Majka je samo jedna

03.05.08

Roman Majka je samo jedna mađarskog pisca Mikloša Vamoša je vrsta polu-autobiografske priče o autorovom odnosu sa svojom majkom i o njegovoj porodici. Knjiga je sastavljena iz dvije cjeline, u prvoj je pripovijedač sam narator kroz lik sina Lada, a drugi dio, iz sopstvene vizure, kazuje nam njegova majka. Dio koji priča majka, namjerno je napisan bez ikakve interpunkcije jer predstavlja njen neprekidni monolog, izlaganje koje ona govori u jednom dahu. Roman Majka je samo jedna je porodična storija o nerazumijevanju među generacijama, tom nepremostivom jazu iz koga često izranjaju nepoznanice, sukobi i nerazumijevanja. To je roman i o starosti kada se sabiraju svi životni uspjesi i neuspjesi i svodi konačni bilans. Vamoševo pripovijedanje je originalno, humorno i lišeno dosadnih pasaža. Roman Majka je samo jedna u prevodu Marije Tot Ignjatović, objavila je beogradska Laguna.
Mikloš Vamoš je jedan od najuspješnijih mađarskih pisaca srednje generacije. Njegov roman Knjiga očeva, objavljen 2000. godine, do sada je u Mađarskoj imao 20 izdanja, a preveden je na 12 jezika i doživio je odličan prijem kako kod kritike, tako i kod čitalačke publike. Knjiga očeva je istorijski roman u kome se prati 12 generacija mađarsko jevrejske porodice Štern/Čilag, povijest o vjekovima i burnim događajima koji su se dešavali na prostoru srednje Evrope.
Mikloš Vamoš je rođen u Budimpešti 1950. godine. Diplomirao je prava 1975. Bio je dramski pisac za Filmski studio Objektiv u periodu 1975-1992, dopisnik iz istočne Evrope za američki The Nation magazine. Godinama je bio kolumnista poznatog mađarskog književnog lista Elet Es Irodalom (Život i književnost). Pored romana, pisao je pozorišne drame i scenarije za film. Kao Fulbrajtov stipendista, dvije godine je proveo u Americi i na nekoliko univerziteta (između ostalih i na Jejlu) predavao dramu. Za naš list Mikloš Vamoš je govorio iz Budimpešte.

O nastanku svog romana Majka je samo jedna, na početku razgovora za Vijesti, Mikloš Vamoš je rekao:
- Oduvijek sam želio da napišem roman o mojoj majci. Nalazio sam da je ona interesantna i intrigantna. Ona je bila osoba koja me je u regularnim osnovama tjerala na plač i na smijeh. Vrlo često se dešavalo da me je u isti mah zasmijavala i rasplakivala i ja sam smatrao da je to izuzetno. Kada sam imao 19 godina ja sam već tada počeo da pišem jednu, da kažem primitivnu verziju tog romana. Dok sam bio na odsluženju vojnog roka u Mađarskoj narodnoj armiji moja bilježnica je bila pažljivo fotografisana od strane vojne tajne policije (tih godina fotokopiranje u Mađarskoj je bilo nepoznato) i imao sam dosta problema sa tekstom romana jer oni su nalazili da su neki djelovi bili izrazito politički. Ja to nijesam razumio, ali ipak, oni su mi dali moje pisane zabilješke. Zahvaljujući tome, poslije mog vojnog roka, nijesam mogao nekoliko godina potom dobiti pasoš. Taj intermeco me je razočarao i izgubio sam žudnju za okončanjem romana. Takođe sam znao da ga ne bih mogao štampati za života moje majke. Ona je umrla 1986. godine. Roman sam počeo ponovo da pišem u ranim devedesetim i on je izašao 1995. godine.

Koja je istorijska pozadina Vašeg romana Majka je samo jedna?
- Veliki dio radnje romana dešava se u godinama mekog socijalizma u Mađarskoj. Sadašnji dio radnje romana odvija se nakon pada socijalizma, dok monolozi majke pokrivaju posljednje dvije decenije. Ali istorija je samo pozadina ovog romana i ona nema nekakvog jakog udjela u životu majke i njenog sina. Mislim, kada bi neko odlučio da izvrši reviziju teksta i pomjeri radnju u 21. vijek, bilo bi samo nekoliko paragrafa koje bi bilo neophodno promijeniti. Ja sam hroničar porodice, a u istoriji porodičnih sukoba može biti jakih sukoba, ali još uvijek takav nije glavni junak.

