Dubravka Ugrešić rođena je u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa, i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige kratkih priča Poza za Prozu i Život je bajka, romane Štefica Cvek u raljama života, Forsiranje romana-reke i Muzej bezuslovne predaje (roman nije objavljen na hrvatskom jeziku), kao i knjige eseja Američki fikcionar i Kultura laži. Nagra|ena je brojnim nagradama. Danas živi u Amsterdamu.
11.12.10 Glas javnosti
Knjiga o kućnim duhovima Dubravke Ugrešić
Izdavačka kuća "Kreativni centar" iz Beograda objavila je knjigu "Kućni duhovi" hrvatske književnice Dubravke Ugrešić, koju je ilustrovao Dušan Petričić.
Knjiga "Kućni duhovi" predstavlja skup zabavnih i duhovito ilustrovanih priča o malim, uglavnom nevidljivim mitskim bićima koja žive u kućama, poput grgeca, didlija, papučara, žderača i drugih, saopšteno je iz "Kreativnog centra".
Podatke o kućnim duhovima Ugrešićeva je, kako je napisala u uvodnom poglavlju u knjizi, prikupila posmatrajući život stanara iz svoje zgrade, petospratnice u centru grada.
- Da bih se zaštitila od zlih vilinskih bića, nisam, doduše, nacrtala na vrata praseću glavu, niti sam zakucala ekser, niti obesila na vrata potkovicu i venac od belih rada. Nisam ni posula lan po podu, niti držim nož pod jastukom, što su ljudi u davna vremena činili - napisala je autorka koja, ipak, u džepu nosi komadić crvenog konca ili vunice, a pod krevetom čarapu.
Kod gotovo svih naroda postoji verovanje o pretku zaštitniku, koji čuva kuću. Stari Rimljani nazivali su takvog zaštitnika genius loci i zamišljali ga najčešće u obliku zmije.
Kućni duhovi često žive u ognjištu, a mnogi od njih su uslužni, pod uslovom da ih domaćini hrane i vole.
Dubravka Ugrešić završila je studije ruskog jezika i komparativne književnosti, a zatim radila u Zavodu za nauku o književnosti.
U njenom književnom radu prepliće se nekoliko osnovnih preokupacija, kao što su preispitivanje prirode pisanja i književnosti, suprotstavljanje popularne literature visokoj, a kasnije i problematizacija egzila i pitanje identiteta.
U početku piše knjige za decu "Mali plamen" (1971) i "Filip i sreća" (1976), a poslednja knjiga namenjena deci bila je "Kućni duhovi" (1988).
Objavila je knjige priča "Poza za prozu" (1978) i "Život je bajka" (1983), romane "Štefica Cvek u raljama života" (1981), "Forsiranje romana-reke" (1988), "Muzej bezuvjetne predaje" (1997), "Ministarstvo boli" (2004) i "Baba-Jaga je snijela jaje" (2008).
Napisala je i zbirke eseja "Američki fikcionar" (1993), "Kultura laži" (1996), "Zabranjeno čitanje" (2001), "Nikog nema doma" (2005) i "Napad na minibar" (2010).
Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Za svoju prozu i eseje dobila je brojne međunarodne nagrade i priznanja.
