Mnogi životi i tajne Žozefine B.

12.12.05

"Mnogi životi i tajne tuge Žozefine B.", knjiga američko-kanadske spisateljice Sandre Galand je fiktivni dnevnik velike Napoleonove ljubavi. To je prva knjiga trilogije o Žozefini Bonaparti, a počinje od samog djetinjstva Marije-Žozef-Roz. Godine mladosti provedene na Martiniku i prvi susret sa Evropom, udaja za vikonta od Boarnea i život u visokom društvu, revolucionarni Pariz i tamnica, učešće u političkom životu Francuske i razuzdanom piru pobjednika - svi ovi događaji nezadrživo nose Roz ka mladom, u ratu već proslavljenom Korzikancu neobičnog imena: Napoleon Bonaparta. Sandra Galand prenosi čitaoca u raskošno i burno razmeđe dvije epohe, kao i u najskrovitije kutke Žozefininih uspomena. Ovu knjigu nedavno je objavila beogradska kuća "Magnet" u prevodu Dubravke Srećković -Divković.
Sandra Galand je rođena 1944. godine na Floridi. Od 1970. živi u Kanadi, odakle je i govorila za naš list. Interesovanje za Žozefinu Bonapartu gaji još od 1972. godine kada je čitala biografiju ove znamenite žene. Godinama je istraživala, putovala u Francusku, Italiju, na Martinik, kako bi se upoznala sa životom svoje buduće junakinje. "Mnogi životi i tajne tuge Žozefine B.", njena prva od tri knjige fikcionalnih dnevnika pojavila se 1995. godine i doživjela odličan prijem kod čitalaca i kritike, kao i brojne prevode.
- Najvažnije je ne osjetiti strah od tako velikih i važnih istorijskih ličnosti - rekla nam je Sandra Galand na početku razgovora. A, moja osnovna motivacija za pisanje ove knjige bila je da istražim Žozefinin život. Da otkrijem, koliko je moguće, kako joj je zaista moralo biti, kako se ona osjećala i reagovala u određenim situacijama, a uz to da ispoštujem stvarne činjenice. Pomenula bih i da postoji veliki dio Žozefininog života koji je nepoznat. U tom slučaju, trebalo je da imam osjećaj za činjenice; da je ono što sam napisala moglo da se desi, a ne samo da je moguće, kako se čini da jeste.

Koji su Vam bili glavni izvori pri pisanju ove knjige i da li ste istražujući otkrili nešto što vas je posebno iznenadilo?
- Ja uvijek istražujem. To se kod mene podrazumijeva i držim se toga. Volim da tražim, pronalazim, iskopavam informacije. Moji glavni izvori bili su, naravno, knjige o tom periodu, studije i sada pogotovu Internet. Bila sam šokirana kada sam saznala da su neki istoričari tvrdili kako je Žozefina pisala muškarcu za koga su tvrdili da je njen ljubavnik. Ali, taj ljubavnik nikada nije bio viđen. Ja sumnjam da je u pitanju obmana.

Zašto ste knjigu "Mnogi životi i tajne tuge Žozefine B." napisali u obliku dnevnika?
- Pokušala sam Žozefininu priču da saopštim na različite načine, ali nije išlo, sve dok nijesam pronašla formu dnevnika, i na taj način je njen svijet postao živ za mene.

Kada je Marija-Žozef-Roz, kasnije Žozefina, bila djevojčica na Martiniku jedna proročica joj je predskazala da će biti nesrećno udata, potom udovica, pa potom postati kraljica. Da li je to zaista istina?
- Da, to se zaista desilo. Žozefinina kći je potvrdila da joj je majka ispričala tu priču. Jedan izvještaj o tome štampan je u francuskim novinama mnogo prije nego što će Žozefina postati kraljica.

Zašto je Napoleonova era bila tako jedinstvena?
- Čini mi se da u istoriji postoje periodi u kojima se zbivaju veliki, dramatični periodi i u kojima talentovani ljudi isplivaju naprijed. Revolucionarni i napoleonski periodi bili su jedni od njih.

Mogu li se "Mnogi životi i tajne tuge Žozefine B." čitati i kao knjiga o moći?
- Ne smatram da je to baš knjiga o moći, koliko je o povoljnim prilikama, ili čak o odgovornosti. Žozefina nikada nije željela moć, ali nikada nije ni bježala od nje. Ona je činila ono što je morala, i bila je dobra u tome.

