01.01.00
Politika
04.08.2001.
Alaster Makintajer: "Kratka istorija etike"
Sloboda i dužnost
Malo je autora koji su, poput A. Makintajera, spremni da se posle tridesetak godina od prvog izdanja ovog dela (1966), kritički suoče sa nekim svojim prvobitnim tvrdnjama, koje će on u predgovoru ovom izdanju ispraviti ili modifikovati. Najpre stavlja do znanja čitaocu da je i sam naslov knjige varljiv: ovo je, veli, "kratka istorija zapadne etike, a ne etike". A zatim se prihvata izvesnih ispravki u poglavljima o hrišćanstvu, o britanskoj etici XVIII veka, o Kantu i o savremenoj filozofiji morala.
Već i sam početak: vrlo rafinirana analiza predfilozofske istorije "dobra" sadrži etičku implikaciju - antropološki zaokret sofista kao reakcija na jonsku teorijsku orijentaciju, kojima više nije odgovarao spekulativni ontološki interes. To nije značilo jednostavno suprotstavljanje jonskoj filozofiji nego i njenu značajnu dopunu: prokrčili su put etičko-socijalnoj filozofiji pored i iznad nauke o prirodi. Starom prirodno-filozofskom pojmu fisis Sokrat otvara novu perspektivu: spiritualni značaj ljudske prirode; provešće čitav život raspravljajući o tome šta je vrlina, šta je pravednost šta je pobožnost, zaključujući da bez valjane duše nema valjanog čoveka.
Princip individualnog
Platon je započeo svoje magistralno delo bitno dopunjujući ovu poziciju: bez valjanog čoveka nema valjanog društva; etika je time prerasla u politiku. Sokratovsko-platonističkom gledištu da čovek hoće nužno dobro, Aristotel suprotstavlja tvrdnju da se ljudski porivi i nagoni, kako bi se dostiglo dobro, moraju uvek upravljati zaključcima razuma i da po sebi ne moraju biti dobri. Neslaganje u zajedničkoj brizi za dobro dokazivalo je da su jedan drugom potrebni da bi ga razumeli. Bili su apsolutno jedna duša dok su posmatrali taj problem; i to je, prema Platonu, jedino stvarno prijateljstvo, jedino stvarno zajedničko dobro. Teleološka determinacija implicira ideal individualnog mudraca kao život simbola umnog prestiža, a to je poslednja stoička etička konsekvencija.
S početkom modernog doba Makijaveli vidi čoveka sasvim u skladu sa epohalnom sklonošću naturalizma, kao prirodnu snagu, živu energiju: za njega vrlina nije mogućna a ljubav prema vrlini je obično fantazija, svojevrsno izopačavanje želje, što je rezultat zahteva koje nam postavlja društvo. Zato je provocirao ljude da doslovno zaborave na svoje duše i na mogućnost večitog prokletstva; Hobs, koji je otkrio izolovanog pojedinca, bio mu je ravan po smelosti sa svojom sasvim novom interpretacijom starog delfskog natpisa "Spoznaj samog sebe" koji je Sokrat tumačio kao podstrek za filozofiranje, a koje će za Frojda značiti poziv na psihoanalizu.
U razmatranju čitave konstelacije odnosa ideja i nemalih etičkih kontroverzi u XVII i XVIII veku, Makintajer je potpuno zaobišao Lajbnica i problem teodiceje, što je nesumnjivo manjkavost ovog dela; bez toga teže će se razumeti Kant i Fihte, a pogotovu Hegel.
Posebna je vrlina knjige i to što su etičke teorije modernog doba protumačene u kontekstu socijalnih i političkih doktrina odnosno ideologije prirodnog prava i društvenog ugovora. Jasno se uviđaju sličnosti i razlike, veze i odnosi u učenjima Hobsa, Loka, Spinoze i Rusoa; istaknuti su i gotovo svi bitni momenti kontroverze egoizam - altruizam, moralista na liniji selfish sistema (Hobs, Mandevil, Helvecije) kao i škole sentimentalista (Hačeson, Hjum, A. Smit).
Kraj britanske prosvećenosti rezimiran je u Hjumovoj ličnosti i simbolu. Bio je načisto s tim da moralni sudovi ne mogu biti sudovi razuma, jer razum nas nikad ne može pokrenuti na delanje, dok je čitav smisao i svrha upotrebe moralnih sudova u tome da upravljaju našim radnjama. Međutim, i pored toga što je snažno naglasio ulogu "moralnog osećaja", simpatije, sposobnosti saosećanja sa drugima, ostalo je i dalje sporno da li je moralno dobro identično s korisnim, pa je po toj svojoj tezi, navodno, Hjum preteča etičkog utilitarizma.
Država i moralnost
Kant, svojim rigorozmom i formalizmom, otvara novu etičku perspektivu: pokušao je da utvrdi moralna pravila posve oslobođena vremenskih lokalnih ograničenja kao i bilo kakvog, spoljašnjeg, nebeskog ili zemaljskog, oslonca; moralni zakon ne treba da bude heteronoman nego autonoman, kao što ne sme da bude ni materijalan tj. ne sme da sadrži nikakve konkretne propise ili zabrane. Najzad, ne sme da bude ni hipotetički, dakle, uslovan, nego kategorički i imperativan, zasnovan na glasu savesti, koji uvek jasno i precizno utvrđuje šta je čovek dužan da čini.
Hegelova pozicija je posve drugačija: u njegovom sistemu nema mesta za deontologiju; nju zamenjuje ontološki "pohod same stvari". On se podsmevao ljudima koji se "ubijaju razmišljajući o dužnostima" kao da svet čeka da mu otkriju kakav bi trebalo da bude, a kakav ne bi smeo da bude. Moralnost živi u državi koju je Hegel zbog toga definisao kao istinitost moralne ideje; država je sama svoj sudija, i ne postoji nikakvo merilo za presudu kolika je u njoj moralnost.
Marksovo učenje je jedna gotovo eshatološka obznana novog života i čoveka; njegova velika zasluga, a Hegel je za to veoma zaslužan, bila je u shvatanju i interpretaciji, integriteta građanskog sveta.
Takav jedan zaključak veoma je daleko od Kjerkegora: krećući se u ovom strašnom svetu, predodređena, ograničena i brigom opterećena ljudska egzistencija, živi u okviru paradoksa ljudskog i božanskog, protivu stava ili - ili, suprotnosti vremenskog i večnog, života i smrti; spas pojedinca u tom svetu je jedini zbiljski imperativ, jedini opravdani zahtev, a ne spas nekog apstraktnog čovečanstva. I Niče je bio veoma zabrinut: modernom čoveku je s krajnjom ozbiljnošću saopštio da nezadrživo pada u provaliju nihilizma, možda bi se ljudi, pošto prođu kroz to strahotno iskustvo, pošto ispiju čašu do dna, mogli nadati jednom novom dobu stvaranja vrednosti, pojava novih bogova.
Takvih briga lišeni su, izgleda, jedino neki savremeni filozofi morala poput intuicionista, emotivista i preskriptivista koji, uz nemale napore nikako da dođu do valjane definicije "dobra". I dok se oni iscrpljuju na filozofskoj analizi moralnog vokabulara (dobra, ispravnog, dužnosti, obaveznog i sl.), može ova naša planeta, uz sve zastrašujuće opasnosti i neizvesnosti, i dalje da plovi po volji vetra u susret svojoj sudbini.
Risto TUBIĆ