Majke mi, bajka

.... “Kad pogledam samo kako izgledamo, kako se oblačimo! Nijedna moja drugarica ne nosi tetkastu frizuru, ono, sarme i tapiranje, lakovi za kosu. Niti karirane suknje sa faltama, ni elegantne kašmirske setove, čak ni bisere, ni ozbiljan nakit. Mi smo sredovječne žene, ali, izvinite to smo samo u ličnim kartama i pasošima! Inače, pripadamo onoj opštoj neuništivoj mladalačkoj vrsti u farmerkama i kaubojskim čizmama, u tijesnim majicama i dovoljno kratkim suknjama da naša lijepa koljena blistaju, sa modernim cipelama na ekser petu, u perjanim jaknama i majke mi jagnjećim bundama, sa minđušama, alkama i dobro izvučenim pramenovima u kosi, sa čvrstim grudima i bez sjedećeg sala po stomaku i bedrima, mi smo djevojke iz Cepelina, zamislite sa Tašmajdanskog klizišta, sjećate nas se? Mi smo uspavane gimnazijske ljepotice. Iz prošlog milenijuma....”

06.12.03

Posljednjih godina na listi bestselera, mjesto pri vrhu kao da je uvijek rezervisano za svaku novu knjigu Mirjane Bobić Mojsilović. Naravno, to nije bez razloga. Ova spisateljica srednje generacije ispisuje priče i romane o junacima “našeg doba”, koji su, kako je jednom i sama rekla: “priče o generaciji Dž, a to smo bili mi, Titovi pioniri u Miloševićevoj Srbiji”.
Mirjana Bobić Mojsilović dobro nam je znana kao lice iz novinarstva, kojim se bavila preko dvije decenije. Sada je slobodni umjetnik. Napisala je zbirku ljubavnih priča “Baba nemoj ništa da me pitaš” (8 izdanja), dramu “Suze su O.K.”, roman “Dnevnik srpske domaćice” (14 izdanja, preveden na francuski i italijanski), monodramu “Verica među šljivama”, romane “Happy end” i “Majke mi bajka”, i komičnu melodramu “Imitacija života”.
Junakinje Mirjane Bobić Mojsilović su romantične četrdesetogodišnjakinje, “fircigerke”, i one koje će to tek postati, one koje su to bile, kao i sve koje vjeruju u hepi end! U najnovijem romanu “Majke mi bajka”, objavljen u izdanju “Ruže” i “Čigoje”, a koji je nastavak “Happy end”-a, osim potke koja je ljubavna priča, mnogo se govori o knjigama, o čitanju, ali i o pisanju, o tome kako knjige mogu da nam promijene život. Glavna junakinja novog romana je Ljuba, razvedena profesorka, čiji su muž i sin u SAD. Ona živi sama u Beogradu, bavi se prevođenjem, potajnim pisanjem. Zaljubljuje se u poznatog pisca, koji u neku ruku ima svoje “bubice”, dolazi do rastanka i na kraju neočekivanog obrta i happy end-a. Baš kao u bajkama. Ovoga puta, Mirjana Bobić Mojsilović kroz galeriju urbanih likova pokazala nam je koliko su dvoličnost, licemerje i međusobne podvale, lažna prijateljstva dio naših života.
* Može li se vaša knjiga “Majke mi Bajka” svrstati u generacijski roman?
– Bajka jeste generacijski romana jer se bavi mojom generacijom, životnim, biološkim, psihoanalitičkim, tj, ontološkim dilemama moje generacije. Sve je jasno i poznato, samo je unutrašnji svijet mojih junaka, a naročito glavne junakinje Ljubice, svijet koji jeste drugačiji, a koji ipak liči na svjetove svih nas. Ipak, moji čitaoci su i djevojke gimnazijalke i mnogo stariji od mojih junaka. To ipak znači da je negdje potrefljena univerzalna dimenzija života danas i ovdje.

* Da li u njemu ima i nečeg autobiografskog?
– Uvijek tvrdim da je svako književno djelo u stvari nužno autobiografsko. Pisac piše iz svog iskustva koje ne sačinjavaju samo konkretni događaji iz piščevog života nego i čitav korpus ideja, uspomena, mirisa, slika i naravno knjiga koje ima u Aleksandrijskoj biblioteci u svojoj glavi. Otuda i ovdje ima autobiografskih djelova – recimo da su to najprije neki stavovi mojih junaka, a zatim tu su i oni djelovi o muci pisanja, ili o značaju literature u životu mojih junaka, koji su slični mojima.

