Mesečina na Aveniji vere

12.04.08

Opseg onog što se dešava u svijetu u velikoj mjeri utiče na svakodnevni život svakog pojedinca - ali to većina Amerikanaca još nije shvatila. U SAD postoji osjećaj imuniteta za pojedinca, pogrešno shvatanje da su istorija i politika veoma odvojene od priče o našem svakodnevnom životu

Roman „Snovi o kaspijskoj kiši“ Đine Nahai, američke spisateljice iransko-jevrejskog porijekla je priča o progonjenoj jevrejskoj porodici iz Teherana tokom posljednjih godina vladavine šaha Reze. Kroz porodičnu priču dat je vjeran prikaz odnosa Jevreja i Muslimana u Iranu i neobičan pogled na nepoznate tragove života drevne Persije. Po riječima autorke roman „Snovi o kaspijskoj kiši“ pisan je u ime svih žena koje ćute i koje trpe tiraniju. To je četvrti roman Đine Nahai, a nedavno je objavljen u izdanju „Mono i Manjane“ i prevodu Tatjane Bižić.
Bahar, glavna junakinja romana „Snovi o kaspijskoj kiši“ živi u porodici gdje su svi neobični: majka je krojačica koja ne umije da šije, otac pjevač koji ne umije da pjeva, sestru muž kažnjava zaključavajući je među golubove, brat je promijenio vjeru, drugi je neostvareni operski pjevač, a treći kao duh pohodi svijet živih. Kad se, slijedeći svoje snove, Bahar uda za bogatog mladića, otkriva da zle čini nijesu samo kletva siromašnih. Srce čovjeka za koga je mislila da će s njim živjeti život pun smijeha i latica ruža, odnosi Ledena kraljica ove priče, a kćerka za koju je mislila da će je uvesti u taj drugi svijet u koji sama nije mogla da uđe plaća preskupu cijenu za majčine snove.
Đina Nahai rođena je u Iranu. Školovala se u Švajcarskoj i u SAD. Kao čest predavač o temama istorije Jevreja u Iranu i egzila, bavila se proučavanjem iranske politike za ministarstvo odbrane Sjedinjenih Država. Na univerzitetu u Južnoj Karolini radi kao profesor kreativnog pisanja i član je borda direktora PEN Centra zapadnog ogranka SAD. Svoj prvi roman „Krik pauna“ napisala je 1991. godine, to je istorija jevreskog naroda u Iranu duga 3.000 godina. Za ovaj roman dobila je nagradu „Los Angeles Arts Council Anjard“. Drugi roman „Mjesečina na aveniji vjere“ (1999) bio je u najužem izboru za prestižne nagrade „Oriny” i IMPAC Dablin i „Harold U. Ribalou“ nagradu. „Nedjeljna tišina“, treći roman je priča o kurdsk- iranskim Jevrejima koji žive među hrićšanskim fundamentalistima u SAD. Njeni romani prevedeni su na više od 20 jezika. Đina Nahai živi u Los Anđelesu, odakle je i govorila za Kulturni dodatak „Pobjede“.

*Kako je nastajao Vaš roman „Snovi o kaspijskoj kiši“. Da li je to dijelom i autobiografska knjiga?
-Snovi o kaspijskoj kiši jeste dijelom i autobiografski roman, po nekakvom osjećaju da su svi romani dijelom autobiografski: mi pišemo o emocijalnim predjelima koje dobro poznajemo, pa ili smo to doživjeli ili iz razloga što smo to posmatrali, pa nam je blisko jer smo nekada tuda boravili. Onaj ostatak, koji sačinjavaju likovi, radnja, tenzije, konflikt, okruženje - je zaplet. To je izmišljeno.
Kada bih govorila o podsticajima za pisanje knjige „Snovi o kaspijskoj kiši“ to bi se svelo na pokušaj stvaranja osjećaja hitnosti i misterije u priči sa veoma malo fizičke akcije. Većina od onog što se dešava u knjizi je unutrašnji konflikt i zbog toga unutrašnja radnja, zbog koje sam morala da prikažem nade i razočaranja mojih likova, je dovoljno brza da nosi priču i da drži pažnju čitalaca.

