01.01.00
Politika
03.02.2001.
Tumacenja književnosti
Do dubina kolektivno nesvesnog
Miloslav Šutic: "Književna arhetipologija", izdavac: Institut za književnost i umetnost i "Cigoja štampa", Beograd, 2000.
Od samih pocetaka u najužoj vezi sa psihologijom, nauka o književnosti je dugo vreme u literarnom delu videla neposredan pesnikov ili pišcev doživljaj koji u citaocu izaziva slicna osecanja. Pa kada su psihološka istraživanja krenula do najdubljih slojeva nesvesnog u coveku, i u nauci o književnosti pocelo se razmišljati o tome da se nastanak dela ne može svesti samo na inspirativan trenutak, vec da je rec o procesu nastajanja u autoru, koji je možda znao i duže da potraje i bio mukotrpan, a ponekad je samo zapocet i ostao nedovršen.
Desanka Maksimovic je iz svog iskustva ovakvo uzaludno otimanje ispevala u stihovima: "NJihala si se u meni na ljuljaškama zvuka/ Nicala iz slatkih muka/ Bila sam ti lepote svesna/ Šta li te spreci/ Da postaneš pesma?"
Unutrašnji dijalog
A francuski poststrukturalisti objasnice ovaj proces kao dijalog koji prethodi prvom pismenom fiksiranju teksta, a koji je autor u prvoj fazi, u fazi genoteksta, vodio sa još posve nepovezanim slikama i secanjima na neke situacije i likove, možda i na neke indikate iz kakvog procitanog dela, da bi ove prve sadržaje u drugoj fazi, u fazi fenoteksta, kroz medijum jezika sve više povezao u jasnije strukture. Otuda za obe ove faze i naziv "arhetekst", koji ce kao individualni unutrašnji dijalog biti fiksiran sistemom kodificiranog, po pravilu književnog jezika. Francuski poststrukturalisti ovaj sistem zovu "ekritir".
Rekonstrukcija arheteksta veoma je znacajna, jer na taj nacin možemo videti i kako se u toku ovog dijaloga menjala pišceva svest, pa se sa promenama njegove svesti menjala i književnost, a sa njom i kultura pa takode i mentalitet. No istraživanja arheteksta pokazuju ujedno da postoje indikati koji se ne mogu objasniti iz dijaloga sa elementima sa kojima je autor dolazio u dodir i koji su gradili njegovu licnost, vec da u ovom dijalogu ucestvuju i neke slike, situacije i personifikacije, koje su u autoru vec bile prisutne kao elementi nesvesnog, opšteljudski ili šire zahvacenog kolektiva kome pripada, recimo slovenstvu. Rec je u ovom slucaju o arhetipovima.
U uvodnoj studiji svojoj knjizi, Miloslav Šutic ukazuje na razlike u shvatanjima dva najistaknutija predstavnika arhetipskog pristupa: Karla Gustava Junga i Nortropa Fraja. Dok Jung za arhetipovima traga u mitovima, religijama i bajkama kako zamišljaju boga, raj, pakao, davola ili život posle smrti, pa ih nalazi i u opredmecenim simbolima, dotle Fraj polazi od odredenih tipova i situacija koje se stalno pojavljuju u književnim delima, i to raznih naroda i vremena, od heroja i izdajnika, od zle macehe i žene zavodnice, ili od sukoba izmedu brace i netrpeljivosti svekrve i snaje. Književnost zapravo samo neprekidno ponavlja i varira ovakve arhetipove kao likove i kao situacije.
Nastasijevicev obrazac
Miloslav Šutic zatim u posebnim studijama daje svoje videnje arhetipskog na primeru ljudske gradbene žrtve u narodnoj pesmi "Zidanje Skadra", žrtvenog jagnjeta u Nastasijevicevoj pripoveci "Spomen o Radojici", zatim gladi takode u Nastasijevicevoj pripoveci "Videnje 1915" i u poglavlju "Pijan od krvi" iz romana "Lelejska gora" Mihaila Lalica, te andela u Miljkovicevoj pesmi "Ariljski andeo". U daleko najobimnijoj studiji o ljudskoj gradbenoj žrtvi u pesmi "Zidanje Skadra", dosledan svom osnovnom fenomenološkom opredeljenju, on pokazuje kako je kvalitet dirljivog nadjacao suštinu varvarskog u arhetipu i ostvario estetsku celovitost.
U pripoveci "Spomen o Radojici" postaje vidljivo u kojoj je meri Nastasijevic arhetipski obrazac žrtvenog jagnjeta obogatio svojom stvaralackom snagom, odgovarajucom promenom fabule i poruke, no cuvajuci pri tome kroz junakovu svest i njegove postupke povezanost sa prvobitnim mitom. A glad, koju Jung kao jednu od osnovnih covekovih patnji izjednacuje sa arhetipom, Šutic u Nastasijevicevoj pripoveci "Videnje 1915" prati kroz nagone i želje, koje se na kraju pretvaraju u halucinacije, a kojima vojnici na povlacenju kroz Albaniju pokušavaju da se otmu od neizbežne smrti, pa nam autor uporedo s time na primeru odlomka iz Lalicevog romana o klanju vola tumaci koliko je glad kao arhetip kolektivno nesvesnog u datom trenutku prisutan u svakom pojedincu. A najlepši dijalog individualnog sa kolektivno nesvesnim u ovoj knjizi nalazimo svakako u Miljkovicevom pesnickom susretu sa Ariljskim andelom. U ovom slucaju se ovakvom arhetipu kroz poredenja sa pesmama Ljermontova, Rilkea i Valerija otvara perspektiva na svetsku književnost.
Velika je prednost Miloslava Šutica, koji je u meduvremenu izabran i u Rusku medunarodnu akademiju za estetiku, što nam upravo one najsloženije estetske teorije tumaci na primerima naše književnosti. Posle deset knjiga napisanih u ovakvom nastojanju - podsecamo na ovom mestu samo na "Poeziju i ontologiju", 1985, "Lirsko i lirika", 1987. i "Odbrana lepe duše", 1990. - pozdravljamo ovaj najnoviji prilog našoj teorijskoj misli o našoj književnosti.
Zoran KONSTANTINOVIC
01.01.00
Politika
03.04.2000.
Institut za književnost i "Cigoja" objavili su novu studiju dr Miloslava Šutica "Književna arhetipologija". U svojoj dvanaestoj knjizi, Šutic zaokružuje, kako sam u uvodu veli, svoje interesovanje za arhetipski pristup književnom delu i naglašava da je iz uvodne studije "Jung i književna arhetipologija" proistekla cela knjiga: "LJudska gradbena žrtva" (Srpska narodna pesma "Zidanje Skadra"), "Žrtveno jagnje" (Pripovetka Momcila Nastasijevica "Spomen o Radojici"), "Glad" (Pripovetka M. Nastasijevica "Videnje 1915". i poglavlje "Pijan od krvi" iz romana "Lelejska gora" Mihaila Lalica), "Andeo" (poema "Ariljski andeo" Branka Miljkovica). Miloslav Šutic, danas jedan od vodecih teoreticara u srpskoj književnosti, je ovom knjigom, u stvari udario temelje jednoj novoj naucnoj disciplini u nauci o književnosti - književna arhetipologija.