U našem ranijem razgovoru napomenuli ste da ste prvi rukopis ovog romana napisali tokom osamdesetih i da ste majku u romanu poredili sa komunizmom
- Kada sam najprije razmatrao da pišem roman o majci, koja pati od sulude depresije, bio sam veoma mlad i poprilično sam se plašio cenzure. Mislio sam da knjiga o majci može da bude dobra prečica, jer u jednu ruku neko može pisati raznorazne stvari o sopstvenoj majci, a cenzorima to neće smetati, a u drugu ruku ličnost moje majke je bila veoma slična socijalizmu kao takvom. Ona je takođe bila: 1. diktator 2. ćudljiva 3. jaka 4. užasno nepodnošljiva, ali u isto vrijeme, ona je bila isto tako izuzetno humorna žena. I meki socijalizam tokom sedamdesetih i osamdesetih godina mogao se objasniti tim pridjevima. Kada je ona umrla, ja sam bio zauzet svojim sjevernoameričkim avanturama, ja sam se preselio u Konektiket na nekoliko godina, radio sam u školi drame na Jejlu i radio sam još mnogo drugih stvari. Kada sam se vratio u Mađarsku, 1990. godine znao sam da moja knjiga o majci treba da ima drugačiji koncept. Na kraju je ispalo da moj roman jednostavno pripovijeda priču o majci i sinu, ona je bolesna, stara i nije baš 100 posto normalna, siromašna i neuspješna. On je bogat, uspješan, poznat, pa ga društvo smatra kao nekog ko je dobro učinio u svom životu. Čitaoci polako shvataju da je majka imala mnogo bolji život, ispunjen emocijama, zabavama, ljubavlju i temperamentom, dok je njen sin u suštini gubitnik.

Rekoste da je majka u ovom romanu imala mnogo bolji život ne-go njen sin. Zašto takav paradoks?
- Sigurno je da je ona imala bolji život od sina. To je u osnovi poruka romana, ako mi dopustite da upotrijebim ovu staromodnu riječ. Živjeti hrabro je jedna od najvažnijih vrijednosti, i mi težimo da zaboravimo razne okolnosti takozvane civilizacije, gdje se fizička i psihična odbrana nas samih smatra veoma važnom. Ja mislim da bi mi svim srcem trebalo da zavidimo liku majke iz romana.

Dvije važne emocije u odnosima majke i sina koje pokreću radnju Vašeg romana su ljubav i mržnja. Zašto ljudi obično mrze nekoga ko ih istinski voli?
- Ne znam da li u prevodu na srpski postoji slavni Katulov distih, koji bi riječ po riječ, glasio ovako: Mrzim i volim, a zašto, upitaćeš možda - ja ne znam,/ tek osjećanje to muči me, razdire grud (prevod Radmile Šalabalić, prim. V.Og.). Mržnja i ljubav su blizanci. Možete samo mrzjeti nekoga ako ga zaista i duboko volite. Kada nekoga mrzite, budite sumnjičavi: jer možda nju ili njega volite.

U romanu Majka je samo jedna obrađujete vrlo važnu temu, a to je starenje. Zašto mi, najčešće, ignorišemo starenje kada znamo da sve nas čeka starost?
- Ja smatram da su zrele godine strašne, jer mlađi ljudi vjeruju kako su te godine strašne. Uspješan život je druga najbolja stvar koja se nekom može desiti uspješna smrt je vjerovatno najbolja stvar. Smrt je prava i najbolja kada dođe u najboljem mogućem trenutku, to je onda kada je kvalitet vašeg života još uvijek dobar, ali će se ubrzo pogoršati. Mi ne treba da umremo prije tog trenutka, ali svakako ne bi trebalo ni da umremo kasnije.

Ima li ikakvih veza između Vašeg romana Knjiga očeva i romana o majci Majka je samo jedna?
- Jedina veza je osjećaj dubine: pošto sam završio knjigu o majci, osjetio sam da dugujem takođe i roman ocu. Kako on skoro da nikada nije pričao, bio je ozbiljno bolestan i umro je kada je meni bilo 19 godina, meni je potom nedostajalo činjenica i priča. Pokušao sam da sakupim neke podatke o njemu i njegovoj familiji, otišao sam u Pečuj gdje su on i njegova familija (većina članova je bila ubijena u holokaustu) živjeli, ali nijesam tu mnogo čega našao. To je bio i razlog što sam odlučio da pišem o svim mađarskim očevima, o dvanaestorici, koji predstavljaju sve njih.

Kako je kritika ocijenilka Vaš roman Majka je samo jedna?
- Pa, kako da se izrazim, knjiga im se veoma dopala, i to ne samo u Mađarskoj, već i u Njemačkoj. Iako mene više interesuju mišljenja regularnih čitalaca. Najsposobniji tumači i kritičari su ljudi koji to ne čine radi novca ili iz profesionalne svrhe, već zato što to jednostavno rade zbog radosti i apstraktne koristi čitanja.

