Ljubomir Simovic je rodjen 2. decembra 1935. godine u Uzicu.
Objavio je pesnicke knjige: Slovenske elegije (1958), Veseli grobovi (1961), Poslednja zemlja (1964), Slemovi (1967), Uoci trecih petlova (1972), Subota (1976), Vidik na dve vode (1980), Um za morem (1982), Deset obracanja Bogorodici Trojerucici hilandarskoj (1983), Istocnice (sa crtezima Marija Maskarelija, 1983), Gornji grad (1990, dva izdanja), Igla i konac (1992) i Ljuska od jajeta (1998).
Izbor iz Simovicevog pesnistva objavljen je u knjigama Izabrane pesme (1980), Hleb i so (1985, 1987), Istocnice i druge pesme (1994) i Ucenje u mraku (1995).
U zajednickom izdawnju Grada teatra Budve i podgorickog „Oktoiha“, u ediciji „Nagradjeni pisci“, u kojoj se stampaju dela dobitnika nagrade „Stefan Mitrov Ljubisa“, objavljeno je 1998, Simovicevo troknjizje, koje bi se moglo nazvati uzickom pesnickom trilogijom: Vidik na dve vode, Istocnice i Igla i konac.
Pesma Deset obracanja Bogorodici Trojerucici hilandarskoj stampana je kao bibliofilsko izdanje Jovice Veljovica, u Hamburgu, 1997. godine.
Sabrane pesme Ljubomira Simovica objavljene su u izdanju Stubova kulture 1999.godine.
Simovic je napisao cetiri drame: Hasanaginica, Cudo u „Sarganu“, Putujuce pozoriste Sopalovic i Boj na Kosovu. Drame su mu izvodjene na mnogim nasim scenama, kao i u inostranstvu. Najvise uspeha postiglo je Putujuce pozoriste Sopalovic, koje je postavljeno na scenama Pojlske, Ceske, Slovacke, Francuske, Svajcarske, Kanade i Belgije, kao i u jednom francuskom pozoristu u Maroku, u Kazablanki. Simoviceve drame su izvodjene i u pozoristima Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije.
Po drami Boj na Kosovu snimljen je film.
Simovicevi eseji o srpskim pesnicima skupljeni su u tri izdanja knjige Duplo dno (1983, 1991, 2001), dok su njegovi eseji, besede, razgovori, pisma i ostali tekstovi na druge teme, ukljucujuci i politicke, stampani u knjigama Kovacnica na Cakovini (1990), Galop na puzevima (1994; drugo, dopunjeno, izdanje 1997) Novi galop na puzevima (1999).
Dnevnik snova objavljen je, pod naslovom Snevnik, u casopisu „Delo“, 1-2, 1987. Posebno izdanje Snevnika, uz to i znatno dopunjeno, objavljeno je 1998. godine.
Dva izdanja knjige Uzice sa vranama („hronika, koja je povremeno roman, ili roman, koji je povremeno hronika“), stampana su tokom 1996. godine.
Simoviceva Dela u pet knjiga objavljena su 1991. godine.
Prevodi Simovicevih pesama i drama stampani su u mnogim stranim antologijama i zbornicima, u kljizevnim i pozorisnim casopisima, kao i u posebnim knjigama.
Simovic je dobitnik vise knjizevnih i pozorisnih nagrada: „Djordje Jovanovic“ i „Isidora Sekulic“ (1968), Zmajeva nagrada (1973), „Branko Miljkovic“ (1980), „Milan Rakic“ (1982), Oktobarska nagrada (1989), Sedmojulska nagrada (1990), BIGZ-ova (1990), Zlatni krst kneza Lazara (1992), „Desanka Maksimovic“ (1994), Zicka hrisovulja (1995), nagrada Grada-teatra Budve „Stefan Mitrov Ljubisa“ (1997), Isidorijana (takodje 1997), Racanska povelja(1999), Velika bazjaska povelja (1999), "Vasko Popa" (1999), "Kozara" (1999) i "Odzivi Filipu Visnjicu". Sterijina nagrada za najbolji dramski tekst dodeljena mu je tri puta: za Hasanaginicu (1975), za Putujuce pozoriste Sopalovic (1986) i za Cudo u „Sarganu“ (1993). Kao predstave u celini, Simoviceve drame su dva puta pobedile na Sterijinom pozorju: Putujuce pozoriste Sopalovic, u izvodjenju Jugoslovenskog dramskog pozorista, u reziji Dejana Mijaca, 1986, i Cudo u „Sarganu“, u izvodjenju Srpskog narodnog pozorista iz Novog Sada, u reziji Egona Savina, 1993. godine.
