Martin Ejmis je stekao ugled jednog od najinovativnijih i najuticajnijih predstavnika britanske književne scene. Zajedno sa Džulijanom Barnsom, Ijanom Mekjuanom, i još nekoliko pisaca srednje generacije, pripada grupi koju popularno nazivaju "oksfordske mudrice" (Oxford wits), zbog svog obrazovanja i uticaja koji imaju na književne tokove u Britaniji.
Rođen 1949. godine u Oksfordu, gde mu je otac, čuveni pisac i dobitnik Bukerove nagrade, Kingsli Ejmis, radio doktorat, detinjstvo provodi u Južnom Velsu, gde otac dobija mesto predavača. Kasnije se iz istih razloga porodica seli na godinu dana u Prinston, da bi se potom vratili u Englesku i skrasili u Kembridžu. Sa dvanaest godina roditelji mu se razvode, a on provodi sledeću godinu sa majkom, bratom i sestrom na Majorci u Španiji. Zbog prihvatanja uloge u filmu prekida školovanje. Bio je to film "Vetar sa Jamajke" (1965), sa Entonijem Kvinom i Džejmsom Kobnurnom, u kome je Ejmis igrao jednog iz grupe mališana čiji brod otimaju pirati...
Školovanje, potom, nastavlja sa privatnim učiteljima, od kojih ga jedan opisuje čak kao "retko neobećavajućeg". Nakon što ga je maćeha, spisateljica Elizabet Džejn Hauard, upoznala sa delom Džejn Ostin, odlučuje da se sprema za Oksford, koji završava sa najboljim ocenama. Dugo godina radio je u novinarstvu, najpre kao kritičar za londonski "Observer", a zatim i kao književni urednik mnogih novina, kao što su "Times Literary Supplement" i "New Statesman". Iako je napustio posao urednika da bi se posvetio pisanju, i danas mu redovno izlaze članci u "Njujorkeru".
Martin Ejmis do sada je napisao osamnaest romana.
24.02.09 Vavilon
Postmodernistički nastrojen kombinator
Londonska polja, Martin Ejmis
Ne previše često prevodjen i objavljivan kod nas, jedan od najcenjenijih britanskih autora sada već starije-srednje generacije uz Makjuana, Ruždija i Barnsa, svakako nije zaslužio sudinu slabog prepoznavanja medju domaćom čitalačkom publikom. Svojevremeno je potpuno nezapaženo prošao roman Putokaz vremena, a sada se u IK Laguni mogu pronaći dva njegova romana, Noćni voz i nedavno objavljeni kontroverzni roman, Londonska polja u prevodu Marka Mladenovića.
Poznat kao postmodernistički nastrojen kombinator, reskog humora, nesvodivih žanrovskih obrta, pisac koji sa otiskom tradicije Pinčona, Nabokova ili D.M. Tomasa jezdi kroz neobične pripovesti sa lakoćom jezičkog virtuoza, Ejmis je u Londonskim poljima dosegao vrhove jednog remek dela.
Roman započinje kao nacrt buduće knjige jednog američkog pisca koji dolazi u London, predapokaliptični i demonski grad u kome vlada moralno i ekonomsko rasulo, dramatične klimatske promene, svet kriminala, besposličara, manipulanata suprotstvaljen bogataški degenerisanom, izvitoperenom životu. Kroz parakriminalistički zaplet u kome glavna junakinja, zavodnica sa osobinama demonske žene Lilit, upoznaje sopstvenog ubicu iščekujući najavljenu smrt i u medjuvremenu tragajući za pitanjem „zašto“, roman se uobličuje u svojevrsnu distopiju kroz parodiju, satiru i psihološku grotesku likova dovedenih u poziciju života u predvorju apokalipse i sveopšte propasti. Likovi su svi odreda na ivici groteske - poput naratora koji znajući da umire pokušava da napiše svoje poslednje delo prepisujući život koji mu se odvija pred očima, sitnog prevaranta čija je životna opsesija pikado, što je samo maska za jezivu moralnu otupelost vucibatine (bitanga, dripac, ) iz niže klase i njemu suprotstavljenog u potpunosti nedelatnog i nespremnog za surovost života bogatog brokera čiji novorodjeni sin predstavlja novodolazeću sortu surovih ljudi-čudovišta savršeno pripremljenih za vreme katastrofe koja samo što se nije odigrala.