Vaš posljednji objavljen roman ima naslov Markes i ja. Šta Vas u ovom romanu okupira?
- Pa, to je kratak roman u kome ja odslikavam šta bi se desilo kada bi Gabrijel Garsija Markes došao u Mađarsku meni u posjetu i ostao kod mene. To je polu-autobiografska knjiga.

Koji su pisci uticali na Vaše stvaralaštvo?
- Oh, to bi bila veoma dugačka lista. Puno sam naučio od ruskih pisaca (Tolstoj, Čehov, Turgenjev), pa od sjevernoameričkih pisaca (Hemingvej, Fokner) i na kraju i od južnoameričkih pisaca (Gabrijel Garsija Markes, Mario Vargas Ljosa).

Šta nam možete reći o piscima i bestselerima koji su trenutno čitani u Mađarskoj?
- U ovom trenutku čini se da se postmoderna era privodi kraju u mađarskoj književnosti. Da staromodni pripovijedač, kakav sam ja, biva sve više i više poštovan. Tako da se nadam da su moje najbolje godine sada došle i nadam se da u tome ne griješim.

Koja bi bila najvidljivija promjena u književnosti i ulozi pisca u mađarskom post-komunizmu?
- Najvidljivija promjena je ta da tržišna ekonomija takođe vodi i biznis sa knjigama. To bi značilo da pisci, koji su visoko uvažavani od strane kritike, ali ne i voljeni od strane čitalaca, imaju ozbiljnih finansijskih problema. Drugi, poput mene, uživaju u svim dobitima tržišne ekonomije. To ne znači da nemam saosjećanja za one koji imaju manje sreće.

Koliko su danas u Mađarskoj jaki ostaci komunističke prošlosti?
- Pa, jedini ostatak komunističke prošlosti je taj da mnogi ljudi misle da su tih godina bili bogatiji. U šta ja ne vjerujem. Inače, Mađarska je kapitalistička zemlja koja je sada siromašna i u dugovima. Zato su mnogi ljudi izgubili posao i ne mogu sastavljati kraj s krajem.

NE OBRAĆAMO DOVOLJNO PAŽNJE JEDNI NA DRUGE

Može li se Vaš roman Majka je samo jedna čitati kao kritika modernog mađarskog društva i veza između srodnika?
- Pa čak i ako roman ne čitate na taj način, ipak vidjećete da je to veoma kritički opis moderne porodice u kojoj stari članovi ne dobijaju niti poštovanje, niti zahvalnost od mlađih, a niko od mlađih se ne trudi da nauči i čuje ono što stariji znaju. Niko starima ne želi da pomogne da bolje prožive i da im pomognu da umru kada dođe čas za to. Nešto slično se dešava u odnosima svih porodica, mi jednostavno ne obraćamo dovoljno pažnje jedni na druge. Ali to nije specifično mađarski problem, takve stvari se dešavaju svuda širom svijeta. U zemljama Trećeg svijeta mnogi ljudi umiru od gladi, bolesti i siromaštva, ali čini se da su porodični odnosi tamo i dalje funkcionalniji.

EROTSKO PUTOVANJE

Novi roman Mikloša Vamoša, koji ima naslov Erotsko putovanje Ko je bio taj Gete? najavljen je za novembar. To je priča o čovjeku koji je ekspert za Getea. U uredničkoj bilješci za ovaj roman između ostalog piše i ovo: Svako ko je ikada bio zaljubljen, vjenčan ili razveden trebalo bi da pročita ovaj roman. Optimisti, koji su ove stvari radili više puta, trebalo bi da roman pročitaju dvaput.
Junak ovog romana je Mađar, učen čovjek koji je svoj život posvetio izučavanju djela i života Johana Volfganga Getea. U ovom romanu Mikloš Vamoš odslikava život čovjeka kroz priče deset žena koje su ga voljele tokom njegovog života. Za Getea se znalo da je imao odnose sa oko stotinu žena tokom svog života. Junak ovog romana, ekspert za Getea, imao ih je samo deset.
Tri supruge i sedam ljubavnica. Svako poglavlje započinje sa novom ljubavlju u prvom poglavlju on je sedmogodišnjak, a u posljednjem ima oko šezdeset godina. Kriza trećeg braka junaka ove knjige dovodi se u vezu sa prošlošću i jednom toplom berlinskom noći tokom 2007. godine. Ovo je roman o ljubavi, seksu, sreći i razočaranju. Tjera na smijeh i plač u jednakoj mjeri.

Vujica OGNJENOVIĆ