U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika i Katarine Andrić, rođene Pejić. Budući veliki pisac rodio se u Travniku sticajem okolnosti, dok mu je mati boravila u gostima kod rodbine. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije: očeva porodica decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim zanatom. Osim bavljenja istim poslom, članove roda Andrićevih vezivala je i zla kob tuberkuloze: mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su joj u mladosti, a sam Andrić bez oca je ostao kao dvogodišnji dečak. Suočavajući se sa besparicom, Katarina Andrić svoga jedinca daje na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšik u u Višegrad. U gradu koji će, više nego ijedno drugo mesto, obeležiti njegovo stvaralaštvo, gledajući svakodnevno vitke stubove na Drini ćuprije, Andrić završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gde 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Za gimnazijskih dana, Andrić počinje da piše poeziju i 1911. godine u Bosanskoj vili objavljuje svoju prvu pesmu „U sumrak“. Kao gimnazijalac, Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik je naprednog nacionalističkog pokreta „Mlada Bosna“ i strastveni je borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda Austrougarske monarhije.
Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvetnog društva „Napredak“, Andrić oktobra meseca 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U gradu na Savi, on pomalo uči, pomalo posećuje salone, družeći se sa zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega posebno veliki uticaj imati dvadeset godina stariji Matoš. Naredne godine prelazi u Beč gde sluša predavanja iz istorije, filosofije i književnosti. Bečka klima mu ne prija i on, hereditarno opterećen osetljivim plućima, često boluje od upala. Obraća se za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupoviću, i već sledeće godine prelazi na Filosofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Intenzivno uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Sve vreme piše refleksivne pesme u prozi, a u junu mesecu 1914. godine Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje mu šest pesama u prozi u panorami Hrvatska mlada lirika.
Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, na vest o sarajevskom atentatu i pogibiji Nadvojvode Franaca Ferdinanda, Andrić pakuje svoje oskudne studentske kofere i napušta Krakov: zatomljeni instinkt bivšeg revolucionara goni ga u zemlju, na poprište istorije. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice, u mraku samice, „ponižen do skota“, Andrić intenzivno piše pesme u prozi.
Po izlasku sa robije, Andrić biva bačen u konfinaciju u Ovčarevo i Zenicu gde ostaje sve do leta 1917. godine. Zbog ponovljene bolesti pluća, odmah odlazi na lečenje u Zagreb, u čuvenu Bolnicu Milosrdnih sestara, stecište hrvatske inteligencije koja se klonila učešća u ratu, na strani Austrije. Tu Andrić, zajedno sa konte Ivom Vojnovićem, dočekuje opštu amnestiju i aktivno se uključuje u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno, pažljivo dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom Ex Ponto biti objavljena u Zagrebu 1918. godine sa predgovorom Nika Bartulovića. U Zagrebu ga i zatiče slom Austrougarske monarhije, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima koji neposredno prethode formalnom ujedinjenju, Andrić u tekstu „Nezvani neka šute“ objavljenom u zagrebačkim Novostima, oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum.
Nezadovoljan atmosferom u Zagrebu, Andrić ponovo moli pomoć dr Tugomira Alaupovića i već početkom oktobra 1919. godine počinje da radi kao činovnik u Ministarstvu vera u Beogradu. Sudeći prema pismima koja piše prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on intenzivno učestvuje u književnom životu prestonice, družeći se sa Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima koji se okupljaju oko kafane Moskva. Već početkom 1920. godine Andrić započinje svoju vrlo uspešnu diplomatsku karijeru postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pesama u prozi Nemiri, a izdavač S. B Cvijanović iz Beograda štampa pripovetku „Put Alije Đerzeleza“.
