21.11.06 Blic
Sloboda
Svetlana Porović Mihajlović, Na čajanki kod Belog zeca
Bilo da su ljubavne ili šaljive, ove priče uvek (satirično) upućuju na našu (društveno-političku) stvarnost i potpuno pomućenje svesti (prosečnog) pojedinca o vlastitom (nacionalnom i kulturnom) identitetu („Neizdrživ svrab“); to su drame ljudi u „tranziciji“, raspetih između različitih civilizacijskih modela, jednog koji su nasledili od (socijalističke) prošlosti i drugog koji im nudi (anarhična) budućnost („Alisi višnja miriše na jagodu i tačka“).
Eksperimentišući sa antropomorfizovanim pripovedačima („Mesingani ekser“, „Petlski arpeđo“), sa prevaziđenim žanrovskim i stilskim konvencijama (narodne bajke, rane realističke i naturalističke proze), autorka (se pravi da) pokušava da pronađe „beskompromisna (poetička) pravila“ za objašnjavanje (razumsko uređivanje) epohe bez jedinstvenog sistema vrednosti („Plavi koverat“).
Međutim, to obavezno dovodi do suprotstavljanja „forme“ (priče) „sadržini“ (opisivanog života): „staromodni“ deda radosno prihvata vanbračno unuče („Zove mene sud“), NATO-bombardovanje ne može da stane u žanrovske okvire bajke („Umalo bajka“), a motiv homoseksualnosti izvrgava ruglu i romantiku i sentimentalizam („Tajna Julijane Beljanski“); iznenađujućim prodorima u podtekst srpskih realista (od Jakova Ignjatovića do Bore Stankovića i Laze Lazarevića), autorka otkriva da su licemerni „previdi“ i budalasti zanosi zajednički svim generacijama, da su životni i umetnički stilovi samo „kozmetičke promene“ ispod kojih se ni ljudi ni književnost ne menjaju, kao i da se treba odupreti (globalnom) konformizmu i slobodno se razlikovati („Marija“).
Ova knjiga priča je među najznačajnijima iz ovogodišnje produkcije već samim tim što je detaljno promišljana i pažljivo pisana.
Vesna Trijić