvo na kome je izrastao jedan od najznacajnijih knjizevnih opusa u srpskoj knjizevnosti 20. veka.
M. J.
BOSKO IVKOV: Bio je nemilosrdan i prema samome sebi
Tismu sam video poslednji put u Skupstini Vojvodine kad je dosao da primi nagradu "Svetozar Miletic". Vec tada je bio jako bolestan, videlo se na prvi pogled da je umoran i slab. Kad sam ga nakon toga zvao telefonom rekao mi je da je tesko bolestan i da je pobegao iz bolnice gde nije mogao da izdrzi. Tisma mi je bio urednik na razne nacine. Upoznao sam ga u Letopisu Matice srpske jos sezdesetih godina. Svoje prve tekstove, prikaze knjiga, pripovetke, a kasnije i knjige objavio sam pod njegovom urednickom rukom. Za one koje ga nisu poznavali, Tisma je delovao zatvoreno, "zakopcano", distanciran i odbojan. Medjutim, jeste da nije bio kurtoazno razgovorljiv, ali je voleo da razgovara o mnogo cemu. Na direktna pitanja tako je odgovarao. Iskreno i istinoljubivo, ali bez patetike, argumentovano, otvoreno i vrlo cesto oporo.
On je bio pisac oporog, tamnog realizma. Iz takvog poetickog ugla on je sagledavao svet. U njegovim pripovetkama i romanima naci cemo jedan prizeman i ogoljen svet, cesto polusvet i podzemlje. To je svet gubitnika, otpadnika, ljudi propalih sudbina. Za Tismu bi se moglo reci da je bio pisac koji je bez patetike i bez sentimentalnosti svedocio o surovim vremenima u kojima je i sam ziveo. Medjutim bio je nemilosradan i prema samome sebi. U svojim "Dnevnicima" on je s velikom snagom samosuocenja svedocio sebe u nekim jako losim situacijama. Mogli bi reci da je bio vernik istine. U sveukupnoj srpskoj knjizevnosti nije bilo tako istinoljubivog memoariste.
A. L.
Večernje novosti
17.02.2003.
Pisac tragičnih sudbina
Korice rukopisa akademika Aleksandra Tišme, su se zauvek sklopile. Posle duge i teške bolesti, preminuo je u nedelju u prvim časovima 16. februara a na isti dan, samo mesec dana ranije, već oboleo, proslavio je osamdeseti rođendan. Tu u svom stanu u središtu njegovog lepog, najlepšeg Novog Sada, kako je govorio za svoj grad, u Tanurdžićevoj palati, u ulici Modene 1, gde je i izdahnuo. To zdanje iz koga se preselio u večnost, često je pominjao u svojim delima, dok još nije bio njen stanar.
Otišao je veliki pesnik, pisac, romansijer, prozaista, putopisac, prevodilac... ali, otišlo je samo njegovo telo, ostalo je delo a ono je- besmrtno. Novosadske ulice biće puste bez ovog vernog šetača koji je imao dobru naviku da krstari bulevarima, trgovima, ulicama i uličicama Srpske Atine iz koje je odlazio i u koju se odano vraćao. Bio je od onih veličina koji se više poštuju nego što se vole, jer bilo ga je teško voleti. Možda i ne bi da su ga ljudi, kolege akademici, književnici i ostali sugrađani bolje poznavali. No, nije bilo lako ni upoznati Tišmu. Takav je bio, takvog su ga prihvatili, cenili.
Galaksija uspomena
Ostavio je u rečima, ogromno bogatstvo. NJegovo analitičko pero zadiralo je u bit savremenih tema poput rata, čoveka u nevremenu, zlo, nasilje, sivilo života, ljubav, čovekovo traganje za smislom... Iza njega su ostali životna saputnica Sonja i sin Andrej, poznati likovni kritičar i slikar.
Od rođenja, daleke 1924. godine u Horgošu pa sve do smrtnog časa Tišma je živeo punim životom. Obrazovan i porodičan. Posle novosadske gimnazije, maturirao je 1942. godine, u Budimpešti završio studije ekonomije na Ekonomskom i uporedo na filozofskom fakultetu, romanistiku.
