25.12.04
Pad kriterijuma na suženim prostorima
Vladimir Arsenijević & Nenad Veličković
Omer Karabeg: Naši sagovornici su Nenad Veličković iz Sarajeva i Vladimir Arsenijević iz Beograda. Da li su obnovljene veze između nacionalnih kultura koje su bile prekinute devedesetih godina?
Nenad Veličković: Ja stalno ponavljam da se za mene te veze nisu ni prekidale, možda je jedno vrijeme bilo malo teže da se održavaju. Kad je riječ o knjigama, u Sarajevu četiri-pet godina radi knjižara "Bajbuk" u kojoj je moguće kupiti i knjige iz Srbije i iz Hrvatske. Mislim da je najveći broj ljudi koji su prije rata čitali knjige, za vrijeme rata otišao iz Bosne. Dakle, ovo nije mjesto gdje autori iz Srbije ili Hrvatske treba da računaju na bitnije proširenje svoje publike. Kad sam u junu posljednji put bio u Beogradu, nisam primijetio da negdje u nekoj knjižari postoji neki stolić ili nešto slično na kome bi bile izložene knjige iz Bosne. U Zagrebu sam ih vidio, ali vrlo, vrlo malo.
Vladimir Arsenijević: Nije moguće kupiti knjige bosanskih i hrvatskih izdavača u Srbiji, niti srpskih u Bosni i Hrvatskoj, izuzev kada je reč o nekim individualnim nastojanjima, kao što je već pomenuti "Bajbuk" ili pojedine, nešto senzibilnije i bolje profilisane knjižare u Zagrebu. U knjižarama u Srbiji praktično je nemoguće naći knjige bosanskih i hrvatskih izdavača. Teško je proniknuti u to zašto knjige ne kruže.
Omer Karabeg: Za knjige nema regionalnog tržišta, ali ga ima za turbo-folk muziku. Ona je, čini mi se, prva nakon rata krenula preko novouspostavljenih državnih granica.Nenad Veličković: Ne samo nakon rata, već i u ratu. Kad su se jedinice Armije Bosne i Hercegovine prvi put pojavile u Varešu, ljudi su tamo bili zbunjeni, vidjeli su bosanske ambleme na uniformama, a vojnici su u kasarni slušali Draganu Mirković. Muzika je ipak drukčija od književnosti, melodija je uvijek ista na svim jezicima, a ritmovi, pogotovo taj folk, su nekako slični, tako da čovjek i nema utisak da sluša nešto tuđe, nešto neprijateljsko. Sa knjigama je drukčije.
Vladimir Arsenijević: Mladi ljudi u Srbiji i Hrvatskoj, koji nisu navikli na onu bivšu jugoslovensku jezičku kašu, nerado pristaju da čitaju nešto na hrvatskom, odnosno srpskom jeziku, to im naprosto smeta. Sećam se jedne književne večeri u Filološkoj gimnaziji u Beogradu devedesetih godina, naglašavam Filološkoj zato što se tamo upisuju deca koja hoće da studiraju jezike i od kojih bi se očekivalo da poseduju ježičku toleranciju, kada su učenici kritikovali prosvetne vlasti što ne štampaju nove udžbenike, pa oni i dalje moraju da se služe, kako su rekli, nekakvim hrvatskim udžbenicima koje ne razumeju. Velika je šteta što nema međusobnog uticaja koji može biti vrlo podsticajan. Evo, recimo, od devedesetih godina naovamo književnost u Srbiji je mrtva. Ne proizvodimo nova imena, nema uzbudljive književnosti. Gotovo da je ista situacija u Bosni, pa i u Sloveniji i Makedoniji. Istovremeno se u hrvatskoj književnosti poslednjih nekoliko godina dešavalo dosta interesantnih stvari. Pomislimo samo koliko bi sjajnog uticaja ta nova, sveža hrvatska književnost mogla da izvrši u regionu da je samo komunikacija bila nešto jača i intenzivnija.
Nenad Veličković: Ja se sjećam da su u Hrvatskoj isto tako govorili o književnosti u Bosni, da se u Hrvatskoj ništa uzbudljivo ne dešava, da je sve dosadno i bez veze, a da kao u Bosni postoji neka nevjerovatna književnost. I mi, ovdje u Bosni, smo govorili da je kod nas sve bez veze, a da je kod drugih bolje. Mislim da smo uvijek malo prestrogi prema sebi i da nas fasciniraju stvari koje se dešavaju kod drugih.
Vladimir Arsenijević: Došlo je do provincijalizacije postjugoslovenskih kultura. Meni se uvek nameće ona dosetka "mala bara, puno krokodila". Nekako su se suzili prostori, strahovito se laktamo i neverovatno je kratak put od nečega što je sveže, mlado, uzbudljivo, što se afirmisalo kao novi mainstream, do njegove dekadencije i urušavanja. Evo, uzmimo primer FAK-a, Festivala alternativne književnosti u Hrvatskoj, koji se pojavio sa strahovitom energijom, ali koji se doslovno urušio za samo dve godine, uz puno zle krvi među autorima, od kojih poneki očigledno više nisu mogli da podnesu taj srazmerno mali prostor gde je trebalo naći mesta za sve. To je problem koji se rešava objedinjavanjem kulturnog prostora.
Omer Karabeg: Gospodine Veličkoviću, mislite li vi da je ovo zatvaranje u nacionalne okvire dovelo do pada kriterijuma?
Nenad Veličković: Pad kriterijuma je nešto na šta pisac pristaje svojim izborom. To se dešava kada težite da zadovoljite pripadnike svoje nacije, pa samo iz te pozicije prosuđujete sve vrijednosti, ili kada se, što je podjednako opasno, rukovodite tržišnim kriterijumima, pa pišete samo ono što se dobro prodaje.
Omer Karabeg: Budući pisac mora prvo da pročita Isidoru Sekulić, da pročita Krležu, Andrića, a pogledajte kakvi su sada školski programi, oni su manje-više orijentisani na takozvane nacionalne veličine.
Nenad Veličković: Ja gajim, možda vrlo slabašnu i vrlo naivnu, nadu da djedovi, bake, starije tetke, komšije, prijatelji imaju one predratne biblioteke, pa mladi čovjek od petnaest, šesnaest ili osamnaest godina, koga zanima književnost, može doći u kontakt sa tim piscima i njihovim knjigama.
Omer Karabeg: Da porazgovaramo o još jednom fenomenu. Pisci i umetnici koji su u vreme rata širili mržnju, ponovo se vraćaju na scenu. Oni dobijaju sve više prostora u medijima. Ide se dotle da se ljudi poput Radovana Karadžića, koji su optuženi za najteže zločine, proglašavaju za značajne pisce.
Vladimir Arsenijević: Ja ne mislim da se oni ponovo vraćaju, već mislim da su pisci poput Matije Bećkovića, Mome Kapora, Brane Crnčevića sve vreme prisutni. Od ovogodišnjeg beogradskog Sajma knjiga mi se pomalo koža ježila i kosa dizala na glavi. Ponajviše se pričalo o knjizi tekstova Mire Marković i o romanu Radovana Karadžića. Naša izdavačka kuća "Rende" igrom bizarnog slučaja, ili možda ne baš slučajno, nalazila se tačno preko puta izdavačke kuće gospodina Miroslava Toholja, Karadžićevog izdavača, pa smo imali priliku da posmatramo atmosferu na njihovom štandu. A činilo mi se da je i njima bilo prilično interesantno da vide nas, pa smo se onako malo gledali kao neka čudovišta, oni sa njihovim Radovanom Karadžićem, a mi sa "Leksikonom YU mitologije" i edicijom "Ledolomac" u kojoj predstavljamo pisce iz regiona. Ono što je bilo interesantno, bizarno, tužno, ohrabrujuće i obeshrabrujuće u isto vreme, jeste činjenica da je gužva bila i kod njih, ali i kod nas, i da su neke od najprodavanijih knjiga na sajmu bile upravo roman Radovana Karadžića i "Leksikon YU mitologije". Nešto tu duboko nije u redu. Kako se boriti protiv te hidre, to niko ne zna.
Nenad Veličković: To što se dešava oko Karadžićeve knjige je jako zanimljivo. Podjednako je opasano smatrati književnošću te desničarske biografije, ne znam kako da nazovem knjige tih ljudi koji su zaista duboko u nacionalnoj perspektivi, i knjige Jackie Collins. To je ista stvar, to je nešto što ne traži od ljudi nikakav integritet, nikakav angažman dok čitaju, to potvrđuje stereotipe u kojima oni uživaju.
Omer Karabeg: Mislite li i vi, kao i gospodin Arsenijević, da se pisci, koji su u vreme rata širili mržnju, nikada nisu ni povukli sa javne scene.
