Postoji veoma rašireno, ali netačno shvatanje da su i socijalizam i komunizam zapravo modernizovane, svetovne verzije hrišćanstva. Kao što je ukazao ruski filozof devetnaestog veka, Vladimir Solovjev, razlika je u tome što je Isus Hrist govorio svojim sledbenicima da se odreknu svoje imovine, a socijalisti i komunisti žele da imovinu oduzmu od vlasnika. Osim toga, Isus nikada nije insistirao na siromaštvu; on je samo savetovao da je siromaštvo poželjno zato što olakšava put ka spasenju. Dobro poznata izreka Svetog Pavla o novcu često se netačno citira; Sveti Pavle nije rekao da je "novac koren svih zala" nego da je to ljubav prema novcu; pohlepa, dakle. Sveti Avgustin je postavio retorsko pitanje "Zar nije zlato dobro?" a onda je dao odgovor: "Da, zlato je dobro. Ali zli ljudi koriste zlato za zle svrhe, a dobri ljudi koriste zlato za dobre svrhe."
Pitanjima vlasništva su crkveni oci, a kasnije i katolički teolozi, pristupali pragmatično. Po Svetom Avgustinu, svet bez vlasništva moguć je samo u Raju – jer, to mesto, Raj, je jedino Zlatno doba koje je ikad postojalo, a ljudi su ga izgubili zbog Prvobitnog greha. Ljudi su nesavršeni, a vlasništvo je moralno poželjna stvar ako ga vlasnik upotrebljava mudro i ako daje dosta za dobrotvorne svrhe. Katolička crkva ne samo što nije propovedala siromaštvo, nego se i izričito odricala onih koji su tako nešto propovedali, a ponekad ih je i progonila. Osnivači protestantizma, među kojima se naročito istakao Kalvin, sagledavali su bogatstvo kao pozitivnu stvar i kao znak božanske milosti.
Međutim, pojam Zlatnog doba nikada nije iščezao iz evropske svesti. Srednjevekovni pomoski istraživači otiskivali su se na svoja daleka putovanja inspirisani ne samo traganjem za Eldoradom i drugim mitskim mestima u kojima navodno ima zlata kao blata, nego i željom da pronađu raj na Zemlji, o kome su se u tadašnjoj Evropi pričale legende. Pa, kada su prvi put stigli u dve Amerike i kada su videli gole Indijance i Indijanke, zaključili su da je to to: zar nije nepostojanje stida bilo karakteristično za ljudski život pre Pada? Ako su urođenici bili zaista u Raju, to je moralo značiti i da nemaju nikakvu predstavu o vlasništvu. Vrativši se u Evropu, Kolumbo je javio da su domoroci "lišeni podlosti" i da "nikad ne uskrate drugome ono što imaju, ako im on to zatraži; štaviše, sami mu nude". Nije bio siguran da li znaju ili ne znaju za privatno vlasništvo, ali je napomenuo da "kad jedan Indijanac nešto ima, svi ostali uzimaju po jedan deo, a naročito ako je to nešto za jelo".
Ovi prvi, naivni utisci uskoro su zamenjeni kudikamo realističnijim saznanjima o američkim Indijancima, ali, to nije sprečilo da nastane utopijska literatura, koja je od tada pa sve do danas permanentni deo zapadne misli.