Iako se znalo da već nekoliko meseci život ističe iz Tišme, o tom naslućujućem rastanku nikome nije govorio. Čekalo se da ?ode?, jer su takve bile stručne lekarske prognoze, mirilo se sa tom činjenicom, no, sada kada ga nema, svima je teško.
- Mene je vest o Tišminoj smrti veoma pogodila ? kaže Draško Ređep, književni kritičar, vrstan poznavalac njegovog života i dela ? Nikada se više neće desiti da nas dvojica, kako je gotovo bio običaj, sedimo pod lipom u Katoličkoj porti, gotovo ritualno u određenim vrmenskim razmacima i razgovaramo o Novom Sadu. O našim živim i mrtvim prijateljima, uspomenama na detinjstvo, putovanjima, zdravlju...
Aleksandar Tišma je, dodaje Ređep, reprezentativni novosadski pesnik i pisac, od onih koji je od Novog Sada više nego i jedan naš savremenik stvorio galaksiju uspomena opisujući i dopisujući sudbine gubitnika, samoubica, putnika našeg predgrađa, te naše famozne periferije koju često previđamo.
- Nije slučajno da se naslov prve knjige pesama ovog velikana zove ?Naseljeni svet? ? napominje Ređep ocenjujući da posle Miloša Crnjanskog i njegovog ?Romana o Londonu?, a i ?Seoba?, posle Jaše Ignjatovića i njegovih romana ni kod jednog našeg romansijera nema toliko naseljenog sveta ? u Tišminim knjigama sve se tiska od različitih sudbina, vera, zavera, ratova i posleratnih događanja. On je nesumnjivo jedinstven evropski i srpski prozaik, romansijer i pesnik.
Svedok veka
Ređep Tišmu još vidi radoznalo zagledanog u ljude a njegov izdavač, Zoran Kolundžija, vlasnik ?Prometeja?, pohvalio je dobru osobinu koju je ovaj autor mnogih rukopisa imao prema ljudima koji sa strane, dolaze u Novi Sad.
- Ponašao se prema njima gostoljubivo, predusretljivo - kaže Kolundžija ističući ovu lepu ljudsku osobinu čoveka koji se uistinu malo družio.
Predsednik Matice srpske prof. dr Božidar Kovaček je Aleksandra Tišmu uvek video kao jednog od najvećih pisaca ne samo ove sredine već i čitavog regiona.
- Jednog od onih koji sa knjigom na više jezika ulaze u trezor evropske i svetske literature i koji u prevodima na strane jezike neizmerno doprinosi ugledu naše književnosti u svetu - ocenio je dr Kovaček posebno rastužen i činjenicom što je Tišma svoju lepu i veliku karijeru pisca počeo u krugu pisaca Matice srpske i što je do penzionisanja, profesionalno, bio vezan za izdavačke poslove u Matici. Time je njegov trag u ovoj našoj staroj kulturnoj ustanovi podjednako markantan kao i u našoj literaturi.
Akademik Tišma je svakoga dana dok ga je zdravlje služilo, tačnije dok su ga noge slušale odlazio u svoju drugu kuću, u Akademiju. Tamo se sretao s mnogim ljudima i naravno, sa akademikom Čedomirom Popovim, koji ovako o svom sadrugu kaže:
- Umro je jedan ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu za književnost. Novi Sad je njegovom smrću izgubio najznamenitijeg sugrađanina, i ne samo sugrađanina, već svedoka njegovog života u 20. veku.
Sutra u 12,30 časova, u Matici srpskoj, zajednički ogranak Akademije i Udruženja književnika Vojvodine održaće komemorativnu sednicu. Sahrana posmrtnih ostataka velikog pisca je istog dana u 15 časova na groblju u Novom Sadu.