U svakom pogledu ekstravagantan, uskovitlani roman Londonska polja uzbudljiv je, duhovit i zastrašujući na svakoj stranici obimnog rukopisa pisanog kroz jednu iskošenu perspektivu slike današnjice koja gotovo da se već sada odvija pred nama. Iako objavljen pre tačno 20 godina, sa idejom da predstavi vreme 1999. i predmilenijumski rasap, ovaj roman je i dalje više nego aktuelan poput do krajnjih granica oneobičene, karikaturalne hronike našeg doba, apokaliptičnog vremena koje je već započelo, traje i biće sve izvesnije kako nam se budućnost bude više primicala.
Naravno, vodeći postmodernist britanske književnosti i njen enfant terrible, Martin Ejmis, ne bi bio tako zavodljiv literarni manipulator kada roman ne bi imao i onu drugu, tematski relaksirajuću ali literarno zahtevniju stranu neverovatno vešte igre podsmevanja i manipulisanja kako likovima, tako i samom fabulom. Igrajući na granici spoja realističnih i maksimalno oneobičenih dogadjaja, uz dozirane obrte i neočekivane zaključke, Ejmis provocira čitaoca da razume kako je u književnosti mnogo toga moguće i da nije uvek sve onako kako na prvi pogled izgleda. Što čitaocu daje mogućnost da od romana preuzme ono što mu najviše leži: Bilo da je to mračna karikatura vremena koje već uveliko živimo, (zavodljiva i neočekivana) pripovedačka igra, ili sveukupnost jednog od najboljih prevednih romana objavljenih kod nas protekle godine.
Jasmina Vrbavac
06.01.09 Popboks
Zašto i Zato
Londonska polja, Ejmis Martin
Ima nade za poštovaoce anglosaksonskog štiva umorne od dobronamernih ali trivijalnih kupoholičarki, paraistorijskih hronika iz pluskvamperfekta, brzopoteznih fantasy skromnosti i/ili etabliranih i (mrtvo)ozbiljnih autora poput Mejuena i Kucija. Martin Ejmis još uspeva da zadrži apatridnu poziciju u svoj toj vrevi. Može mu se
Nakon izuzetnih radova manjeg obima – Putokaz vremena (Clio, 2001) i Noćni voz (Laguna, 2005) – sada su tu Londonska polja (Laguna, 2008), zamašno delo koje je na matičnom britanskom tržištu osvanulo još 1989. godine i do nas dolazi uz dodatnu popkult referencu – niz godina ovaj se roman visoko kotirao na listi želja Dejvida Kronenberga za skoru adaptaciju. Do tog samita na vrhu, nažalost, nikad nije došlo...
U Londonskim poljima američki pisac Martin Ejmis sa gotovo dvodecenijskom kreativnom blokadom putem razmene dospeva u stan britanskog kolege. Ubijajući vreme tumaranjem po predmilenijumskom Londonu, on konačno pronalazi priču i junake koji će je izneti.
Kreće od sitnog cockney prevaranta sa strašću ka tuđim ženama i pikadu, koga uparuje s bogatim berzanskim mešetarom što teži samoizgonu iz porodičnog pakla u luksuznom predgrađu. Treći stub predstavlja misteriozna femme fatale Nikola, koja je, zahvaljujući daru predviđnja sudbine, svesna da će biti ubijena na svoj (skori) 35. rođendan, i koja čini baš sve da se to i dogodi, ali i da pre toga dozna odgovor na svoje „zašto“. Pisac romana u nastajanju drsko i obilato se meša u živote i putanje heroja odabranih da dočaraju priču čiji je on autor, ali, čini se, i svedok.