S jeseni 1921. godine Andrić je postavljen za činovnika u Generalni konzulat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bukureštu, a iste godine započinje saradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujući u broju 8 priču „Ćorkan i Švabica“. Godine 1922. premešten je na rad u Konzulat u Trstu. Tokom te godine štampa još dve pripovetke („Za logorovanja“ i „Žena od slonove kosti“), ciklus pesama „Šta sanjam i šta mi se događa“ i nekoliko književnih prikaza. Početkom 1923. godine on je vicekonzul u Gracu. Budući da nije završio fakultet, preti mu otkaz u Ministarstvu spoljnih poslova. Između mogućnosti da fakultet završi državnim ispitom ili odbranom doktorata, Andrić bira drugu mogućnost i u jesen 1923. godine upisuje se na Filosofski fakultet u Gracu. Tokom ove godine Andrić je objavio nekoliko pripovedaka od kojih se neke svrstavaju među njegova najznačajnija prozna ostvarenja: „Mustafa Madžar“, „Ljubav u kasabi“, „U musafirhani“ i „Dan u Rimu“. U junu mesecu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Petnaestog septembra, pošto je odbranio doktorat, stiče pravo da se vrati u diplomatsku službu. Krajem godine prelazi u Beograd u Političko odelenje Ministarstva inostranih dela. Ove godine pojavljuje se Andrićeva prva zbirka priča u izdanju Srpske književne zadruge u koju, pored nekih već objavljenih u časopisima, ulaze i nove – „U zindanu“ i „Rzavski bregovi“. Na predlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, godine 1926, Ivo Andrić biva primljen za člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje pripovetke „Mara milosnica“ i „Čudo u Olovu“. Oktobra meseca biva postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseju. Sledeće godine, tri meseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu: gotovo sve slobodno vreme u Parizu Andrić provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu Ministarstva inostranih poslova proučavajući istorijsku građu o Bosni s početka devetnaestog veka i čitajući korespondenciju Pjera Davida, francuskog konzula u Travniku. S proleća 1928. godine premešten je za vicekonzula u Poslanstvu u Madridu. Te godine objavljuje priče „Olujaci“, „Ispovijed“ i „Most na Žepi“. Sredinom sledeće godine prelazi u Brisel, na mesto sekretara poslanstva, a u Srpskom književnom glasniku pojavljuje se njegov esej „Goja“. Već 1. januara 1930. godine u Ženevi počinje da radi kao sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda. Te godine objavljuje esej o Simonu Bolivaru, priču „Kod kazana“ i tekst „Učitelj Ljubomir“. U Beogradu sledeće godine izlazi i druga knjiga pripovedaka kod Srpske književne zadruge u kojoj se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u celini štampaju „Anikina vremena“, a u kalendaru-almanahu sarajevske Prosvjete pojavljuje se putopis „Portugal, zelena zemlja“. Godine 1932. Andrić objavljuje pripovetke „Smrt u Sinanovoj tekiji“, „Na lađi“ i zapis „Leteći nad morem“. U martu mesecu 1933. godine vraća se u Beograd kao savetnik u Ministarstvu inostranih poslova. Iako intenzivno piše, ove godine objavljuje samo pripovetku „Napast“ i nekoliko zapisa. Iste godine, 14. novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove pesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike: „...Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju“. Sledeće godine unapređen je za savetnika 4. grupe 2. stepena Ministarstva inostranih poslova. Postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovetke „Olujaci“, „Žeđ“ i prvi deo triptiha „Jelena, žena koje nema“. Postaje načelnik političkog odeljenja Ministarstva inostranih dela 1935. godine i stanuje u hotelu Ekscelzior. Štampa pripovetke „Bajron u Sintri“, „Deca“, esej „Razgovor s Gojom“ i jedan od svojih značajnijih književnoistorijskih tekstova - „Njegoš kao tragični junak kosovske misli“. Tokom sledeće godine Srpska književna zadruga štampa drugu knjigu Andrićevih pripovedaka koja, među onima koje su objavljivane u časopisima, sadrži još i priče „Mila i Prelac“ i „Svadba“. Andrićeva diplomatska karijera ide uzlaznom linijom i on u novembru mesecu 1937. godine biva imenovan za pomoćnika ministra inostranih poslova. Te godine dobija i visoka državna odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog komandira obnovljene Poljske i Orden velikog oficira Legije časti. Iako okupiran diplomatskom službom, Andrić tokom ove godine objavljuje priče „Trup“ i „Likovi“, a iste godine u Beču, prikupljajući građu o konzulskim vremenima u Travniku, u Državnom arhivu proučava izveštaje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine - Paula fon Mitesera i Jakoba fon Paulića. Početkom 1938. godine pojavljuje se prva monografija o Andriću iz pera dr Nikole Mirkovića.
Diplomatska karijera Ive Andrića tokom 1939. godine doživljava vrhunac: prvog aprila izdato je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Rajha - Adolfu Hitleru. U jesen, pošto su Nemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike i pisce odveli u logore, Andrić interveniše kod nemačkih vlasti da se zarobljeništva spasu mnogi od njih. Političari u Beogradu, međutim, ne računaju baš uvek na svoga poslanika, i mnoge kontakte sa nemačkim vlastima održavaju mimo Andrića. Pisac i u takvim okolnostima objavljuje: pripovetka „Čaša“ i zapisi „Staze“ i „Vino“ izlaze u Srpskom književnom glasniku tokom 1940. godine. U rano proleće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku: „...Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa sadašnjeg položaja...“ Njegov predlog nije prihvaćen i 25. marta u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila, Andrić sa osobljem Poslanstva napušta Berlin. Potom odbija ponudu nemačkih vlasti da ide u bezbedniju Švajcarsku, ali bez ostalih članova Ambasade i njjihovih porodica: bira povratak u okupirani Beograd. Novembra meseca biva penzionisan, ali odbija da prima penziju. Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. Odbija da potpiše Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Odbija, takođe, da Srpska književna zadruga za vreme dok „narod pati i strada“ objavi njegove pripovetke. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo Travničku hroniku, a krajem 1944. godine okončava i Na Drini ćupriju. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko meseci po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman Gospođica.