Nenad Veličković: Mislim da se ta linija nije prekidala, ali također mislim da to nije s njima ni počelo. Otkad je jezika i nacije traje taj čudni i vrlo zanimljivi spoj književnosti i ideologije.Vladimir Arsenijević: Što se kontinuiteta tiče, treba se samo setiti izjava Matije Bećkovića iz devedestih godina kada je govorio "Gde su srpski grobovi, tu je srpska zemlja" i uporediti ih sa onim što on danas govori. On sada kaže: "I svoju poslednju reč Crna Gora će izgovoriti na srpskom jeziku". Sve što izađe iz usta tog čoveka miriše na nasilnu smrt i ja se zaista stresem kada nešto takvo čujem. Ne samo da ta scena opstaje, ona se i regeneriše novim imenima. Ko su poznati, ugledni, pa i tiražni književnici i književnice kod nas? Isidora Bjelica i Ljiljana Habjanović-Đurović, koja čak ni ne piše, nego joj anđeli dojavljuju, a ona samo služi kao medij i zapisuje to što su joj oni rekli. Kič je visoko komunikativan.
Neodgovorni kič još više. To je proces koji je naprosto nezaustavljiv. Iza svakog ugla vas čeka poneko loše iznenađenje. Na Filološkom i Filozofskom fakultetu se osnivaju "Obraz" i "Sveti Justin filozof", klerofašističke grupe sa sopstvenim jurišnim odredima, Beograd osvanjuje izlepljen ultradesničarskim plakatima koji pozivaju na progon najrazličitijih ljudi, ovi, kako ih zovemo, patritoski pesnici i pisci gude li gude, nekakvi guslari guslaju o Radovanu Karadžiću, ratni zločinci se promovišu u nove narodne heroje. Od lumpenproletarijata do visokih institucija ove zemlje, kakve su Akademija ili Udruženje književnika, sa svih strana vam preti ponešto čega se treba kloniti.
Nenad Veličković: To kako se književnost uči u školi, to je uvijek bila mala priprema za veliki rat. Stalno vas uče da je nešto vaše bolje od nečeg tuđeg. Bećkovićev ton je ton Đure Jakšića. Možda su se riječi malo promijenile, ali to je isto.
03.12.04
To je duga priča ali ne toliko duga koliko je cela stvar trajala
Vladimir Arsenijevic
Naime, krenulo je ’89. godine u redakciji tadašnjeg "Starta" u periodu kada se Jugoslavija još nije niti raspala niti smo mi u toj nekoj našoj postojećoj naivnosti imali ideju uopšte da će se ona raspasti za godinu i po dana, i naime ona osnovna i inicijalna ideja je bila vezana za jedan osećaj da se mi prema tom kontekstu pop kulture odnosimo sa dosta nemarnosti i da puštamo da stvari odlaze u zaboravi ničim ne budu zabeležene pa su utoliko Dubravka Ugrešić i Dejan Kršić koji je tada bio urednik u "Startu" a posle vodio izdavačku kuću u Zagrebu zapravo napravili jedan prvi koncept onoga što bi trebalo da bude "Leksikon YU mitologije", obavestili jedan broj ljudi, uglavnom svojih prijatelja, i sakupili jedan mali broj priloga na temu raznih stvari koje čine popularnu kulturu te Titove Jugoslavije.
Onda se naravno Jugoslavija raspala, taj projekat je u potpunosti zamro, Dubravka Ugrešić je otišla za Amsterdam i krenula u celo to kulturno nomadstvo u kome ona živi gotovo dve decenije, i tamo je predajući slavistiku na univerzitetu s jednim brojem svojih studenata obnovila tu ideju, najpre radi studentskih vežbi da bi kasnije ponovo ideja uhvatila zamah koji je imala i ranije s tim što su se u međuvremenu stvari drastično promenile, Jugoslavija se raspala, živeli smo u tim neprestanim ratovima.
Osećaj da treba zabeležiti nešto što se ticalo tog pretperioda je bio još jači utoliko što smo sada već govorili o nekim stvarima koje su definitivno i zauvek prošle i pri tom pojavio se internet. Mislim da je to ključna stvar za razvoj projekta Leksikona YU mitologije jer je on u pravom smislu počeo da živi u onom trenutku kada je postavljen sajt leksikona 97. godine i kada su odjednom zaista na taj jedan krajnje slobodan način, što i jeste u osnovi projekta Leksikona, ljudi sa raznih strana, iz čitave bivše Jugoslavije a možda ponajviše oni ljudi koji su iz svih tih raznih sada novih zemalja odlazili negde dalje, počeli da se javljaju na sajt i šalju svoje priloge obrađujući različite jedinice iz konteksta bivše Jugoslavije i to se tako skupljalo nekoliko godina.
Od 2000. godine i, izdavačka kuća "Rende" je ušla u celu priču. Započet je radom na rukopisu samog leksikona i ta stvar je trajala pet godina do momenta kada je knjiga izašla.
B92: Da se vratimo sada na onu srednju fazu odnosno fazu interneta i mogućnosti, ko je hteo i ko je želeo imao je mogućnosti, mogao je da učestvuje u kreiranju leksikona. Šta misliš kolika je važnost svega toga? Bukvalno svako je mogao da iznese makar jednu stavku iz svog života koja mu je nešto značila iz tog perioda.
Vladimir Arsenijevic: Ovo je knjiga koja je mogla da bude napisana i na neki drugačiji način, kako se to obično i radi, da se pozove jedan broj nekakvih stručnjaka na raznim poljima i da se od njih očekuje da neke stvari napišu. Međutim, ona osnovna ideja jeste bila da je za priču o tome šta je značio život u tom periodu su jednaki stručnjaci svi koji su taj period proživeli u onoj ili ovoj meri.
Tu jeste došlo do jednog određenog, naime više različitih neravnoteža u samom tekstu upravo zahvaljujući tom slobodnom principu da svi mogu da pišu. Jedan je generacijski, ogroman broj ljudi koji su slali svoje jedinice su ljudi rođeni 60-ih godina. Očigledno su to ljudi koji su najdublje bili zaronjeni u taj osećaj jugoslovenstva, i ja pripadam toj generaciji, mi smo se rodili u tom relativnom ekonomskom blagostanju, u jednoj relativnoj ideološkoj nezainteresovanosti i mislim da je bilo prilično lako za tu generaciju da se oseća Jugoslovenima, mnogo lakše nego i za neke generacije ranije a naročito za generacije koje su dolazile posle.
Jedan veliki broj priloga u leksikonu jeste odrađen iz pozicije nekoga ko sada ima 30, 40 godina. Nama dosta nedostaju prilozi koji se bave stvarima iz 40-ih ili 50-ih godina. Ima ih ali srazmerno malo i takođe su srazmerno manje zastupljeni oni ljudi koji su Jugoslaviju doživeli tek u samom njenom kraju i koji možda nisu imali ni razloga da osećaju nekakvu sentimentalnu vezu za nečim što je prošlo. Međutim, ono što je dobro jeste da leksikon nije kolektivno čupanje kose, busanje u grudi i nekakvo jadikovanje za Jugoslavijom.
Stalno postoji taj jedan osećaj nelagode kada se pomene termin jugo-nostalgija. Upravo on je nafilovan svim tim negativnim nabojem u odnosu prema sećanjima na bivšu zemlju. Mislim da smo stvar ovde dobro postavili negde između sentimentalnosti i cinizma i da zapravo nije prevagnulo ni na jednu stranu i to je ona prava mera Leksikona. I to je jedino moglo da se dobije na ovaj način tako što će se pozvati ljudi da ga pišu i ovo jeste knjiga koju su napisali ljudi.
Naravno tu ima mnogo imena koja su dosta poznata ali ta imena ničim grafički nisu izolovana u odnosu na bilo koga drugog, i vrlo je jasno, ako ni iz čega drugog ono iz grafičkog izgleda knjige, da čak i poznata imena ne govore kao neki posebni autoriteti nego opet kao ljudi koji su živeli u toj zemlji i ništa više.
B92: Da li je u nekom trenutku postojala opasnost da to preraste u suviše lično gledanje cele te stvari, da se nekako izoluje skroz, da se potpuno zanemare institucije i da se više vezuje za neke detalje iz tog života? -
Vladimir Arsenijevic: Pa dobro, to se i dogodilo. Zaista, utoliko što Hamad Đogani ima sedam puta veći tekst od Josipa Broza Tita. Neke stvari koje pripadaju direktno margini života tada pa i danas su na neki način zavredele više prostora u tom leksikonu nego neki drugi. S druge strane, Hamad Đogani, priča o Hamadu Đoganiju je zaista jedna ogromna priča, recimo konkretno o tim svim našim potklasama, jer to je priča o tim urbanim Romima, o tim Ciganima, Šiptarima, ne znam kako ih mi već svi olako nazivamo i o tim ljudima koje mi gotovo nismo ni primećivali. Jedino smo ih primećivali kad su nam iz nekog razloga smetali i to su bitne stvari za kontekst te tadašnje Jugoslavije.
Na kraju Leksikon i jeste ličan, on je u samoj svojoj osnovi ličan, apsolutno bi bilo nemoguće pobeći od njega. Mi smo se trudili kao uredništvo da ga ispunimo jednim brojem podataka koje smo smatrali važnim, te će te tu naći one krajnje enciklopedijske podatke o Jugoslaviji, imate sve zastave, himne, grbove, te nekakve stvarčice, ima na kraju knjige nekih petnaestak različitih statističkih tabela koje takođe govore, ali opet na neki duhovitiji način, o porastu automobila u porodicama i slično.
