17.11.12
Razdvajaju nas originali, a spajaju falsifikati
Matija Bećković
Pesnik govori za „Novosti“ o novoj knjizi "Kad budem još mlađi". Više se ne gine od sablje i puške već od zlostavljanja duha i duše. Današnji heroji biće oni koji će da mu se odupru i progovore o tom zlostavljanju
OVDE je reč o poeziji našeg vremena, sve drugo je otpevalo svoje. Otuđenje se ne može ni izbeći ni sakriti i što pre ga budemo svesni, lakše ćemo ga i podneti. Prihvati dušmanina. Voli viruse. Poslušaj onog srpskog pesnika koji je napisao: "On meni/ Mrš napolje/ Ja preko vrata!" - kaže Matija Bećković za "Novosti", o knjizi pesama "Kad budem još mlađi", nedavno objavljenoj u "Srpskoj književnoj zadruzi".
Posle knjige "Kad budem mlađi", pesnik se u novoj uhvatio ukoštac sa moralnim, filozofskim i političkim pojmovima savremenog čoveka, i virtuozno ih izložio ruglu. Tu su naše zabune i zablude, promene i prilagođavanja, blesavluci, paradoksi, elementi nacionalne komedije i političke lakrdije.
"Takva su vremena/ Da se ne zna ko je više prso/ Bitange ili časne sestre/ Ko češće podiže nogu na sims/ čestite duše ili gnjidurine..." - piše sve mlađi Matija. Neponovljivom ironijom daje književnu karikaturu sveopšteg trijumfa poretka i progresa. Njegov "junak našeg doba" nema dileme i poručuje nam: "Biću u fulu/ Užasno lep/ Prokleto dobar/ Strašno pametan/ Abnormalno bogat..."
* Skroz ste se podmladili u novoj knjizi. Kakav je osećaj?
- Ništa nije onako kako izgleda. Nije Andrić slučajno i to prilikom dodele Nobelove nagrade upitao: "Zar ne izgleda pomalo kao nepravda da se od onog koji je stvorio neko umetničko delo očekuje da kaže još nešto o sebi i tom delu?" Drugim rečima, da lakomisleno otkrije ono što je, pišući, s teškom mukom pokušavao da sakrije.
* Kažu da ste otišli još dalje u studiji ljudske gluposti. Da li je bilo dovoljno materijala?
- Idući za koncem jezika počeo sam i da se podmlađujem. A podmlađivati se i češati samo treba početi. Podmlađivanje je proces. I čitalac se podmlađuje zajedno sa mnom. Lek za svakog ko je dovoljno hrabar da i dalje živi. Broj čitalaca je broj izlečenih. Jedan čitalac me je onomad pitao da li KBJM znači Ko im bre j... m.... To je svedočenje o vremenu, a ne nekakva ego priča. Više se ne gine od sablje i puške već od zlostavljanja duha i duše. Današnji heroji biće oni koji to ne samo mogu da izdrže nego i da mu se odupru i da progovore o tom zlostavljanju. To je pre ispovest nacije nego jednog pesnika. A bilo bi najvažnije ako bi to značilo i otresanje prašine i skidanje bora sa srpske poezije. A za to je pravi čas. Predugo se poezija bavi sobom i ne daje glasa od sebe.
KOD PLASTIČNOG HIRURGA
* AKO sve ovo bude KBJM, šta bi moglo da bude kad se "ponovo rodite"?
- Za početak bi bilo neophodno da se malo fotošopiramo i što pre obratimo plastičnom hirurgu. Mnogi još uvek misle da je uloga plastične hirurgije infantilna i površna. Ali njen smisao je mnogo dublji. Naime, ako se kad-tad ponovo sretnemo sa onima koje čekamo, ne bi bilo loše i da se prepoznamo.
* Kako da shvatimo ove stihove?
- To su pesme kojima se preporučujem, kakve sam priželjkivao da pišem, kad sam bez svojih zasluga, bio mlad, ali je njihovo vreme došlo tek sada kad sam, svojom odlukom, postao još mlađi. U stvari, samo demonstriram kako znam kako bi trebalo. Besmisleno je da u vreme najveće komunikacije i samoprožimanja sveta - pesnici silaze u katakombe. I kada bi me podržali i pridružili se i drugi - gde bi nam bio kraj. Ne bih voleo da probijam put kojim niko neće ići.
* Junak ovog doba čeka da "raspišu konkurs i krenu da traže neznalice", pa da kucne i njegov čas. Da li to prelazimo na kolektivnu "dijetu znanja", jer "na internetu ima svega"?