Prve posleratne godine postaje predsednik Saveza književnika Jugoslavije i potpredsednik Društva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim Savezom i većnik III zasedanja ZAVNOBIH-a. Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan član SANU. Te godine, među ostalim, objavljuje pripovetke „Zlostavljanje“ i „Pismo iz 1920. godine“. Sledeće godine postaje član Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje „Priču o vezirovom slonu“, nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu, a tokom 1948. godine prvi put će biti štampana „Priča o kmetu Simanu“. Narednih nekoliko godina vrlo aktivno bavi se javnim poslovima, drži predavanja, govori na javnim skupovima, kao član različitih delegacija putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku, Kinu. Objavljuje uglavnom kraće tekstove, odlomke pripovedaka, priče „Bife Titanik“ (1950), „Znakovi“ (1951), „Na sunčanoj strani“, „Na obali“, „Pod Grabićem“, „Zeko“ (1952), „Aska i vuk“, „Nemirna godina“, „Lica“ (1953). Godine 1954. postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Prvi potpisuje Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godini štampa u Matici srpskoj Prokletu avliju , a pripovetka „Igra“ pojavljuje se 1956. godine.
Godine 1958. u šezdeset šestoj godini, Ivo Andrić se venčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju - Milicom Babić, kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića. Sa ženom se seli u svoj prvi stan - u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te godine objavljuje pripovetke „Panorama“, „U zavadi sa svetom“ i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu Zuke Džumhura „Nekrolog jednoj čaršiji“.
„Za epsku snagu“ kojom je „oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje“, Ivo Andrić je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu.
Besedom „O priči i pričanju“ u kojoj je izložen njegov spisateljski vjeruju, 10. decembra 1961. godine zahvalio je na priznanju. Iako su do tada njegova dela prevođena na mnoge jezike, posle dodeljivanja nagrade počinje veliko interesovanje sveta za dela pisca sa Balkana i njegovi se romani i pripovetke štampaju na preko tridest jezika. Iako odbija mnoge pozive, tih godina Andrić boravi u Švedskoj, Švajcarskoj, Grčkoj, Egiptu. Celokupni iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dela bibliotečkom fondu Bosne i Hercegovine. Uz to, veoma često učestvuje u akcijama pomoći bibliotekama i daje novac u humanitarne svrhe. Godine 1963. kod Udruženih izdavača (Prosveta, Mladost, Svjetlost i Državna založba Slovenije) izlaze prva Sabrana dela Ive Andrića u deset tomova. Naredne godine boravi u Poljskoj gde u Krakovu biva promovisan za počasnog doktora Jagelonskog univerziteta. Piše veoma malo, ali se njegove knjige neprekidno preštampavaju i u zemlji i inostranstvu. U martu mesecu 1968. godine Andrićeva žena Milica umire u porodičnoj kući u Herceg Novom.
Sledećih nekoliko godina Andrić nastoji da svoje društvene aktivnosti svede na najmanju moguću meru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i banjama na lečenju. Trinaestog marta 1975. godine svet će napustiti jedan od najvećih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mitotvorne snage i mudri hroničar balkanskog karakazana.
29.04.05
To sam oteo od života
Ivo Andrić
PRE šezdeset godina u izdanju beogradske “Prosvete” prvi put je štampana “Na Drini ćuprija”, kapitalno delo našeg nobelovca Ive Andrića. Knjiga je odmah imala veliki odjek u javnosti, a nastanak svog romana Andrić ovako opisuje:- Da napišem roman inspirisao me sam most, koji sa svojih jedanaest lukova deluje nekako impozantno, a tako silno odudara od kasabe, oduvek je bio nešto čudno, nerazumljivo i veliko. On je u mom detinjstvu inspirisao moju dečju maštu, da sam o njemu puno mislio. Kasnije sam napisao niz pripovedaka čija se fabula, uglavnom, vezivala za taj most. I, jednom kada sam ostao sam, počeo sam da pišem roman. Pisanje je išlo vrlo, vrlo lako i brzo. Valjda zato, što mi je puno toga bilo pre poznato i tako blisko.
