01.01.00
Danas Vikend
02-03.02.2001.
Krivica i teskoba
David Zejn Majrovic i Robert Kramb, Kafka za pocetnike, Hinaki, Beograd 2000.
Pise: Zarko Trebjesanin
O Kafki danas postoji ogromna, gotovo nepregledna literatura, koja obuhvata na hiljade tomova ucenih rasprava i knjiga; njegovom stvaralastvu je posveceno mnostvo raznovrsnih teorija (od fenomenoloskih preko egzistencijalistickih do psihoanalitickih), a citava jedna disciplina je dobila naziv - "kafkologija". Zato izgleda neverovatno da se o ovom velikom i zagonetnom piscu moze reci nesto istinski smisleno i podsticajno na manje od 200 stranica i to jos u stripu! Zadatak autora ove monografije u stripu otezava i cinjenica da je Kafkin zivot, posebno onaj vidljivi i likovno predstavljiv, krajnje banalan, jer sve sto je u njegovom zivotu bilo bitno odigravalo se unutra, u nevidljivim dubinama njegove dusa i duha.
Evo te obicne zivotne price. Franc Kafka rodjen je 3. jula 1883. u Pragu (tadasnja Austrougarska), u trgovackoj jevrejskoj porodici, od majke Julije i oca Hermana. Studirao je germanistiku i doktorirao prava. Bio je sluzbenik u Osiguravajucem zavodu do 1908. godine, kada je stupio u Zavod za osiguranje radnika od nesrecnih slucajeva Ceskog kraljevstva u Pragu, u kojem ce raditi sve do svoje prerane smrti. Kafka je imao vise neobicnih, romanticnih ljubavnih veza, od kojih su najpoznatije sa Milenom Jesenskom i, poslednja, sa devetnaestogodisnjom Dorom Dijamant. Bio je cak i veren sa Felicom Bauer, ali se nikada nije zenio. Posle visegodisnjeg bolovanja, Kafka umire od tuberkuloze 1924. godine u Kirlingu. Sahranjen je na jevrejskom groblju u Pragu.
Autori ove nesvakidasnje knjige, dramski pisac David Zejn Majrovic i slavni crtac Robert Kramb, uspeli su da - zahvaljujuci, pre svega, Kafkinim dnevnickim beleskama, pismima, kao i svedocenjima prijatelja i savremenika - veoma uverljivo i efektno ozive Kafkin lik i licnost. Fizicki izgled i lik slavnog pisca svojim majstorskim crtackim perom Kramb je vaskrsao zahvaljujuci dobrim fotografijama, ali i vrlo zivim opisima Kafke, koji otkrivaju i ono sto fotografija ne belezi. Takav je veoma zivopisan telesni portret pisca svojim recima naslikao Gustav Janouh: "Kafka je bio visok, vitak covek. Imao je crnu kosu, cesljanu natrag, orlovski nos, divne sivoplave oci pod upadljivo niskim celom i slatkogorki osmeh na usnama ... Njegov ten je taman, a crte lica su mu veoma zive ... Govorio je prigusenim i drhtavim baritonom ..."
Mnogo teze je, razume se, razotkriti i oziveti onu duboko zatomljenu, psiholosku sustinu Kafke, njegovu krajnje introvertovanu licnost, koja se tako dobro skriva iza ove fizicke pojave, koja se tek nazire iza telesne ljusture. Franc Kafka je bio nesumnjivo izvanredno slozena, preosetljiva i tragicna licnost. Njega su opsedali mnogi neuroticni strahovi, jezive prisilne misli i slike o sopstvenoj nasilnoj smrti, razdirali su ga unutrasnji sukobi, imao je ambivalentan odnos prema zenama, nerazresen odnos prema autoritetu (ocu), mucilo ga je duboko i snazno osecanje krivice. Kafka, rodjen u Pragu, nije sebe smatrao ni Nemcem ni Cehom, a nije prihvatao ni svoj jevrejski identitet. Njegovo osecanje identiteta, kako nacionalnog, religijskog, tako i licnog bilo je konfuzno, bolno i predstavljalo je izvor njegovih dusevnih muka. "Sta ja imam zajednicko sa Jevrejima?
Jedva imam iceg zajednickog sa samim sobom", pisao je Kafka. Jos kao dete, a i kasnije, Franc Kafka, uzalud je pokusavao da zadobije ljubav i postovanje svog oca, coveka divovske telesne gradje i konzervativnih pogleda, koji je prezirao sina (smatrao ga je za "gresku i nistariju") i to mu otvoreno i grubo pokazivao.
U ovoj izuzetno zanimljivoj i veoma temeljnoj psihobiografskoj studiji, osim Kafkine licnosti, njegovih skrivenih potreba, averzija, strahova, konflikata i kompleksa, upecatljivo i nadahnuto su, recju i slikom, prikazana i analizirana najpoznatija dela ovog pisca, a posebno uspesno, price "Jazbina", "U kaznjenickoj koloniji", "Preobrazaj", "Umetnik u gladovanju", a od romana "Proces" i "Zamak". Gotovo svako od ovih vrhunskih knjizevnih dela pocinje nekim iznenadnim, neobicnim, sokatnim zbivanjem, citava prica obavijena je nekom gustom, mracnom, teskom, misticnom, teskobnom i tmurnom atmosferom, a po pravilu zavrsava se kobno, besmislenim i uzaludnim stradanjem nemocnog pojedinca u sudaru sa monstruoznom, svemocnom, nevidljivom i nedokucivom vlascu.
U svim ovim delima nazire se pecat autorove licnosti, u knjizevno tkivo ovih klasicnih dela moderne literature utkani su Kafkini unutrasnji sukobi, sumnje, strepnje, bolne ceznje, patnje, dozivljaj besmisla i otudjenja, kao i beznadezno ocajanje.
Sustinu Kafkinog vidjenja misije knjizevnosti i srz njegove vlastite poetike verovatno je najbolje izrazio on sam, kada je zapisao: "Smatram da bi uopste trebalo citati samo takve knjige koje nas ujedno i bodu. Ako nas knjiga koju citamo ne budi udarcem pesnice po glavi, zasto je onda citamo? ...Potrebne su nam knjige koje na nas deluju poput nesrece koja nas jako boli, poput smrti osobe koju smo voleli vise od sebe, kao da su nas odagnali u sume, daleko od ljudi, kao samoubistvo; knjiga mora biti sekira za zaledjeno more u nama".