* Roman “Majke mi bajka” završavate hepiendom što nije slučaj sa prethodnim knjigama u kojima su vaše junakinje često gubitnici. Je li postojao neki poseban razlog za taj svojevrsni zaokret?
– Ne bih rekla da se radi o zaokretu. Jednostavno, kod mene je happy end-a neka vrsta razloga za stvaranje. U mojim prethodnim knjigama takođe ima srećnog kraja, moji junaci jesu gubitnici, ali onoga trenutka kad odluče da nešto naprave od svojih života, a to se dešava onda kada se iskreno suoče sa sopstvenim padom, zaslužuju novi ciklus sudbine, bajku ili srećan kraj. Pisac je stvaralac svijeta. Moji svjetovi liče na ono što živimo, sa jednim malim dodakom – svaki plemeniti napor mojih junaka, u mom svijetu mora da bude nagrađen. Ta nagrada je najćešće novi početak koji je uvijek u vezi sa pristojnim odrazom u ogledalu koji moji junaci imaju poslije svega.

* Poučeni iskustvima iz prošle decenije mislili smo da bajke više ne postoje, da postoje samo zbilje, najčešće surove i zle. Ipak, ovom nas knjigom demantujete. Na vješt spisateljski način uvjeravate nas da one ipak postoje. Ili pak, da mogu postojati.
– Bajka je književna vrsta koja omogućava junacima da posle brojnih peripetija, uspona padova, neprijatnih iskustava, bolnih suočavanja i mnogih izazova, sjednu na rub priče, okrenu se za sobom i zaključe da je sve vrijedilo. Da se svaka muka isplatila. Da se svako znanje stečeno u borbi sa zlim dusima u nama, isplatilo. Zato je bajka, u metaforiučnom smislu, moguća i u životu. Na piscu je da malkice tu mogućnost dosoli. Knjige treba da nas učine plemenitijim bićima, isto koliko nas uče životu.

* Vaša junakinja Ljuba, mašta i o kupovini kuće u Boku, tačnije u Perastu. Da li ste i Vi, katkad, okupirani sličnim razmišljanjima?
– Recimo da je to jedan mali autobiografski detalj. Kada zamišljam sebe sa dvadeset godina, zamišljam se kao jednu potpuno spokojnu osobu koja sa očima punim svijeta i znanja uživa u svakom trenutku života. Taj mir i spokoj neraskidivo je povezan sa slikom onoga u šta gledam. Ta slika mora biti ljepota i mir. I ta slika, za mene, jeste slika Boke.

* U drami “Imitacija Života” nijeste uspjeli pobjeći od surove svakodnevnice. Da li ste i u to svoje djelo utkali dio nečijeg iskustva?
– Imitacija Života, najkraće rečeno jeste komad o kurvanju. O umjetnicima u tranziciji. To je takođe komad o moralu i o stidu. Ali naravno, to je priča koja se može transponovati na svakog od nas. Mi smo stalno pred Tamnim vilajetima, prinuđeni da biramo, i da šta god izaberemo imamo razloga da se kajemo. U tom smislu nije trebalo ići daleko u potrazi za tuđim iskustvima. Umjetnici su uvijek u toj vrsti dileme da li zasmijavati gospodara ili ne. Radi se o borbi umjetnika da prežive kao ljudi i kao umjetnici. U toj borbi ponekad padamo veoma nisko, ali ako imamo hrabrosti da kažemo istinu o sebi, onda je sve imalo smisla. Poenta je, međutim, da na neki način Imitacija Života nema kraja. To je tužan detalj u naizgled srećnom kraju. Kurvanje se nastavlja.

* Dugo ste se bavili novinarstvom, prije nego što ste svoje pero usmjerili na pisanje knjiga. Vjerovatno je za to postojao neki jak motiv?
– Novinarstvo je bio za mene jedan veliki trening, jedna velika škola, u kojoj sam mnogo toga naučila. Ne samo o stilu pismenosti, o arhitekturi izlaganja ideja, nego možda još više o mojim sopstvenim vrijednostima, o ciljevima. Uostalom, mnogi veliki pisci bili su prije toga novinari. Samo se kod nas oko toga pravi problem. Drugi problem je bolesni stav da bestseler ne može biti vrijedno umjetničko djelo, a podsjećam, dva najveća svjetska bestselera su Biblija i Dostojevski.

