SENT DŽUD
LUDILO jesenjeg hladnog vazdušnog fronta s prerije. Može da se oseti: desiće se nešto grozno. Sunce nisko na nebu, nevažno svetlo, umiruća zvezda. Nalet za naletom nereda. Drveće nemirno, temperatura pada, cela severna religija predmeta nestaje. U ovdašnjim dvorištima nema dece. Senke razvučene po sve žućim zojsijama. Crveni hrastovi i čamoliki hrastovi i močvarni beli hrastovi sipaju žirove po kućama bez hipoteke. Prozorski kapci drhte u praznim spavaćim sobama. Zujanje i štucanje mašine za sušenje veša, nazalno prepiranje mašine za razduvavanje lišća, zrenje lokalnih jabuka u papirnoj kesi, miris benzina kojim je Alfred Lambert očistio četku nakon jutarnjeg farbanja dvoseda od pletenog pruća.
Tri sata posle podne bilo je opasno doba u tim gerontokratskim predgrađima Sent Džuda. Alfred se probudio u velikoj plavoj fotelji u kojoj je zaspao posle ručka. Nije mu se više dremalo, a lokalnih vesti neće biti sve do pet. Dvosatna praznina bila je sinus sklon infekcijama. Alfred se pridigao na noge i stao pored stola za pingpong, uzaludno se trudeći da čuje Inid.
Kroz kuću je odjekivalo alarmno zvono koje niko osim Alfreda i Inid nije mogao direktno da čuje. Alarmno zvono zabrinutosti. Ličilo je na one velike gvozdene tanjire s električnom maljicom koji školarce teraju na ulicu tokom protivpožarnih vežbi. Ali sada je zvonilo toliko dugo da Lambertovi više nisu čuli „zvonjavu“, nego su, kao što je slučaj sa svakim zvukom koji traje dovoljno dugo da biste razabrali njegove sastavne talase (baš kao što se svaka reč u koju zurite dovoljno dugo raspada u niz mrtvih slova), bili svesni maljice koja brzo udara o metalni rezonator, nisu čuli neprekidan zvuk nego zrnast niz udaraca prekriven visokofrekventnim naricanjem; zvonjava je trajala danima, tako da se prosto utopila u pozadinu, osim u izvesnim ranim jutarnjim satima, kad bi se jedno ili drugo probudilo u znoju i shvatilo da im u glavama zvoni od početaka njihovih sećanja; da im zvoni već toliko meseci da je zvuk ustupio mesto nekakvom metazvuku, čiji usponi i padovi nemaju veze s treperenjem vazduha, već s njihovom svešću o zvuku. A ta se svest naročito pooštravala kad je klima bila nemirne naravi. Onda bi i Inid i Alfred – ona dok na kolenima u trpezariji otvara fioke, on dok u podrumu razgleda katastrofalni sto za pingpong – osećali da će pući od nervoze.
Od nervoze kuponâ, strpanih u fioku sa svećama modernih jesenjih boja. Kuponi su bili uvezani gumenom trakom, a Inid je shvatala da im je validnost (čiji bi krajnji datum proizvođači često samouvereno zaokružili crvenom bojom) istekla pre mnogo meseci, čak godina: da su svi ti kuponi, čija je ukupna vrednost premašala šezdeset dolara (možda sto dvadeset, u samoposluzi u Čiltsvilu, gde im je vrednost udvostručavana) sada mrtvo slovo na papiru. Tajleks, popust od šezdeset centi. Eksedrin PM, uštedite dolar. Datumi nisu bili čak ni nedavni. Bili su istorijski. Alarmno zvono urlalo je godinama.
Gurnula je kupone među sveće i zatvorila fioku. Tražila je pismo, pošiljku s posebnim rukovanjem, koje je stiglo nekoliko dana ranije. Alfred je bio čuo poštara kako kuca na vrata i povikao je: „Inid! Inid!“ tako glasno da nije mogao da čuje Inid kako viče: „Al, evo idem!“ Nastavio je da viče njeno ime prilazeći sve bliže, a budući da je pismo poslala Korporacija Akson, Istočna industrijska serpentina 24, Švenksvil, Pensilvanija i budući da su u vezi sa situacijom u Aksonu postojali detalji koje je Inid znala i za koje se nadala da su Alfredu nepoznati, hitro je sakrila pismo negde u krugu od četiri i po metra od ulaznih vrata. Alfred je izronio iz podruma ričući kao teška građevinska mašina: „Neko je na vratima!“ na šta je ona praktično vrisnula: „Poštar! Poštar!“ a on je zavrteo glavom zbog složenosti cele situacije.
