05.04.06
Karneval mitskih naravi
Vukašin Kostić
S VRLO kratke vremenske distance književnik Vukašin Kostić usudio se da pesnički "zagleda" u poslednju nacionalnu revoluciju - petooktobarski prevrat. Vrlo smelo, u dva jezička sloja i toka, poema "Legat od snova" u izdanju "Narodne knjige", približava kroz kontrast, oslikava i "ismejava" predvodnike karnevalske pobune, opšti metež u kome se najsrećnije naziru najnesrećniji detalji naših naravi.
Istovremeno, pokazuje zapitanost nad sudbinom nacije i države autora koji je i svedok - učesnik, kao i posmatrač iz svoje autobiografske vizure - profesora univerziteta u Nišu. Posle više od 10 knjiga pesama, ovaj više puta nagrađivani pesnik, nije samo postavio književnoj kritici složen zadatak, već je postalo jasno da se na njegovu poemu ne mogu oglušiti ni sociolozi, kao ni hroničari vremena, koje su obeležile pištaljke...
Da li je tesan vremenski razmak, koji nas deli od petooktobarskih promena, predstavljao dodatni pesnički izazov?
- Naša se istorija ciklično ponavlja i ukazuje nam nedvosmisleno da su nas mitski prevrati koštali, naročito sa stanovišta ostrašćenih učesnika. U tom smislu, vremenska distanca nije neophodna, jer revolucija svaka sliči kao jaje jajetu, jer jede svoju decu, kao to je to odavno primećeno.
Odabrali ste kontrast da bi ste opisali tu istorijsku cikličnost. Da li zato što taj postupak najbolje dočarava vreme meteža?
- Upravo tako. Metežno vreme je izazov za sve misleće ljude, pa i pesnike. Treba samo prepoznati, izoštriti detalje, koji pomažu da i čitalac kroz pola veka shvati jedno smutno vreme, ako Srba tada uopšte bude i bilo.
Tu vrstu pesimizma ste u poeziji sakrili iza humora. Život, kao da vas demantuje?
- Naprotiv. Život je nametnuo pesimizam, a smeh mi je poslužio da na pravi način oslikam i pribeležim sve što nas boli. A tuga, kao kod Čehova, dolazi posle smeha. Ova poema govori o našim naravima, "mitskim događanjima", koji se kod nas javljaju na 50 godina. Ranije smo posle takvih "revolucija" ostajali bez polovine stanovništva. Ovaj put je to bilo drugačije, plašim se i tragičnije, koliko god to paradoksalno zvučalo.
Koje to tragične posledice naslućujete?
- Narod smo u nestajanju. Bela kuga hara Srbijom, selo se raspada, nemamo potomke, bombe obogaćene uranijumom na odloženo ubijaju, odričemo se svoga ćiriličnog pisma, negujemo turban - folk. Kao pesnik nisam mogao da ostanem ravnodušan prema tom futurizmu i bez vere da smo mogli da u petooktobarskim dešavanjima promenimo svet, u "Legatu" vidim izraz vremena u kome živim.
Da li smo posle 33 pevanja u "Legatu od snova", koje ste simbolično izjednačili sa Hristovim zemnim godinama, bliži istini?
- Videli ste koncepcijski neobičan kolorit, argo, sociolek, književni jezik, koji nas, kada se najmanje nadamo, približava posebnom odnosu prema prošlosti. I stilskim postupcima sam se trudio da budem na tragu spoznaje. Sve vreme, u meni je kao kod Pasterneka živeo strah, da ne postanemo izjednačen karavan, u kome bi smo svi isto mislila, jer me svaka vrsta jednoumlja plaši. U najnovijoj revoluciji nisam mogao da se pomirim sa posledom internacionalizacijom, koja je poput komunizma. Naša zemlja je toliko komplikovana, da je teško objasniti u jednom intervjuu, čak i sa jednim književnim delom, kakva je ova poema. Ipak, vredelo je pokušati...