Petnaestog decembra 1988. godine Simovic je izabran za dopisnog, a 27. oktobra 1994. godine za redovnog clana Srpske akademije nauka i umetnosti.
01.01.00
Danas
01.02.2003.
Ljubomir Simovic o sudbini poezije i sudbini naroda
Uvek je vise pobednika nego sto je bilo boraca
Srednjovekovna Srbija kao Toskana: Ljubomir Simovic
Ljubomir Simovic svakako je jedan od najizrazitijih pesnickih glasova u srpskoj poeziji dvadesetog i veka koji je tek poceo. Njegove poetske zbirke, od samog pocetka njegove karijere, donosile su uvek nov, svez i anticipirajuci poetski materijal. Verovatno nijedan pesnik u srpskoj poeziji nije dublje usao u poreklo mita i uzroke usuda srpskog naroda. Dramsko stvaralastvo Ljubomira Simovica takodje predstavlja vrh i sublimat savremene srpske drame. "Putujuce pozoriste Sopalovic", "Cudo u Sarganu" i "Hasanaginica" pune pozorisne sale sirom Jugoslavije i Evrope. Nedavno su se pojavila dva izbora iz obimnog poetskog Simovicevog opusa. Jedan se pojavio u "Prosveti" (u izboru Aleksandra Jovanovica), a drugi u izdanju "Rada" (izbor je nacinio Branko Kukic). Ova dva medjusobno razlicita, a jednako zanimljiva i inspirativna izbora bacila su novo svetlo na Simovicevu poeziju.
O sudbini poezije, sudbini naroda, razvoju i usudu koje donosi zivot u okviru mita, kao i o promisljanju teatra, razgovarali smo sa pesnikom.
Sve su velike imperije znale tu tajnu - da imperiju ne cini samo teritorija, vec je jezik taj koji osvaja. Hajdeger je negde rekao da jezik cini bice naroda. Imate li utisak da smo, u trenutku kad su reci kojima govorimo polako prestale da imaju znacenje, najvecu bitku vec izgubili - zajedno sa znacenjem reci i smisla, poceo je da se trosi i osipa i nas logos?
- Mozda je proces bio upravo obrnut: kad je poceo da se trosi i osipa nas logos, poceo je da se kvari i nas jezik. Medjutim, svejedno sta je starije, jaje ili kokoska, cinjenica je da se u nasem tiganju nalazi nesto sto se ne moze jesti.
To sto se mnogo stosta kod nas, pa i nas jezik, nalazi u tako zalosnom stanju, ne bi trebalo da bude razlog da zurimo da bitku proglasimo izgubljenom. Ali je razlog da pozurimo da neke negativne procese zaustavimo, i da neke vrednosti zastitimo. Na sudbinu naseg jezika uticalo je cepanje Jugoslavije, a uticace, naravno negativno, i formiranje drugacijih odnosa izmedju Srbije i Crne Gore. Ceo nas zivot, pa i nas jezik, zahvatili su procesi cepanja i usitnjavanja. Tim se procesima, nazalost, jos ne vidi kraj, i ja ne smem ni da mislim na sve ono sto nas jos mozda ceka. Engleski jezik se i na Novom Zelandu zove engleski, a bojim se da ce se srpski u Cacku zvati cacanski, a u Krusevcu krusevacki.