Inid je bila sigurna da bi se njena sopstvena glava razbistrila kad samo ne bi morala svakih pet minuta da se pita šta je Alfred naumio. Međutim, koliko god se trudila, nije uspela da ga zainteresuje za život. Kad ga je podsticala da se ponovo prihvati svoje metalurgije, gledao ju je kao da je izgubila razum. Kad ga je pitala bi li mogao da se pozabavi kakvim poslom u dvorištu, rekao je da ga bole noge. Kad ga je podsetila da muževi svih njenih prijateljica imaju hobije (Dejv Šampert svoje vitraže, Kirbi Rut svoje zamršene kućice za purpurne zebe, Čak Majsner proveravanje svojih investicionih izveštaja na svaki sat), Alfred se ponašao kao da Inid pokušava da ga udalji od nekog njegovog važnog posla. A kakav je to posao bio? Farbanje baštenske garniture? Farbao je pleteni dvosed od Dana rada. Sećala se da je, kad je poslednji put farbao nameštaj, pleteni dvosed ofarbao za dva sata. Sada je ulazila u njegovu radionicu svakog jutra, da pogleda kako mu ide, i nalazila da su od celog dvoseda ofarbane samo noge.
On je, izgleda, želeo da ona ode. Rekao je da se četka sasušila, da mu zbog toga treba tako mnogo vremena. Rekao je da je šmirglati vrbovinu isto što i ljuštiti borovnicu. Rekao je da je unutra bilo cvrčaka. Potom je osetio da mu nedostaje daha, ali je uzrok možda bio samo smrad benzina i vlaga u radionici koja je smrdela na mokraću (mada tu nikako nije bilo mokraće). Pohitala je uz stepenice da potraži pismo od Aksona. Šest dana nedeljno je nekoliko kilograma pošte prolazilo kroz prorez na ulaznim vratima, a budući da u prizemlju nije bilo dopušteno nikakvo nasumično gomilanje ničega – jer je privid života u ovoj kući bio da tu ne živi niko – Inid se suočavala s ozbiljnim taktičkim izazovom. O sebi nije razmišljala kao o gerilki, ali je gerilka uprkos tome bila. Danju bi raznosila materijalnu imovinu od skladišta do skladišta, često upravo ispred nosa vladajućoj sili. Noću bi, pod svetlom ljupke ali preslabe lampe na premalenom stolu u kutku za doručkovanje, organizovala različite akcije: plaćala bi račune, kontrolisala čekovne knjižice, pokušavala da dešifruje izveštaje o učešću za zdravstveno osiguranje i da shvati preteću Treću opomenu od medicinske laboratorije, kojom su zahtevali neodložnu uplatu 0,22 dolara, a istovremeno naveli da zaostatak u uplatama iznosi 0,00 dolara, čime je jasno ukazano da Inid ne duguje ništa, a ionako nije bila naznačena adresa na koju treba poslati novac. Biće da su Prva i Druga opomena negde u podzemlju, a zbog smetnji pod kojima je Inid vodila svoj pohod, jedva da je imala nekakvog pojma gde bi te ostale Opomene mogle da budu. Posumnjala je, možda, na orman u dnevnoj sobi, ali vladajuća sila, oličena u Alfredu, slušala bi vesti na televiziji dovoljno gromoglasno da ostane budna; Alfred bi takođe popalio sva svetla u dnevnoj sobi, a nije mogla da se zanemari ni mogućnost da bi, kad bi Inid otvorila vrata ormana, gomile katalogâ i časopisâ Kuće-lepotice i raznoraznih izjava Meril Linč poispadale i iskliznule, razgnevljujući Alfreda. Bilo je moguće i da Opomene nisu tu, jer je vladajuća sila organizovala nasumične pljačke njenih skladišta, preteći da će sve živo da „pobaca“ ako ona to ne sredi, te je u nizu iznuđenih selidbi i izgona izgubljena svaka sličnost s ikakvim redom, pa se stoga u izvesnoj kesi s Nordstromovim logotipom, koja se smestila iza pajalice i kojoj se jedna od plastičnih drški napola otkinula, izmešao celokupan patos izbegličkog života – neuzastopni brojevi časopisa Uspešno domaćinstvo, crno-bele fotografije Inid iz četrdesetih godina veka, smeđi recepti na kiselo žutoj hartiji u kojima se pominje uvela zelena salata, računi za telefon i gas od tekućeg meseca, detaljna Prva opomena od medicinske laboratorije kojom se korisnicima nalaže da zanemare kasnije tražbine u iznosima manjim od pedeset centi, fotografija na račun organizatora krstarenja na kojoj Inid i Alfred nose leije i pijuckaju piće iz šupljih kokosovih oraha, i jedini postojeći primerci krštenica dvoje njihove dece, na primer.
Iako je Inidin očigledni protivnik bio Alfred, gerilkom ju je načinila kuća koja ih je oboje okupirala. Kuću je naseljavao nameštaj koji nije podnosio nered. Stolice i stolove potpisao je Itan Alen. U kredencu keramika Spoud i kristal Voterford. Obavezni fikusi, obavezni norfočki borovi. Raskupusani primerci Arhitektonskog pregleda na zastakljenom čajnom stočiću. Turističke pljačke – emajlirano posuđe iz Kine, bečka muzička kutija koju je Inid, iz osećanja dužnosti i sažaljenja, s vremena na vreme navijala i otvarala. Melodija je bila ’Strangers in the night’.
