01.09.07 Politika
Slobodno mesto
Munja i hladnoća, Nikita Stanesku
Onaj koji je dobio „malog” Nobela 1975. godine (inače, tako u Nemačkoj nazivaju Herderovu nagradu za književnost) i koji je 1980. godine bio na korak da dobije i (pravog) Nobela, u trci sa Borhesom, Sengorom i Elitisom, ostaće u svetskoj književnosti prisutan kao jedan od najvećih rumunskih pesnika svih vremena.
Da, to je Nikita Stanesku (1933-1983).
Ovaj izbor je sačinjen od desetak Staneskuovih zbirki pesama, među kojima su „Vizije osećanja” (1964), „Pravo na vreme” (1965) ili „Čvorovi i znaci” (1982) i predstavlja jednu mini antologiju ovog pesnika.
... Ja sam sebi samom trojanski konj ... kaže pesnik za sebe (pesma „Trojanski konj”). Ovaj stih je tipičan za Staneskua; u njemu se vidi i oseća ono sveprisutno nezadovoljstvo u koje je ovaj pesnik, tokom celog svog pesničkog života, pokušavao da pronikne. Ovo nesvakidašnje osećanje ima nečeg pesimističnog u sebi. To se najbolje oseti kada pročitate sledeći stih: ... Ljut sam na svoju sopstvenu ljutnju, radostan zbog svoje sopstvene radosti ... Nekom se može učiniti da je ovo samo toliko puta ponavljano pesnikovo lamentiranje romantičarskog tipa. Ali nije. Staneskuov modernitet ovde nenametljivo dolazi do izražaja u odelu prikrivenog otkrivanja sopstvenog dvojništva. Pesnik sebe vidi i kao prozor, okno, slobodno mesto, kao jabuku u koju je, kako sam kaže, hteo da zaroni i uhvati kao loptu.
Staneskouv put ka pronalaženju sebe je duboko, i po širini i po dužini, naslonjen na starogrčko tlo. Ali ne u onom klasičnom smislu veličanja grčke kulture kroz njene „besmrtne mitove” da se poslužim jednom univerzitetskom frazom. On pokušava da napravi jednu svojevrsnu distancu, otklon od grekomanije, inače, tako prisutne kod pesnika; i, u tom smislu Stanesku kaže ... A Grci da nas malo puste, siti smo Sparte, Atine i Persijanaca...
Stanesku nije pesnik jednog pesničkog obrasca, niti jednog pesničkog stila. On se sjajno snalazi i kad piše elegije, slobodni stih, ali i haiku oblik koji nije toliko rasprostranjen u rumunskoj, kao recimo, u srpskoj poeziji. Naročito treba spomenuti elegiju pesoovskog tipa „Elegija osma, Hiperborejska” koja u određenim segmentima podseća na Crnjanskog (inače, Stanesku je bio veliki poznavalac srpske poezije, a i dobitnik je Zlatnog venca Struških večeri poezije za 1982). Za Staneskua, Hiperboreja je ...smrtonosna zona mnogih umova, mesto rođenja dece od kamena od kojeg su izvajani samo sveci ...
Još nešto: Nikita Stanesku je pesnik otkrivanja prozorskog (čitaj: životnog) prostora „kroz koji neko gleda nekog drugog”, kako Stanesku kaže. Ova poezija traži svežeg vazduha jer se guši u sopstvenoj prostoriji, a prozor je ostao jedini izlaz, jedino slobodno mesto. Kao ulaz u Hiperboreju.
Ovaj tekst je otvorio samo jedno prozorsko okno poezije Nikite Staneskua. Mnoga su još uvek zatvorena.
Marko Krstić
PROLAZNIK
Jahao sam konja i najednom videh
da sam ja taj konj.
I najednom videh njih dvojicu
u galopu na meni.
Kovitlao sam se i najednom
videh onu trojicu
kad mi moja senka, iza mojih leđa,
doviknu.
??Ja sam ti. Ostavi ono četvoro da slede sudbu svoju...
Ostavi ih!??
Nikita Stanesku