- Građu za knjigu “Na Drini ćuprija” uopšte nisam morao da sakupljam - kaže pisac. - Imao sam dve godine kada sam se sa roditeljima doselio u Višegrad. Sazrevao sam u ovom gradu, u blizini ćuprije o kojoj sam kasnije napisao roman. Inače, ovom romanu je prethodio čitav niz novela, svaka od njih je govorila o tom kraju i tim ljudima. A kada je već reč o sakupljanju građe, ona se više odnosi na “Travničku hroniku” za koju sam koristio materijal iz arhiva u Beču i Parizu, kao što sam podatke i činjenice pozajmljivao iz istorijskih dela.
Roman “Na Drini ćuprija” dovršen je u Beogradu, tokom Drugog svetskog rata, u vreme koje za pisca nije moglo biti gore. Neizvesnost života za njega je bila svakodnevna. U takvoj atmosferi Andrić svakodnevno smišlja zaplete svojih romana.
- Knjigu “Na Drini ćuprija” pisao sam u razrušenom Beogradu, u vreme kad ne bih dao ni dve pare za rođeni život - pričao je književniku LJubi Jandriću, koji je taj razgovor uneo u svoju knjigu “Sa Ivom Andrićem”. - Nikad nisam verovao da ću živ dočekati kraj rata. Pišući stranicu za stranicom imao sam osećaj da će već iste noći bomba pogoditi kuću u kojoj sam živeo i pisao i razneti moje rukopise. Svakog puta kad bih seo za sto - glava mi je bila u torbi. Da, bilo je to vreme kada sam samotovao, ćutao i pisao. Tada sam došao do zaključka da su knjige slaba uteha za zlo i nesreću svake vrste, i da je čovek katkad - bar za izvesno vreme - prisiljen da i muku prihvati kao pribežište.
Nabijanje na kolac
NA Jandrićevo pitanje kako je izabrao naslov svog romana, Andrić kaže:
- U pitanju je stih uzet iz jedne muslimanske narodne pesme koja govori o zidanju višegradske ćuprije:
“Pa ti hajde gradu Višegradu
Da se gradi na Drini ćuprija”
Ja sam pesmu čuo od starih žena iz Višegrada, a docnije sam je pronašao, čini mi se, kod Koste Hermana, u njegovoj zbirci. Mada je pomalo okamenjen i statičan, ovaj stih potpuno odgovara duhu našeg jezika i prikladan je za naslov.
Opisujući nastanak stravične scene nabijanja na kolac Andrić kaže:
- Nisu pisci ti koji izmišljaju stravu i užas na ovom svetu... Ja sam čitao Popovićevu knjigu o hajducima, slušao mnoga pričanja o tome iz usta starijeg sveta, proučavao putopise, izvore o Bosni toga vremena, neke francuske pisce, arhivsku građu i štošta drugo. Jednom sam vam kazao da su postojala dva opisa nabijanja na kolac. Prema sugestiji nekih prijatelja, među njima Aleksandra Belića i još nekih, promenio sam prvi opis i uneo drugu, blažu verziju. Ali tada nisam mogao ni da spavam ni da jedem, pa sam ostao - pri ovome. Sećam se mnogo godina kasnije, u jednoj beogradskoj antikvarnici pronašao sam primerak svoje knjige “Na Drini ćuprija” gde je, na onom delu gde se govori o nabijanju, tankim ženskim rukopisom sa strane bilo napisano: “Grozni čoveče!”. Moram priznati, nije mi bilo prijatno. Ali, šta ćete, svireposti je bilo svugde, ja je izmislio nisam.
Odgovarajući na Jandrićevo pitanje o detinjstvu i mladosti, pisac je rekao:
- Bio sam uvek slabunjav, mršav i nežan. Bolovao sam na plućima i jedno vreme ležao u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu. Tu sam se zbližio sa Ivom Vojnovićem. Obojica smo zajedno mrli. Kovali smo planove da uzmemo Splitsko kazalište u svoje ruke, već je dogovoreno da ja budem dramaturg. Vojnović me nežno voleo. Bio je negde u ovim mojim godinama, ja sam mogao da mu budem sin, ako ne i unuk. Od malih nogu povlačio sam se u se. Eden bih u majke, kako je to zapisano na stećcima. Veoma je teško biti jedinac, teško za roditelje, još teže za dete. Živeo sam u teškim vremenima kada se lako gubila glava. Kako mi je bilo - to samo ja znam. Nije mi bilo žao da umrem, ali sam strahovao nad bolom majke. Ima istine u rečima koje sam nekada čuo od majke: “Trebalo bi da se posao boji tebe, a ne ti od posla”.