Nažalost, za održavanje takve kuće Inid nije imala temperamenta, a Alfredu su nedostajali neurološki preduslovi. Alfredovi besni povici po otkrivanju dokaza gerilskih akcija – iznenađena Nordstromova kesa presretnuta na podrumskim stepenicama, spremna da se sruši svakog trena – bili su povici vlasti koja više nije mogla da vlada. U poslednje vreme zanimao se teranjem svog kalkulatora s papirnom trakom da pljuje kolone besmislenih osmocifrenih brojeva. Nakon što je odvojio veći deo popodneva na petokratno računanje iznosa koji mora da se uplati čistačici za socijalno osiguranje i nakon što je dobio četiri različita rezultata, te napokon prosto prihvatio broj (635,78 dolara) koji se pojavio dvaput (tačna suma bila je 70,00 dolara), Inid je organizovala noćnu poharu njegovog ormarića s dokumentima i počistila iz njega poreska akta, što je moglo da poboljša održavanje domaćinstva da akta nisu dospela u Nordstromovu kesu, u kojoj su se pod prastara Uspešna domaćinstva neopaženo sakrili bitni dokumenti, a usled te ratne štete čistačica je sama popunjavala formulare, Inid je samo ispisivala čekove, a Alfred je vrteo glavom zbog složenosti cele situacije.
Sudbina većine stolova za pingpong u kućnim podrumima jeste da služe za druge, očajnije igre. Posle penzionisanja, Alfred je istočnu stranu stola odredio za bankarske poslove i prepisku. Na zapadnu stranu stavio je portabl televizor u boji koji je nameravao da koristi za gledanje lokalnih vesti iz svoje velike plave fotelje, no fotelju su sad već potpuno zagušili Uspešna domaćinstva, mestimični stanioli od slatkiša i ekstravagantni, ali jeftino izrađeni svećnjaci koje Inid nikad nije stigla da prenese u komision Skoro novo. Sto za pingpong bio je jedino bojno polje na kome je rat besneo otvoreno. Na istočnom kraju se Alfredov kalkulator sakrio u zasedu među kuhinjske krpe s cvetnim dezenima, podmetače-suvenire iz Centra Epkot i spravu za vađenje koštica iz višanja koju je Inid imala trideset godina a nikad je nije upotrebila, dok je on, za uzvrat, na zapadnoj strani, iz razloga koje Inid apsolutno nije mogla da pojmi, iskidao na komadiće venac sačinjen od šišarki, farbanih lešnika i brazilskih oraha.
Istočno od stola za pingpong bila je radionica u koju je Alfred smestio i svoju metaluršku laboratoriju. Radionica je sada bila dom za koloniju nemih cvrčaka boje zemlje koji bi, kad se prepadnu, zaskakali po sobi kao šaka bačenih klikera: neki bi odleteli pod čudnim uglovima, drugi bi se prevrnuli od težine svoje sopstvene obilne protoplazme. S lakoćom su prljali sve redom, a za čišćenje je trebalo više od jedne papirne maramice. Inid i Alfred imali su mnoge nevolje koje su smatrali neobičnima, prevelikima – sramnima – a cvrčci su bili jedna od njih.
Siva prašina zlih čini i paučina čarolije gusto su omotale staru peć s električnim lukom, ćupove od egzotičnog rodijuma i zlokobnog kadmijuma i jedrog bizmuta, rukom pisane nalepnice potamnele od isparenja iz boce carske vodice sa staklenim čepom i beležnicu s listovima na kvadratiće u kojoj je poslednji Alfredov zapis datiran petnaest godina ranije, pre nego što su izdaje počele. Jedan sasvim svakodnevan i dobroćudan predmet, olovka, i dalje je na radnoj površini zauzimao nasumičan položaj u kome ga je Alfred ostavio neke druge decenije; protok mnogih godina natopio je olovku nekakvim neprijateljstvom. Azbestne rukavice visile su sa eksera ispod dva sertifikata o patentima SAD, čiji su se ramovi iskrivili i razdvojili od vlage. Na prekrivač binokularnog mikroskopa, u komadima nalik velikom čipsu, popadala je farba s plafona. Jedini neprašnjavi predmeti u prostoriji bili su pleteni dvosed, konzerva boje s nekakvim četkama, i dve konzerve kafe Juban; Inid, uprkos sve jačim mirisnim dokazima, nije želela da poveruje da se te konzerve pune mokraćom njenog muža, jer, zaboga, kad mu fini mali klozet nije ni šest metara daleko, iz kog bi razloga mokrio u konzervu Jubana?
Zapadno od stola za pingpong bila je Alfredova velika plava fotelja. Prepunjena, na prvi pogled gubernatorska. Bila je načinjena od kože, ali je mirisala kao kabina leksusa. Kao nešto moderno i medicinsko i nepromočivo s čega lako može da se obriše miris smrti pre nego što sledeća osoba sedne u to da bi umrla. Fotelja je jedini veći predmet koji je Alfred ikad kupio bez Inidine dozvole. Kad je otputovao u Kinu na savetovanje s kineskim železničkim inženjerima, s njim je pošla i Inid i zajedno su posetili fabriku tepiha da bi kupili tepih za dnevnu sobu. Nisu bili navikli da novac troše na sebe i stoga su odabrali jedan od najjeftinijih tepiha, s jednostavnim plavim crtežom iz Knjige promena na jednobojnoj prljavobeloj podlozi. Nekoliko godina kasnije, kad se Alfred povukao iz železničke kompanije Midlend Pacifik, namislio je da zameni staru crnu kožnu fotelju kravljeg mirisa u kojoj je gledao televiziju i dremao. Hteo je nešto zaista udobno, naravno, ali nakon života ispunjenog brigom za druge, trebalo mu je više od udobnosti: hteo je spomenik toj potrebi. Zato se, van perioda rasprodaje, sam zaputio u prodavnicu nameštaja i odabrao fotelju koja će potrajati.