*U romanu „Snovi o kaspijskoj kiši“ opisali ste Iran prije islamske revolucije. Kakva država je bio Iran prije revolucije? Koje su promjene vidljive danas na prvi pogled?
-Iran prije islamističke revolucije bio je nesavršeno mjesto, ali i mjesto velikih obećanja. On je imao dva vrlo važna preimućstva potrebna za bilo koju zemlju, a to su bogatstvo prirodnih izvora i ogroman broj, puno inteligentne, vrijedne, motivisane populacije. Ono što nije imao bila je vladavina zakona: imali smo, od samog početka Persijske civilizacije, vladavinu koja je vođena željama i vizijama cara ili kralja, a ponekad i strane moći. Postojao je smisao kontinuiteta koji je proizišao iz tradicije i kulture, a takođe i iz religije i vjekovima kraljevi i dinastije na vlasti poštovali su tu tradiciju kao značenje održavanja osjećaja za red i kontinuitet.
Šah je, u jednu ruku imao velike ambicije za sebe i svoju zemlju, a da bi ispunio te ambicije on je izazivao ili negirao te vremenom počastvovane konvencije. To je pomoglo zemlji da napreduje ka modernom dobu, a isto tako je stvorilo Šahu mnoge neprijatelje. Postojala je velika nestabilnost i osjećaj predstojeće opasnosti, ali isto tako postojao je osjećaj mogućnosti – sve te stvari su mogle biti i činilo se da su na dohvatu. To, takvo obećanje onoga što je moglo biti - je ono što je revolucija ukrala od zemlje.

*Da li ste ovaj roman pisali sa nostaligijom prema „starom“ Iranu? Taj Tehran koji opisujete više ne postoji?
-Ne osjećam nostalgiju za Iranom. Barem sam svjesna opasnosti od svega što je bilo pogrešno u mjestu prije revolucije, a što je bilo usredsrijeđeno na tugu i netoleranciju koju sam znala.

*Kritika kaže da je Vaš roman „Snovi o kaspijskoj kiši“ napisan u stilu magičnog realizma. Slažete li se sa tim stavom?
-Ono što često upućuje na Zapadu na “magični realizam” je prevođenje realnosti Starog Svijeta – i mjesta kao što je Iran i Srednji Istok sve zajedno, gdje se legende i realnost često ne mogu razlikovati i gdje Istina ima mnogo oblika, neke od njih uticale su preko jezika i naročite kulture mjesta. Tako da ne mislim da sam ja pisala toliko o magičnom realizmu, kao o jednoj „drugoj realnosti“ – ono što Garsija Markes zove “vanserijska realnost”.

*Snovi o kaspijskoj kiši je takođe roman o manjinama, zar ne?
-Da. To je roman o slabijim segmentima društva – o ženama, djeci, bolesnima, siromašnima i neprivilegovanima. To su ljudi kojima bi društvo trebalo da pruži najveću zaštitu, ali i dalje često se dešava suprotno.

*Zašto ste pisali „Snove o kaspijskoj kiši“ sa dječije tačke gledišta?
- Ja sam zapravo počela da pišem knjigu sa Baharine, majčine tačke gledišta. To sam radila nekoliko godina prije nego što sam shvatila da je glas, koji sam čula svaki put kada bih sjela da pišem, pripadao djetetu. Tako da je narator završio tako što će da bude dijete, ali ona je imala koristi od perspektive životnog vijeka, što je čini mudrijom od mnoge djece.

*Šta nam možete reći o položaju jevrejskog društva u Iranu? Kakva je bila njihova uloga u iranskoj prošlosti?
- Jevrejska zajednica je najstarija dijaspora. Njihova istorija nas vodi unazad u doba uništenja prvog hrama, kada je Navuhodonosor doveo Jevreje kao robove u region koji je tada bio Vavilon, a koji je vremenom postao veliko Persijsko carstvo. Kir Veliki, osnivač Persijskog carstva, oslobodio je robove i dozvolio je tim Jevrejima, koji su to željeli, da se vrate i ponovo izgrade svoje hramove. Oko polovine robova je otišlo, a druga polovina je ostala. Oni koji su ostali su moji preci. Oni su imali fascinantnu istoriju, njen veliki dio obuhvatila sam u svom prvom romanu, “Krik pauna”, kao i u drugom, “Mjesečini na aveniji vjere”.

*Šta je sa Jevrejima danas u Iranu, kako oni žive?
-Danas ima oko 50.000 Jevreja u Iranu. Islamska Republikapriznala je judaizam i hrišćanstvo kao legitimne religije, i tako da je Jevrejima dozvoljeno da sprovode svoju religiju bez straha od posljedica. Međutim, cionizam se smatra kriminalom.