Knjige i prevodi
OBJAVIO je mnogo rukopisa. Najpre dve knjige pesama iako je pisao prozu. a to su ?Naseljeni svet?, i ?Krčma?. Daleko su poznatiji njegovi romani i knjige proze ?Krivci?, ?Nasilje? ?Za crnom devojkom?, ?Knjiga o Blamu?,?Upotreba čoveka?, ?Vere i zavere?...
Mnogo je i prevodio. Poslednji veliki prevodilački uspeh akademika Aleksandra Tišme je knjiga ?Bezsudbinstvo? najnovijeg dobitnika Nobelove nagrade Imrea Kertesa. Tišma je knjigu preveo mnogo pre nego što je autor dobio Nobela. Prevodilaštvom našem čitaocu približio je Ferenca Fežera, Janoša Hercega, Leonarda Franka, Jožefa Papa i Lasla Vegela.
Pregršt nagrada
ZA svoj rad Aleksandar Tišma je dobio brojne nagrade: Brankovu za poeziju, Oktobarsku grada Novog Sada, Nolitovu, NIN-ovu, Biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu, Andrićevu, nagradu Oslobođenja Vojvodine, Društva književnika Vojvodine za životno delo, državno priznanje Austrije za evropsku književnost, grada Palerma, Lajpciškog sajma... Jesenas, dobio je dve poslednje nagrade Vukovu, Kulturno-prosvetne zajednice Srbije i ?Dnevnikovu? ?Svetozar Miletić? za publicistiku.
Z. T. MIRKOVIĆ
Nin
20.02.2003.
Odlazak mudrog skeptika
Budućnost nas čeka, da bi nas rastrgala?, pribeležio je jednom Sioran. I tako je, ta budućnost, o kojoj Aleksandar Tišma, kao ni o prošlosti i sadašnjosti, mnogo iluzija nije imao, stigla i učinila svoje. U 79. godini umro je jedan od najznačajnijih prozaista srpske književnosti. Podjednako uspešan kao romansijer i pripovedač, ali i vrstan esejista, memoarista, putopisac, a na samom početku književne karijere i samosvojan pesnik. Takođe, otpočetka bavljenja literaturom, i prevodilac, kao i jedan od dvojice Matičinih urednika, drugi je bio Boško Petrović, koji su, od pedesetih tu novosadsku kuću profilisanjem edicija učinili jugoslovenski prestižnim izdavačem.
?Kada se piše dugo, napiše se mnogo?, zapisao je u ?Nenapisanoj priči? Aleksandar Tišma, u momentima kada je po sopstvenom izboru prestao da se bavi fikcionalnom književnošću i ponajviše priređivao svoja tri dnevničko-memoarska teksta, da to, kako je govorio, posle njegove smrti ne bi činili drugi onako kako im je volja.
Čitajući pripovedačke knjige Aleksandra Tišme, od ?Krivica? i ?Nasilja?, preko ?Mrtvog ugla? i ?Povratka miru?, te ?Škole bezbožništva? i poslednje knjige priča ?Oko svoje ose?, doći ćemo do zaključka da su Tišmu pripovedača pre svega zanimale studije karaktera i studije sudbina. Zasnovane na socijalno širokom poznavanju savremenika, od uličnih marginalaca do akademika i od diplomata do zločinaca, priče i pripovetke Aleksandra Tišme teže da budu umetničke, realističke studije i predstave pojedinačnih karaktera i sudbina. Tamni i tragični fon nasilne istorije, ratni ili mirnodopski, osnova je na kojoj je posmatrao i prikazivao svoje antijunake, posebno govoreći o onim momentima kada je trebalo da učine izvestan intimni ili profesionalni izbor, svesni ili nesvesni posledica po svoj dalji život. Takođe, Tišmu su privlačile teme u kojima su put njegovih književnih junaka određivali instinkti ili (naizgledni) slučajevi, duboke strasti ili nesrećan sticaj okolnosti. Pošto je pripovedanje po definiciji govor o prošlosti, Aleksandar Tišma je često, spajajući dva pomenuta obrasca, ispisivao priče kao studije sećanja. Otuda čak četiri njegove knjige, iz konačne, nešto šire shvaćene decenije, tematizuju dnevničke beleške i uspomene. Sem poslednje pripovedačke knjige, u tom krugu su i ?Dnevnik 1942-1951?, ?Sečaj se večkrat na Vali? i golemi ?Dnevnik 1941-2001?, za koji se ispostavlja da je piščeva književna oporuka budućnosti.