Inženjersku fotelju. Fotelju toliko veliku da bi se i krupan čovek u njoj izgubio; fotelju smišljenu da izdržava težak stres. I budući da se plava boja njene kože otprilike slagala s plavim na kineskom tepihu, Inid nije imala drugog izbora nego da podnosi njeno ušančenje u dnevnoj sobi.
Uskoro su, međutim, Alfredove ruke počele da prosipaju dekofeiniziranu kafu po prljavobelim prostranstvima tepiha, a razularena unučad ostavljala je voćne bobice i pastele pod nogama, te je Inid počela da oseća da je tepih bio greška. Činilo joj se da je, pokušavajući da prištedi novac za život, napravila mnoge slične greške. Konačno je pomislila da bi bilo bolje da nije kupljen nikakav tepih nego što je kupljen ovaj. Napokon, kad su se Alfredova dremanja produbila u začaranost, osmelila se. Njena majka ostavila joj je malo nasledstvo nekoliko godina ranije. Kamate su se pripajale glavnici, izvesne akcije stajale su dosta dobro, te je Inid sad imala svoj sopstveni prihod. Zamislila je dnevnu sobu u zelenim i žutim bojama. Naručila je tkanine. Stigao je tapetar, a Alfred, koji je privremeno dremao u trpezariji, skočio je kao da je ružno sanjao.
„Ponovo uređuješ kuću?“
„Novac je moj“, rekla je Inid. „I hoću ovako da ga potrošim.“
„A šta je s novcem koji sam ja zaradio? S onim što sam ja uradio?“
Taj argument bio je delotvoran u prošlosti – bio je, takoreći, ustavna osnova za legitimnost tiranije – ali sada nije prolazio. „Taj tepih star je već skoro deset godina, a mrlje od kafe nikad nećemo ukloniti“, odgovorila je Inid.
Alfred je mahnuo rukom prema svojoj plavoj fotelji, koja je pod tapetarovim zaštitnim najlonom ličila na nešto što može na šleperu da se odveze u elektranu. Tresao se od neverice, nemoćan da poveruje da je Inid zaboravila tu ključnu prepreku njenim stavovima, tu opsežnu smetnju njenim planovima. Kao da se sva nesloboda u kojoj je proveo sedam decenija svog života otelotvorila u toj šest godina staroj, ali suštinski novoj fotelji. Cerio se, a lice mu je blistalo od užasne savršenosti njegove logike.
„A šta ćemo onda s foteljom?“ rekao je. „Šta s foteljom?“
Inid ju je pogledala. Lice joj je bilo tek uznemireno, ništa više. „Nikad mi se nije sviđala ta fotelja.“
Ovo je verovatno bila najgora moguća stvar koju je mogla da kaže Alfredu. Fotelja je bila jedini pokazatelj da je još imao lične vizije budućnosti. Inidine reči toliko su ga rastužile – toliko je sažaljevao fotelju, toliko se solidarisao s njom, skamenjeno žalio njenu izdanost – da je skinuo najlon, potonuo među njene naslone za ruke i zaspao.
(Tako se poznaju začarana mesta: ljudi na njima padaju u san iz čista mira.)
Kad je postalo jasno da i tepih i Alfredova fotelja odlaze iz kuće, tepih je brzo nestao. Inid je dala oglas u besplatnim lokalnim novinama i upecala nervoznu pticoliku ženu i dalje sklonu greškama, ženu čije su pedesetice izašle iz tašne u obliku neuredno smotane tube novčanica koju je razvila i izravnala drhtavim prstima.
Ali fotelja? Fotelja je bila spomenik, simbol, i nije mogla da se odvoji od Alfreda. Samo je mogla da se premesti, te je otišla u podrum, a za njom i Alfred. Tako je u kući Lambertovih, kao i u Sent Džudu, kao i u celoj zemlji, život počeo da se živi u podzemlju.
13.03.04 Dnevnik - Novine i časopisi
Izlog knjiga
Svetlost u naletu, Korekcije i Zaklon i drugi eseji
Postoje knjige koje se nametnu, iznenada, a njihovo prisustvo u javnosti je najrazličitije. Od svesrdnog prihvatanja, do totalnog ignorisanja. Najviše o njima govore: dežurni kritičari, desna i leva smetala, prišipetlje i dobro obavešteni laici, oni koji nisu ništa videli, ali o tome znaju sve. Čitanje je već drugi padež i sekundarna delatnost. Naša kulturna javnost, najčešće, uživa u arbitrarnom nečitanju. Zato ovaj put izdvajamo tri knjige, sa kojima se, svakako, treba bliže upoznati. A to je već posao...