* Čini li vam se da književni kritičari ponekad imaju neki blagi prezir prema piscima – bivšim novinarima, a, kao što rekoste, mnogi su veliki pisci prethodno bili novinari. Sjetimo se samo britanaca Toni Parsonsa, Nika Hornbia, Džima Krejsa...
– Književni kritičari sa ovih prostora nijesu još uvijek shvatili da je došlo novo vrijeme. Vrijeme u kome riječ kritičara više nikom ništa ne znači, čitaoci su ti koji napokon više vjeruju svojim stavovima nego njegovim tekstovima. Da i ne govorimo o tome da je književna kritika kod nas totalno privatna rabota, imate klanove, miljenike i pulene, ali to više nikome ne znači. Književni kritičar je neko ko žudi da sam stvara, ali je svjestan da to ne može. Dakle, pošto je nesposoban da sam stvori umjetničko djelo, onda kritičar sanja tihi san, da bar stvori umjetnika koji će na njega ličiti. Ako neko poslije duge i plodne karijere novinara postane pisac, onda kritičar u tome nema nikakvu zaslugu. Izgleda da se o tome radi.

* Bili ste Urednica kulture u RTS. Izgledalo je sve O. K. Ali...
– Ali, hvala Bogu, zaboravila sam. Jedino čega se sjećam da sam poslije dva i po mjeseca otišla odatle kao dama. Ja sam jedina osoba koja je sa neke javne funkcije otišla svojevoljno ovim riječima: Vi ste super, ja ne valjam.

* Kakvi su dalji spisateljski planovi Mirjane Bobić Mojsilović?
– U ovom trenutku bavim se promocijom mog novog romana, i nadam se da ću doći i u Crnu Goru. Uostalom tek sam završila pisanje ovog romana, i sada malo moram da se odmorim. Mada najljepši mi je sam proces stvaranja, uključujući i sve moguće vrste kriza kroz koje prolazim dok pišem. Pisanje je aktivan proces, neprestani razgovor sa samim sobom, sa likovima, situacijama, to je pravo stvaranje svijeta. Zato ne mogu odmah da se bacim na novi roman, potrebno mi je da odahnem i da nakupim novu energiju. Ipak poslije Nove godine, počeću da pišem pozorišni komad za moje prijateljice, glumice.

Literatura i hormoni

* Puno se priča o “ženskom pismu” kao fenomenu. Kakav je Vaš stav o tome?

– Ne pristajem na tu pomodnu hormonsku podjelu literature. Atribut “ženska” unaprijed je ponižava, smanjuje joj cijenu, boji je u roza, što ne da nije fer, nego predstavlja užasan strah pred novim. Žene danas pišu, to ponekad izgleda kao čitav pokret, ali uvijek se šalim pa kažem da je to zato što žene stalno traže neke odgovore, a muškarci misle da ih znaju. U suštini, sve je u jeziku. Pisac je riječ muškog roda, literatura je riječ ženskog roda, ali pisanje je riječ srednjeg roda. Treba li ovome išta dodati?

Vujica Ognjenović

11.11.03

KADA je posle više od 20 godina bavljenja novinarstvom ostala bez posla, otišla je u literaturu, kojoj se vratila i nakon "neuspele avanture na RTS-u". Mirjana Bobić-Mojsilović sada je pisac čije se knjige čitaju, prevode, dramatizuju, a kako kaže, da bi i dalje ostala u dodiru sa novinarstvom ima svoju kolumnu u "TV Novostima". Nedavno se pred našom čitalačkom publikom pojavio njen najnoviji roman "Majke mi bajka" (samostalno izdanje), čiji je prvi tiraž rasprodat za samo sedam dana na Beogradskom sajmu knjiga, a predstava "Imitacija života", kojom je debitovala i kao rediteljka doživljava veliki uspeh u beogradskom Narodnom pozorištu i gradovima u unutrašnjosti.
- Osećam se divno, mada sam malo i umorna - kaže Bobić-Mojsilović. - Čitan pisac prima energiju od svoje publike, ali isto tako, ako je iskren, mora i da je daje.