U žanr romana je Tišma ulazio polako i oprezno, zahvaljujući kako svom karakteru, tako i uticaju istorije, Drugom svetskom ratu i poratnoj situaciji u Jugoslaviji. Kao dosledni zagovornik individualizma, Aleksandar Tišma je prva dva romana, ?Za crnom devojkom? i ?Knjigu o Blamu?, posvetio usamljeničkim potragama za smislom. Treba videti kako su najuticajniji kritičari onog vremena pisali o ovim knjigama, pa naslutiti smisaoni bezdan koji je pisca delio od dominantne duhovne matice konteksta. Tišmino bavljenje običnim svetom, psihologijom individualnih strasti suočilo ga je s optužbama da je zagovornik malograđanske književnosti, što će, ma koliko paradoksalno zvučalo, kao udaljeni eho, dočekati i njegove pozne, provokativno iskrene knjige, od pominjanih dnevničkih tomova do poslednjeg romanesknog gesta, knjige ?Koje volimo?. Ali, sada su ti glasovi bili farsični, jer je stasala generacija čitalaca i kritičara čija su poetička očekivanja bila bliska Tišminim (i)moralističkim opsesijama.
Pravi prelom u odnosu javnosti prema Aleksandru Tišmi doneo je formalno najambiciozniji roman, ?Upotreba čoveka?, i NIN-ova nagrada koju je dobio. Od tada je on smatran nezaobilaznim imenom savremene srpske literature. To, međutim, nije pomoglo kritičkoj recepciji ?Begunaca?, pa čak ni sjajnog romana ?Vere i zavere?, remek-dela u žanru građanskog romana i van okvira srpske književnosti. Kao ni provokativnom romanu ?Kapo?, studiji o atipičnom dželatu, čije umetničke vrednosti će postati još jasnije ako ga uporedimo sa ?Bezsudbinstvom? aktuelnog nobelovca Imre Kertesa. Rat i sredina veka kao magnet su privlačili Tišminu maštu, a ravnica i nacionalno šaroliki Novi Sad, davali prostor za tkanje njegovih nemilosrdnih, precizno tragičnih priča o neizvesnosti ljudskih sudbina. I ?Široka vrata? i već pomenuti poslednji roman, posvećen svetu nekadašnjih novosadskih bordela, govorili su o njima, prstenasto zatvarajući jednu od najvažnijih a za budućnost naše književnosti najpodsticajnijih književnih pustolovina.
?Moj cilj su bili preciznost, preciznost jezika i preciznost razmišljanja? rekao je Tišma u jednom intervjuu. Ta preciznost krasila je njegovo složeno delo, od prvih do poslednjih knjiga, kao naročiti znak zrelosti iskustva i razumevanja realnog života.
Aleksandra Tišmu je interesovao stvarni svet, njegovom živom pogledu, tamnih vatrenih očiju, nije promicao apsurdni poredak stvarnosti, jedini mogući poredak, u svetu ?iskeženih očnjaka i oštrih kandži?, mučitelja i žrtvi, bezbožnika i poniženih. Nije imao nikakvih iluzija o tome da je pisac nacionalni pregalac, tumač nacionalne istorije i tsl. kojim su neki pisci njegove generacije obremenili ne samo svoje delo nego i naš život i dalji opstanak. Iz Tišmine tamne književne vizije života, moguće je poći dalje u pisanje, istrajavati u vlastitim iluzijama, još malo.
?Život je i inače besmisao?, napisao je jedared taj mudri skeptik.
VASA PAVKOVIĆ
Vreme
20.02.2003.