Ali to nisu tabele koje govore o tome koliko smo proizveli gvožđa te godine jer to nas prevashodno nije interesovalo kao urednike nego neke stvari koje smo smatrali za bitne i utoliko je ličan u onoj meri u kojoj smo svi mi smatrali da je taj privatan život za sve nas kao ljude koji smo radili na Leksikonu a pretpostavka je bila a pokazalo se da jeste i za neku čitalačku publiku, mnogo bitniji nego ono o Jugoslaviji što se na kraju i onako pisalo naveliko. Jer mi smo videli kada smo radili tajm lajn za Leksikon, dakle hronologiju od ’43. do ’91. godine pa smo morali u bibliotekama i u Narodnoj ovde i u Univerzitetskoj u Zagrebu da prelistavamo puno različitog materijala i sadržaja i sada nije problem, svega ima, vi imate enciklopediju Jugoslavije, čega god hoćete, ali to je ono što se nekako nameće, tamo imate imena nekih generala za koje nikada niste ni čuli a tek danas ne znate za njih, a recimo nema Gorana Bregovića. Nema Gorana Bregovića.
Da li je taj general bitan ili je Goran Bregović bitan. Goran Bregović je ta lična stvar, taj general je stvar opšteg znanja, ali na neki način stvari su se dosta pomešale i naš odnos prema toj zemlji se strahovito pomešao i ono što je nama zaista strahovito potrebno jeste da nikada ne zaboravimo šta su "borosane" i tome ova knjiga služi.
B92: Da li misliš da će prema knjizi isti odnos imati neko iz Srbije, neko iz Hrvatske, neko iz Bosne i neko iz Lihtenštajna?
Vladimir Arsenijevic: Pa dobro, taj iz Lihtenštajna neće ništa razumeti, u stvari on hoće da razume nešto budući da je svima poznata i ona "ostaldžija" ili kako je već zovu, onaj nemački odnos prema prošlosti Istočne Nemačke, i sada ljudi već razumeju, da to su te tranzicione zemlje, neke od njih su se raspale, promenile su se i ljudi pokušavaju da zapamte nešto unazad.
Taj Lihtenštajnac će stići dotle. Što se tiče ljudi iz Srbije, Bosne i Hrvatske već se prilikom slanja materijala videla ta interesantna ali i logična stvar, da po pravilu će čovek iz Splita pisati o leskovačkom vozu recimo a čovek iz Leskovca će pisati o Istri jer ta nostalgija je bila vrlo parcijalna tokom 90-ih i odnosila se na one stvari koje su nama u tom trenutku nedostajale. Čak je nekada mene znalo strahovito da ljuti jer smo mi ovde u Srbiji ili da kažem u Beogradu bili veoma nostalgični prema Hvaru ali se ne sećam da smo bili nostalgični prema Strumici recimo. I mi smo nekako tako Makedoniju olako zaboravili a ljutili smo se recimo kada se Hrvati nešto baš ne sete nas.
Dakle, nostalgija je bila vrlo ograničenog domena i ljudi su se upravo tim svojim sećanjima služili, dakle pisali su o onome što im je u tom trenutku najviše nedostajalo. Mi smo se trudili kontinuirano u radu na obradi tih podataka da izbrišemo svuda poziciju iz koje se pisalo, dakle da nema referenci na 90. godine. Međutim, čitav Leksikon jeste jedna ogromna referenca na 90. Potpuno je jasno iz tona, čak i kada se ničim ne pomene, da se nešto grozno dogodilo jer zašto bismo se mi sa toliko dobrih osećanja vraćali samo deset do petnaest godina i bavili se tom nekom kulturnom arheologijom i toliko nas to uzbuđivalo.
Dakle, čitav Leksikon govori o trenutku u kome je nastao. Međutim, ima jedna sjajna stvar, sada je bio sajam knjiga u Beogradu, pa ovaj inter liber u Zagrebu i mi smo Leksikon budući da je reč o izdanju koje je koprodukcijsko nas kao beogradskog izdavača i Post skriptuma kao izdavača iz Zagreba predstavljali i na beogradskom i na zagrebačkom sajmu i on se naravno sjajno prodaje ali to je prosto neverovatno. Ljudi dođu i počnu da listaju, knjiga je veoma vizuelna, ima puno tih interesantnih stvari i onda ti vidiš te neke osmehe na licu i sada isti taj osmeh vidiš i u Zagrebu i u Beogradu. Mada se ljudi osmehuju nekim sasvim drugačijim stvarima u knjizi, odnos jeste isti samo je ugao gledanja nešto drugačiji.
B92: Leksikon u ovoj sadašnjoj formi deluje stvarno kao početak, kao nešto na šta može još svašta da se nadoveže. Da li se takva budućnost predviđa ili se ovde zaustavlja?
Vladimir Arsenijevic: Ne, ne, mi nameravamo da Leksikon živi na različite načine. Jedan od načina je nastavak rada na prikupljanju jedinica za Leksikon. On naprosto nije gotov. Ovo je samo prvo izdanje kako to obično biva sa tim enciklopedijskim ili u ovom slučaju nekim pseudoenciklopedijskim izdanjima. Sajt još uvek radi, leksikonyumitologije.net.
Takođe Postjuinfo koji je sjajan sajt koji predstavlja samu knjigu i ljudi su pozvani da i dalje šalju svoje priloge, da ukoliko su uvideli nekakve greške materijalne ili propuste u ovom Leksikonu da nam to dojave jer mi već radimo sada jedno dopunjeno izdanje ali će toga biti još u budućnosti. Takođe, postoji čitav niz potprojekata oko Leksikona koji se paralelno rade, jedan od njih je Omnibus YU mitologije sa naumom da se na sličan način na koji se to radilo sa jedinicama u Leksikonu otvori jedan kontinuirani konkurs gde bi se ljudi javljali sa svojim projektima vizuelne obrade različitih jedinica iz Leksikona i snimanja kratkih trominutnih filmova na temu tih jedinica.
Mi smo već proizveli nekoliko sopstvenim snagama međutim nadamo se da će se to nekako sakupljati, da će to finansijski i organizaciono u budućnosti biti lakše i zaista namera jeste da ovo nikada ne bude neka zatvorena knjiga i zatvorena stvar nego da stalno ima neku dodatnu razgradnju.
Jelena Kikić
27.05.04
Knjiga sećanja
Đorđe Matić, urednik Leksikona YU mitologije
"U kulturi, odnosno u njenoj artikulaciji, postoji jedan moment koji je svakako važan koliko i tzv. "materijalna istina", a to je kako se ljudi sećaju, što ne mora uvek korespondirati s onim kako istorije, pogotovo oficijelne, vide pojedine događaje"
Leksikon YU mitologije u završnoj fazi nastanka imao je zagrebačko-beogradsku ekipu urednika – Đorđa Matića, Iris Adrić i Vladimira Arsenijevića. Đorđe Matić i Iris Adrić bili su ti koji su u drugoj polovini devedesetih, zajedno sa jednim od inicijatora ovog projekta, spisateljicom Dubravkom Ugrešić, učinili sve da leksikon ne doživi sudbinu zemlje o kojoj je trebalo da govori. Naš sagovornik Đorđe Matić, rođen 1970. godine u Zagrebu, završio je studije italijanske i engleske književnosti u Amsterdamu.
"VREME": Zašto Leksikon YU mitologije, a ne leksikon jugoslovenske popularne kulture ili jednostavno – leksikon jugoslovenske svakodnevice? Knjiga ipak ne govori o legendama i bajkama, već o sasvim realnim stvarima?
ĐORĐE MATIĆ: To pitanje mnogi postavljaju, ali mislim da ono tu nije najvažnije, pa se na njega uvijek može odgovoriti sa "what"s in a name?". Ime je, naime, palo davno i budući se nekako "primilo" nije se više ni mijenjalo, a imali smo, iskreno, mnogo važnijeg i većeg posla u međuvremenu. S druge strane, ne znam koliko je to što knjiga govori o "realnim stvarima" moguće uzeti kao samo po sebi razumljivo, "for granted" – ako se pogleda u kontekstu posljednjih petnaestak godina. Nakon svega što se s tom jadnom prošlošću i kulturom dogodilo – sama perspektiva, pogled na stvari kod naših ljudi toliko je zamućen da se čovjeku ponekad čini da se to sve skupa nije ni dogodilo, kao da sanja. Otuda kao da je naslov knjige na jedan ironičan način dobar za ono kako se prošlost danas doima.
Osim toga, načelno, imate u kulturi, odnosno u njezinoj artikulaciji, i jedan moment koji je svakako važan koliko i tzv. materijalna istina, a to je kako se ljudi sjećaju, što ne mora uvijek korespondirati s onim kako povijesti, pogotovo oficijalne, vide pojedine događaje. Ponekad su stvari napisane u retrospekciji – ne kakve su bile, nego onakve kakve su možda "trebale biti", pa otuda i mitologi(zaci)ja. I za to, za ovakvu vrstu priča, van "materijalnih istina", statistika i provjerenoga, bilo je i moralo je biti mjesta u Leksikonu. Priča o Moši Pijadi koji izgovara "jebeš zemlju koja Bosne nema", možda i apokrifna, važnija je, kulturalno, od svih kongresa, da tako kažemo.