VOJISLAV KARANOVIĆ, “SVETLOST U NALETU”, PLATO, BEOGRAD, 2003. STR. 62
Šesta pesnička knjiga Vojislava Karanovića ( Subotica, 1961), “«Svetlost u naletu»”, označena je kao prekretnička, ne samo za ovog novosadskog pesnika, nego i za savremenu srpsku poeziju. Ovenčana je sa dve visoke nagrade, najpre “«Vitalovom»”, a malo zatim i nagradom “«Meša Selimović”», kao najbolja knjiga u 2003. po izboru kritičara «”Večernjih novosti»”.
U 38 pesama, koje su se već pozlatile, Karanović pokazuje plodotvorno dejstvo suptilne pesničke imaginacije, diskretne metaforičnosti i postmodernističkog promišljanja pesničkog čina. Da nije ovog poslednjeg, reklo bi se, ništa novo i epohalno. Celi pesnički pokreti, a među njima najzrazitije imažizam, borio se protiv apstraktnog jezika, zalagao za nalaženje prave težine reči, prezicnu i konkretnu vizuelnu sliku i jasno izražen detalj. Između 1912. i 1917. godine time su se izrazito bavili: E. Paund, E. Hjum, E. Louel, V. K. Vilijams, K. Sandberg i toliki drugi. Kataloge sugestivnih slika nastavio je T. S. Eliot, itd. I mi smo imali takve pesnike: od Momčila Nastasijevića, Aleksandra Ristovića, do Stevana Raičkovića i drugih.
Sve su to poznate stvari, ali u korekcijama i intervencijama V. Karanovića one su zazvučale kao otkrovenje. Zato je razumljiva opreznost samog pesnika, izražena i na nedavnoj promociji u Novom Sadu, nasuprot pomalo i navijačkim kritičarskim oduševljenjima: još nije sve rečeno...
DŽONATAN FRENZEN, “KOREKCIJE”, LAGUNA, BEOGRAD, 2003. PREVOD GORAN KAPETANOVIĆ, STR. 487
Svetski kritičari “«Korekcije”» upoređuju sa “«Budenbrokovima»” Tomasa Mana. Kažu da je to sveobuhvatni roman za novi vek. Ovenčan je nagradom kritike za najbolji roman 2001. Sve sami hvalospevi. Do njih je Frenzen bio poznatiji po brojnim esejima u kojima je ovako lamentirao: - Pisac mora sve više da daje čitaocu koji ima sve manje vremena za čitanje. Gde pronaći energiju za bavljenje kulturom koja je u krizi, kad se kriza sastoji u nemogućnosti bavljenja kulturom.
A onda se i njemu posrećilo. Našao je svoj glas i napisao porodičnu sagu, razobličio američki san i uposlio svog čitaoca. Ceo svet i život su samo niz korekcija i sva drama se odvija na kratkoj relaciji prihvatanja i odbijanja. Struktura cele kulture, ali i drugih područja je pogrešna, i sve se svodi na održavanje mentalnog zdravlja, a ono se ovde definiše kao sposobnost učestvovanja u potrošačkoj ekonomiji.
I kada kupujem terapiju kupujem kupovanje – primećuje jedan od junaka Frenzenovog romana, koji nas iz prve ruke uvodi u globalne muke novog sveta i domete američkog savremenog romana. Korisno i poučno. Sve od pisca koga je časopis New Yorker uvrstio na listu “«Dvadeset pisaca za 21. vek”».
ĐORĐE D. SIBINOVIĆ, “ZAKLON I DRUGI ESEJI”, SVETOVI, NOVI SAD, 2003. STR. 99
Beogradski advokat Đorđe D. Sibinović u svojoj drugoj knjizi eseja, takođe, se bavi izvesnim korekcijama, ali u sferi mišljenja i hrišćanskih vrlina. U nekoj vrsti prologa on zapisuje:
- Ima li posle Sokrata istine, i učitelja, da li je moguće napisati ili opevati išta više posle “Gilgameša”? Verovanja u moguća otkrovenja i postojanja druge, još neotkrivene istine, ispunjavaju čovekovu ideju o njegovoj bitnosti. Sa svešću ili sa neoborivim iskustvom da čovek ne može ništa bitno doprineti razotkrivanju «velike tajne» i zaustavljanju njegovih moći na nivou rešavanja aktuelnih zagonetki vremena, bio bi proizveden potpuni gubitak realnosti kakav postmoderna nije opisivala i otuđenje kakvo marksizam nije ni naslutio. Ono što je ipak moguće, čak i unutar antropološkog pesimizma, je pravo na put i putovanje do cilja koji se samo posebnim, izabranim i jedinstvenim razotkrio kao rezultat i smisao, i u istoriji, i u našoj predstavi.
A Sibinović je uistinu na putu, u stalnom duhovnom dijalogu i polemici iz jednog zanimljivog i neuobičajenog ugla. Bar za naše, izdavačke, prilike.