I nije u pitanju samo cepanje, koje je posledica politickih deoba. U pitanju je i kvarenje, do koga dolazi zato sto smo zaboravili duh i sustinu jezika uopste, i sopstvenog jezika posebno. Nas jezik vrvi od nakaznih i neprirodnih konstrukcija. Umesto da jednostavno kazemo da o necemu brinemo, mi kazemo prisutna je zabrinutost. Umesto da jednostavno kazemo popravljamo cipele, mi kazemo: vrsimo popravku cipela. Kad cujem da neko, umesto odmaram se, kaze odmaram, zaboli me stomak! I tako govore svi: i spikeri, i novinari, i prevodioci filmova!
Pisali ste o Kosovu. Pisati o necemu znaci uci u taj prostor i razgrnuti prostorne i vremenske granice, ponovo preziveti, re-kreirati tu stvarnost. Kada ste usli u prostor Kosovske bitke, mora biti da ste o tome saznali i nesto drugo i nesto novo, iako je to novo mozda staro koje ne zelimo da vidimo?
- Dramom "Boj na Kosovu", koju sam napisao 1988, nisam bio zadovoljan, i krajem prosle godine sam je toliko radikalno preradio, da se moze reci da sam je ponovo napisao. Doslednije sam sproveo ideju koju sam imao 1988. godine. A sta sam to zeleo 1988. godine? Zeleo sam da na scenu iznesem sto vise svakodnevnog zivota, da pokazem da srednjovekovna Srbija nije samo manastir, bojno polje i dvor, nego i pijaca i ulica. Zeleo sam da na scenu, pored glavnih aktera, knezeva, sultana i vitezova, o kojima govore i srednjovekovni tekstovi, i epske pesme, i istorija, izvedem i obicne gradjane, o kojima ne govori niko. Zeleo sam i vise: da tim obicnim gradjanima dam status glavnih junaka. Zeleo sam i da negde u pozadini drame promicu pejzazi koji ce potvrditi ono sto je govorio Milan Kasanin: da srednjovekovna Srbija ne lici na Tursku, nego na Toskanu.
Zeleo sam, konacno, da kosovski mit i bitku stavim u kontekst mnogo siri od uobicajenog.
Naravno, neizbezno je da u svemu tome prepoznajemo neke karaktere, odnose i dogadjaje, koje i danas vidimo oko nas. Takva prepoznavanja, naravno, nisam izbegavao. Naprotiv. To pricu cini zivljom i aktuelnijom.
Uprkos svemu tome, ne verujem da ce se oko ove drame pozorista previse otimati. Srbi danas ne vole da govore o Kosovu. Ni o onom srednjovekovnom, ni o ovom danasnjem. To je jedna nelagodna tema, koju svi izbegavaju. A narocito je izbegavaju neki politicari, koji se plase da bi se jedna izgubljena teritorija mogla pretvoriti u nesto mnogo gore: u izgubljene izbore. I koji zato pokusavaju da taj problem upakuju i proslede nekoj buducoj generaciji... Jednu skorasnju inicijativu da se pristupi razgovorima o problemu i statusu Kosova, neki politicari odbijaju, tvrdeci da je za takve razgovore jos rano! Rano! A jos je pre pedeset godina bilo kasno!
Srbi su narod bez osecaja za vremensku utemeljenost. Ukoliko svaki narod ima sopstvenu kletvu, a ima je, zasto je nasa ta da neprestano ponavljamo iste dogadjaje, iste poraze, iste greske? Zasto je srpska kletva "vecito vracanje istog" i nemogucnost da se uopste stupi u bilo koju buducnost? Kao da nam je buducnost nesto sto se krece unazad?
Podrumi na krovu
Teatar je najlepsi hram sa najstrasnijim svestenstvom. Da li se zato tako oprezno odnosite prema pozoristu, svesni da se ono hrani zivim ljudskim iluzijama, emocijama, dakle - mesom?
- To sto sam dosad napisao svega cetiri drame - ako na to mislite - ne znaci da sam prema pozoristu oprezan, nego, jednostavno, znaci da sam vise pisao druge stvari. Ali i te druge stvari, pesme na primer, traze od coveka sve, ukljucujuci i "zivo meso". Jedino sto, pisuci pesmu, mozete biti sigurni da vam se ne moze desiti ono sto vam se cesto dogadja sa dramskim tekstom: da vam izvodjaci radova uklone stepeniste, da neke sobe zazidaju, da prozore pretvore u vrata, a da podrume izgrade na krovu. I da sve to nazovu svojom kreativnom autorskom interpretacijom!