IZ DUBOKE TUGE

NEKE vaše knjige doživele su i 15 izdanja, za vaše predstave traži se karta više, najnoviji roman ponovo bestseler...
- Književna popularnost nosi veliku odgovornost. Nisam od onih koji rade bilo šta samo da bi neka stvar prošla. Mislim da niko poslednjih nekoliko desetina godina nije napravio veće ženske uloge u srpskoj literaturi. U mojim knjigama junakinje su žene iz urbane sredine, govorim o problemima koji se tiču svakoga. U najnovijem romanu "Majke mi bajka", koji je nastavak "Hepi enda" osim potke koja je ljubavna priča, mnogo se govori o knjigama, o čitanju, ali i o pisanju, o tome kako knjige mogu da nam promene život.

Mislite li da ljudi koji pišu imaju više šansi za sreću od ostalih?
- Negde sam baš nedavno čitajući neke knjige našla jednu rečenicu da se umetnik ne postaje iz srećnih događaja. Samo stvaranje čini umetnika srećnim. Moram reći da sam pišući ovaj roman imala vrlo tešku situaciju u stvarnosti i veliku tugu, a da je to bio utoliko veći zahvat što sam u takvom stanju dubokog pesimizma napisala knjigu o optimizmu i sreći...

Slažete li se sa tvrdnjom, koja se često provlači kroz medije, da dobar novinar ne može da bude i dobar pisac?
- Veliki pisci su bili novinari: Hemingvej, Markes, Borhes, Kundera, gotovo da nema pisca koji se nije bavio novinarstvom. Samo u našoj sredini to nije normalno. Cela jedna plejada anglosaksonskih pisaca su bili novinari koji su se bavili rokenrolom. Za taj stav su krivi novinari, a ne književni herkuli.

ZLOČIN PREMA KNJIZI

DA li vi prepoznajete svoj književni izraz u sve glasnijim tvrdnjama karakterističnog književnog stvaralaštva žena?
- To samo nama izgleda čudno. Ovde je literatura godinama bila muški zabran koji je čuvan i malo je bilo žena kojima je dozvoljeno da se smatraju piscima. U svetu je to normalna pojava, a sa druge strani mnogi muškarci koji su se nekada bavili pisanjem sada su postali uspešni izdavači. Ne volim generalizaciju, postoji dobra i loša literatura, dosadna i zabavna, pametna i glupa. U umetnosti je iskrenost jako važna, ne možete steći publiku ako mnogo lažete.

Vaše knjige su savremene hronike, smeštene u sadašnje vreme. Koliko u njima ima komentara dnevnopolitičkih događaja?
- Dnevna politika mi je bitna koliko i svakom drugom čoveku, strašno se nerviram kad vidim pokvarenost, bahatost, bezočnost, primitivizam, i strašno se radujem kad vidim nešto suprotno od toga. Živimo nažalost ponovo trenutke koji nisu najsrećniji. Verovali smo da ćemo živetu u DOS-adnoj Srbiji, ali nije nam dosadno nažalost. Za mene je najbolje da menjam stvari pisanjem, a ne političkim govorima.

Privatno, stvaralac Bobić-Mojsilović ima li išta zajedničko sa savremenom uspešnom Beograđankom?
- Sve je ovo na neki način moj privatni život. Stignem da skuvam ručak, budem sa ćerkom, zovem goste, idem u goste. Nema ničeg izvan toga.

Koliko će se bavljenje književnošću otežati ako se usvoji novi Zakon o porezu na dodatu vrednost za knjige?
Sramota je ako uvedu taj porez, pustite one izdavače koji imaju 12 knjižara u centru Beograda, njima svaka knjiga donosi od 20 do 30 posto dobiti, a od čega da živimo mi mali izdavači. Ovom narodu jedino što je ostalo od duhovnih zadovoljstava su knjiga i bioskop, jer pozorišta nema svuda. Ako im to ova vlast oduzme biće to zločin. Opet ćemo se vratiti na komunizam: radiće pet velikih mamutskih izdavačkih kuća, što znači totalno jednoumlje na polju izdavaštva i knjižarstva. To je totalno kontraproduktivno i kontrapolitički.

D. B. MATOVIĆ