01.02.16
Etnografija srpskog postsocijalizma
Etnoantropološki problemi
Knjiga, Kosmopolitska čežnja: etnografija srpskog postsocijalizma, vanredne profesorke Fakulteta političkih nauka, dr Marine Simić zasniva se na etnografsko-antropološkom pristupu primenjenom na veoma „neuhvatljivu“ temu kao što je postsocijalistička transformacija u Srbiji
– čime čitaocima iz savremene Srbije ne samo da približava vreme u kome žive već i razjašnjava mnoge implicitne prakse koje su deo postsocijalizma. Naime, prof. Simić na osnovu svog terenskog rada u Novom Sadu 2005. i 2006. godine među visokoobrazovanim ljudima između 24. i 40. godine starosti analizira i ispituje šta ljudi kažu, rade i kako razumeju svakodnevni život u Srbiji. Pristupom „odozdo“ i bivajući svedok i učesnik događaja i aktivnosti ljudi sa kojima je sarađivala, autorka analizira ne samo jedan apstraktan proces već iz drugačijeg ugla osvetljava i svakodnevicu svih nas koji u postsocijalističkoj Srbiji živimo. Pored Reči zahvalnosti i Predgovora, knjiga se sastoji iz sedam poglavlja, dodatka, i bibliografije i bio-
grafskog odeljka o autorki.
U prvom poglavlju Etnografsko istraživanje svakodnevice u Srbiji – teorijski i metodološki problemi autorka daje detalje o svom teorijskometodološkom pristupu. Pre svega, kako ona objašnjava, u knjizi se razmatra problem lokacije-mesta, odnosno kako se mladi, visokoobrazovani i dobro socijalno pozicionirani ljudi u Srbiji/Novom Sadu suprotstavljaju svojoj dislociranosti od globalnih tokova pokušavajući da izgrade sebe kao „kosmopolitske ‘evropske’ subjekte“ kroz diskurzivne prakse i taktike. Autorka na početku daje jasan istorijsko-politički pregled života u socijalizmu i raspada SFRJ koji su uticali da se na period posle 2000. gleda kao na period iščekivane „normalnosti“ ali koja se i dalje poredi s „normalnim životom“, tj. s idejom „normalnosti“ koji je vladao u SFRJ i „normalnim životom“ kojim se, kako smatraju njeni ispitanici, živi na Zapadu. S tim u vezi, njeni ispitanici kroz različite kosmopolitske prakse u svakodnevnom životu (kao što je kupovina, vožnja prevozom, sedenje u kafiću, slušanje muzike) pokušavaju da se pozicioniraju kao kosmopolitski subjekti o čemu se govori u narednim poglavljima.
Iako se poglavlje Pad pre svega odnosi na pad socijalizma, raspad socijalističkih država i promenama koje su nastale u celoj Evropi i Jugoslaviji, istovremeno predstavlja i metaforu kojom autorka opisuje svakodnevna iskustva i doživljaj svakodnevnog stanja svojih ispitanika. Drugim rečima, s obzirom na to da njeni ispitanici osećaju političko-ekonomsku i moralno-kulturnu krizu i posle 2000. godine, dok sami često aludiraju na normalan život u SFRJ, pad se odnosi na „pad iz neodređenog, rajskog (i socijalističkog) stanja u permanentno stanje krize“ (33). S tim u vezi, autorka primenjuje Hercfeldov pojam disemije, dualnosti, za idealizovano i stereotipizirano dvostruko stanje u Srbiji koje se odnosi na period pre i posle socijalizma i istovremeno bivanje u Evropi i van nje u okviru koga devedesete godine prošlog veka predstavljaju uzrok i granicu između dva dualna stanja u srpskom društvu. Zbog svega toga su i njeni ispitanici (kao i mnogi drugi u Srbiji) jugonostalgično pričali o socijalističkom periodu, ne toliko zbog želje za obnovom socijalističkog režima koliko zbog „određenih vrednosti i socijalnog statusa za koji su ljudi verovali“ da su imali u SFRJ (40) a sve u cilju razumevanja savremene krize.