Uteha za bol
O TOME kakav je njegov odnos prema Višegradu, Andrić je Jandriću kazao:
- Seta mi uvek saplete dušu, kad dolazim u Višegrad! To se valjda događa svakom čoveku koji se posle dužeg izbivanja vraća u zavičaj! Tu bismo uzalud svi hteli da pronađemo utehu za bol i opravdanje za nadu. Ali šta se sad može? Ja sam ostario, a na stara čoveka i pas reži!
Posle izgradnje hidrocentrale kod Bajine Bašte Andrić je ovako opisao Drinu kod Višegrada:
- Ona danas ne teče, već curi! Ćuprija je izgubila onaj vitki, a lepi stas! Pogledajte, zar vam se ne čini da se lukovi danas dave u vodi? U nizu nesreća koje su prešle preko ove ćuprije i njenog vitkog luka, najopasnija je ova, jer joj je uzela nemir, boju i šum. Vidite, voda se ćupriji popela iznad kolena i lukovima oduzela onu vitkost i lepotu koju su im mogli podariti samo ovaj krš i vešte ruke starih neimara. Treba da znate da je nekad svetim zakonom bilo zabranjeno menjati korita reka. Preka potreba naterala ih je da teku u jednom pravcu. Jer voda može da se osveti, probije brane i da neočekivano izbiju poplave i haranja, stihije.
Prvi primerak romana “Na Drini ćuprija” Andrić je poklonio Marku Ristiću i njegovoj supruzi Ševi. Napisao im je neobičnu posvetu: “Na ovoj knjizi koja znači umetničko delo, moglo se napisati: Oteto od života, moga, vašega. Ševi i Marku za sećanje na naše ratne razgovore sa starim prijateljstvom Ivo Andrić.” Često je citirana Andrićeva posveta sarajevskom književniku Marku Markoviću:
“Sve su Drine ovog sveta krive;
Nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti;
Nikada ne smemo pristati da ih ispravljamo.”
Tajne za grob
NAŠ nobelovac nije voleo da razgovara sa novinarima. U jednom razgovoru sa Jandrićem on ovako objašnjava svoje razloge:
- Ne volim da mi ljudi zaviruju u dušu. Ne radi se o tome da bih svoje tajne hteo da ponesem u grob! Nikako! Sve što sam hteo da uradim u delu je, a delo je dostupno svima. Sa mnom je ostalo samo ono što nije moglo da se pretoči u neku od knjiga. Zašto bi se svet zanimao za to?
MuŠkarci – tvrdice
ODMAH po završetku Drugog svetskog rata Andrić je objavio i “Gospođicu”. O nastanku svog dela Jandriću je rekao:
- Mene je u ovom romanu zanimao porok koji se zove škrtost. Ni u literaturi, ni u životu taj mi problem nije bio nepoznat. Čitao sam Držića, Molijera, Steriju i tolike druge pisce koji su obrađivali ovu temu. I ne znam tačno kada se to dogodilo, ali jednog dana u meni se nešto prelomilo, pa sam sam sebi postavljao to isto pitanje: Zar su samo muškarci tvrdice?
Hartija za “Hroniku”
NA pitanje Jandrića kako je štampao “Travničku hroniku” Andrić je rekao:
- To je bilo negde odmah iza rata... Stanovao sam u Sarajevu, u hotelu “Evropa”, još nisam bio dobio stan... u to vreme izdavači su muku mučili sa hartijom, jer je nije bilo. Jedan naš brod presretne na Dunavu neku mađarsku lađu, (Mađarska je još bila u ratu sa nama) i zapleni hartiju namenjenu Pešti. Čuje to Marko Ristić, koji je stajao na čelu Državnog izdavačkog zavoda, te odmah nekako uzme hartiju i na njoj odštampa moju “Travničku hroniku”.
OBELEŽILE VEK
OVE godine obeležava se šest decenija od objavljivanja tri velike Andrićeve knjige: “Na Drini ćuprija”, “Travnička hronika” i “Gospođica”. Prva se pojavila “Na Drini ćuprija”, u martu 1945, u “Prosvetinoj” biblioteci “Južnoslovenski pisci” pod brojem 1. Pod istim brojem, u ediciji “Savremena jugoslovenska književnost”, Državni izdavački zavod “Jugoslavija” štampao je u avgustu iste godine “Travničku hroniku”, dok će tri meseca kasnije sarajevska “Svjetlost” objaviti “Gospođicu”.
Dragana MATOVIĆ