- Da stupimo u "bilo koju buducnost", kako kazete, sprecava nas mnogo stosta: i neznanje, i lenjost, i glupost, i inertnost, i kolebljivost, i strah od promena. I mozda najveci od svih strahova: strah od gubitka vlasti. I neverovatno visok stepen iracionalnosti. Tesko je zamisliti nesto iracionalnije od vlasti koja je pala 5. oktobra. Ali se ni oni koji su tada dosli na vlast ne ponasaju uvek racionalno. Nije racionalno gubiti toliko vremena i toliko odlagati neke promene. Na neke promene se predugo ceka zato sto se neki ljudi ne usudjuju da donose teske odluke. A nisu racionalni ni gradjani, koji ocekuju da teske odluke donese neko ko se i pred zelenim svetlom dvoumi da li da predje ulicu... Iracionalne su i ambicije i sujete, koje dovode do sukoba slicnih sukobima srednjovekovnih feudalaca.
Dosta je da neki danasnji Balsic izjavi da je nesto plavo, pa da se neki danasnji Tvrtko isprsi tvrdeci da je to plavo crveno. I dok se oni nadmecu oko tog plavog ili crvenog, koje je najverovatnije crno, vreme prolazi. Prosle su vec skoro dve i po godine od promene vlasti, a na neka vazna pitanja se jos ne daju odgovori. Mislim na pitanje ko je ubio Slavka Curuviju, mislim na pitanje gde je Ivan Stambolic, je li ziv ili mrtav, ko ga je odveo i gde. Bojim se da se nova vlast ustrucava da pravim ljudima postavi prava pitanja. Ko za koga radi, ko iza koga stoji? U tome je tesko snaci se, izmedju ostalog, i zato sto je posle 5. oktobra doslo do velike seobe naroda iz porazenih u pobednicke stranke. Na kraju svake bitke, uvek je vise pobednika nego sto je bilo boraca. Takve seobe novu vlast pretvaraju u staru, a put u buducnost pretvara se u put u proslost.
Cini mi se da je ovde nama neprestano potreban kolektivni pevac, odnosno neko ko ce biti glas puka. Cini li vam se da mi teze u poeziji priznajemo liricare, dakle one koji potresaju nutrinu i licno, a da stalno imamo i dalje potrebu za guslarima, za nekima koji ce, dakle, govoriti o istoriji?
- Pitanje je da li je sudbinu pojedinca, pa cak i njegov unutrasnji zivot, pa cak i samu liriku, moguce odvojiti od istorije! Otkad znam za sebe, istorija je bila deo mog licnog, svakidasnjeg, pa cak i unutrasnjeg zivota. Od istorije se nije moglo pobeci cak ni u taj unutrasnji zivot! Samo sto sam dosao na svet, poceo je jedan od najstrasnijih ratova u istoriji sveta. Celo moje detinjstvo je proslo u tom ratu. A ni u kasnijim godinama nije bilo manje istorije. Ni manje ratova. Osim toga, ako svi mi delimo istu sudbinu, gde je granica izmedju licnog i kolektivnog? Ako saosecate sa drugim ljudima, i ako o njihovoj sudbini govorite i pisete, da li samim tim postajete kolektivni pevac?
Nedavno sam na televiziji gledao kako se, ne secam se u kojoj zemlji, ovce transportuju na pijace i klanice. Bilo mi je muka od onog sto sam video. Ne znam sta je bilo strasnije: gledati te ovce kako satima i danima crkavaju bez vode i vazduha, ili ljude koji na to ne obracaju paznju. Ti ljudi su me uzasnuli. A pri tom znam da ni o jednom coveku ne znam toliko losih stvari koliko znam o sebi. Mozda se bas kroz taj odnos prema drugima, prema ljudima ili ovcama, dolazi najdublje u sebe. U to sto nazivate "nutrinom". Znam na sta ste mislili kada ste govorili o guslarima. Ja govorim o pesnicima.