- Nije isto školovanje i obrazovanje. Došlo je do izvesnog zasićenja. Diletanti su upropastili svaku čar obrazovanja. Svi sanjaju o slobodi i jedini izlaz vide u kućnom učenju. Svi su na internetu i uče samo ono što ih zanima.
* Kad bude još mlađi (KBJM), pisac ovih pesama može da bira, pa da bude tupan nezapamćeni (BTN), bude lud kao struja (BLKS), bude bambus beslovesni (BBB)... Izgleda ima veliki izbor?
- Moj junak nema problema s tim etiketama. Oni na koje se odnose ne osećaju se tako. Ta su im imena nadenuli drugi. Oni se u svojoj koži osećaju bolje od drugih. Oni su "in" i sijaju neznanje!
* Podmlađenom pesniku će, ipak, biti lakše pošto uz sebe stalno ima mobilni i SMS?
- I to je prevaziđeno. Sad je mini ajped jedino što ima smisla. Ako "Epl" nije izbacio nešto novo baš dok ovo govorimo. Problem je u tome što je vreme najveće ekspanzije i razvoja tehnologije, vreme trijumfa svih vidova komunikacije i najdužih redova pred "Epl" robnim kućama - istovremeno i vreme otuđenja i najvećih nesporazuma. Ekran je jedino bez čega se ne može. Ljudi nalaze utehu samo u naručju kompjutera.
* Mislite li da je poezija skrenula s pravog puta?
- Poezija je i svojom krivicom dospela na sporedan kolosek. Mnogi se trude i nadaju da će zauvek ostati na nekom zaboravljenom putu, da na nekom proplanku recituju "ala je lep ovaj svet/ovde potok onde cvet!" Da zaboravi na reč koja joj je data, ko joj je tu reč dao i kome treba da je vrati. Priča o kraju umetnosti, poklapa se sa pričama o kraju sveta. Kriza sveta i kriza knjige došle su zajedno i naivni pesnik veruje da će zajedno i otići.
* Čitamo i ovo: "Da srpski išta vredi govorio bi ga još neko, bar Crnogorci"... Čini se da je savremeni Srbin baš zbunjen na civilizacijskom raskršću?
- Više nas ne spaja ništa sveto, veliko i pravo. Najveće vrednosti nas najviše razdvajaju, a najveće efemernosti okupljaju i spajaju. Razdvajaju nas originali, a spajaju falsifikati. Spaja nas ljubav prema sušiju i "džimi ču" gumenjacima, a razdvaja nas isto pismo, isti jezik, ista vera, ista nacija, ista istorija, ista sudbina... Mladi ljudi su posvađani sa elitom koja imitira trendove simulirajući originalnost.
DEČJE ODELJENJE SANU
* NEMA u ovoj knjizi SANU, ali često joj se u javnosti prebacuje da bi mogla i ona da bude malo mlađa?
- Ima predloga da se u Akademiji uvede dečje odeljenje. Možda bi se već u predškolskom uzrastu najbistrija dečica mogla birati u Akademiju. To bi im u pravom trenutku dalo podstreka da bolje uče i napreduju. A ne, kao sada, da ih biraju u Akademiju na kraju, kad su i bez pomoći Akademije, uradili sve što su mogli.
* "Treba da mislimo ono što bi drugi voleli da mislimo" - ostaje li nam malo mesta za razmišljanje i o srpskoj kulturi?
- Biće potrebno vreme da se knjiga otključa. Nemam ništa protiv da sve počne kroz šalu ako je tako lakše svima. Uskoro će se pokazati da li je to bio njen cilj ili ima i neki viši, skriveniji smisao. To jeste knjiga koja nam se smeje ali će se najviše smejati onaj ko se bude smejao poslednji. Trenutno se najviše smeju oni kojima to najmanje odgovara i koji se najlakše prepoznaju. Ne sviđa im se ako bi se ispostavilo da im je to prva opomena.
* Hoće li nas na kraju ubediti da smo "mali suvišni narodi", "kao roba s greškom"?
- Ubeđivanje podrazumeva kontakt i komunikaciju. A mi kao da nismo dostojni nikakvog kontakta i komunikacije.
Ubeđivanje je viši stepen intimnosti za koju su potrebne dve strane. Zasad postoji samo jedna.
* Kad je čovek podmlađen i ljubav se drukčije tretira, pa i ljubavne pesme drukčije zvuče?