Martin Ejmis odlučno barata dekonstrukcijom ove priče o nastajanju priče, polazeći od postmodernog stanovišta da je sve dopušteno jer vreme već odavno ne postoji kao (linearni) kontinuum. Stoga Ejmisov pripovedački diskurs žustro pretpostavlja fikciju stvarnosti, te se čitaoci već posle nekoliko desetina strana nađu u pogibeljnom kovitlacu zajedno sa akterima i pripovedačem.
Pomniji pratioci njegovog opusa kao ključnu osobenost često ističu njegovo stremljenje američkim uticajima. I to stoji. Londonska polja obiluju posvetama i zahvatima karakterističnim za Pinčona i Foknera, ali, na drugoj strani, Ejmis ovde stvara i specifično obojenu dikensovsku društvenu hroniku, garniranu apsurdom po receptu Borisa Vijana.
Ovo je neporecivo remek-delo, majstorija koja baca u dubiozu i često oduzima dah, literarna ekstravaganca koja zahteva usredsređenog i strpljivog čitaoca (reč je o gotovo 600 strana). Drčni i mudri koji dospeju do kraja možda i dobiju neko „zato“.
Zoran Janković
13.12.08 Politika
Ledi Barnabi u traumatičnoj Jugoslaviji
Londonska polja, Martin Ejmis
Roman Londonska polja Martina Ejmisa igra se simbolikom izvrnutih šestica, medijskim terorom, psihološkom manipulacijom. Kako objasniti da je jedan od junaka opsednut pikadom i pornografijom, izuzev pretpostavkom da je to sve što ima od istorije, kulture i obrazovanja? I kako objasniti da je metafora „kraja sveta” samo udoban zaklon za mistiku pisanja proze?
Porodične spisateljske manufakture mogu biti otužno nezanimljive – ako ponavljaju dobitnu kombinaciju unedogled; ukoliko nova generacija ne ponovi uspeh prethodne, ove dinastije ostaće nemoćne i neprimećene. Koliko čitalaca Stivena Kinga i Džona Apdajka uopšte zna da su njihovi sinovi i sami pisci? Oca Kingslija i sina mu Martina, međutim, povezuju upravo po poetičkoj različitosti. Za spisateljsku firmu „Ejmis i Ejmis” utaborene predrasude jednostavno ne važe.
Pre gotovo dve decenije, „Njujork tajms” objavio je zapažen tekst o najezdi britanskih pisaca koji kao nestašni dečaci uživaju u stilskom zamešateljstvu i postmodernističkoj pirotehnici. Izazivanje pojmovnog nereda bio je njihov način da se izbore sa teškim temama istorije, politike i društvenih previranja. Jedan u grupi koja je tada obećavala a danas hara literarnim tržištem bio je pisac i publicista Martin Ejmis, autor Dosijea Rejčel, Novca, Informacije, Putokaza vremena, Noćnog voza.
Ovaj generacijski kolega Salmana Ruždija, Ijana Mekjuena i Džulijana Barnsa bio je početkom devedesetih slavljen zbog jezičke svežine i pakosnog demontiranja književnih modela i konvencija, da bi ovog proleća bio propisno izgrđen zato što je Jedanaesti septembar sveo na moralno nepriličnu a Britancima, kao, nerazumljivu igru brojeva umesto da istražuje političke i kulturne posledice monstruoznog čina. Islam je olako i drsko predstavio kao „kulturu lišenu radoznalosti”.
Divlji dečak koji je ostario a nije se smirio postao je aktuelan kod nas ove jeseni sa svojim najkontroverznijim delom. U Londonskim poljima (Laguna, 2008, prevod Marka Mladenovića)Ejmis koristi humor i hiperboličnost da predstavi predapokaliptičnu Englesku. Koliko se god razlikovao od Džulijana Barnsa, obojica su recentnije književne modele „trampili” za klasični engleski roman, prigrlivši osamnaestovekovnu poetičku revoluciju Svifta, Fildinga i Sterna. Po Londonskim poljima će dobar književni policajac otkriti i mnogo otisaka Nabokova i Pinčona, mnogo izdajničkih tragova njihovog prisustva. Isto tako, Ejmisova „tlapnja” o Jedanaestom septembru Drugi plan mogla bi se opravdati kao ekscentrični omaž Sviftovom bespoštednom sarkazmu.
