Svetislav Basara rođen je u Bajinoj Bašti 1953. godine.Autor je više od dvadesetak knjiga – romana, zbirki pripovedaka, drama i eseja. Dobitnik je više srpskih i međunarodnih nagrada za književnost, a njegov roman Fama o biciklistima smatra se jednim od najboljih romana druge polovine dvadesetog veka u srpskoj književnosti. Objavio je knjige: Napuklo ogledalo, Peking by Night, Kinesko pismo, Fama o biciklistima, Bumerang, Džon B. Malkovič, Kratkodnevnica, Looney Tunes, Mongolski bedeker (Nolitova nagrada), Na Gralovom tragu, Na ivici, Sveta mast, Ukleta zemlja, Srce zemlje, Uspon i pad Parkinsonove bolesti, Izgubljen u samoposluzi, Dnevnik Marte Koen, Stradija, Fundamentalizam debiliteta...Za roman Uspon i pad Parkinsove bolesti dobio je NIN-ovu nagradu za najbolji roman objavljen 2006. godine.Prvi je dobitnik nagrade Fondacije Borislav Pekić.Drame su mu izvođene na mnogim scenama a knjige prevođene na engleski, francuski, nemački, mađarski, bugarski, italijanski i makedonski jezik.
01.01.00
"Mašine ilizije" sadrže dva razgovora sa Svetislavom Basarom (sagovornici: Dejan Ilić i Miloš Mirović) nekoliko eseja i niz njegovih polemičkih i novinskih tekstova. U tekstovima u kojima pisac "Fame o biciklistima" analizira vlastite književne postulate Basara ističe da pisanje za njega nije način da izrazi svoje ideje, već da svoj duhovni život dovede u sazvučje sa tradicijom, istovremeno izvrgavajuci podsmehu subverzivne i suštinski provincijalne doktrine, pre svega apoteozu čoveka i pseudomit o ljudskoj svemoći.
On radije na sebe gleda kao na narativnog teologa nego kao na pisca. Kritičarsku recepciju njegovih knjiga često svedenu na površnu sintagmu "komički nihilizam" Basara opovrgava izjavom: "Moja poruka je uvek jasna: Gospodo eventualni čitaoci, nemam nameru da vas zabavljam, niti želim da vam se dopadnem; naš odnos je jednostavan. Neke stvari me interesuju, od nekih strepim. Pretpostavljam da neke od vas interesuju slične stvari i da od sličnih strepite. Ovo je moje mišljenje o tome. Hasta la vista, baby!" Poetička paradigma Svetislava Basare postaje nam u izvesnoj meri jasnija kada tvrdi da je njegove knjige eseja (žanr koji, dosledno i ne manje zavodljivo i uspešno od romaneksne produkcije, neguje od samog početka bavljenja književnošću) nastaju kao rekapitulacija jednog perioda i utiranje staza novim interesovanjima.
"Mislim da bi za mene bilo bolje da sam se uzdržao od esejistike; čitanje i pisanje takvih štiva odvelo me je predaleko od emotivne dimenzije literature, tako da sam, recimo prestao i da čitam poeziju". Nadalje, Basara tumači opskurne kultove modernog doba oličene u tehnološkim i ideološkim pošastima, svet koji sve više liči na "globalni GULAG u kome čamimo zatvoreni u hermetičke ćelije mašina koje emituju iluziju da svet još uvek postoji". Tu su i tekstovi, sasvim u duhu naslova ove knjige, o ideji hrišćanske demokratije u Srbiji, medijskim đilkosima Miloševićeve Srbije kao i o sumraku Dragstora u Nušićevoj, za koji je Basara sentimentalno vezan te ga stoga naziva beogradskom Platonovom akademijom početkom sedamdesetih godina.
Zoran Jeremić