Svetislav Basara rođen je u Bajinoj Bašti 1953. godine.Autor je više od dvadesetak knjiga – romana, zbirki pripovedaka, drama i eseja. Dobitnik je više srpskih i međunarodnih nagrada za književnost, a njegov roman Fama o biciklistima smatra se jednim od najboljih romana druge polovine dvadesetog veka u srpskoj književnosti. Objavio je knjige: Napuklo ogledalo, Peking by Night, Kinesko pismo, Fama o biciklistima, Bumerang, Džon B. Malkovič, Kratkodnevnica, Looney Tunes, Mongolski bedeker (Nolitova nagrada), Na Gralovom tragu, Na ivici, Sveta mast, Ukleta zemlja, Srce zemlje, Uspon i pad Parkinsonove bolesti, Izgubljen u samoposluzi, Dnevnik Marte Koen, Stradija, Fundamentalizam debiliteta...Za roman Uspon i pad Parkinsove bolesti dobio je NIN-ovu nagradu za najbolji roman objavljen 2006. godine.Prvi je dobitnik nagrade Fondacije Borislav Pekić.Drame su mu izvođene na mnogim scenama a knjige prevođene na engleski, francuski, nemački, mađarski, bugarski, italijanski i makedonski jezik.
01.01.00
Politika
21.07.2001.
Mali esej
Ponori našeg doba
Svetislav Basara je pisac paradoksalnog odnosa prema svetu i to je razlog što je i sam njegov položaj u srpskoj književnosti paradoksalan, zasnovan i na prihvatanju i na odbijanju
Medu pripadnicima ne samo svog naraštaja pisac Svetislav Basara se izdvaja i po tome što je, poput kakvog romanticarskog pesnika, sav okrenut imaginarnom, maštenskom. To je osnovni razlog što je ovaj pisac stvorio jedan književni svet u kome sve treperi, sve se neprekidno pomera ne dopuštajuci citaocu da ga vidi iz samo jedne tacke. S druge strane, Basara je jedan od onih pisaca koji u sve što pišu uvode jednu predstavu o životu. Svoju predstavu o životu Basara je gradio u dubokom dosluhu sa idejama modernog doba, sa filozofemama bez kojih je nezamisliva sinteza misticke misli i onih smerova avangardne književnosti koji su zasnovani na preokretanju smisla vecine tradicionalnih humanistickih mitova.
Otuda je koliko logicno toliko i neizbežno bilo da proza ovog pisca postane jedna fantasticka vizija koja je, u celini, okrenuta užasima i ponorima našeg doba. Jednako uporno razvijajuci i onaj smer svoje proze u cijem je središtu potreba da se ispita razoreni unutarnji svet pojedinca i onaj smer svoje proze u cijem su središtu ideološki i kulturni obrasci koji melju živote citavih zajednica, ovaj pisac je izgradio prozni svet koji, s jedne strane, od užasa života beži u fantastiku, a s druge strane, tu fantastiku koristi za jedan dublji i autenticniji prikaz samog tog života. Svetislav Basara je pisac paradoksalnog odnosa prema svetu i to je i razlog što je i sam njegov položaj u srpskoj književnosti paradoksalan, zasnovan i na prihvatanju i na odbijanju. Ruganje konvencijama
Roman "Kratkodnevica" ce imati posebno mesto u stvaralaštvu ovog pisca zato što pokazuje da je Basara napustio podrucje politicke satire i da se opet okrenuo pripovedanju o onim sadržajima života koji su u tradicionalnoj književnosti spadali u krug tematike porodicnog života. To je razlog što se može reci da "Kratkodnevica" sadrži i elemente ljubavnog romana, da u njoj ima i ponecega što podseca na bajku (životni put pripovedaceve majke), ima i poneceg iz avanturisticke proze, ali, kao tipicni i apsolutni modernista, ovaj pisac se ne drži cvrsto ni jednog književnog pravila, vec ih sva razgraduje i parodira.
Zahvaljujuci cinjenici da ga opsesivno privlace odredene ideje, a gotovo i jednako potreba da se naruga svim konvencijama, Svetislav Basara u romanu "Kratkodnevica" za predmet o kome prica uzima i teoriju reinkarnacije i incest. Ali, dok bi ovakve teme u prozi pisca drugacije književne orijentacije imale status koji bi pripovedaca usmeravao ka njihovom realistickom tretmanu, njihovom povezivanju sa nizom psiholoških i drugih pojedinosti, ove teme u prozi Svetislava Basare služe onome cemu služi sve drugo - jednoj književnoj igri i mistifikaciji. Da je drugacije tretirao ove teme, Basara bi morao da svoje junake prikazuje na drugaciji nacin - da ih vrlo detaljno portretiše, da predocava njihov unutarnji život, a on sve to ne cini, pošto mu je cilj da izgradi jedan svet u kome je pripovedaceva volja ravna božanskoj volji.
Ranije smo samo u humoristickom romanu sretali onaj oblik pripovedanja u kome nam pripovedac neprekidno stavlja do znanja da neposredno upravlja našim doživljajem i do najsitnijih pojedinosti. Kod Basare u romanu "Kratkodnevica" pripovedac ne skriva ni jednog casa da je on prisvojio demijuršku ulogu i da njemu pripada pravo da nas vodi i da nam kazuje šta ce se tek dogoditi ili šta smo od onoga što se vec dogodilo pogrešno razumeli. A to znaci da je Basara parodiji podvrgao još jednu važnu književnu konvenciju - citaocevo poverenje u sam književni svet, njegovu pouzdanost i logiku.