Londonska polja uz Novac i Informaciju obrazuju takozvanu londonsku trilogiju: združivanje dela po mestu radnje treba prihvatiti vrlo uslovno. Centralno mesto književnog junaka u zapletu takođe je provizorno: zamamna „žena bez svojstava” Nikola Siks traga apokaliptične 1999. za svojim ubicom – randevu sa smrću ima petog novembra, na rođendan – sve to na pozadini skore nuklearne katastrofe i serije finansijskih i emotivnih prevara. Žanrovski podeljen između parodije detektivskog romana i satire o demonskom gradu, između farsične porodične istorije i distopije, između meditacije o smrti i lažirane misterije, stešnjen između baroknog izraza i prostakluka, roman Londonska polja igra se simbolikom izvrnutih šestica, medijskim terorom, psihološkom manipulacijom. Kako objasniti da je jedan od junaka opsednut pikadom i pornografijom, izuzev pretpostavkom da je to sve što ima od istorije, kulture i obrazovanja? I kako objasniti da je metafora „kraja sveta” samo udoban zaklon za mistiku pisanja proze?
Ejmis je pisac brojnih opsesija – od seksa, smrti i novca do ekološke katastrofe. Svaki njegov roman je psihološki lavirint u kom su želje i odluke groteskno predimenzionirane, a autor uvek igra neku podmuklu, višestruku igru sa pripovedačem i junacima. Izmanipulisani su svi, spasen niko.
Svet Londonskih polja je večita terevenka, kojoj ekološko-meteorološka katastrofa može biti samo logičan nastavak. U svetu zagađenja i nepogoda, Jugoslavija je destinacija za odmor iz pakla, a na njenom nebu krstare loptaste munje: ledi Barnabi odlazi sa fiktivnim paket-aranžmanom u hotel koji jedva da postoji, opskrbljena kartom u jednom pravcu, mirno i poslušno kao da joj je bog uzeo pamet. Pod opterećenjem autora koji je i satir i satiričar, junaci su izobličene karikature vođene hirom fildingovske persone koja ih kuša i muči. Sitni vaćaroš Kit Talent koji je poslao ledi u traumatičnu Jugoslaviju trebalo bi da bude etalon renesansnog zlikovca, ali uprkos zanemarivanju porodice i neizlečivoj neetičnosti, on je tek dečak razrogačenih očiju zagledan u seks, zločin i trač. Njegova obestrašćena surovost je bezmalo legendarna, baš kao što je njegov pandan, uglađeni pripadnik visokih krugova Gaj Klinč, gotovo laboratorijski naivan i trpeljiv, a Gajev sin Marmadjuk osamnaestomesečno čudovište koje ruši, ujeda i napastvuje dadilje (!). Ključni pripovedač, ali nikako i centralni lik, jeste Samson Jang: ime ejmisovski ironično, jer nije ni snažan ni mlad. Ovaj pisac razoren bolešću traga za inspiracijom, želeći da napiše detektivski roman ne o rešavanju ubistva, već o potrazi za motivom. Samson Jang se plete u radnju, komentariše je i usmerava jer samo takav nametljiv i autoritativan pripovedač može kormilariti pričom o prevarenim prevarantima, dobričinama-mazohistima, ženama koje su jednako lude i lepe. Ejmis pripoveda o svetu bez težišta i moralnog poretka, ali bi bilo previše pojednostavljeno tvrditi da je Gaj Klinč „aristokrata bez vitalnosti” koji je od stvarnog sveta odvojen zidom novca i uticaja, ili Kitovu i Nikolinu amoralnost objašnjavati nedostatkom roditeljske ljubavi.
Na Londonska polja smrt, prevara i katastrofa dolaze tačno po rasporedu; niko nije pošteđen. Nevaljali dečak britanske proze je jednako opor i nemilosrdan prema svima. Po kome mu to dolazi? Recimo da ga je rodila tradicija erudicije i ironije, sabijena u tri zlatna veka engleskog romana.
Vladislava Gordić-Petković