14.01.04 Večernje novosti
Smrtna presuda i knjigama
Predrag Puzić: "Lomača za Sensa"
U VREMENU posle Drugog svetskog rata ustanovljena su neumoljiva i vrlo dosledna "partizanska" načela koja je primenjivala i poštovala i takva ustanova kao što je Srpska književna zadruga. O "ulozi" SKZ i pojedinih njenih članova u slučaju dr Svetislava Stefanovića, Predrag Puzić piše u drugom delu knjige "Lomača za SENSA".
Nova vlast sudila je i osudila Stefanovića - političara i "izdajnika" na smrt streljanjem! A nov upravni odbor i vanredna skupština SKZ, održana 22. aprila 1945. godine, sudila je i osudila rad Komesarske uprave SKZ kojom je od 12. jula 1942. do 20. oktobra 1944. godine upravljao Stefanović.
U zapisniku sa prve vanredne skupštine SKZ, do koga je Puzić teško došao i koga u celosti objavljuje u knjizi, ceo izdavački rad Zadruge u tom periodu naziva se sramnim izdajničkim delom i proglašava ništavnim.
Na toj istoj skupštini, kako navodi Puzić, književnik Božidar Kovačević pročitao je Rezoluciju u kojoj se osuđuje rad Komesarske uprave SKZ, a njeni članovi žigošu kao izdajnici. Svetislava Stefanovića je posebno označio kao "kažnjenog izdajnika". Rezolucijom je, piše dalje Puzić, između ostalog bilo predviđeno da se iz članstva Zadruge zauvek brišu članovi Komesarske uprave, kao i svi njeni dobrotvori u vreme okupacije, da svi književnici vrate dobijene honorare, a da se knjige štampane u dva Zadrugina kola, iseku i pretvore u staru hartiju!
Desanka Maksimović bila je jedna od onih koji su počeli da vraćaju honorare u ratama, dok je najglasniji zagovornik Rezolucije bio nekadašnji Stefanovićev prijatelj - slavni pripovedač Veljko Petrović! Rezoluciju je podržao i novoosnovan Upravni odbor SKZ (održan 4. maja 1945.) na kojem je tadašnji potpredsednik nove vlade Jaša Prodanović predložio književnika Veljka Petrovića za novog predsednika UO SKZ.
Taj predlog su podržali, kako otkriva Puzić, novi članovi Upravnog odbora imenovani 22. aprila na vanrendoj skupštini dobrotvora SKZ: Ivo Andrić, Isidora Sekulić (nekada ludo zaljubljena u Stefanovića, ona je jedan od autora Rezolucije) Božidar Kovačević, Đura Gavela i Jovan Popović. Jedna od najznačajnijih odluka je svakako i ona koja ratna izdanja Komesarske uprave proglašav anitšavnim, odnosno odluka kojom knjige 44. i 45. kola od broja 301 do 312 moraju ponovo da budu štampane, ovaj put s novim autorima i pod novim naslovima.
Zanimljivo je opažanje autora "Lomače"...
Prva knjiga koju je Srpska književna zadruga štampala posle rata, objavljena je 1947. godine. Ova knjiga, pod brojem 301, jeste prvo "reprint" izdanje poništenog 44. kola. To je zbirka pripovedaka o NOB, pod naslovom "Kroz borbu i stradanje" a prva priča u njoj je "Ćilim" Ive Andrića, a tu su i priče Isidore Sekulić, Veljka Petrovića, Dušana Matića, Desanke Makismović...
Štampano je još pet drugih knjiga, kao i kompletno 45. kolo, sa šest potpuno novih ostvarenja. Tako se dogodilo da Srpska književna zadruga, već više od pola veka ima dva kola pod rednim broje 44. i 45. Na 91. skupštini SKZ, u junu 2002. godine, na kojoj je obeleženo 110 godina postojanja ove ustanove, predloženo je i usvojeno da se "skine zabrana i ideološka anatema sa Zadruginih izdanja objavljenih u vreme Drugog svetskog rata, i da se ta izdanja učine ravnopravnim sa drugim njenim izdanjima".
Dakle, rehabilitovane su knjige, ali ne i rad Komesarske uprave Srpske književne zadruge, zapazio je mladi Predrag Puzić, zaključujući da se niko nije setio da tom prilikom pomene Upravu i njenog predsednika Svetislava Stefanovića. I zapitao se: Da li se to još čekaju neka druga vremena, a i neki drugi ljudi?
PREPISKA
NOBELOVAC Ivo Andrić bio je jedan od pisaca koji nisu hteli da objavljuju svoja dela u izdanjima Zadruge u vreme Komesarske uprave. Puzić u svojoj knjizi objavljuje original pisma Ive Andrića od 28. septembra 1942. godine u kome on iz Soko Banje odgovara Stefanoviću da ne želi da nijedna njegova pripovetka uđe u zamišljenu "Antologiju savremene srpske pripovetke". Isti odgovor Stefanoviću pismom od 25. maja 1943. šalje i Milan Kašanin, a negativan je i odgovor Isidore Sekulić od 16. oktobra 1942. godine.
Zorica T. MIRKOVIĆ
13.01.04 Večernje novosti
Pisac na lomači
Predrag Puzić: "Lomača za Sensa"
Svojom lucidnom i temeljno pisanom knjigom o dr Svetislavu Stefanoviću, Predrag Puzić je bitno doprineo da se lik ovog značajnog pesnika i kulturnog poslenika sagleda na mnogo istinitiji i pravedniji način nego što je to do sada bio slučaj. Time je autor ovog dela dao lep doprinos skidanju političkih anatema čija je žrtva, kao što je poznato bio, a na neki način i ostao, i Miloš Crnjanski.