Nalicje sveta
Svetislav Basara spada u pisce koji se ne odricu lako nekih svojih naklonosti. Mada je roman "Kratkodnevica" na prvi pogled "zatvorio" za politicko-ideološku tematiku, autor se nije do kraja odrekao mogucnosti da se i u njemu poigra sa motivom virtuelne stvarnosti, motivom ideološke utopije. O tome svedoci prica o zemlji Avreliji, koja je, istovremeno, i književni cardak ni na nebu ni na zemlji i ogledalski odraz stvarnosti u kojoj smo koliko juce živeli, kao i kvaziteorija o tome kako u zemljama u tranziciji nema dovoljno politickih sloboda, ali ima mnogo psihickog zdravlja, dok u zemljama zapadne demokratije ima mnogo politickih sloboda, ali nema duševnog zdravlja. Ovakvo stanovište pokazuje da je i prica u "Kratkodnevici" zamišljena kao fragment one velike price koju Svetislav Basara prica još od casa kad je u našu književnost uveo zemlju falsifikata, zemlju u kojoj je sve izmišljeno i lažno, a posebno istorija.
Kad god artikuliše svoja kriticka stanovišta, Svetislav Basara ne skriva da najoštrijoj kritici podvrgava racionalisticka gledišta i prosvetiteljske ideje, zato što mu se cini da one zamucuju sliku sveta i uveliko zaklanjaju pravu istinu o coveku. Pošto nastupa kao neko ko osporava velike humanisticke mitove i sisteme vrednosti koji su na njima zasnovani, Svetislav Basara je i morao da ucini dve stvari - da prihvati jedno ludisticko stanovište, da bi oslobodio svoju imaginaciju, na jednoj strani, i da do novih istina o coveku i svetu dolazi tako što ce svemu prilaziti sa nalicja, sa one neispitane strane. O tome svedoci i roman "Kratkodnevica", kao rezultat nastojanja da se mnogo šta ospori i parodira, da bi se još dublje sišlo do slika ljudskog jada i poraza u vremenu svakojakih mistifikacija. Jedine mistifikacije koje prihvata i kojima Svetislav Basara služi su one književne i to njegov roman na pravi nacin i pokazuje.
Antonije ISAKOVIC
01.01.00
Neporeciva je činjenica da Svetislav Basara u svakoj novoj knjizi uspeva da, pre svega na planu forme, obnovi već napisano, kao i da kultivišući vlastitu pripovedačku strategiju stilskim i značenjskim inovacijama održi budnom čitalacku znatiželju
Pripovedač će nam u kratkom romanu "Kratkodnevica" saopštiti: "Tradiciji skloni čitaoci konačno mogu da zaključe da sam se dozvao pameti: tu je čvrsta priča o nekoliko sudbina na čudan i zamršen način povezanih sa mojom". Ništa od toga. U najboljem slučaju reč je o ironičnom autopoetičkom komentaru.
Čak i površni poznavaoci njegove radne biografije znaju da Basara nije sklon litararnim konvencijama. Iako žanrovski najavljen kao ljubavni roman (što, tematski, u izvesnoj meri opravdava ovakvu legitimaciju) novi Basarin rukopis u suštini iznova tematizuje ontološka bespuća i smisaonu korozivnost modernog doba.
Usložnjavajući svoju proznu praksu autor "Kratkodnevice" nam otvara nekoliko mogućnosti čitanja. U jednoj od njih pripovedač nas, govoreći u prvom licu kroz retrospekciju jedne osujećene ljubavi, upoznaje sa sudbinom glavne junakinje romana, fatalnom Nanom "koja uzima dušu onima koje voli". I kao u nekom od Hičkokovih trilera, narator vrtoglavom gradacijom motiva, virtuoznim mešanjem vremenskih rakursa čitaoca uvodi u igru detekcije, promiču, bez daha, kroz stvarne i izmišljene topose (zemlja Avrelija kao jos jedna sviftovski efektna Basarina alegorija poput Etrascije u "Ukletoj zemlji") ubogi provincijski glumci, idolopoklonici i dekadenti, fantaste i nesrećnici iz neiscrpne Basarine crnohumorne imaginacije. "Nikada do kraja nismo svesni šta se krije u onoj mračnoj odaji koju zaklanjaju zavese naših odluka". Ova rečenica iz "Kratkodnevice" mogla bi da stoji kao jedna od ideja romana. Posle romaneksnog dvoknjižja, "Looney Tunes" i "Sveta mast" Basara, rekli bismo, i pored reafirmacije svojih pripovedačkih načela romanom "Kratkodnevica" tek ovlaš dotiče granice naše najbliže realnosti. Hoće se reći da je pisac u ovom slučaju pobedio gorkog analitičara društvene zbilje.
Šta su u najkraćem poetičke vrednosti novog Basarinog romana? Upravo ono što je Italo Kalvino u znamenitim "Američkim predavanjima" smatrao nužnim vrednostima koje svaki pisac u svom ručnom prtljagu treba da ponese u novi milenijum: lakoća, brzina, tačnost, vidljivost, mnogostrukost i čvrstina.
Zoran Jeremić