S. BABOVIĆ
10.01.06
Poema o petom oktobru
Vukašin Kostić
Vukašin Kostić (1948), rođen je u selu Gornji Sibovac, opština Podujevo na Kosovu. Objavio je desetak zbirki pesama i dve studije: „Jevtušenko i Majakovski” i „Sergej Jesenjin u srpskoj književnosti”. Dela su mu prevođena na ruski i italijanski. Profesor je Univerziteta u Nišu. „Narodna knjiga” iz Beograda objavila je njegovu poemu „Legat od snova”, u kojoj autor opisuje, analizira i tumači događaje od 5. oktobra 2000. godine, u kojima je i sam učestvovao.
Pišete o događajima iz naše najnovije istorije: petooktobarskoj revoluciji. Istorijska distanca, očigledno, više nije neophodna?
– Ja ne pišem udžbenik istorije da bi distanca bila toliko važna. Ovde je u centru zbivanja događaj bogat kontroverzama i paradoksima, i to onim iznutra, što daje mogućnost pesniku da literarno obradi temu. Revolucije su uvek bile velike sa stanovišta pobednika i ostrašćenih učesnika. Ja sam svoju strast smirio, između ostalog, ličnim iskustvom, a ponajviše pišući ovu poemu.
Može li se dnevnopolitički događaj pretočiti u stihove?
– Dobro ste rekli dnevnopolitički događaj, znači sa formulacijom revolucija nešto nije u redu. Sada umesto jednog imamo deset i više vođa i svako nas ubeđuje da je on onaj pravi, a taman smo pomislili da smo raskrstili sa velikim vođama. Ako pesnik ume da piše, sve može da bude tema, ali da ovo ne bi ličilo na oholost, čitaoci su tu da prosude jesam li uspeo u svemu tome.
Vaš lirski junak nije samo puki svedok, već i tumač zbivanja na ulicama u prestonom gradu?
– Prvo, ja sam aktivni učesnik petooktobarskih dešavanja. Kontroverze o kojima govorim su, u stvari, ono što je većina učesnika osećala u vazduhu. Strah da jedna ideologija zameni drugu a da u suštini sve ostane isto ili gore, bio je evidentan. Uostalom moja se poezija samoubilački ne zatvara već, naprotiv, upija vreme. Ono je na neki način pesnički subjekt. Važno je šta podrazumevate pod tumačenjem. Ako su to paradoksi, kontroverze, oksimoronska razmišljanja, onda je to epitet za mene kao pesnika. Onako kako je zbivanja video lirski subjekt ne dopada se ni pobednicima, ni pobeđenima. Možda je to pitanje mentaliteta, a možda istine opore i gorke.
I u ovoj revoluciji, kao i u svakoj uostalom, iznevereni su mnogi ideali?
– Jeste, samo što su neki verovali u revoluciju. To važi za većinu malih aktera, veliki su, verovatno, razmišljali kako u poemi kažem „o biskvitu vlasti”, i tu je razlika. Oni gore su ubrzo pokazali da su ostvarili šta su hteli, ali samo za sebe, dok su na one dole zaboravili.
Poema ima 33 pesme (Hristove godine). Hoće li petooktobarska golgota, konačno, spasiti ovaj narod?
– I pored sveg crnila, smeha, groteske, karnevala, ironije, peti oktobar je za sada poljuljao i bacio na kolena, ali ne i pleća, jedan u osnovi iluzionistički i bolestan sistem. Međutim, prestali smo da razaznajemo koji su stari, a koji novi, ili kako se u poemi kaže: „Svi su u vlasti isti/ i dosovci i komunisti”. Danas su akteri, i pobeđeni, tako izmešani da više ne razlikujete ko je ko. U tome je i caka, kako bi rekao lirski subjekt. Već ovo je dovoljno da se umetničkim sredstvima iznese i pretvori u pravu poeziju relativno prozaična, a ja bih rekao i obična tema.
Zoran Radisavljević