Majkl Redhil (Michael Redhill) se rodio 1966, u Baltimoru, Merilend, a odrastao je u Torontu. Diplomirao je 1989. filmsku produkciju i dramaturgiju na Univerzitetu u Jorku i englesku književnost 1992. na Univerzitetu u Torontu. Napisao je nekoliko pozorišnih komada i četiri zbirke pesama. Radi kao urednik u izdavačkoj kući Coach House Press i u književnom časopisu Brick Magazine. Za prvi roman Martin Sloun dobio je veoma laskava priznanja kritike.
09.07.05 Politika
Katalog odbačenih stvari
Martin Sloun, Majkl Redhil
Jednoga dana Martin Sloun, likovni umetnik, nestao je bez traga i svojoj tridesetak godina mlađoj ljubavnici DŽolin Jolas upriličio jedno od najužasnijih životnih iskustava. Sudeći po romanu „Martin Sluon” Majkla Redhila (1966), otići bez reči znači potpuno skrhati zaljubljenog i još mu uskratiti objašnjenje. Lišiti ga razumevanja, što bi bio temeljni princip ljudskog postojanja, i to na polju emocija, koje čini njegovu suštinu. Strašna pustinja tišine i samoće u kojoj se DŽolin nenadano obrela više nije povezani svet njenog detinjstva, kada je verovala da je svaka stvar srodna svakoj drugog i da pravila otkrivamo unutar sopstvenih pravila.
Namesto metafizičke povezanosti, stvarnost se preokrenula u svoju izokrenutu sliku, u iskidanost i rasulo, opstajući samo zahvaljujući nostalgiji. Katalog odbačenih svetova. Radnja koja će uslediti vraćaće se delimično epizodama ove ljubavne priče, ali mnogo više, DŽolininom sećanju na majčinu smrt. Sećanju na očevu patnju. Sećanju na pustinju usamljeničkog odrastanja. Paralela bi u pustinju trebalo da unese bar trun razumevanja, makar malo razuma i smisla. I umesto mozaičke veze - ponovna sumnja. Samo ponovna šizofrena upitanost da li bol i smrt mogu imati objašnjenje. Ne mogu. Dabome.
Mnogo godina docnije, pošto joj se sopstveni život postpeno vraćao, i vratio, DŽolin kreće u potragu za Martinom. Detekciju prate priče koje joj je o svom detinjstvu pričao njen ljubavnik. Tkivo koje povezuje dva detinjstva jeste Martinov boravak u bolnici. Oboleo od tuberkuloze, budući umetnik je čudom izbegao smrt, ali je zato svakodnevno gledao kako se, jedna za drugom, gase deca oko njega. Martin je odbijao činjenicu umiranja. On nije hteo da poveruje kako je ljudsko telo tek posuda u kojoj su organi privremeno pohranjeni. Za njega su čovek i život bili mnogo fluidniji, nemerivo spiritualniji, koloko god da u svetu oko sebe nije mogao sagledati pravilnost. Napipati smisao.
U raskoraku između duhovnosti i besmisla moglo bi se potražiti objašnjenje njegovog nestanka. U Irskoj, zemlji Martinovog detinjstva, DŽolin se priseća priče o odlasku njegove majke. Ona putuje u Kanadu, kod svoje bolesne majke, da bi i deca, tražeći ljubav, potom krenula za njom. Pa kako izbor uvek znači i ukidanje svih drugih mogućnosti, Martin i njegova sestra napuštaju oca. NJegova pustinja samoće i bola, neoborivi dokaz iskidanosti i rasula, još jednom uverava da ljudski život nije drugo do katalog odbačenih svetova. Pustinja koju nikada nećemo moći da razumemo.
Našavši Martinovog oca, umesto zauvek skrivenog ljubavnika, DŽolin je konačno razumela. Prihvatila je činjenicu da rasulo bivanja ne treba ni objašnjavati principima pravilnosti i razuma. Da ljubav nije dom, nije samo sigurnost, već i ponor bola. Sećanje je tačka u kojoj se prošlost i sadašnjost ukrštaju u nestajanju. Zato treba poći napred i u sebi nositi veru u ljubav. NJen smisao valja tražiti upravo u trenucima kojima se ona opire razumevanju kakvo nameću principi pravilnosti i razuma. U raskoši njene nepredvidivosti. Raskoši samog postojanja. Pojmiti taj stepen smisla znači pustinju obasjati svetlošću. Znači voleti najviše - svemu uprkos. Voleti.
Fikcionalnu priču Redhil temelji na stvaralaštvu DŽozefa Kornela tako da svakom poglavlju romana prethodi opis čudnovatih kutija koje je izrađivao taj umetnik. NJihov sadržaj simbolički nagoveštava značenje zbivanja koja će uslediti. Same kutijice, napunjene svakojakim predmetima poređanim po grotesknom rasporedu, odraz su Redhilovog kosmosa. Katalog odbačenih svetova, čija spiritualna lepota izvire sa svetlošću dok se probija između nasumičnog reda ko zna gde i ko zna kada pronađenih predmeta. Ruka koja ih u praznom prostoru postavlja i osmišljavajući svoj princip, nadvladava besmisao prividnog reda pravilnosti i razuma.
Dušica POTIĆ