U poglavlju Država, modernost i kretanje, prof. Simić dajući primer funkcionisanja javnog prevoza, pre svega srpskih železnica i međugradskog autobusa, u Srbiji tokom 1990-ih, odnosno oslanjajući se na mišljenja i iskustva ispitanika o (ne)funkcionisanju saobraćaja, objašnjava kako se prostor pretvara u mesto, odnosno jedan vid transformacije uređene, socijalističke u neuređenu i haotičnu državu što je posledica nestabilnosti i političke krize tokom 90-ih. S obzirom na to da je saobraćaj bio državno (ne)kontrolisan i (ne)regulisan, u Srbiji se javni prevoz smatrao metaforom države ali i „sredstvo kojim se proizvodi znanje o državi“ (55), gde su razgovori o imobilnosti i putovanju bile refleksije stanja u državi, „nepostojanju države koja funkcioniše“ i slika pada iz modernosti u „neku vrstu ‘balkanske’ predmodernosti“ (67) nasuprot modernosti i sistemu koji funkcionoše na Zapadu.
Četvrto poglavlje Kosmopolitizam, putovanja i drugi govori o kosmopolitskim praksama i samoodređenju ispitanika i identifikaciji s urbanim, zapadnim kosmopolitskim drugima u službi distanciranja od unutrašnjih, nacionalistički orijentisanih i primitivnih drugih (kao što su „dođoši“, tj. kolonisti i izbeglice). Preciznije, antinacionalističke ideje, putovanja i potrošačke prakse kod ispitanika sa kojima je radila prof. Simić predstavljaju istovremeno njihove načine u izgradnji kosmopolitskih i urbanih subjektiviteta u vremenu posle „pada socijalizma“, odnosno vremena kada su oni i njihovi roditelji mogli slobodno da putuju, a u zemlji je vladao mir i stabilnost. Pod kosmopolitskom pripadnošću se podrazumeva „pripadnost (zamišljenoj) zajednici čiji članovi dele iste vrednosti-određenu vrstu kulture, koja prevazilazi nacionalne granice“ (72). Kosmopolitska identifikacija njenih ispitanika povezana je s idejom da su gradovi i urbanost nosioci modernizacije a sela oličenje premodernosti. Autorka koristi pojam „premeštajućeg orijentalizma“ Milice Bakić-Hejden u tumačenju dualnog shvatanja centra i periferije. To znači da njeni ispitanici gradove vide kao nosioce urbanosti i modernizacije, dok su (nacionalistički orijentisane) pridošlice (iz nerazvijenih sela bivše SFRJ) nosioci premodernosti i počinioci „uništavanja urbanog Novog Sada“. Međutim, njeni ispitanici “kroz ‘prisvajanje’ Evrope – njenih zamišljenih vrednosti i ideala“ (85, 86) i putem putovanja u inostranstvo sebe pozicioniraju kao kosmopolitske građane.
Politika, muzika, estetika jeste poglavlje u kome autorka objašnjava kako je muzika povezana sa politikom i estetikom (ili njenim odsustvom) u istorijsko-nacionalnom kontekstu u SFRJ, 90-ih i posle 2000. godine u Srbiji. S jedne strane, devedesete godine doživljavale su se kao degradacija u ekonomskom, moralnom/kulturnom i estetskom smislu, za šta se često u javnom diskursu optuživala nova novokomponovana i turbo-folk muzika kao jedan od činilaca tog pada. Posle 2000. godine i pada Miloševićevog režima, s druge strane, Egzit muzički festival je služio za uspostavljanje novih muzičkih, političkih, moralnih, estetskih, kulturnih vrednosti i normi. Naime, Egzit je promovisan kao nosilac urbanih, omladinskih, demokratskih i antimiloševićevskih ideja, dok je nova narodna muzika često stereotipizirana kao muzika zaostalog, ruralnog i nacionalistički orijentisanog sloja. Kada su u pitanju sagovornici autorke, za njih je Egzit predstavljao vid kosmopolitskog pozicioniranja. Spomenuti muzički festival je, bar u teoriji, predstavljao festival na koji ne dolaze „narodnjaci i ‘ubani seljaci’“ već je bio otvoren ka drugim svetskim kulturama i narodima i distancirao se od turbo-folk i nove narodne muzike što je služilo njenim ispitanicima kao sopstvena potvrda kosmopolitskog identiteta, ali i način dostizanja tog identiteta budući da su oni svesni da su Srbi – Istočnoevropljani a ne Zapadnjaci.