Ako proucavate razvitak srpske poezije, narodne pogotovu, postoji jedan tragican glas koji je fon na kome se sve odvija i koji se stalno vraca. Kao da su Srbi nekoliko puta vec nestajali i ponovo se vracali pred Bozje lice? Kao da je u nasoj poeziji skrivena svest o nasem nestanku i o sve tezem povratku?
- Na nasu istoriju utice i nasa geografija. To je stara i poznata prica o "Kuci nasred druma", o kojoj peva Vasko Popa. Na ovoj geografskoj sirini i duzini opasnost od nestanka je deo nase svakidasnjice. To bi trebalo sve da nas odrzava budnim. Sve, ukljucujuci i pesnike, za koje se veruje da i budni sanjaju.
Ne verujem da se istorija pise u istorijskim udzbenicima. Ona se nalazi u literaturi, koliko god to zvucalo paradoksalno, kao sto se i prica o buducnosti nalazi u poeziji. Ko je, po vama, dotakao istorijski usud i trajno zabelezio istinu o nama?
- Kada me pitate *ko*, nadam se da ne ocekujete da vam kazem jedno ime, ili jedan naslov. Kod nas su, pogotovu sad, na kraju veka i milenijuma, u modi ankete koje pitaju: koji je pisac najveci, koja je knjiga najbolja, u stolecu koje je proslo? Nikada u takvim anketama nisam ucestvovao. Nasa istina nije samo jedna, i niti moze stati u jednu knjigu, niti je moze formulisati jedan pisac. Ma koliko ta knjiga i taj pisac bili sjajni. Nasa istina nisu samo bune i bitke, o kojima je pevao Visnjic, nego i magnovenja i gluhote, o kojima je pevao Nastasijevic. Sima Pandurovic ne govori nasu istinu samo kad pise pesmu "Na kumanovskom razbojistu", ili o ranjenicima iz 1912, nego i onda kad pise "Svetkovinu", koja pocinje onim slavnim stihom: "Sisli smo s uma u sjajan dan". Nasa istina nije samo "Na Gazimestanu", nego i "Daleko u nama".
Nemamo nimalo razloga da se, birajuci jednu knjigu, odreknemo svih ostalih.
Prolazeci kroz vas kompletan poetski opus, nailazila sam na cikluse. Ponegde, vi ste ih formirali, ponegde su se formirali sami - prosto, Muza je tako diktirala. Slutim novu sferu poetskog koju cete otvoriti, koja ce poceti novom dramom. Jesam li u pravu?
- Ukoliko se nova verzija "Boja na Kosovu" moze prihvatiti kao nova drama, u pravu ste!
Sanja Domazet
01.01.00
Politika
20.11.2002.
U PROSVETINOJ EDICIJI "NAJ"
Poetski darovi
Predstavljena knjiga "Najlepše pesme Ljubomira Simovića"
U prosvetinoj ediciji "Naj", uvrštene su i "Najlepše pesme Ljubomira Simovića", saopšteno je na jučerašnjoj konferenciji za novinare.
Ljubica Miletić, urednik naglasila je da je Ljubomir Simović pesnik u čijoj je poeziji ispoljena dramska živopisnost, tako da čitalac biva nagrađen svakom njegovom pesmom. Budući da je kao poetski stvaralac ponikao iz narodnog epa i da važi za vrsnog poznavaoca srpskog etosa, neizbežan ambijent u njegovoj poeziji predstavlja jedinstven život sela (rakija, vranci, hrast, šljiva...).
Ističući da mu je odabir pesama za ovu zbirku bio veliko uživanje, Aleksandar Jovanović je izrazio nadu da će bar deo takvih osećanja biti prenesen i čitaocima ovog dela. On je naglasio da pesnička slava Ljubomira Simovića počinje objavljivanjem njegovih prvih knjiga ("Slovenske elegije" i "Veseli grobovi") i da se nastavila pojavljivanjem svakog narednog dela.
- Iz njegovih pesama vidi se celokupna kultura i jezik na kome su pisane, Srbija u svojoj vremensko-prostornoj i mentalno-duhovnoj ukupnosti - rekao je Jovanović i dodao da je Simović pesnik prividno običnih, malih stvari, ali koji precizno drži do forme.