Da li je Žozefina Bonaparta po Vašem mišljenju imala dobar život? Možete li je uporediti sa nekom poznatom ženom iz našeg vremena?
- Premda je Žozefina iskusila velike teškoće u svom životu, ja mogu reći da je uprkos svemu imala dobar život, bila je udata za čovjeka koga je voljela i njihova ljubav je bila uzajamna. Ona je imala dvoje predivne djece. Ona bi možda više voljela da je imala mirniji život, međutim...! Često razmišljam o tome da je ona bila slična sa Džeki Kenedi ili sa princezom Dajanom.

Šta nam možete reći o ostala dva romana iz ove trilogije koji slijede?
- Drugi roman ove trilogije ima naslov "Priče o strasti, priče o bolu" i bio je najteži za pisanje. Iz tog razloga to je knjiga na koju sam najponosnija. Ona počinje opisom jutra poslije Žozefininog i Napoleonovog vjenčanja a završava se četiri godine kasnije pošto je on, zaista preuzeo kontrolu nad Francuskom. Bila je teška za pisanje, jer obuhvata sredinu trilogije, i u njoj razne misterije tek počinju da se zapliću. Treći i posljednji roman "Posljednja velika igra na zemlji" je roman o carskim godinama, od stvaranja do pada. I ovaj roman je bio težak za pisanje, jer se sa njim okončavaju mnogi događaji, mnoge zavrzlame u vezi sa Žozefinom i svijetom u kome je ona živjela. Završava se Žozefininom smrću, i ja nikako ne mogu da ga čitam a da izbjegnem plakanje.

Knjiga "Mnogi životi i tajne tuge Žozefine B." je odlično prihvaćena u mnogim zemljama širom svijeta. Šta Vas čitaoci pitaju?
- Zbog Žozefine bila sam obasuta mnogim pohvalama i entuzijazmom od strane čitalaca. Mnogi književni klubovi su organizovali putovanje u Pariz poslije čitanja trilogije. Ja i dalje svakodnevno dobijam pisma čitalaca. Čak su i francuski istoričari podržali knjigu. Jedan od njih pozvao je mog francuskog izdavača kako bi mu čestitao na objavljivanju knjige. Englezi su pokazali malo razočarenje što Žozefinu nijesam predstavila negativno, kao nemarnu ženu. Oni su neradi da odustanu od njenog lošeg imidža! Jedna od stvari koja mi se najviše dopala je ta što je trilogija inspirisala različite umjetničke kreacije: slike, plesno izvođenje i monološku predstavu koju je izvela jedna žena u Škotskoj.

Vi ste iz Kalifornije, živite u Kanadi, interesujete se za francuske istorijske ličnosti. Šta ste naučili od raličitih mjesta i različitih ljudi?
- Oduvijek sam se interesovala za francusku kulturu. Jedan od razloga što sam izabrala Francusku je taj što je ona bikulturalna. Rasla sam u Berkliju, u Kaliforniji, za vrijeme turbulentnih šezdesetih godina, što mi je vjerujem pomoglo da proniknem u to kroz šta su Francuzi i druge nacije prošle na kraju 18. vijeka. Ti protesti su počeli sa istim idealizmom, istom nadom za novim svijetom i to je bilo nešto što sam ja mogla da razumijem. Na nešto nižem nivou iskustvo Kanade koja je prošla kroz promjene metričkog sistema pomoglo mi je da razumijem koliko je zbunjujuće bilo za Francuze koji su promijenili ne samo svoje mjere, već i kalendar, praznike, tradicije, forme adresa. U suštini počela sam da vjerujem da smo svi postali humaniji zbog događaja koji su se desili prije nekoliko stotina godina u prošlosti. Naša garderoba se promijenila, naša uvjerenja, detalji u našem svakodnevnom životu, ali u suštini ostali smo isti. Mi sanjamo, mi se nadamo, mi volimo.

Genije i vizionar

Mada je vaša knjiga o Žozefini, ne možemo zaobići Napoleona. Kakvo mišljenje imate o njemu?
- Uvijek su postojale rasprave o Napoleonu i ja sam ubijeđena da će ih uvijek i biti: da li je on bio dobar loš čovjek, ili loš dobar čovjek? Pišući ovu trilogiju, naravno, ja sam ga posmatrala Žozefininim očima, i bila sam veoma prijatna i saosjećajna prema njemu. Mislim da sam čak počela i da volim tog ekscentričnog genija. On se ponašao veoma jadno ponekad i pravio je neke užasne greške (prema Rusiji, na primjer), ali prema mom ličnom osjećaju smatram da je on bio vizionar i da je želio da postigne dobre stvari.

Vujica OGNJENOVIĆ