In memoriam - Aleksandar Tišma (1924?2003):
Pisac jednog Međusveta
Iako svedok i suptilni opservator istorijskih lomova i ljudskih padova, Tišma je bio do odbojnosti nesklon dociranju i moraliziranju
Ima nekih godinu ili dve otkad je novosadski novinar i pisac Nedim Sejdinović objavio blago bizaran zapis o tome kako je video Aleksandra Tišmu (tog velikog, neumornog uličnog hodača po Novom Sadu) da sedi na klupi u Dunavskom parku i ? spava. Iz daljine, nije bilo sigurno da li je veliki pisac živ, da li diše. Autor ovog neobičnog krokija nije se mogao smiriti dok mu nije prišao sasvim blizu, ne bi li se uverio da je s piscem Upotrebe čoveka "sve u redu", da bi se potom iskrao iz Tišmine blizine, da ne remeti starački san na ugodnom suncu i ćarlijajućem vetriću s Dunava... Površno i "gospođički" čitano, a nadasve sa stanovišta lokalnog "iju!" mentaliteta, bilo je nečega skarednog u objavljivanju takvog zapisa. Ne znam da li je sam Tišma pročitao taj tekst, ili barem čuo nešto o njemu, no odnekud sam ubeđen da mu sve to nije moglo ne biti simpatično: bilo je u tome, ako ništa drugo, nekog "tišminskog" Kršenja Građanskog Reda, sve uz njegovo "spoljno" puno uvažavanje. No, mnogo važnije od toga: čini se kao da je ono što je taj zapis učinilo vrednim objavljivanja upravo znakovitost potmulog svedokovog osećanja Strepnje: u tom je osećanju bilo nečega što se moralo podeliti sa drugima, kao da slučajni očevidac jednog "banalnog" događaja "transcendiranog" Strašnom Primišlju želi da artikuliše nekakav kolektivni Strah, i da ga tako otera od sebe, da ga pobedi ili barem potisne, da ga samoironičnom beletrizacijom anegdote učini nekako "nemogućim".
Nema sumnje da ste povodom Tišmine smrti već u dnevnoj štampi iščitali sav onaj Obavezan Sastav novinskih autora i njihovih sagovornika, sve one visokoparne reči bez kojih ne prolaze odlasci "sa životne scene" (uh!) uistinu značajnih umetnika. Upravo zato, dajte da ne ponavljamo Opšta Mesta: onaj kome baš sada treba potanko crtati ko je i šta je bio Aleksandar Tišma, taj će i od sada moći sasvim lepo da živi bez balasta takvog saznanja. A oni drugi, oni koji Znaju, nisu samo tužni nego i ? strepe, još više nego ranije, sada kada znaju da Tišmu više nikada neće sresti u Dunavskom parku ili bilo gde drugde: nije, naime, Laslo Vegel uzaman rekao da je Tišminom smrću završena jedna novosadska i vojvođanska epoha, i da bez njega, nekako, ništa neće biti isto.