Da li je život u bivšoj državnoj zajednici bio zaista tako bezbrižan, lagodan i zabavan, kako se stiče utisak tokom čitanja Leksikona YU mitologije? Nije li ovo neka vrsta selektivnog sećanja koja gura pod tepih sve ono što nije bilo tako prijatno?
Interesantno, jedino se u odnosu na SFRJ uvijek postavlja to pitanje. Mnogi nisu svjesni (a bogme, mnogi i jesu!) da se u njegovoj pseudoobjektivnosti i lažnoj zdravoj pameti krije ideološka smicalica – o implicitnom trulom moraliziranju da ne govorim. Zašto je takvo pitanje u odnosu na Leksikon potpuno "fake": tolike godine, nove političke klike učinile su sve, strukturalno, da dokažu kako je socijalistička Jugoslavija bila "tamnica naroda", pa su ne samo izmijenili cijelu povijest nego su, doslovno, bili u stanju i ubiti za ovakvu "istinu", u nekim slučajevima. Na tu vrstu (ne samo) institucijskog terora nad prošlošću, najveći broj onih koji su bili pozvani da o tome progovore – šutio je, oportunistički i sa strahom, usrdno, godinama, ili se čak slagao s time. U trenutku pak, kad se pojavljuje jedna knjiga (knjiga!) u kojoj bivši Jugoslaveni, šikanirani godinama zbog toga što – makar s ogradom, s isprikom (nepotrebnom i ponižavajućom!) – jedni drugima hoće reći da im je ono svakodnevno, sve što zapravo čini život, van ideologije (ili s njom, pa što da se ispričavamo!?) bilo prilično važno, te da im je kultura tog doba, kultura u najširem mogućem smislu, također bitna – odjednom se sa svih strana obaraju "zabrinuti" i otvaraju "objektivnu" historijsku raspravu o "tamnim stranama" SFRJ. (Pada mi na pamet fenomenalna rečenica Milovana Danojlića, koji ovdje istina govori o Srbima, ali se lako umjesto toga može ubaciti bilo koji od naših naroda, a glasi: "kad Srbin (Hrvat, Bosanac, op. moja) odluči da počini moralno samoubojstvo, najpre postane ‘objektivan’"!
To sve nema nikakve veze s istinom, naime: u najvećem broju slučajeva, rasprava o negativnostima SFRJ otvara se, tvrdim, radi "balansa" – zbog ideološkog pokrivanja stravične povijesti koja nam se dogodila u posljednjih deceniju i pol i nesposobnosti da se progovori o njoj, a ne radi sagledavanja objektivne istine o zajedničkoj državi.
Tako i u vezi ovoga pitanja, da sumiramo: petnaestak godina pseudopovijesti, najcrnjeg revizionizma – a onda se na knjigu gdje se istraumatizirani građani sjećaju ljetovanja na Mljetu, koncerta Bijelog dugmeta i kupovine prvog fiće, kidiše s pozicije navodne potrebe za povijesnom rektifikacijom! "Ta nemojte kasti!", da citiramo Neven, seriju naših djetinjstava.
"For the record", istine radi: Leksikon ništa ne "gura pod tepih", niti mu je to bila namjera, a iznenadit će se mnogi s koliko ljubavi, dobrih emocija i nježnosti su naši suradnici pisali o kulturi onog vremena, bez da ih je itko instruirao ili prisiljavao na to.
Može li se ova knjiga tretirati kao dopunski tom za dosadašnja leksikografska izdanja, neka vrsta posvete ljudima sa margine koji nisu stvarali u ključu tzv. visoke kulture?
Ova knjiga nije "dopunska" ničemu, a pogotovo ne postojećim leksikografskim izdanjima jer bi to onda podrazumijevalo koncept "visoke" i "niske" kulture, onakav kakav je postojao i kako se shvaćao ranije, ideju "glavne" i "sporedne" kulture, margine i centra. A evo, u konkretnom primjeru, kako je on izgledao, takav koncept: spremajući Leksikon, naravno, koristili smo se i Enciklopedijom Jugoslavije, onom Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" u Zagrebu – čak i posljednje izdanje (iz 1987, čini mi se) ima biografije raznih general-pukovnika (sa fotografijom!), a nigdje se ne spominje jedan Goran Bregović. Takvom konceptu kulture mi ne možemo biti nikakva "dopuna", nego smo, ako išta, ponovo progovorili o neprimjećenim i gotovo zaboravljenim pojmovima ondašnje kulture. U tom smislu, estetičku reevaluaciju nekih pojmova SFRJ držim jednom od najvećih vrijednosti Leksikona.
A što se margine tiče, tu vam stvari nikad nisu onakvim kakvima se mogu doimati: možemo se već upitati – a kako li će tek biti za koju godinu, kad krenu diplomski radovi i doktorati na temu! – hoće li veća kulturna margina biti npr. Dobrica Ćosić ili Alan Ford?
Kako objašnjavate to što su mnogi artefakti, pa i proizvodi široke potrošnje iz vremena bivše Jugoslavije, aktuelniji, življi i popularniji od onoga što je nastalo poslednjih godina?
Nešto je naravno do nostalgije, a nešto očito do njihove kvalitete. Ono što mislim da ne bi trebalo pomiješati su dvije stvari, a to se često čini: proizvodi široke potrošnje, kako ih zovete, i odnos prema njima danas nisu isto što i kultura i umjetnost onog doba i ne smije ih se mjeriti na isti način. Pristajem na to da, ako netko kaže da su mu jafa keks ili bajadere draži od današnje, mnogo šire ponude, da se to obilježi kao nostalgija na koju svatko ima pravo. Ne pristajem pak kad se ista "logika" prenese na plan književnosti, glazbe i umjetnosti uopće. Tu su stvari mnogo kompliciranije.
Slobodan Kostić
15.05.04
Crveni pasoš od petnaest hiljada dolara
Đorđe Matić
”Leksikon YU mitologije”, knjiga koju su pisali bivši Jugosloveni, konačno će biti pred čitaocima. Prošlo je petnaest godina od kako su Dejan Kršić, Ivan Molek, urednici u tadašnjem zagrebačkom ”Startu” i Dubravka Ugrešić inicirali ideju o stvaranju ovoga djela. Ovaj projekat je po izbijanju rata nastavljen u Amsterdamu, gdje je Ugrešićeva rad na ”Leksikonu” povjerila svojim studentima Đorđu Matiću i Iris Adrić.
Đorđe Matić, glavni urednik ”Leksikona YU mitologije”, rođen je 1970. godine u Zagrebu, završio je studije italijanske i engleske književnosti u Amsterdamu. Živi u Holandiji. On kaže da je ”Leksikon YU mitologije” pokušaj da se sakupe opšta mjesta jugoslovenske popularne kulture, da se artikuliše kolektivno jugo - pamćenje, ne zbog prošlosti, već zbog budućnosti. U ovom ”Leksikonu” naći ćemo mnoge pojmove koji su bili sastavni dio naših života, poput Džuli, Suada, Mujo i Haso, Vučko, Mica Trofrtaljka, Džirlo - djevojka. Mlađe generacije saznaće otkud fraze ”Mirko, pazi metak!”, ”Vozi, Miško!” ili ”Cijena - prava sitnica!”, šta su Trumanova jaja, drnč, gušterov let i zašto je svakom pioniru svinjska glava ostala urezana u sjećanju....
* ”Leksikon YU mitologije” je završen. Na koji način će biti promovisan?
- ”Leksikon” je nakon mnogo rada i problema, sve do posljednjeg momenta, napokon završen, a što se promocija tiče, one upravo kreću. Izlazak naše knjige u javnost biće 25. maja u Beogradu, kada, umjesto predstavljanja kakva se najčešće rade, spremamo neku vrstu hepeninga. Budući da naš ”Leksikon” ni po čemu nije ”običan”, tako će i promocija biti potpuno drugačija od svega na što su ljudi navikli. Datum, jasno vam je, nije izabran slučajno. Što se samog mjesta tiče, više ih je u igri, što je i logično. U našem slučaju i mjesto promocije mora biti nabijeno simbolikom, a postoji i praktična strana organizacije, pa ljudi iz kuće ”Rende”, suizdavači ”Leksikona”, još rade na tome. U svakom slučaju, biće to posebno veče, obećavam. Nakon toga, krećemo najprije po glavnim gradovima republika i pokrajina bivše Jugoslavije, a zatim i po svim većim centrima. Moram napomenuti da su se u promociju uključili i neki istaknuti filmaši koji će po pojmovima iz knjige raditi male reklamne filmove. Zadovoljstvo mi je istaći, da je među autorima tih filmova i saradnik ”Leksikona”, te klasik domaće kinematografije, režiser Dušan Makavejev.
* Najavljivano je da iza projekta ”Leksikon YU mitologije” stoje beogradski izdavač ”Rende” i zagrebački ”Arkzin”. Međutim, došlo je do promjena...
- U radu na ovako velikom projektu, pa još kad ionako zamašan posao potraje tako dugo kao što je trajao posao na knjizi, mnoge energije se potroše, isto kao i ljudi, pa se neki umore i uz put ”otpadnu”. Kroz ovaj projekat prošlo je, na ovaj ili na onaj način, priličan broj ljudi. Čitaoce to ne mora zanimati, jer se naprosto, radilo o unutrašnjim promjenama redakcije i izdavača ”Leksikona”. Dovoljno je reći da su izdavači projekta beogradski ”Rende”, kao i dosad, i nova zagrebačka kuća pod imenom ”Post scriptum”.