*U svom prvom romanu Vi ste pisali o persijskim Jevrejima, pokazujući da je i lična istorija isto tako dio svjetske istorije...
-Mislim da je sigurno reći da je lična istorija dio svjetske istorije, kao što ste i vi to naglasili, a ja volim da kažem kako je lična istorija vrlo politička i da je politika veoma lična. To je nešto čega su ljudi u Starom Svijetu prilično svjesni - opseg onog što se dešava u svijetu u velikoj mjeri utiče na svakodnevni život svakog pojedinca - ali to većina Amerikanaca još nije shvatila. U SAD postoji osjećaj imuniteta za pojedinca, pogrešno shvatanje da su istorija i politika veoma odvojene od priče o našem svakodnevnom životu i ja mislim da je to jedna velika greška.

*Koje su najveće nepoznanice i pogreške koje Zapadnjaci danas imaju prema iranskom i persijkom svijetu?
- Ono što je najveća razlika između prije islamske i post islamske iranske kulture je da je prije islamska iranska kultura bila, i dalje je, među najotvorenijim, tolerantna, prihvatana bilo gdje drugdje, dijeli puno toga sa zapadnjačkom kulturom, i ako Zapad napravi bilo kakvo zadiranje u današnji Iran i pokrene se plima antizapadnog, antihrišćanskog i antiameričkog osjećanja, to su te prije islamske vrijednosti na koje je potrebno da se pozove.

*Predajete kreativno pisanje. Može li se pisanje naučiti ili je sve to dar? Šta je najvažnije naučiti o pisanju?
-Možete definitivno jednu osobu naučiti pisanju. Pisanje je čin prenošenja mišljenja kroz riječi, davanje oblika idejama i slikama. Dakle, ako poznajete gramatiku i rečnik, vi ih možete koristiti kao alat za oblikovanje vaših ideja. Da biste stigli do značenja, upotrijebićete pogodnu strukturu – u rečenici, paragrafu i knjizi – koja takođe može biti naučena. Ono što se ne može naučiti, naravno, je vrsta talenta – uviđajnost, pronicljivost, opažanje, emocionalna dubina – to sve čini razliku između dobrog pisanja i velikog pisanja. Vi možete naučiti osobe da teže tim esencijalnim stvarima i sa dovoljno rada možete im pomoći da imaju pristup tim emocionalnim dubinama, ali naravno stepen njihovog uspjeha zavisi od nivoa talenta sa kojim su rođeni.

Antrfile
Životni put kroz politička previranja

Roman „Mjesečina na aveniji vjere“ je strastvena saga o sudbini i zabranjenoj ljubavi. Kao i u svim romanima Đine Nahai, pa i u ovom dominantna je istorija Irana i sudbina Jevreja u burnom 20. vijeku. Od državnog udara, 1925. godine u Iranu je na vlast došla dinastija šaha Reze Pahlavija, koji je organizovao svrgnuće dinastije Kayara. Poslije Reze Pahlavija, od 1941. vladao je njegov sin Mohamed. Šah Mohamed Reza Pahlavi je pod sveopštim pritiskom muslimana šiita, koje je predvodio ajatolah Homeini, 16. januara 1979. napustio zemlju. U martu 1979. referendumom je izglasana Islamska republika Iran, vlast dinastije Pahlavi i formalno je prestala. To je istorijska pozadina u kojoj se odvija savremeni nivo romana Đine Nahai.„Mjesečina na aveniji vjere“ je roman o potrazi za majkom. Lili godinama nije vidjela svoju majku. Priča započinje u izbjegličkom stanu Iranke Mirijam Mesec u Los Anđelesu, koja svojoj sestričini Lili priča priču njene majke Roksane, i objašnjava joj zašto ju je napustila kad je imala pet godina, a vratila se sad kad joj je osamnaest. Roksana se rodila 1938. kao jedno od šestoro djece Jevreja, u siromašnom getu u Teheranu. Roksanu pratimo od siromašnog djeteta do raskošnog svijeta iranskog aristokratskog društva u koji dospijeva udajom za Sohraba potomka vladajuće dinastije, sve do mučnog i opasnog boravka u javnim kućama u Turskoj gdje se neko vrijeme nalazila poslije bijega od muža. Kroz njen životni put pratimo uzbudljiva politička previranja i promjene koje su se u tom dijelu svijeta dešavale.

Vujica Ognjenović