Zbirka obuhvata pet pesničkih ciklusa. Prvi donosi pesme "naslonjene" na narodno predanje, u drugom su pesme o ratu, u trećem o pritisku ideologije, dok su četvrti i peti posvećeni malim životnim stvarima i najvišim duhovnim vrednostima.
Izražavajući zadovoljstvo što se "Najlepše pesme" objavljuju u izuzetno čitanoj "Prosvetinoj" ediciji, Ljubomir Simović je naglasio da je prvi put izbor njegovih poetskih darova uradio Aleksandar Jovanović, budući da je to do sada radio sam.
- Istovremeno sam to ja, ali i neko drugi, zato što je na knjigu gledano drugim očima - istakao je Simović i dodao da je Aleksandar Jovanović izabrao tematske celine preko kojih su prikazani svi slojevi autorovog pesništva, odnosi prema srpskom jeziku, usmenom i pisanom stvaralaštvu, geografiji naše zemlje.
Zbog toga "Najlepše pesme" ne predstavljaju samo portret pesnika, već odslikavaju i jednu zemlju i jedan narod - zaključio je Simović.
Z. K.
01.01.00
Politika
25.11.2002.
NOVO U KNJIŽARSKIM IZLOZIMA
Sreda u subotu
Dve knjige izabranih pesama Ljubomira Simovića. - Vasilije Krestić "Genocidom do velike Hrvatske". - Milena Jovović "Kolevka duše"
Retko se događa da jedan veliki pesnik doživi da mu u isto vreme izađu dva izbora poezije, naravno od različitih autora. Ljubomiru Simoviću se to upravo - desilo... U beogradskoj "Prosveti" objavljene su "Najlepše pesme Ljubomira Simovića" (biblioteka "Naj"), u izboru i sa predgovorom Aleksandra Jovanovića, dok je izdavačka kuća "Rad" objavila izbor Simovićevih pesama koji je sačinio Branko Kukić (biblioteka "Reč i misao"). Dva izbora, dva viđenja jednog pesnika i ta viđenja se ne podudaraju - svaki od njih je imao svoju estetiku. Dok Aleksandar Jovanović smatra da je Simović pesnik "životodavnog načela koje se opire ideološkim manipulacijama, zatiranju i ništavilu", Branko Kukić o Simoviću govori kao o dualističkom pesniku, a dualizam "nas uči da je ovaj svet nesavršen, da se u čoveku bore dobro i zlo, nasleđeno i stečeno i da konačno preovlađuje mistični užas".
Simoviću je ovih dana objavljena i treća knjiga - "Drame" (izdavač "Stubovi kulture", urednik Predrag Marković). U knjizi su tri antologijske drame ovog pisca: "Hasanaginica", "Čudo u Šarganu" i "Putujuće pozorište Šopalović", a na kraju je i iscrpna piščeva bibliografija.
Novi Krestić
Akademik Vasilije Krestić, jedan od vodećih srpskih istoričara danas, objavio je drugo dopunjeno izdanje knjige "Genocidom do velike Hrvatske" (izdavač "Gambit", Jagodina, edicija "Nepročitana istorija", urednik dr Vojislav Subotić). Krestić je, smatraju ga znalci, naš najbolji stručnjak za istoriju srpsko-hrvatskih odnosa u prošlosti. Na samom početku, u uvodnoj reči, Krestić veli da je cilj njegove studije "da na temelju prvorazrednih izvora, u celini, sa svih stanovišta, objasni jednoipovekovnu hrvatsku politiku prema Srbima". Tako ova knjiga pruža odgovore na mnoga dosad nerazjašnjena i u nauci zatamnjena pitanja. Prvo izdanje knjige (1998), brzo je rasprodato (izdavači su bili Matica srpska i Arhiv Srbije), a štampana je i na francuskom i engleskom jeziku. U ovom izdanju su novi podaci o istoriji srpsko-hrvatskih odnosa.