M. Živanović
27.02.04 Vreme
Razaranje patrijarhata
Džonatan Frenzen: “Korekcije”
Zamislite Simpsonove nekih tridesetak godina starije od dobi u kojoj ih sada zatičemo: njihovu kuću u provincijskom američkom gradiću smeštenom usred ničeg, zamislite Mardž Simpson i Homera Simpsona u dubokoj starosti, ali sada bez dece koja su se rasula diljem Amerike i pokušajte da zamislite na šta bi ličio njihov život: on bolestan, onemoćao, mušičav, tvrdoglav do izbezumljenja i sklon napadima demencije, ona opsednuta Božićem i beketovskim čekanjem dece koja se, naravno, neće okupiti u toplome porodičnom domu jer taj dom, najpre, nikada nije bio topao, potom je veliko pitanje koliko deca uopšte mogu podneti roditelje ili se podnositi uzajamno, a i teško je reći šta ih to uopšte povezuje: ljubav, mržnja, uzajamni prezir, igra održavanja privida sreće ili sve to zajedno.
Albert i Inid Lambert su dvoje starih ljudi skladno povezanih dubokom, pola veka taloženom mržnjom. Roman otvara scena u čijem središtu je fotelja koju Albert - lik kao izašao iz romana Voje Čolanovića Zebnja na rasklapanje - voli najviše na svetu i oko koje se (na kojoj se) vrti sve što je ostalo od njegovog života, dok, posledično, njegova supruga Inid ništa ne mrzi s toliko strasti koliko tu fotelju koja se bojom ne slaže s njenim tepihom, oblikom sa ostalim nameštajem, a veličinom sa sobom u kojoj se nalazi. Najviše što Inid može da izdejstvuje jeste da se fotelja preseli u podrum. No, sa foteljom u podrum odlazi i njen obudoveli muž (što će mu, između ostalog, omogućiti da nesmetano urinira u staru konzervu, umesto da se maltretira stalnim odlascima u ve-ce). "Zapadno od stola za pingpong bila je Alfredova velika plava fotelja. Prepunjena, na prvi pogled gubernatorska, bila je načinjena od kože, ali je mirisala kao kabina luksuznog automobila. Kao nešto moderno i medicinsko i nepromočivo s čega lako može da se obriše miris smrti pre nego što sledeća osoba sedne u to da bi umrla." Scenografija je postavljena već u ovom opisu, na pozornicu je izveden pali tiranin na svom grotesknom, bezvrednom prestolu. Patrijarhalni red stvari oseća se u svakoj kretnji, ali patrijarh je sada lišen autoriteta i podanika nad kojima bi ispoljavao svoju tiransku moć. Situacijom, naizgled, vlada Inid, vlastodrščeva žena, decenijama poslušna supruga koja se koleba između stečenih navika sluškinje i slobode. No i ona je samo karikatura jednog opustošenog života. Čak i ako poseduje slobodu delanja i govorenja, ona nije u stanju ništa da uradi, naročito ne da kaže, jer njen govor nikada nije bio učinak mišljenja već napor da se pronađu prigodne reči, da se kaže ono što treba, ono što se očekuje, bilo da je reč o mužu, deci, komšijama, strancima. Njeno ponašanje, stoga, podseća na glavinjanje živuljke koja, puštena iz kaveza, očajnički pokušava da se u njega vrati.
Deca Lambertovih su, naravno, oni koji izdaju i ruše svet svojih roditelja, ali zbog toga ne bivaju srećnija. Najstariji sin Geri, omiljeno i povlašćeno dete, ponoviće priču svojih roditelja (kao svojevrsni rimejk) samo u osavremenjenoj verziji. Pripadnici najviše američke srednje klase, dakle materijalno i više nego zbrinuti, Geri i njegova žena obreli su se u svetu iz kojeg lagano nestaju patrijarhalni okviri, ali to i jeste njihov problem: bez patrijarhalnih koordinata oni podsećaju na hronične pijance koji, posle višednevnog aktivnog alkoholisanja, sve sudarajući se glavama, pokušavaju da se doteturaju kući. Čiper, mlađi sin, model bundžije i neostvarenog intelektualca, isuviše bistar da bi ćutke podnosio glupost i isuviše lenj i netalentovan da bi od svoga života išta načinio, raspet između lojalnosti nekim ženama, roditeljima, akademskim institucijama, sopstvenoj zemlji i jasnog uvida da je reč o izumrlim oblicima zajedništva, tone u neku vrstu klinički nedijagnostifikovane šizofrenije. Najzad, Deniz, najmlađe dete Lambertovih - literarno retko uspeo ženski lik - snažna je osoba koja sudbinu drži u sopstvenim rukama sve do trenutka dok se, u nedostatku odgovarajućeg saigrača, ne upusti u igru sa sopstvenom moći. Njeno poigravanje identitetima, počev od porodičnog i građanskog, preko profesionalnog i intelektualnog, sve do moralnog i polnog, lakoća s kojom zbacuje natrule identitete i stiče nove, pretvara se u grozničavu potragu za senkama sopstvenih neverstava, izdaja, razočaranja, neizrecivih i neizrečenih želja.
Ipak, svemu uprkos, a naročito uprkos teškim greškama u kojima tvrdoglavo istrajavaju, Lambertovima će se pružiti barem po jedna šansa za korekciju. Neki će je iskoristiti, drugi neće. Za neke od njih smrt je jedino rešenje. Ali poznato je da smrt ne dolazi na poziv. Ona nepristojno dolazi sama, uglavnom pre vremena, a ponekad i prekasno.