Pored muzike i političkih ideja promovisanih na Egzitu, kupovina, način vrednovanja i forme konzumacije robe, o kojima je reč u poglavlju Potrošnja, takođe su imali važnu ulogu u uspostavljanju „normalnosti“ među mladim i obrazovanim ispitanicima, kako zaključuje prof. Simić. Ovo je posebno važno imajući u vidu širi istorijski kontekst, odnosno nemogućnost legalnog uvoza robe zbog sankcija UN tokom 1990-ih i hiperinflacije, što je sve prouzrokovalo procvat sive ekonomije (za šta su sinonim ulični prodavci i buvlje pijace) i crnog tržišta. U tom smislu, za mnoge njene ispitanike određeni načini prodaje (koji liče na one iz socijalističkog sistema ili na pretpostavljeni zapadni sistem) i prakse kupovine su „važni elementi izgradnje moralnog sopstva“ (134) i predstavljaju način ponovnog uspostavljanja „normalnosti“, što im pomaže da „razumeju sebe i svoje mesto u svetu“ kao modernih, „kulturnih“ i evropskih građana putem npr. izbegavanja ličnih razgovora s prodavačicom ili kupovinom „originalne“ zapadne robe itd. Međutim, kako autorka zaključuje, njeni ispitanici su svesni svoje ambivalentne pozicije i „osećaju se kao da su istovremno i na Zapadu i van njega“ (161).
U sedmom poglavlju, naslovljenom Zaključak: postsocijalizam u Srbiji – iza jugoslovenske ekskluzivnosti, autorka prof. dr Marina Simić pravi kratak osvrt na ključne poente u knjizi kao što su povezanost proizvodnje kosmopolitskog identiteta i lokaliteta društvenih praksi i želje za „normalnim životom“ među njenim ispitanicima u konstantnoj diskurzivnoj igri između želje za Zapadom i kritike „balkanskog primitivizma“. U tom smislu, važan referentni okvir koji je uticao na shvatanja njenih sagovornika o „normalnosti“ u prošlosti i služio kao reper za njeno merenje u savremenoj Srbiji i na Zapadu jeste ideja o „jugoslovenskoj ‘ekskluzivnosti’“ koja je omogućavala određeni vid „normalnog“ života koji je nestao raspadom zemlje i dodatno uništen političko-ekonomskom i moralno-kulturnom krizom iz devedesetih godina prošlog veka.
Na kraju, u dodatku Antropološkinja na terenu: problemi pripadanja i implicitnih diskursa autorka detaljnije problematizuje i objašnjava svoju poziciju nativnog antropologa pošto je i sama u određenim trenucima bivala shvaćena kao drugi (kao istraživač i kao neko ko dolazi iz Velike Britanije) ili kao pripadnica grupe „mi“ (kao mlada i obrazovana građan-ka Srbije), dok je istovremeno nosila sopstvena iskustva i sećanja na život u SFR Jugoslaviji i Srbiji.
Iako se ova knjiga zasniva na terenskom radu među obrazovanim i mladim građanima Novog Sada, ona je istovremeno knjiga o svima nama koji živimo u savremenoj Srbiji zato što pokreće mnoge teme i daje odgovore na mnoga pitanja o kojima svi mislimo ili svakodnevno proživljavamo kao što su putovanja, muzika, kupovina, bilo da odobravamo, komentarišemo ili se možda čak i identifikujemo s ispitanicima prof. Marine Simić. Drugim rečima, kosmopolitiske prakse njenih ispitanika su istovremeno i kosmopolitske prakse mnogih drugih građana Srbije koji pokušavaju da nađu svoje mesto u postsocijalističkoj, evropskoj Srbiji zbog čega preporučujem ovu knjigu svima zainteresovanim za dublje razumevanje društvenog života i građana savremene Srbije.
Marija Brujić
01.02.15
Beskonačna igra pozicioniranja
Glasnik Etnografskog instituta SANU
„Najznačajnije je da se prostorna podela na Tri Sveta (Prvi, Drugi i Treći) urušila, tako da konstantno nailazimo na Prvi Svet u Trećem, Treći Svet u Prvom, a na Drugi svet gotovo nigde“ (Hardt i Negri 2000:viii).