I akademik Krestić je koautor (zajedno sa akademikom Kostom Mihailovićem), još jedne aktuelne knjige "Memorandum SANU pod udarima politike" (izdavač "Borba", urednik Jovo Radulović). I ovo drugo prošireno izdanje (prvo je objavljeno 1995. godine i odmah je rasprodato) jeste razmatranje, pošteno i nepristrasno, jednog može se reći - istorijskog dokumenta nastalog pre šesnaest godina, razložno tako da se jasno vide istine i neistine o Memorandumu.
Pred vratima raja
Novosadski izdavač "Dnevnik" u veoma prepoznatljivim knjigama (likovno-grafička oprema Vladimir Nikolić), objavio je ovih dana tri knjige, od kojih će svaka na svoj način privući pažnju čitalaca (urednik Đorđe Randelj).
Milan Živanović, dugogodišnji urednik kulturne rubrike "Dnevnika", pisac i slikar, sakupio je u knjigu pedeset svojih razgovora sa velikanima duha - piscima, slikarima, istoričarima književnosti, pozorišnim stvaraocima... Zajedno sa njegovom ranijom knjigom - "Crte i reze" (70 razgovora), ova Živanovićeva knjiga je nezaobilazna za razumevanje ne samo dela stvaralaca, već i vremena u kome su živeli i radili. Čovek rafiniranog duha, Milan Živanović je sa svojim knjigama razgovora ostavio dubok trag u našoj publicistici.
Još jedna lepa knjiga u izdanju "Dnevnika" - reč je o knjizi razgovora Radmile Gikić-Petrović "Tokovi savremene proze", u kojoj su njeni sagovornici, između ostalih, Maksimilijan Erenrajh-Ostojić, Danilo Nikolić, Svetlana Velmar Janković, Boba Blagojević, Milica Mićić-Dimovska, Saša Hadži Tančić, Vladislav Bajac, Vladimir Tasić...
Đorđe Pisarev i Franja Petrinović su u četiri ruke napisali za "Dnevnik" knjigu "Pred vratima raja" (topografija Puste zemlje). To su kratki eseji, ogledi o svemu i svačemu - o životu, književnosti, gradu, nostalgiji, identitetu... onako kako taj život vide dva darovita prozna, postmoderna pisca. Oni kažu:
"Priče starije od ljudi svedoče tek o tome da je Pusta zemlja prva faza u večnom jedinstvenom ritmu prirode".
Milena Jovović (1931), izuzetna pesnička ličnost (živi i radi na svom imanju u Dobrači kod Kragujevca), čiji su stihovi prevedeni na niz svetskih jezika (francuski, španski, italijanski, poljski, češki...) svoju desetu knjigu nazvala je "Kolevka duše" (izdavač "Srpska knjiga", Ruma). Urednik Dobrica Erić kaže:
"Posle podužeg ćutanja od skoro deset godina, Milena Jovović nam daruje svoju novu knjigu pesama, odnjihanu i iznedrenu iz same kolevke pesnikinjine duše, umorne i preosetljive..".
REPRINT IZDANJA
Istorija srpskog naroda
Delo objavljeno 1893. godine iz pera Ljube Kovačevića i Ljube Jovanovića
"Čigoja" nastavlja sa objavljivanjem fototipskih izdanja i po tome je jedan od retkih izdavača koji obnavljaju staru srpsku knjigu. Ovih dana u knjižarama se pojavila "Istorija srpskoga naroda" koju su davne 1893. godine objavili Ljubomir Ljuba Kovačević i Ljuba Jovanović, a objavila Srpska književna zadruga u Kolu, kao jednu od prvih knjiga.
Druga knjiga ovog izdavača je spomenica "Beograd 30. novembar 1806". objavljena 1906. godine kao izdanje Beogradske opštine. To je spomen na dan kad je Beograd prvi put oslobođen od turske vlasti, a tim povodom na svečanosti u Beogradu 1906. godine pet beogradskih ulica nazvane su imenima petorice junaka koji su se najviše istakli u ovoj borbi, a to su: Karađorđeva ulica, Ulica Vase Čarapića, Uzun Mirkova, Kondina i Glavaševa. Svi izginuli junaci prilikom oslobođenja Beograda 1806. godine, njih pedesetak, zajedno su sahranjeni na Mokroluškom groblju.