Korekcije podsećaju na jezički vrtlog iz kojeg ne želite da izađate, sve i kada biste mogli. Ni u jednoj jedinoj rečenici ovog velikog i složenog jezičkog veza (500 stranica sitnog sloga) Frenzen neće sebi dopustiti banalnost, nijedna rečenica neće biti puka informacija, već šansa za jezičku igru, ni u jednom trenutku neće se poremetiti ravnoteža između urnebesne, gotovo fejdoovske burleske i kafkijanske teskobe, pažljivo odabrani detalji smenjuju se sa eruditskim pasažima i brutalnim opisima, ubedljivi psihološki profili nadmeću se zahtevima jezičke strogosti. Iako Korekcije (koje su američki kritičari proglasili najboljim romanom za 2001. godinu) verovatno neće dostići slavu Floberovih romana Madam Bovari ili Buvar i Pekiše, floberovska inspiracija koja vodi Frenzenov roman i koja od malih, ništavnih, nesrećnih života što sami sebe ujedaju za rep u uzaludnim pokušajima da izađu iz mehura sopstvene beznačajnosti, pravi napetu priču nabijenu žestokim tempom, svrstava Džonatana Frenzena u sam vrh američke književnosti na prelazu vekova, zajedno sa majstorima kakvi su Tomas Pinčon, Pol Oster ili Don Delilo.
Ivan Milenković
24.02.04 Glas javnosti
Pobeći od sebe
Drugo izdanje romana "Korekcije" Džonatana Frenzena
Romani koji se bave nefunkcionalnim porodicama i njihovim krizama, deo su duge i odlične literarne tradicije. Džonatan Frenzen našao je svoje mesto u toj tradiciji sa romanom "Korekcije", duhovitim, depresivnim, nemilosrdnim opisom raspolućene, duboko nesrećne američke porodice Lambert. Roman "Korekcije" je inače genijalan, kvalitativan iskorak na Laguninoj bestseler prevodilačkoj traci, sada u drugom izdanju.
Priča prati tri kritična meseca porodice Lambert, starosedeoca fiktivnog grada na srednjem zapadu Sent Džud. Albert, otac porodice, opaka je osoba čiji su česti napadi besa i neumoljiva iskrenost dominirali životom u kući Lambertovih skoro 50 godina. Uz savršeno artikulisanu pozadinu njegovog fizičkog i mentalnog popuštanja, posmatramo i Enid, Albertovu večito nezadovoljnu ženu, kako razvija svoju poslednju opsesiju: želju da vidi svoju rasturenu porodicu, poslednji put okupljenu, u Sent Džudu za Božić.
Najveći deo priče opisuje razbijene živote troje odseljene dece Lambert: Gerija, pohlepnog, neverovatno nesrećnog bankarskog službenika, Čipa, bivšeg profesora i propalog pisca scenarija koji je upao u opasnu, duboko protivzakonitu poslovnu prevaru u Litvaniji i Deniz, talentovanu šeficu kuhinja prestižnih restorana, izgubljenu u lavirintu seksualne konfuzije. Različitim zaobilaznim putevima, ali ipak na vreme, sve troje će pronaći put do tog uzbuđujućeg Božića u Sent Džudu i do konačnog suočavanja sa duhovima prošlosti, suočavanja koje je bolno, tragično, ali i oslobađajuće u isto vreme.
Vrhunski inteligentna i duboko uznemiravajuća knjiga, roman "Korekcije" anatomski prikazuje i porodicu i društvo, precizno osvetljavajući unutrašnji život nekoliko likova koji se bore da "pobegnu sami od sebe", da pronađu i primene "korekcije" koje će promeniti i spasiti njihove živote. Kombinacijom humora, saosećanja i preciznog opažanja, sam Frenzen transformiše porodičnu građu privatne drame u nešto prosvetljujuće i novo, dajući nam snažnu priču velikog značaja i jasnog značenja.
T. Čanak
05.06.03 Vreme
Izlog - jun
Od majčine ideje da poslednji put za Božić okupi čitavu porodicu Lambert do tog frustrirajućeg i dirljivog susreta, Džonatan Frenzen oslikava živote roditelja i njihovo troje odrasle dece – dva sina i kćerke – obeležene osećanjem ličnih i uzajamnih izneverenosti. Tenziju dodatno izoštrava njihovo uporno samoobmanjivanje da ad hoc korekcije u ponašanju, kod sebe i kod drugih članova porodice, mogu da poprave tužno stanje porodičnih svari. Lakoćom stila i naracije ovog mladog Njujorčanina, mladi i stari Lambertovi postaju realne ličnosti čiji stav i sud izgledaju jedini i pravi, da bi se zatim jednako ubedljivo relativizovali u kontaktu sa porodicom. Korekcije su spoj postmodernog šik romana i budenbrokovske porodične sage u kojima se prepliću prošlost i sadašnjost, kao i sukobljeni svetovi – konzervativni društveni milje američkog Srednjeg zapada i besomučna borba postmodernog čoveka u uslovima ubrzane globalizacije, nekontrolisane konkurencije i tehnološke revolucije. Frenzen se sa ovim romanom nameće kao vodeći analitičar savremenog američkog društva koje sagledava iz perspektive sloma tradicionalne porodice i porodičnih vrednosti.