* Mislite li da ste se ”Leksikonom” odužiliá mnogim ljudima i pojavama, koje ”zvanične” knjige nijesu pominjale?
- Bez svake sumnje. Već sam ranije govorio o nedosljednostima od kojih su patila enciklopedijska izdanja u SFRJ. Dio problema bio je ideološke prirode, dok se drugi, ticao određenog poimanja kulture, odnosno ”visoke kulture”, pa su enciklopedije rađene po načelu jednog čudnog elitizma.
U ”Leksikonu” se našao čitav niz imena, ranije rijetko ili nikako spominjanih, a neka od njih pozitivno će iznenaditi mnoge, ili čak, zapanjiti. Ne mogu dovoljno podcrtati, koliko sam sretan što su se neka od tih imena našla u knjizi.
* Iz kojih razloga ste ”Leksikon YU mitologije” posvetili Hašimu Kučuku Hokiju. Da li je on prije smrti znao da postoji ovaj projekat?
- To je moja lična posveta kao urednika ”Leksikona” velikom i dragom čovjeku. U trenutku kada smo završavali prvu verziju rukopisa knjige, šetao sam kroz potpuno mračan, kišni Zagreb i otvorivši slučajno časopis ”Vreme”, ugledao In memoriam ovom pjevaču, tekst Nebojše Grujičića, novinara lista i saradnika ”Leksikona”. Čitajući taj nevjerovatno potresan, ponesen i gorak nekrolog, shvatio sam s koliko je simbolike, u isto vrijeme herojske i tužne, bila nabijena ova bespotrebna smrt. Hoki je koji dan ranije poginuo u automobilskoj nesreći, glupo i nepotrebno, naravno, s jedne strane, a nekako gotovo ”istočnjački mudro”, s druge. Činilo mi se kao da je odlučio umrijeti, taj ”Posljednji Mohikanac”. Pomislio sam da je upravo taj Hokijev odlazak, ona simbolična tragična tačka na kraju rečenice i da je ”Leksikon” - koji je, da se razumijemo, jedno radosno iskustvo - simbolično dovršen, da je dobio svoga laičkog ”sveca zaštitnika”, da tako velim. Umjesto da pričam dalje o tome - preporučujem svim budućim čitaocima ”Leksikona” da pročitaju Grujičićev nekrolog pa da shvate koliko se toga skupilo u ovom kraju.
Što se drugog dijela vašeg pitanja tiče - duboko sumnjam da je Hoki znao za naš projekat, ali da je živ, znam da bih ga sigurno zvao na promociju kao počasnog gosta, bilo kad i bilo gdje! Uostalom, umjesto odgovora, evo vam priče o ”pjevaču od 15.000 dolara” pa će vam biti jasnije o čemu govorim. Hoki je, naime, u rijetkim javnim istupanjima devedesetih (upućujem na briljantni intervju iz sarajevskih ”Dana” od prije koju godinu) uvijek isticao kako je u doba dok je pjevao u Americi, a pjevao je od Las Vegasa do Zapadne obale i nazad do Atlantika, do Njujorka gdje je držao restoran (naravno, zvao se ”Jugoslavija”), u svakom trenutku u džepu imao gore navedenu cifru, te objasnio da je to zato jer je ”uza se uvijek imao crveni pasoš” - njegova je cijena na crnom tržištu bila upravo tolika! Pa u toj priči, sadržano je ukratko sve ono što je pokojni Hoki predstavljao i što predstavlja naš ”Leksikon”.
* ”Leksikon” izlazi u trenutku kada jugonostalgija ”cvjeta” u bivšim republikama SFRJ. Kao da su se neke pojave simbolično poklopile sa datumom izlaska ”Leksikona YU mitologije”...
- Trenutak u kojem ”Leksikon” izlazi vrlo je zanimljiv, blago rečeno. Da se ovdje ne bismo prepuštali ponekad nepouzdanom sudu ličnih impresija, pustiću brojkama i statistikama da govore same: u ”Latinici”, izuzetno gledanoj emisiji hrvatske televizije, 75 odsto građana se izjašnjava kao ”nostalgično za onim vremenima”, a u istoj emisiji s temom ”Sve naše nove godine” rezultat je još radikalniji ľ na pitanje ”jesu li Nove godine i proslavljanja nekada bili bolji nego danas”, preko 90 odsto gledalaca odgovorilo je sa ”da”. U Skoplju će se 25. maja (na dan naše promocije) ponovo nositi Štafeta mladosti; vrlo nostalgično intonirani dokumentarac ”Sretno dijete” (priča o osamdesetima i ”novom valu” domaćeg roka) samo u Zagrebu je vidjelo preko trideset hiljada ljudi, a film je kulturni događaj sezone. Ivo Eterović, Titov i Jovankin lični fotograf, gostujući prije nekoliko mjeseci u programu ”Nedjeljom u dva” HRT-a, porušio sve rekorde gledanosti, dok je u anketi s pitanjem ”ko je veća istorijska ličnost - Tito ili Franjo Tuđman”, gotovo stotinjak hiljada ljudi glasalo za prvog. Mislim da to dovoljno govori o raspoloženju danas. Iz ovih primjera može se zaključiti da se kultura (i svakodnevica) neprestano miješa s politikom - mada bi se ovdje, a to govorim u kontekstu našeg projekta (i njegovih budućih neprijatelja kojih će svakako biti), mogao napraviti i ovakav zaključak: prošlost možda nije tako ružičasta kako se čini, ali ni ova ”budućnost” u kojoj mi, građani bivše Jugoslavije, živimo - pogotovo nije takva, odnosno da je užasno daleko od toga - više je nego sigurno.
Četvoroslovni nadimak
* Postoji li neka ličnost ili pojava zbog koje se odazvalo više saradnika da piše o njoj. Možete li se prisjetiti takvih primjera?
- Naravno, i to što mislite koja prije svih? Recimo ovako - da se malo našalimo - nedirektno, u rebusu: onaj kome je pripadalo sve naše, ali u isto vrijeme i onaj čije sve je na neki način takođe pripadalo i nama. Onaj čiji je četvoroslovni nadimak u svijetu bio sinonim za cijelu zemlju, a taj su isti nadimak, njegovi podanici u jednom trenutku, kad bi o njemu govorili, odjednom pretvorili u, isto tako četvoroslovno, prezime i izgovarali ga s nekim višim gađenjem. Onaj kojem - kako to u ”Leksikonu” sarkastično piše Dejan Novačić ľ ”niko nije došao na sprovod, ono na televiziji je izmontirano, a svedoci lažu”. Razumjeli smo se, zar ne?
Šta će ”pravim sjajem sjati”
- Iznenadilo me je kao urednika koliko je ljudi pisalo o istim ličnostima i pojavama, dotle da smo čak bili prisiljeni u nekim slučajevima praviti selekciju, morali smo izabrati tekst koji nam se činio najbolji od nekoliko u kojima se tematizuje isti pojam. S druge strane, neke navodno ”istorijske” pojave gotovo da su ostale bez ”fidbeka”, da tako kažemo. Kako su naši saradnici ljudi koji ne pripadaju ovim, danas popularnim a regresivnim ideologijama, ne može se reći da su u pitanju bile predrasude ili (auto)cenzura. Istorijsko i kulturno pamćenje ima jednu dinamiku i logiku koja zna biti nemilosrdna. ”Leksikon” je u više slučajeva spasio od zaborava neke pojave, dok je neke ponovo kontekstualizirao ili to učinio na potpuno nov način. Brojne će kulturne činjenice SFRJ svakako doživjeti kritičku i vrijednosnu reviziju, na što sam posebno ponosan, te će one tek sada, kako to pjeva Arsen Dedić, ”pravim sjajem sjati”.
Kulturno pamćenje
* U čemu je, po Vašem mišljenju, najveća vrijednost ”Leksikona”?
- Najveća vrijednost ove knjige je to što imamo jedan pregled istorije vlastitog kulturnog pamćenja, kulture zemlje u kojoj smo rođeni, kao i to što smo, u novim političko - ideološkim kontekstima u kojima se nalazimo, uspjeli sačuvati dobar dio pojmova iz naše kulture. To je najšturije rečeno, a vjerujem da će čitaoci odgovor na ovo pitanje dobiti u trenutku kad budu imali knjigu u rukama i to, tvrdim, već, letimičnim prelistavanjem.