Knjiga Marine Simić Kosmopolitska čežnja: etnografija srpskog postsocijalizma predstavlja veoma važnu etnografsku studiju srpske svakodnevice i može se ubrojati među retke etnografske studije koje se bave "malim pričama" i koje na terenu čine "male napore" (Sulima 2005) da bi se iskristalisali makroprocesi društvenih i političkih promena u Srbiji. Simićeva je analizirala životne prakse mladih obrazovanih Novosađana u jeku "tranzitornih" promena u Srbiji da bi iskazala načine na koji svakodnevne prakse, od kupovine namirnica do korišćenja gradskog i međugradskog prevoza, stvaraju prostor i kontekst za razumevanje korenitih promena kroz koje je društvo prolazilo. Knjiga Marine Simić predstavlja, pre svega, bitan doprinos studijama postsocijalizma u Evropi, jer generalno iznosi "slučaj" Srbije i bivše Jugoslavije, koji je – zbog specifičnog načina na koji se okončao period socijalizma – dugo analiziran u polju studija nacionalizma, etničkih konflikta i politike identiteta. Razumljivo je da mikrostudije korenitih ekonomskih promena nisu bile u fokusu istraživača neposredno nakon pada socijalizma, jer bivša Jugoslavija nije imala "pravu" tranziciju. Opravdanu analitičku pažnju autorka upućuje i samom pojmu "tranzicije" koji nikako nije ideološki neopterećen. Pišući o tranziciji u Kazahstanu Jesenova (Yessenova 2005) primećuje da literatura o tranziciji favorizuje, što je donekle i razumljivo, ispitivanje odnosa moći između Istoka i Zapada, dok je značenje i strateška upotreba pojma "tranzicija" u lokalnim kontekstima često neopravdano zanemarena. Istraživanje u Kazahstanu pokazuje da je pojam tranzicije postao ključan u novoj socijalnoj stratifikaciji, pri čemu urbani i obrazovani Kazaci koriste ovaj pojam na različite načine da bi definisali svoj odnos prema "slabijim" grupama, u slučaju Kazahstana – prema seljacima (Yessenova 2005: 668). Čini se da postoji nekoliko dodirnih tačaka između istraživanja Simićeve u Novom Sadu i ovoga u Kazahstanu. Pre svega, antropološka i sociološka literatura o nasilnoj dezintegraciji Jugoslavije i njenim razlozima svedoči o velikom značaju koji je imala urbanoruralna podela među građanima Srbije i bivših Jugoslovenskih republika. Ukratko, u popularnim diskursima, nacionalizam i ratovi često su smatrani nekakvom "osvetom" urbanih seljaka otuđenih od svojih korena (sela) i neprilagođenih gradskom životu. Brojne studije su pokazale da se kosmopolitizam u Srbiji rane dvehiljadite uglavnom razumevao kao kulturna distinkcija koju su koristili urbani, "kulturni" kosmopoliti da bi se razlikovali od unutrašnjih drugih – gradskih seljaka, izbeglica i sl. (Golubović, Spasić, Pavićević 2003). Ove opozicije, kako navodi autorka, posebno važe za Vojvodinu, ""koja se smatra "najkulturnijim" delom Srbije i koja ima dugačku istoriju ruralne imigracije iz drugih delova bivše Jugoslavije, pojačane talasima izbeglica devedesetih godina prošlog veka"" (Simić 2014:17). Simićeva, iako istraživanje pokazuje da njeni informatori i dalje vezuju antinacionalizam i kosmopolitizam za urbanost, uvodi u ovu debatu i nove druge – ""Drugi u odnosu na koje su se moji ispitanici pozicionirali bili su i "unutrašnji drugi", i zamišljeni Zapadnjaci – ljudi u istoj socijalnoj poziciji, ali na drugom mestu"" (Simić 170). Sa ovim zamišljenim Zapadnjacima mladi Novosađani su komunicirali putem kosmopolitizma, odnosno oni su sebe zamišljali kao kosmopolite koji su se jednostavno (ili bismo mogli reći –nesrećnim slučajem) zadesili u Novom Sadu. Ovaj kosmopolitizam je najčešće bio artikulisan i osećan upravo kao nedostatak. Mladi ljudi su se osećali isključenim iz uobičejenih kulturnopotrošačkih