01.01.00
Pobjeda
10.11.2002.
ROMAN KOJI JE UZBURKAO AMERIKU
Portret americke porodice i modernog drustva
DZonatan Frenzen: "Korekcije", izdavac: Laguna
U VREMENU, kada romani imaju tek izmedju dvije do tri stotine stranica, a sam koncept likova se svodi na princip arhetipova - tek par crtica dovoljnih za prepoznavanja i smjestaj u odredjenu tipologiju, - djelo od skoro pet stotina strana, sagu o petoclanoj porodici, pricu koliku tradicionalno, tako i moderno napisanu, moramo nazvati neocekivano ambicioznom. "Prokletstvo" Opre Vinfri i prvog mjesta raznih top lista, i pored tih par navedenih otezavajucih okolnosti, nije ga mimoislo, pa je tako postao predmet polemika i dilema. Da li je rijec o "prvom americkom romanu HHR vijeka", ili tek o sapunskoj operi koju citaju mnogi, na preporuku Opre Vinfri, glavnog kreatora ukusa americkih domacica? Ili je doslo do kombinacije iz snova za svakog pisca - kvalitet i zarada na jednom mjestu.Frenzen je obuhvatio skoro kompletan HH vijek, sve potrese i promjene kroz koje je proslo americko drustvo, ukljucujuci i moral, ekonomiju, shvatanja zivota, od rasizma, kritike korporativne americke danasnjice, a stigao je i da zahvati i bivse komunisticke zemlje u tranziciji. Sve to primjenjuje i servira lagano i kao usput, tek kao sto realnije docaravanje zivota i briga, negdje prosjecne porodice Lambertovih sa Srednjeg zapada, iz male varosi Sent DZud. Alfred, autoritativni, konzervativni otac, inzenjer, utvrdjen u Sopenhauerovoj filozofiji volje (tek kao crta koja odslikava njegov karakter, i radni i zivotni), supruga Inid, inteligentna, ambiciozna i neostvarena osoba, domacica, i njihovo troje vec odrasle djece, koja su uveliko presla tridesetu. Za razliku od roditelja koji su zivot proveli u malom Snet DZudu (i vrlo su ponosni na njegova nepisana, ali utvrdjena i svima poznata zivotna pravila), njihova djeca zive u velikim gradovima Istocne obale. Najstariji Geri, precizni i proracunati bankar, zivi sa porodicom u Filadelfiji, kao i sestra Deniz, najmladja u porodici, skoro razvedena, i seksualno i emotivno rastrzana, glavna kuvarica u vodecem restoranu u gradu. Srednji brat Cak je u NJujorku, nekadasnji profesor izbacen sa fakulteta zbog kratke i intenzivne afere sa studentkinjom, i radi na filmskom scenariju koji doradjuje vec nborojeno puta.
Frenzen u ovoj obimnoj porodicnoj storiji stvara laku citljivost, pri tom vrlo vispreno, provlaceci velike teme, uz pomoc raznih likova i dogadjaja. Tako koristi Alfreda i Inid za kritiku konzervatizma, provincijalizma, omedjenih zivota necijim tudjim pravilima, ali i doslednom pridrzavanju istih. Cipa, neobuzdanog buntovnika novog vremena, ljevicarski nastrojenog, uvijek na strani manjinskih grupa, stavlja u situaciju da gubi posao zbog principa politicke korektnosti. Liberalno nastrojena Silvija Rot, Inidina prijateljica, koja preispituje svoja gledista i stavove nakon ubistva cerke, a dok se ubici sprema smrtna kazna, pa takodje liberalna Robin, Denizina ljubavnica, progonjena zlocinom svoga brata, zavrsava i na dnevnim i na nocnim crkvenim misama. Nekako skoro neprimjetno, bavi se svim temama koje su okupirale prethodni vijek i pogotovu moderno americko drustvo. Od politike "nenj deala", rasizma, homoseksualaca, liberala, neoliberala, drustvenih klasa, novih bogatasa u kandzama novca i moralnih postulata. Krivica izjeda sve junake, kojima mogucnost naizgled lakih, jednostavnih i brojnih rjesenja u danasnjem drustvu, samo otezava izbore. Oni su u potrazi za smislom, nekako bez kontrole nad svojim zivotima i zeljama, iako sve izgleda na dohvat ruke. Pisceva stilska pitkost, u nekim djelovima dobija obrise modernog (ili postmodernog) romana, tek u raznim informacijama i tokovima price ne toliko bitnim za glavnu radnju, kojima se Frenzen lako i ubjedljivo prepusta. On bukvalno sije informacije i provlaci ih kroz zivote mnostva likova, da bi ih kasnije doveo u vezu i dao im na vaznosti. Sitnice (ali u konacnoj slici ne manje vazne) se provlace i povezuju, naizgled nepovezane zivote glavnih i sporednih likova.
Vuk Perovic