Vujica Ognjenović
22.10.04 NIN
Štefica Cvek u raljama “Hazarskog rečnika”
Leksikon Yu mitologije, Rende
Bogato ilustrovani Leksikon Yu mitologije najvećim delom je srpsko-hrvatska “ujdurma”, počev od združenog dejstva beogradsko-zagrebačkih izdavača iliti nakladnika, pa do preovlađujućih tema i odrednica, tj. natuknica, baš onako kao što i sama bivša Juga beše prevashodno egzotična tvorevina ovog kontradiktornog “dvojca bez kormilara” ili pak sa njim. Otuda naslov ovog teksta - ne samo zbog činjenice da je najpoznatiji “korisnik” postjugoslovenske tematike, Dubravka Ugrešić, bila jedan od inicijatora celog poduhvata - možda i nije puka dosetka: krećući se između Braće Bajić i Ive Pogorelića, Kumrovca i Kusturice, “morave bez filtera” i zagrebačke, odnosno beogradske kinoteke, između “kokte” i Krleže, leksikonsko štivo koje se nudi čitaocu predstavlja, u stvari, nezvanični rečnik iliti kompendijum popularne kulture druge po redu južnoslovenske države, “od Jajca do kraj(c)a”, i to po principu praktično slobodnog kombinovanja skoro nepregledne građe, od pamtljivih trivijalnosti i “naftalinskog” inventara nekadašnje svakodnevice pa do sasvim ambicioznih i pretencioznih kulturnih, umetničkih, ideoloških pojava, događaja i projekata.
U traganju za izgubljenim vremenom koje su pojeli skakavci i Brozovi dobri i loši đaci, sastavljači Leksikona upotrebljavali su različite forme, od kratkih, “enciklopedijski” informativnih zapisa pa do ekstenzivnih, esejistički, narativno ili čak poetski lično intoniranih tekstova. Najinteresantnija od svega je, čini se, ipak činjenica da je, osim posezanjem za već postojećim kolumnističkim i uopšte medijskim materijalom, ova mozaično-memoarska knjiga jedne nestale zemlje najvećim delom nastajala dobrovoljnim, tj. dragovoljnim i uz to posve samoinicijativnim učešćem pojedinaca iz svih nekada jugoslovenskih krajeva i emigracije, koji su svoje priloge slali na poseban Internet-sajt. Najveći broj odrednica pri tom je anoniman, odnosno neautorizovan, a među onima potpisanima pažnju privlače imena Borisa Budena, Milete Prodanovića, Vladimira Arsenijevića, Borivoja Radakovića, Mihajla Pantića, Petra Janjatovića, Rajka Petrovog Noga, Vatroslava Sekuliča, Filipa Davida, Dušana Makavejeva, i, ponajčešće, urednika izdanja Đorđa Matića i Irisa Adrića.
Zanimljivo je da je dobar, ako ne i pretežan deo pojmova sročen po načelu “ukrštenih” interesovanja, što znači da su o hrvatskim, bosanskim ili makedonskim ličnostima i pojavama pisali srpski ili slovenački autori, i obratno, i to gotovo po pravilu simpatijski afirmativno. Upravo ova “jugonostalgičarska” pristrasnost, ma koliko to paradoksalno zvučalo, možda predstavlja zalog potonjeg “zdravog” delovanja ove knjige. Obrnut napor da se napravi u svemu “objektivan” i “naučno” nepristrasan eks-ju inventar značio bi, naime, po svoj prilici samo jalov pokušaj svojevrsnog “povampirenja” famoznog “ključa” nacionalno-republičke jednakosti. Polazeći od slogana “Da bi postala pamćenjem, prošlost mora biti artikulirana”, urednici i autori ove neminovno provokativne knjige dopustili su zato sećanjima, emocijama i “naknadnoj pameti” da progovore punom snagom, pri čemu preovlađuju dobroćudni humor, setna ironija i jasna ideološka kritika nekoliko izgubljenih generacija bivše zemlje.
Rezultati ovakvog pristupa biće, naravno, sasvim prihvatljivi ili potpuno neprihvatljivi, zavisno od odnosa prema nasleđu zajedničke prošlosti. U tom smislu, Leksikon Džu mitologije odista jeste neka vrsta “Hazarskog rečnika” jednog već iščezlog kulturnog prostora, od početka do kraja obeleženog sindromom neprestanog nastajanja-nestajanja, pa stoga i neizbežno prisutnog u naknadnim odjecima, poput onog medicinski poznatog bola “fantomskog uda”, i te kako subjektivno živog i različito pojmljivog različitim “pacijentima”. Isto “pravilo” važi, naravno, i za same autore rečnika, koji su očevidno odabrali iskustvo tzv. kreativne terapije, a moglo bi, u vidu zabavno-katarzične “autoterapije”, da važi i za blagonaklono-pristrasnog čitaoca ove knjige. Onaj drugi, neprijemčivi čitalac ionako je samom sebi već unapred postavio oslobađajuću dijagnozu u kojoj nema mesta za utvare kolektivne prošlosti i slične literarne fikcije.
Tihomir Brajović
29.08.04 Dnevnik - Novine i časopisi
Za jugonostalgičare
Leksikon YU mitologije
BEOGRAD: Ideja za “Leksikon ju mitologije” rođena je 1989, da bi to delo ugledalo svetlost dana u leto 2004, kao zajedničko izdanje beogradske izdavačke kuće “Rende” i zagrebačke “Postscriptum”.
Nezaobilazno štivo za svakog jugonostalgičara, ali i izuzetno svedočanstvo o zemlji koja je rođena 1943. godine, a “sahranjena” 1991, ima 461 stranu velikog formata, sa 912 leksikonskih odrednica i 555 ilustracija.
Knjigu su uredili Iris Andrić, Đorđe Matić i Vladimir Arsenijević, koji su okupili stotinak poznatih i potpuno anonimnih saradnika spremnih da ponude svoje definicije pojedinih odrednica.
Sve je počelo još pre raspada Jugoslavije, kada je književnica Dubravka Ugrešić sa kolegama iz časopisa “Start” Dejanom Kršićem i Ivanom Molekom uputila javni poziv za saradnju na “Leksikonu ju mitologije”, jer su shvatili da država koja postoji pola veka nema artikulisane pojmove svoje pop kulture neophodne za definisanje jugoslovenskog identiteta.
Oni su u pozivu proročanski upozorili da pitanje jugoslovenskog identiteta treba istražiti ne samo zbog sveta već nas samih, jer “današnja politička situacija to jasno pokazuje”. Usledio je krvavi raspad zemlje i činilo se da je nestalo i razloga za ovakav leksikon sve dok se buduća redakcija nije okupila u egzilu i odlučila da postavi sajt na Internetu, na koji su mogli da se šalju prilozi za “ju mitologiju”.
Na sajt su počele da pristižu “poruke u boci” iz celoga sveta, jer su se žitelji bivše Jugoslavije obreli na svim geografskim širinama i dužinama, a pri tome su imali potrebu da ostave zapisana sećanja na događaje, predmete, ljude koji su “nešto značili” u zemlji koje više nema.
Pristigli materijal koji je bio izrazito subjektivno prezentiran uobiličila su na kraju dva izdavača, ali su uglavnom poštovali jezik kojim su pisane, a jedinice su poređali abecedno, umesto da ih grupišu tematski.
“Ovom knjigom pokušali smo da istražimo topografiju kulturnog i životnog prostora koji smo 50 godina gradili i delili, ne zbog prošlosti, već iz uverenja da će u postmodernim vremenima brzog zaborava biti korisno znati šta znači AFŽ, a šta ŽTP, slet ili mimohod”, objašnjavaju urednici u predgovoru Leksikona.
Posebnu draž Leksikonu daju spontano, ponekad naivno, ali baš zbog toga beskrajno duhovito napisane neke odrednice kao što je ona za “vademekum denti” anonimnog autora koja glasi - Prvi put kad sam pao na neki reklamni trik, to je bila ova pasta za zube.
“U reklami su pričali o nekim biserima koji se kriju u tubi, pa sam nagovorio majku da mi je kupi. Iste večeri sam iscijedio svu pastu, ali naravno, bisera nigđe. A koliko mi je tek trebalo da sve vratim natrag u tubu...”, piše autor te odrednice.
(Tanjug)
07.06.04 Glas javnosti
Jošte živi duh naših dedova
"Leksikon YU mitologije", knjiga koja prenosi pravi šmek epohe
Živa istorija jednog vremena, još uvek realno iskustvo dve ili tri generacije savremenika, uglavnom ostaje nezapisana, jer to je ona vrsta hronologije koja izmiče udžbenicima, takozvana privatna istorija, pravi šmek jedne epohe.
Ovoga puta, međutim, imali smo sreće. Jer, desilo se da su upravo ljudi sa sećanjem na zemlju koju su doživljavali kao svoju, na Jugoslaviju, sa sećanjem na živote pre rata, pre emigracije, pre bede, vođeni nostalgijom ili željom da kažu ono što se usled brzine surovih događanja nije stiglo reći, sačinili knjigu koja se nedavno pojavila u našim knjižarama pod nazivom "Leksikon YU mitologije" (urednici izdanja Đorđe Matić, Iris Adrić i Vladimir Arsenijević, izdavač "Rende" iz Beograda i "Postskriptum" iz Zagreba).
Za ostatak sveta Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je samo jedna, doduše prilično uvažavana, država nastala na Balkanu posle Drugog svetskog rata kao realizacija ideje ujedinjenja južnoslovenskih naroda u obliku koji joj je dao Titov komunizam.