Ovako je žiri Zadužbine Miloša Crnjanskog obrazložio nagradu "Miloš Crnjanski" za 2002. i 2003. godinu, dodeljenu mladom Novosađaninu Predragu Puziću za književnu publicistiku "Lomača za Sensa", u izdanju sremskokarlovačkog "Kairosa".
Puzić je u ovoj knjizi pokušao (i uspeo) da ukaže na neke od činjenica koje su prethodile, a pojedine i bile presudne za tragičnu smrt književnika dr Svetislava Stefanovića. Godinama se presuda njemu (osuđen je na smrt i ubijen je u Beogradu krajem 1944. godine) nije stavljala pod lupu. Tek kasnije postavljana su pitanja, ali bez odgovora. Puzićeva knjiga je zapravo rekonstrukcija priče o stradanju književnika, lekara prevodioca i naučnog radnika bliskog prijatelja Laze Kostića, Disa, Vinavera, Crnjanskog, Dučića. Učesnika oba balkanska rata i vojnog lekara u Prvom svetskom ratu, najvećeg prevodioca Šekspira u nas (preveo je 14 njegovih dela) i istaknutog prevodioca sa jevrejskog, italijanskog, mađarskog i nemačkog jezika.
Kako uočava recenzent Milivoje Nenin, ova knjiga "u drugom delu postaje i knjiga o Srpskoj književnoj zadruzi". Autor je i svojevrstan analitičar tog vremena i događanja, čija je istrajnost u traganju za pisanim dokazima o "osudi" i "krivici" Stefanovića - podvižnička.
Puzić je u knjizi "Lomača za SENSA " osvetlio posleratni pravosudni sistem i način na koji je radila ta nova vlast: kako se sudilo i kako su presude izvršavane.- Sudski postupak protiv Stefanovića, po svoj prilici, nije ni vođen i čitava optužba zajedno sa presudom je stala u novinski članak - zapisao je književnik Milivoje Nenin naznačivši da je Puzić, držeći se tačaka iz tog novinskog teksta, pokazao prirodu Stefanovićeve "krivice". Koristio ih je kao naslove poglavlja svoje knjige i preciznom analizom istakao njihovu neodrživost i besmislenost.
O Stefanoviću je kod nas posle rata malo pisano, a prema rečima autora, jedva da je bio i pominjan.
- Smrtna presuda koja mu je bila izrečena zbog navodne saradnje sa okupatorom, bila je istovremeno, dovoljna osuda i za sve ono što je on decenijama stvarao - ističe Puzić, napominjući da nije bilo knjige koja bi bar pokušala da osvetli Stefanovićev rad u vreme nemačke okupacije. - Ono što sam uspeo da pronađem i objavim u ovim koricama pokazuje da se Stefanović nije ogrešio o svoj narod i da etiketa "izdajnik" važi samo za one koji su ga odveli u smrt.Naslov za ovu knjigu autoru se sam nametnuo.
- SENS je jedan od Stefanovićevih pseudonima - kaže Puzić, objašnjavajući. - Na prvoj vanrednoj skupštini SKZ, krajem aprila 1945. rezolucijom, koja je tom prilikom usvojena, bilo je predloga da se sve knjige koje je Zadruga štampala u okupaciji iseku u paramparčad. Jedan od učesnika predložio je da knjige završe na - lomači. U svemu tome su, inače, zajedno učestvovali Veljko Petrović, Ivo Andrić, Isidora Sekulić, Desanka Maksimović, Miloš Moskovljević, Božidar Kovačević i drugi. Neki od učesnika bili su Stefanovićevi dugogodišnji prijatelji.
Međutim, sve ovo je, kako zapaža Puzić, bilo malo spram onoga što su svojevremeno radili i "odradili" književnici Đorđe Jovanović, Marko Ristić, Eli Finci, Radovan Zogović i drugi. NJihov predratni, ratni i poratni angažman Puzić svodi na: poziv na krvavi obračun. NJihov zadatak bio je da pokazuju prstom (drugi su opet upirali puške) na sve one svoje kolege koji nisu hteli ili mogli da se svrstaju u crvenu kolonu.
Puzićevo bavljenje Stefanovićem ovim nije završeno. Upravo priprema jednu obimnu knjigu u kojoj su predstavljeni njegovi izabrani politički članci, objavljivani u našoj i stranoj periodici, u vremenu od 1899-1944. godine. Priprema, takođe i jednu knjigu njegove političke poezije.
Vinička žrtva
PREDRAG Puzić podseća:
- Stefanoviću je, u neoprostiv greh, između ostalog upisano i njegovo učešće u međunarodnoj ekspertskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina, sredinom 1943, komisiji koja je utvrdila da su masakr nad zarobljenim poljskim vojnicima i oficirima, kod ukrajinskog grada Vinice, izvršili pripadnici Crvene armije. Četiri decenije kasnije sovjetska vlast priznaje da je zločin izvršen po Staljinovom nalogu. Stefanović je, dakle, poslednja vinička žrtva.
Vraćanje u udžbenike
PRVA Stefanovićeva knjiga objavljena je kod nas 1997. godine, dakle više od pola veka od njegove smrti.
- Reč je o kljizi Milivoja Nenina, a izdavač je Rajko Kosijer, odnosno "Kairos" iz Sremskih Karlovaca, koja se osmelila da štampa moju knjigu, pošto su je dve kuće prethodno odbile - kaže Predrag Puzić, naglasivši da je Nenin najviše uradio na Stefanovićevoj rehabilitaciji. - Međutim, ona će biti potpuna tek kada se Stefanović "vrati" u školske udžbenike. Na političku rehabilitaciju, čini se, treba malo sačekati novo vreme i nove ljude!
Zorica T. MIRKOVIĆ