R. Popović
Iz beogradskog "Platoa"
Roman "Čitač" Bernharda Šlinka
Jedina nemačka knjiga koja se probila do prvog mesta bestseler liste "Njujork tajmsa", roman Bernharda Šlinka "Čitač", sada je, zahvaljujući izdavačkoj kući "Plato" i prevodu Spomenke Krajčević, dostupna jugoslovenskim čitaocima.
Roman je preveden na 28 jezika i osvojio je pregršt nagrada u Nemačkoj, ali i u Italiji i Francuskoj, gde je proglašen za najbolje prevedeno delo. Prava na ekranizaciju otkupio je Holivud, a režija je poverena dobitniku Oskara Entoniju Mingeli.
Glavni junak ovog romana kao petnaestogodišnjak doživljava burnu erotsku vezu sa više nego dvostruko starijom Hanom, kondukterkom u tramvaju. Sledeći put je sreće već kao student prava, kada dolazi da prati suđenje grupi nadzornica u konc-logoru, u kojoj je i ona. Ovim delom Šlink je dao novo viđenje nemačke odgovornosti u Drugom svetskom ratu.
(Tanjug)
ENCIKLOPEDIJSKA ISTORIJA PROŠLOG VEKA
Vreme rušenja iluzija
"Doba ekstrema" Erika Hobsbauma u izdanju "Derete"
Četvrti deo tetralogije "Istorija sveta", pod nazivom "Doba ekstrema - Istorija kratkog dvadesetog veka", upravo se pojavila na našem jeziku u izdanju Grafičkog ateljea "Dereta". Kapitalnu knjigu koja je više od suvoparne istorije napisao je, pet godina pre nego što se završio prošli vek, najveći i najoriginalniji istoričar našeg vremena Erik Hobsbaum, rušeći njome mnoga već ustaljena mišljenja o uzrocima nekih velikih svetskih događaja. Knjigu, kao prvu u "Deretinoj" biblioteci "Istorijska merenja", na naš jezik preveo je Predrag J. Marković, i sam istoričar.
Hobsbaumovo "Doba ekstrema" - za koje Marković kaže da mu je posvetio i podredio, nimalo ne žaleći, čitavu godinu svog života, jer je ovo knjiga koju bi on odabrao čak i kad bi trebalo da se opredeli samo za jednu jedinu između svih dosad napisanih knjiga - za početak prošlog veka uzima Prvi svetski rat, a za njegov kraj - raspad Sovjetskog Saveza. Smatrajući prošli vek i epohom mega-smrti, jer je u njemu ubijeno 187 miliona ljudi ili je ljudskom voljom dopušteno da oni umru, Hobsbaum (po poreklu Bečlija, rođen u Aleksandriji, a sad živi u Londonu) kaže:
"Za istoričare moje generacije i porekla prošlost je neuništiva, ne samo zato što pripadamo vremenu kada su ulice i javna mesta još bila nazivana po istorijskim ličnostima i velikim događajima, kada su mirovni ugovori još bili potpisivani i stoga su morali da budu raspoznavani, kada su ratna spomen-obeležja podsećala na jučerašnjicu, već i zbog toga što su istorijski događaji deo tkanja naših života. Oni nisu samo međaši u našim privatnim životima, već su ono što je oblikovalo naše živote, privatne i javne".
Pokušavajući da nađe smisao u događajima prošlog veka, Hobsbaum - ne pristajući da ga zbuni činjenica što "ne znamo šta će sledeće doći, ni na šta će ličiti treći milenijum " - tvrdi da će "kratki dvadeseti vek oblikovati treći milenijum". Istoričari su tu, jasno je iz ove kapitalne i sjajno napisane knjige, čak i ako niko ozbiljan ne očekuje da oni daju prognoze o budućnosti (tim pre što su sve prethodne bile "spektakularno loše" kako kaže Hobsbaum) da na osnovu poznavanja prošlosti špekulišu o budućnosti.
Ništa manje senzacionalna od ove knjige nije ni vest koja se juče, na konferenciji za novinare, čula: autor, iako mu je 85 godina, mogao bi uskoro da se pojavi u Beogradu. A to će tek biti događaj.
M. Kuburović