Ali za nas koji smo jednom bili Jugosloveni, ta zemlja je bila više od enciklopedijske odrednice, čitav jedan "nesvrstani" svet za sebe, sa svojom malom poluvekovnom istorijom, bujnom geografijom i neobičnom kulturom bratstva i jedinstva gde se radije slavila vera, kako i priliči kolektivu u nastajanju, u slatku iluziju veličine, privid bogatstva, predstavu slobode, lepo upakovanu laž socijalne jednakosti i blistavu i mirnu budućnost. U okvirima tog, velikom većinom prihvaćenog SFRJ mita, negde između dve štafete, bio je smešten naš život.
Kada se početkom osamdesetih zavesa umesto da se spusti, što je na kraju predstave i red, zapravo digla, pokazalo se da su sve te nama prevažne stvari uistinu bile samo deo velike obmane. Prvo saznanje o mitu, kaže teorija, istovremeno je i razbijanje mita. SFRJ se raspala. Za ostatak sveta, bilo je to samo još jedno ratno žarište, a za nas koji smo jednom bili Jugosloveni... ostala je mitologija.
"Leksikon YU mitologije" čine tekstovi, eseji ili tek zabeleški od nekoliko redova koje su pristizale na Internet sajt što su ga Đorđe Matić i Iris Adrić napravili polovinom devedesetih u saradnji sa Dubravkom Ugrešić (ideja potiče još iz 1989. kada su, zajedno sa Ugrešićevom, Dejan Kršić i Ivan Molek, urednici u tadašnjem "Startu", želeli da kroz leksikon artikulišu pojmove jugoslovenske popularne kulture, ali ih je u tome omeo rat).
O životu u Jugoslaviji pisali su ljudi različitih nacionalnosti, "profesionalci u stvarima pisanja, ali i mnogo više onih koji nisu nikada objavili ni retka", "pljuštale su uspomene, osobne i kolektivne, zaboravljena imena domaće popularne kulture", navodi se u predgovoru.
Knjiga je ispala duhovita i zabavna, no ne i nonšalantna, precizno uobličena, ali ne i analitički drvena. Ispoštovano je autorstvo tekstova, prilozi su ostavljeni u izvornim jezicima, jedinice su grupisane prema abecednom redu, a leksikon je obogaćen sa 420 ilustracija i 20 statističkih tabela.
Nastala je dragocena mitologija, bez one naivne i opasne vere u mit, ali ne i bez ljubavi prema njemu, a istovremeno i ozbiljan leksikon jednog vremena oslobođen ideološkog smeća, knjiško bratstvo i jedinstvo, valjda, ipak, ne i jedino moguće.
Samo ređanje odrednica (a ima ih ukupno 380) - "Kiko kolači", "Mali program", "Džirlo proizvodi", "Pas koji klima glavom", "Partizana i Nemaca", "Partijski sastanak", "Mungosice", "Grlom u jagode", "Hajde da ludujemo", "Indirekt", "Kolibri", "Špiljak Mika" - dovoljno je da se za mnoge, rođene u drugoj polovini 20. veka, vreme vrati.
Ali zahvaljujući "Leksikonu YU mitologije", koji bi neka od budućih reformi školstva mogla slobodno da uvrsti u obavezni nastavni program, nove generacije imaće pravi uvid u živote svojih predaka. S druge strane, mi, preci, mogli bismo u "Leksikonu" pronaći pamćenje artikulacijom sopstvene istorije, pamćenje na to da se nismo, nekada braća (i sestre) u jedinstvu, oduvek i samo mrzeli. Naprotiv. Uostalom, prikazana u mitu, i sama smrt SFRJ postaje podnošljivija.Zaista, dragocena knjiga.
Uvod u mitologiju
Neprijatelj nikad ne spava
- Politički slogan prerastao u narodnu uzrečicu. Javlja se i u pitalici: "Kako prepoznaješ narodnog neprijatelja?". Odgovor: "Po podočnjacima - jer neprijatelj..."
Putovanje na more
- Dolazak na beogradsku stanicu tri sata pre polaska voza da se zauzme mesto. Presedanje u Sarajevu, uskakanje u vagone kroz prozore, stampedo putnika. Veličanstveni pogled na pučinu, kroz prozor vagona, u rano jutro.
Valera
- Valera - gel za kosu iz osamdesetih, kad je gel postao obavezan dio imidža mladih i koristio se u ogromnim količinama. Slavnija od samog produkta bila je plavuša u televizijskoj reklami što otpuhuje neposlušni pramen uz sound Va-va-va-lera!! Plavuša je naravno bila raskošna Gala Videnović, možda jedini pravi senzualni tinejdžerski simbol generacije odrasle osamdesetih.
Hepening u najavi
Izdavačka kuća "Rende" za sada je pustila u prodaju prvih 60 probnih primeraka "Leksikona". Ostatak tiraža, sa luksuznije opremljenim izdanjem u tvrdom povezu, očekuje se u drugoj polovini juna, kada je zakazana i promocija u Zagrebu. Ljudi iz "Rendea" pravi hepening pripremaju tek za 29. novembar, nekadašnji dan nekadašnje republike, kada će, između ostalog, biti i prikazani trominutni filmovi u produkciji B92 nastali po "Leksikonu" koje kao autori potpisuju Janko Baljak, Uroš Đurić, Petar Ilić Ćirilo, Goranka Matić i drugi.
Lj. Pupezin
01.06.04 Danas
Prilozi za arheologiju budućnosti
Za kolekcionare YU mitologije
Probnih 60 otisaka dugoočekivanog "Leksikona YU mitologije", u produkciji izdavačkih kuća Rende i Postskriptum, pušteno je 25. maja u beogradske knjižare SKC, Beopolis, Krug i Maćado. Ako ste crtali aero-bojicama pa izlazili na sneg u šuškavcima, gledali "Na slovo, na slovo", jeli tortice i uspavljivali se uz "Laku noć, deco" - dobro znate kakve vas jedinice očekuju u ovom Leksikonu. Za one koji su vozili spačeka i letovali na hrvatskom primorju, gledali "Pozorište u kući" i zimi navlačili zepe; za one koji su izlazili na Akademiju, išli u Kinoteku, čitali "Alana Forda" i "Džuboks" ili slušali džez - ovo je knjiga koja se ne propušta.
U iščekivanju kompletnog tiraža, svratite ponovo na www.leksikon-yu-mitologije.net gde se i dalje sakuplja sećanje na sve one značajne sitnice koje su činile život u jednoj bivšoj državi, razvrstane po posebnim kategorijama - auto-moto, estrada, film, hrana i piće, JNA, nesvrstani, pop muzika, radne akcije, reklame, strip, subkulturni rituali, televizijske emisije i mnoštvo drugih. Ovi "prilozi za jednu arheologiju budućnosti" popuniće praznine svih onih serioznih udžbenika i enciklopedija o SFRJ - u kojima se ne pominju Vučko, Suada, hrkljuš, Bernarda Marovt, Mile Lojpur, niti je objašnjeno šta znači "Mirko, pazi metak!" ili "Cijena - prava sitnica". Pokušaj da se sakupe opšta mesta jugoslovenske popopularne kulture i da se - u obliku leksikona - artikuliše kolektivno jugo-pamćenje, ne zbog prošlosti već zbog budućnosti, objašnjavaju inicijatori Leksikona, čiji su autori poznati i nepoznati ex/post-Jugosloveni. Inicijativu za pisanje leksikona jugoslovenske mitologije pokrenuli su Dubravka Ugrešić, Dejan Kršić i Ivan Molek, pre početka rata u bivšoj Jugoslaviji - zbog čega je ideja ostala nerealizovana, ali je anticipirala iščeznuće onoga polja kojim se htela pozabaviti, navodi se u tekstu o počecima Leksikona. Više od deset godina kasnije, nakon poziva svim ex-Jugoslovenima da zajednički istraže kartu kolektivne memorije i ispišu ovu borhesovsku enciklopediju, Leksikon je uz bogate ilustracije konačno stao među korice.
M. Jovanović
27.05.04 Vreme
Knjiga smeha i pamćenja
Đorđe Matić, Iris Adrić i Vladimir Arsenijević: "Leksikon YU mitologije"
Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti. Tako je onomad pevao – dobro, govorio – Rade Šerbedžija, kao besprekorni trbuhozborac velikog Arsena Dedića, onoga koji je napisao "Ne, daj se, Ines", taj ultimativni transgeneracijski bigger-than-life sentiš iz srećnih vremena kada su Beogradom jezdili zeleni autobusi, a u Zagrebu se došljaci smeštali u ulicu Proleterskih brigada – "kod Grković", dakako – tu tugaljivu recitaciju praćenu suicidalnim cilikom sintisajzera ili čega već, nad kojom su cmoljile generacije studentkinja iz unutrašnjosti, skutrenih po hladnjikavim sobama naših socrealističkih Studentskih Domova.
Izgleda da je došlo vreme – možda i poslednje u kojem je to još moguće – da se bar početni deo od tih pretpostavljenih "milion podataka" (vaistinu i nježnih i u plemenitijem smislu reči "bezobraznih") o jednom vremenu, o jednom političko-ekonomsko-kulturnom kontekstu i o nekim ljudskim životima koji su se odvijali iza kulisa Velike Istorije, sakupi na jednom mestu, makar zato da svi nekako uverimo jedni druge, pa posledično i same sebe, da je sve to nekada zaista postojalo, da nije u pitanju halucinacija. Ili, ako i jeste, da je onda ona toliko masovna da dokida samu sebe, da nužno tvori legitimnu i ravnopravnu stvarnost, valjda baš po onom marksističkom načelu prelaska kvantiteta u kvalitet...