Svekoliki "naseljeni svet" Tišmine literature bio je svet onih koji "bez razloga" ? kao da pravih razloga uopšte ima i može biti?! ? trpe i pate, ili pak nanose zlo drugima, onih koje melje i mrvi žrvanj Istorije, strašne uvek i svugda, ali u dvadesetom veku osobito rafinirano svirepe baš na tlu Tišmine Srednjoistočne Evrope, tog šarolikog Međusveta stešnjenog među Imperijama, tog evropskog Limba koji pruža beskrajne mogućnosti i prednosti, ali i zastrašujuće opasnosti čim stvari izađu iz ležišta, čim se epoha i ljudi u njoj malo odveć iščaše, pa im postane najvažnije kako se ko zove i kako doziva svog Boga. No, Tišmin je pesimizam bio dublji, beznadniji od pukog razmatranja istorijskih pošasti koje su provilenile po jednoj podunavskoj vetrometini: njegova je proza bez iluzija ispisana dijagnoza ljudske prirode, one kojoj je uvek nekako lakše da se sunovrati ka animalnosti nego da sledi visokoparne etičke postulate. No, naizgled paradoksalno, iako svedok i suptilni opservator istorijskih lomova i dubokih padova ljudskosti, Tišma je do posvemašnje odbojnosti nesklon dociranju i moraliziranju: vlastito protivljenje Zlu nikada nije brkao sa ispraznim parolaškim "progresivnim angažmanom", osobito ne u svojoj literaturi. Otuda je i u poslednjoj, ratnoj deceniji bivao ne samo potuljeno odbacivan, sumnjičen i preziran od Niščih, od onih sa kojima ništa zajedničko i nije hteo da ima, nego ponekad i neshvaćen od onih s kojima bi trebalo da je načelno "na istoj strani", onih koji su ga tako loše čitali i shvatali da ste onomad, u nekoj glupavoj mrtvorođenoj polemici, mogli čuti čak i besni usklik kako se radi o "matorom provincijskom piscu" koji tu nešto vrda i izbegava svoje Moralne Dužnosti... Samo je poslednja reč bila tačna: Tišma je bio Pisac, od one najplemenitije, kišovske sorte, one koja ovde očajno retko uspeva; "matorost" je suvišno i komentarisati, a "provincijski" nije mogao biti ni duhovno ? jer je s lakoćom nosio svoj (srednjo)evropski i svetski format, ni prozaično geografski, jer nije ni živeo u provinciji ? naprotiv, živeo je u Novom Sadu! A taj je grad češće kudio nego hvalio, kao što već i dolikuje čoveku nesklonom sentimentalnim lokalpatriotskim izlivima i bolesnoj vezanosti za sve naše krležijanske "svračije zakutke". A opet, niko drugi u prozi srpskog jezika, ne samo u dvadesetom veku, nije uveo Novi Sad, njegove ljude i toponime, u literarnu baštinu najvišeg ranga onako kako je to učinio Tišma, i ničije se prisustvo ? baš kao i sve duža odsustva, uostalom ? nije tako jako osećalo među svima koji uistinu nešto znače, znaju, misle i umeju u tom gradu, na vaskolikom prostoru Donje Panonije, kao i svugde gde se čitalo i pisalo na srpskom i njemu bliskim jezicima.
Sada bi trebalo uzeti i ponovo iščitati Tišmu, knjigu po knjigu, i početi možda baš od "Dnevnika 1942?1951", u kojem mladi, nadobudni, samosvesni, požudni would-be pisac začinje svoju poetiku koju će decenijama posle ? u Upotrebi čoveka, Knjizi o Blamu, Školi bezbožništva, Kapou, u svojoj bespoštednoj autobiografiji etc. ? dovesti do blizine savršenstva, poetiku koja usred jednog strašnog rata, u epicentru poludelog tanatosa, govori o neutaživim erotskim i čitalačkim gladima, o nezaustavljivosti jednog Života koji je bio čvrsto rešio ? i srećom uspeo ? da se proživi, da se ostvari. Već je tu moguće pronaći taj karakteristični izostanak, pa i svesno odbacivanje herojske paradigme, uz punu, mada možda nedomišljenu svest jednog mladog spontanog egzistencijaliste da ta paradigma spada u korpus ideoloških Velikih Priča, smišljenih protiv živog insana i svega što je lepo i dobro.
Bio sam u Novom Sadu tri dana pre Tišmine smrti; sutra idem ponovo, četiri dana nakon nje. I već unapred strahujem: koliko se Grad smanjio? smežurao? zgrčio? Pre tri godine otišao je Vojislav Despotov, sada Tišma; bili su pisci beskrajno različitih ljudskih i literarnih senzibiliteta ? zajednička im je bila samo ona najplemenitija Vertikalnost vlastitog duha i osebujnih bi(bli)ografija. Bože blagi, šta li će sada biti sa svim onim ljudskim mravinjakom ispod Fruške, onako raspuštenim jer nenadgledanim od jednog rezigniranog, nepotkupljivog pogleda sa vrha Tanurdžićeve palate?!
Teofil Pančić