praksi koje odlikuju kosmopolitizam: putovanja, uživanje u muzici i potrošnja određenih dobara. Autorka je dobro zapazila značaj mobilnosti u diskursima o tranziciji, te odluka da piše o mobilnosti generalno, kao i o konkretnim putovanjima, obogaćuje postojeću literaturu o postsocijalizmu, koja pokazuje da je mobilnost, zajedno sa potrošnjom, takođe imala značaj kao strategija otpora u kasnom socijalizmu (Stenning 2005). Tu dolazimo do pitanja odnosa socijalizma i postsocijalizma u shvatanjima mladih Novosađana, koji čini srž i okosnicu knjige i koji autorka detaljno razmatra analizirajući pojam normalnosti. Normalnost je ispitanicima služila kao reper pomoću kojeg su "merili", odnosno razumevali svoju sadašnju poziciju, i taj reper podrazumevao je i (zamišljenu) prošlost i aspirativnu budućnost. U kom smislu je ova prošlost zamišljena? U objašnjenju odnosa prema prošlosti koji su imali mladi Novosađani, autorka vodi dijalog sa postojećom literaturom o nostalgiji koja je doživela "svojevrsnu renesansu" u društveno-naučnoj literaturi, naročito onoj koja se odnosi na postsocijalizam (Spasić 2012). Nostalgija za socijalističkom prošlošću, koja u velikoj meri odlikuje postsocijalistička društva, kao što su utvrdili mnogi autori, predstavlja reper za razumevanje (i ocenjivanje) sadašnjosti, kao i za zamišljanje budućnosti. Ovo etnografsko istraživanje svedoči takođe da ispitanici nisu bili (ili nisu nužno) nostalgični za socijalističkom prošlošću ili Jugoslavijom (na kraju krajeva, mnogi od njih su bili deca u vreme socijalizma) već, kako piše Simić, ""da je jugoslovenska prošlost bila zamišljeni reper "normalnosti", koju su nasilno prekinule devedesete godine prošlog veka. Ova ideja normalnosti odnosila se na mnogo različitih stvari. Jedna od njih, ključna za razumevanje pozicije [...] ispitanika, ticala se razumevanja države i ideje o tome šta je to (ne)uređena država [...]. Neuređena država proizvodila je haos koji se odnosio na nesposobnost (ili odsustvo želje) države da efikasno sprovodi birokratske procedure i organizacije [...]. Ova nesposobnost srpske države nekada je percipirana kao specifično balkanska i suprotstavljena zamišljenim uređenim evropskim državama. Na taj način socijalizam je izgledao kao garant "evropske" prirode srpskog društva, koje je sa njegovim nestankom tonulo nazad u "balkansku" parohijalnost"" (Simić 169).
Osim studija postsocijalizma, studije Balkana su drugo akademsko polje kome ova studija daje značajan doprinos. Tranzicija u Srbiji nije bila netipična samo zbog nasilne dezintegracije bivše Jugoslavije, već i zbog "balkanske" prirode Srbije i njenih stanovnika. Dakle, kako naglašava autorka, """balkanska", a ne samo "istočna" i "socijalistička" pozicija naše zemlje u velikoj meri je odredila prirodu i razumevanje savremenih društvenih promena [...]. Opozicija između Istoka i Zapada i način na koji se ona kreirala u političkoj svakodnevnici Istočne Evrope posle pada socijalizma mora biti dopunjena uvidima koje donose studije Jugoslavije i Balkana""(Simić 168).
Konačno, možda najveća vrednost ove knjige, koja donosi brojne iznačajne intervencije u nekoliko akademskih polja, leži upravo u tome što vraća "Drugi svet" na akademske i političke mape, tamo odakle ga je pad socijalizma istisnuo. Ona ukazuje na emotivne i moralne investicije nostalgije, pri čemu se prošlost koristi za razumevanje nerazumljive sadašnjosti i neizvesne budućnosti. Pronalazećii Prvi i Treći svet u Srbiji rane dvehiljadite, ova knjiga ukazuje na limite postojećih studija postsocijalizma i Balkana i na potrebu za novim integrativnim pristupima globalnoj svakodnevici.
Dunja Njaradi