SIROTINjSKI RAJ: Leksikon YU mitologije (Rende, Beograd i Postscriptum, Zagreb, 2004), obasiže preko četiri stotine stranica povelikog formata; sasvim dovoljno da se u njemu nađu stotine onih spominjanih "podataka naše mladosti", poređanih u vidu paraenciklopedijskih odrednica, razbacanih u vaskolikom abecednom (Eto! Opet podmukli udar na mističnu srž srpskog nacionalnog bića!) šarenilu od cirkusa Adria do igre Žmurke. Već i iz ovoga možete videti da je Leksikon mesto pune kreativne slobode, prava ukoričena svetkovina internedisciplinarnosti: pojmovi u njemu obrađeni mogu biti i opštepoznati geografski toponimi i gradski kafići sa aurom, i znamenite istorijske ličnosti i lokalni marginalci i luzeri, prevratnički rok bendovi i turbonarodnjačke kemp-ikone, sitni đački gadžeti i mitološki JUS-automobili (fića ili tristać), seks-bombe (postoji čak odrednica "drkanje na zvezde"!) koliko i groteskni treš-zabavljači, mali prehrambeni kultovi i alkoholni rituali, filmadžije i pisci koliko i ulični usmeni tribuni, kultni bioskopi i pozorišta, ali i opskurni pajzlovi u kojima se do prvih jutarnjih tramvaja miniralo socijalističko ćudoređe, blago bizarni "narodni običaji" koliko i uporišne tačke urbanih plemena u onim dekadama u kojima su njihovi pripadnici bili "mladi i zdravi kao ruža", "kanonski" filmovi, knjige ili ploče koliko i sveprepoznatljivi polit-slogani, blesave i dražesno naivne TV-reklame koliko i muškobanjasti JNA-žargon ili pak ZUR-ovski "samoupravljački" diskurs u svom poodmaklom autoreferentnom ludilu. Ukratko, baš je sve u principu moglo postati predmetom "kataloške" obrade u ovom Leksikonu, važno je bilo samo da u bitnom zadovoljava minimalni kriterijum asocijativnosti, dakle da jednu ili više generacija cele SFRJ ili nekog njenog dela podseća na vremena kada je postojao taj čudni, ušuškani svet Od Vardara Pa Do Triglava, svet u kojem se niz naraštaja formirao kao u kakvom postistorijskom Sirotinjskom Raju. Šta je posle bilo s njim – s tim Rajem Na Određeno Vreme – to svi i predobro znamo, ali to nije predmet interesovanja ove knjige, mada njeni pisci ipak (i dobro je da je tako) obično ne propuštaju da spomenu da su se neki od junaka naše mladosti kasnije – u vremenu, dakle, kada je od svekolikog YU-konteksta samo mitologija i preostala – "razvijali" u dosta čudnim i nimalo hvalevrednim pravcima...
NORMALNOSTALGIJA: Da li je famozna "jugonostalgija" pojavom Leksikona konačno dobila svoju Bibliju, Kuran i Talmud? Možda bi se i tako moglo reći, ali skloniji sam da se odmaknem malo i od tog termina, na sve moguće načine zloupotrebljavanog kroz devedesete. Ako pogledamo dve najkabastije ex-Yu republike, Srbiju i Hrvatsku – a baš je iz njih potekao najveći deo pisaca Leksikona – primetno je da je oficijelni, hegemoni odnos prema YU-nasleđu u njima tokom devedesetih bio bitno različit: u Hrvatskoj je pompezna i skorojevićka tuđmanovska autokratija forsirala produkciju posvemašnjeg zaborava: odjednom je manje-više sve ono što su ljudi decenijama živeli, znali, voleli i pamtili postalo out, nepoželjno i nepoćudno, a svaki je Lojalan Građanin morao na brzinu re-inventirati sebe kao da je upravo rođen, ili pak retroaktivno izmišljati nekakvu svoju podrivačku delatnost protiv mrskog poretka i još mrskijeg državnog konteksta; u Srbiji nije bilo tako direktne diktature zaborava, nego nečega mnogo podmuklijeg: strategije drskog prisvajanja i lažnog kontinuiteta, po kojoj je umrlu/ubijenu Jugoslaviju – čija se smrt oficijelno ne priznaje – odmenila nakazna Zombislavija istog imena, ko da je ceo taj tužni i unezvereni SCG-patrljak jednog razrušenog soc-carstva svojim "magijskim" samoimenovanjem poručivao "gledajte me, mogu i bez vas! Nije mi ništa! Zapravo i ne primećujem da vas nema!". Zato je, iz ovih razloga, deklarisana "jugonostalgičarska" pozicija u Hrvatskoj devedesetih – u stanovitoj meri i dan-danas – bila otvoreno i nedvosmisleno subverzivna, žestoko suprotstavljena vladajućoj Kulturi Smrti, dok si u Srbiji s tom eh-što-je-nekad-bilo-dobro stvari morao biti mnogo oprezniji, jer bi se u protivnom moglo desiti da te pobrkaju sa zločincima koji su ronili krokodilske suze nad jednom zemljom sve razarajući je iz haubica, ubijajući njene ljude i paleći sela i gradove, ili pak sa "julovskim" i sličnim (funda)mentalno i moralno dezorijentisanim spodobama, koje su žalile i ronzale upravo za svim onim što u našoj "boljoj prošlosti" nikako nije valjalo, za onim čemu smo mi "obični, normalni, ex-YU podanici" sa ove vremenske distance mogli, u najboljem slučaju, dati tek stanoviti ironijski popust, kakav se već daje pošastima koje su prošle i pouzdano se neće vratiti. To vam je, dakle, kao sa onim notornim JNA-anegdotama: jeste, svi ćemo ih rado pričati i prisećati se "slatkih" budalaština iz kretenskih soldatskih dana ali, ozbiljno govoreći, sve je to zapravo bilo sasvim odvratno, i to je uludo bačena godina naših života, i niko normalan ne bi trebao da ide u vojsku...
EUROCREM I MAKAVEJEV: Ako se, dakle, složimo s tim da pojmu "jugonostalgije" pristupimo nešto opreznije i selektivnije, ako se okanemo paganskog obogotvorenja Države – bilo koje na ovom i onom svetu, pa tako i SFRJ – ili ne baš zasluženog posthumnog "poklona" tadašnjem društvenom uređenju u vidu olakog zaboravljanja njegovih brojnih idiotskih, represivnih i depresivnih osobina, šta će nam onda preostati? E, now we"re talking! Ono što nam preostaje, i čega srećom ima u izobilju, srž je one normalnostalgije kao preovlađujućeg osećanja ljudi koji su participirali u ovom Leksikonu – ako kao jedan od bezbroj doprinosilaca smem da se drznem da tumačim tuđe motive – i koja je to zdravo jezgro našeg nostalgičnog čeprkanja po prtljagu ličnih uspomena i "kolektivnih" predstava, ali bogme i bolno mesto našeg Velikog Poraza na početku devedesetih. Zato su najlepši i najdirljiviji tekstovi ove knjige ispisani o svemu onome i svima onima koji su nas, svesno ili ne, odmicali od onog "diluvijalnog mraka" o kojem je Krleža napisao onolike vehementne tirade, pa bili to neki naši Veliki Mislioci ili pak sitni hedonistički rituali lepog življenja u miru i sigurnosti, sasvim svejedno. U ovom smislu između, štajaznam, Dušana Makavejeva i Eurocrema stvarno nema simboličke razlike: oboje pripadaju svetu modernosti, onome u kojem su posleratne generacije (to jest, pokazalo se, samo deo njih...) odrasle i formirale se, naivno verujući da je Povratak U Pećinu nemoguć! Odviše je lako danas reći da je to bila zabluda, jer je vreme, eto, demantovalo taj kultur-optimizam ljudi koji su pripadali "SFRJ civilizaciji" ne kao "komunističkoj" ili ne znam već kakvoj utopiji, nego kao nekakvom krhkom, ali neophodnom garantu (ireverzibilne) Modernosti. Zablude ipak nije bilo na toj strani: njeni su vlasnici upravo vesnici Povratka U Pećinu, jer sada je jasno da od toga nema ništa već da treba sve graditi iz početka, samo sa mnogo gore početne pozicije, iz stratišta i ruševina, zahvaljujući njihovom rodoljubivom trudu. Štono bi se reklo: "gde si bio- nigde, šta si radio- ništa". Leksikon YU mitologije – kao parakunderijanska "knjiga smeha i pamćenja"! – dragocen je dokaz da ima smisla pamtiti (kaogod što požrtvovani ljudi u Farenhajtu 451 pamte knjige naizust!), da je pamćenje jedini zalog identiteta onih koji ne pristaju da im pamćenje modeliraju drugi. I da ništa od svega onoga čega se dobro sećamo nije bilo san i pusta pričina, i da smo ipak bili i ostali Negde i Nešto, pa sad neka udruženi Niko i Ništa vidi šta će sa nama!
Teofil Pančić