30.04.11 Politika
Diplomatija „druge Jugoslavije”
Moj pogled na diplomatiju, Živojin Jazić
Knjiga dr Živojina Jazića osvetljavaju epizode iz aktivnosti jugoslovenske diplomatije u Pokretu nesvrstanih zemalja, bavi se ministrima inostranih poslova SFRJ, likovima Koče Popovića, Marka Nikezića, Mirka Tepavca, Miloša Minića, Josipa Vrhovca, Lazara Mojsova, Raifa Dizdarevića i Budimira Lončara
Krsto Hegedušić, Dvorište (detalj), 1958.
Diplomatski memoari - oni koji po pravilu tajni svet međunarodnih susretanja, dogovaranja, izveštavanja i međusobnog procenjivanja iznose na videlo - kod nas su relativno retki. Iznad svih su „Moskovske godine” Veljka Mićunovića, dva toma o njegova dva (po učinku sasvim različita) mandata u Sovjetskom Savezu, (1956-58. i 1968-71). Poslednjih godina,doduše, u našim knjižarama sve je više stručne literature koja se bavi raznim aspektima ove službe, ali je uvek zanimljivo kad o diplomatiji piše - i pritom svedoči - neko ko je bio „insajder”, diplomata od karijere.
„Moj pogled na diplomatiju (1957-2005)” dr Živojina Jazića, knjiga objavljena posthumno („Čigoja štampa” i Nevenka Jazić, 244 strane sa indeksom ličnosti), knjiga je iz tog žanra. Dr Jazić (1927-2008), u diplomatiji „druge Jugoslavije” (FNRJ, SFRJ), proveo je ukupno 35 godina, penzionisan je 1992, ali memoari sadrže i neka zapažanja o diplomatiji posle toga, sve do pred kraj 2005, kada je sticajem nesrećnih okolnosti prestao da piše.
Obrazovan (diplomirao je prava, još krajem pedesetih doktorirao na temi pravnog aspekta evropskih integracija), u diplomatiji je bio na važnim i zanimljivim mestima: zamenik šefa misije pri UN, načelnik Uprave za međunarodne organizacije, spoljnopolitički savetnik šefa države, ambasador na Kubi i u Indiji, član mnogih važnih delegacija - dr Jazić o diplomatiji (i diplomatama) piše kroz prizmu ličnih iskustava, pokazuje svoje izvrsno poznavanje zanata i razumevanje diplomatije velikih sila tokom „hladnog rata”, pre svega u UN.
Navodi i važne i zanimljive epizode iz aktivnosti jugoslovenske diplomatije u Pokretu nesvrstanih zemalja, gde je SFRJ bila „velika sila” sasvim nesrazmerno svojoj veličini i ekonomskoj snazi. Imala je, međutim, diplomatsku elitu koja jebila cenjena, zato što je bila sposobna i uvek dobro obaveštena. Pri tom realno slika ulogu i značaj tog pokreta, često sputavanog svojim unutrašnjim protivrečnostima i nedoslednostima, prevelikim ambicijama i nerealnim ciljevima.
Dr Jazić se, opet kroz primere stvarnih događaja, bavi i diplomatskom etikom, kao važnim preduslovom za diplomatska postignuća. Ukazuje na nužnost realnog procenjivanja situacije i da je važno znati ne samo spoljne politike pojedinih zemalja, nego i njene nosioce i njihove unutrašnje odnose.
Često navodi primer indijske diplomatije - relevantan i za naše današnje okolnosti - čiji su pripadnici školovani, napreduju po čvrstim pravilima i koja predstavlja stabilnu granu administracije na koju ne utiču političke i partijske promene u državi i na njenom vrhu.
Posebno poglavlje bavi se ministrima inostranih poslova SFRJ, likovima Koče Popovića, Marka Nikezića, Mirka Tepavca, Miloša Minića, Josipa Vrhovca, Lazara Mojsova, Raifa Dizdarevića i Budimira Lončara, koji su, svaki na svoj način, davali pečat ugledu jugoslovenske diplomatije, a u nekim slučajevima i njenom kasnijem srozavanju. Ono što je, međutim, glavni zaključak, to je da je Tito umeo da iskoristi sposobnosti diplomatskih profesionalaca, dok je Milošević, preuzimajući kontrolu nad službom spoljnih poslova ostatka Jugoslavije, SRJ, nju i njene poslenike potpuno potčinio sebi i svom glavnom cilju, održanju na vlasti.
Posebno su zanimljiva poglavlja o Kubi i Indiji, analize njihovih političkih sistema, ekonomija i ličnosti u vreme Jazićevih ambasadorskih mandata u Havani (1973-82) i Nju Delhiju (1986-89). To su svojevrsni portreti dve zemlje, umnogome različite i po svojim sistemima i istorijskim sudbinama: Kuba još tavori u svom oskudnom „socijalizmu”, dok je Indija, smelo odbacivši neke dogme „očeva” svoje nacije (Gandija, Nehrua), ali ne degradirajući ih, već postala svetska ekonomska sila.
Živojin Jazić piše jasno i neposredno, mnoge od njegovih poruka mogu da posluže i današnjim srpskim diplomatama. („Važno je da se proceni da li neki cilj može da se ostvari u datim okolnostima, ili tek kasnije, u boljim uslovima... U diplomatiji je nekada tajming sve...”)
„Moj pogled na diplomatiju” u svakom slučaju je autentično štivo, sećanja koja mogu da posluže kako za razumevanje jednog aspekta naše prošlosti, tako i za neka tumačenja naše diplomatske sadašnjosti.
Milan Mišić