11.02.06 Pobjeda
Preispitivanje vrijednosti društva
Kontrakultura, Kristijana Sen-Žan-Polen
Žestoke, pune strasti, 60-te godine su godine krize. Istovremeno sa nastajanjem novih nacija i širenjem uticaja socijalističkih zemalja, Sjedinjene Američke Države, kao i ostale zapadne zemlje, potresa preispitivanje vrijednosti na kojima se one temelje. U takvoj atmosferi napetosti i nespokojstva, counter-culture, "Kontrakultura”, nastaje kao izraz političkih ideja, jednog načina života i folozofskih postavki prepoznatljivih najprije po suprotstavljenosti načinu mišljenja velike većine stanovništva - ukratko kulturi industrijalizovanog društva.
U tom nejedinstvenom pokretu izdvajaju se dvije osnovne struje. Prva, politička i okrenuta siromašnima, predstavlja obnovu ljevice pod malo izmijenjenim nazivom “nova ljevica” ili Nenj Left i izražava buntovničke ideje. Ti pobunjenici koji, bez jasnog poimanja stvari, odbacuju društvene nejednakosti, rat u Vijetnamu, politički sistem i univerzitet, protiv su svakog oblika vlasti i protesti su njihovo omiljeno sredstvo akcije. Druga struja, struja hipika, nastala nešto kasnije, orijentisana je, prije svega, na lični izraz pojedinca. I hipici se bune protiv američkog društva, ali njihova kritika je suštinski usmjerena ne toliko na političke probleme koliko na način života srednje društvene klase. Oni žele da - kroz alternativni stil koji stvaraju - svoj život učine sadržajnijim i bore se prvenstveno za same sebe, bilo pojedinačno ili u zajednicama. Najuočljiviji elementi tog stila, čija je osnova rok, jesu seksualna i psihodelična revolucija. Autorka knjige Kristijana Sen-Žan-Polen bavi se istraživanjima u oblasti književnosti i civilizacije. Nekoliko godina provedenih u SAD i Francuskoj posvetila je proučavanju fenomena kontrakulture.
Djelo "Kontrakultura", publikovala je izdavačka kuća "Clio" u prevodu sa francuskog Đorđa Trajkovića.
R.K.
01.01.00
Politika
18.03.2000.
Knjiga "Kontrakultura" Kristijane Sen-Žan-Polen tretira vrlo detaljno, kako sama autorka kaže, rađanje novih utopija, odnosno pokrete koji su se javili u Sjedinjenim Američkim Državama tokom šezdesetih ovog veka a koji su predstavljali nedvosmislenu pobunu bejbi bum generacije, tada između dvadeset i najviše trideset godina. Sa znanjem na zavidnom nivou, Kristijana Sen-Žan-Polen tretira dve pobune koje su se iz osnovnog ubeđenja - a ono je bilo otpor "kulturi industrijalizovanog društva" - razvile u dva pravca. Jedan je imao političku opredeljenost i razvijao se pod imenom "nove levice", dok je drugi pod nazivom "nju ejdž" obuhvatao niz duhovnih i intelektualnih žanrova, od roka i bitničke proze Berouza, Ginsberga i Keruaka, do psihodelizma, seksualne revolucije, droge i otvaranja prostora za ulazak istočnjačkog misticizma i religija kroz otvorena vrata na Zapad.
Otpor društvu
"Kontrakultura" u celini predstavlja otpor savremenom društvu, onakvom kakvo je postojalo i pravcima koji su bili lako prepoznatljivi a ka kojima je ono stremilo u budućnost. U domenu morala, pa samim tim i u hijerarhiji vrednosti, to društvo je već šezdesetih godina pokazivalo znake jake krize; život u nesigurnosti zahtevao je još onda (sada još više!) mudrost traženja lekova za samoizlečenje. Ako društvo u celini nije prepoznavalo znake bolesti, generacija na koju je "po starešinstvu" došao red da to društvo razvija dalje bar se trudila da, uz mnogo lutanja i ne uspevajući uvek da pruži dijagnozu, odmah pređe na traženje leka. Sopstveni identitet se najmanje pronalazio u drogi, što potvrđuje neuspeh stvaranja "psihodelične religije". Taj identitet se ne može pronaći ni astrologijom, ni magijom, ni kultovima; njih se, zanimljivo je, svet ne odriče ni danas, što samo govori u prilog tvrdnje o konstantnom raskoraku između duhovne (ne)ispunjenosti savremenog čoveka i tehnologije koja ga, tako samog sebi neodređenog i nejasnog, ostavlja daleko iza sebe.
Kristijana Sen-Žan-Polen kontrakulturu sagledava, uglavnom, samo kroz "američke naočari" i američke tradicije. Stoga je njena knjiga inspirativna pošto izaziva i na polemike i na dodatna otkrića. Na to, uostalom, ukazuje i autorkin zaključak da je kontrakultura, "istovremeno nasilnička i pacifistička, jedisntveni trenutak strasti pomešan sa snovima, jedno nedovoljno jasno i fascinantno doba, kratko i lepo poput proviđenja".