- Dopustite da umesto odgovora dopišem jednu novu ljubavnu kiticu samo za vaše čitaoce i za ovu priliku:
"Dok sam te čekao na mejlu
Ti si bila na fejsu
Dok sam čamio na SMS-u
Ti skapavala na skajpu."
* Saznajemo na kraju da sva buka i treska, cirkusi i performansi savremenog sveta, ne mogu da sakriju nešto o nama samima?
- Sve je rečeno. Reči su odavno suvišne. Sporazumevaćemo se isključivo jezikom tela. Bodi lengvidž. Preostalo je samo da plešemo i potrudimo se da ples traje od kolevke pa do groba.
KBJM
Meni je bio cool Patrijarh Pavle
Ne znam u kom je fazonu ovaj drugi
Ali Patrijarh Pavle je bio potpuno cool
Privuklo me ono o klopi
Što se priča o njemu
Da nije jeo ni vrelo ni smrzlo
Nego sve tek drugi dan
Kad se slegne
Popuste začini
A bakterije krenu da se razlažu
To me najviše impresioniralo
A posle sam pročitao još par stvari
Pogotovo ono da čovek šta god radi
Može služiti dobru
To mi je prihvatljivo
Ali u suštini
Najviše me fascinirao
Njegov odnos prema ishrani
Nisam se nešto udubljivao u njegov slučaj
Ali to nešto
Trolejbus
I da se hrana ne baca odmah
To mi je negde OK
I to ću podržati
Uvek i svuda
Bane ĐORĐEVIĆ
27.12.12 Vreme
Oj, mladosti
Kad budem još mlađi, Matija Bećković
Provincijalnost nije nešto što bi pesniku stajalo na putu ako ima talenta, ako je dobar, a Bećković je u svome daru i pesničkoj praksi ne dobar nego izuzetan, kao što je uvek i bio. Za razliku od najvećeg broja onih koji slažu stihove danas, Bećković je istinski pesnik. I u ovim društveno-ideološkim obračunima to je nešto što zaboravljaju (vraga zaboravljaju – ne mare!, nisu nikad ni marili), obe strane što se tuku na ovdašnjoj javnoj sceni
"KBJM
Voljom za moć
U želji da trajem
Preskočiću neke godine
I periode života
I staviti ih na led"
(Kad budem još mlađi, str. 57)
Matija Bećković, njegova poezija i njegova čitava pojava danas i nakon svega – te dvije razine su odvojene, u suprotnosti i u harmoniji jedna naspram druge – naročit su paradoks čitave nacionalne kulture u ovom trenutku. Kao javna ličnost, sa svim implikacijama (naročito negativnim), koje se uz njega podrazumijevaju, dvadeset i više godina kao da se svime prije bavio osim svojim poslom i pozivom. Svejedno, drugačije od svih zemalja bivše zajedničke zemlje (čak i Sidran u Bosni je nešto drugo, šire doživljeno), on danas stoji kao simbol – nacionalni pjesnik par excellence, poet laureate, kad bi tako nešto postojalo ovdje, sama figura za djelatnost, i kod institucija ali, zapanjujuće, i kod takozvanog običnog svijeta, onako kao što je Dobrica Ćosić simbol za prozaistu. Ali razlika s mračnim romanopiscem je ključna: Bećkovićeve pjesme, one klasične, čak i u dekulturaliziranom kontekstu – čitale su se, još uvijek.
"Ja ne osećam ništa
A nisam emotivni invalid
Samo osluškujem bilo vremena
Čiji sam i sin
I brat blizanac"
(idem, str. 62)
A onda je napravio nešto čije su implikacije nota bene, u kulturi usporenoj od silne vlastite brzine, ostale neprimijećene: godine 2007. izdao je zbirku Kad budem mlađi, ciklus pjesama-reakcija na život u srbijanskoj današnjici i modernosti (kakve god one, naopake i ni sa čim usporedive, bile), djelo akutno i na svoj način s rukom na bilu kulture. Pjesme iz te knjige neočekivano i polako su zaživile, i to putevima koji su, vidjet će se, silno ironični i po samog pjesnika i po teme. Naime, Bećkovićeve nove pjesme čitaju i mladi, u svoj domaćoj rastezljivosti ovog pojma. One se prepisuju po internetskim forumima, uz tekstove repera, kolumnista i raznih nepismenjaka i trgovaca banalnostima na veliko. Kako zanimljivo. Duž čitave, kako prve tako i nove zbirke, naslovom Kad budem još mlađi – što je zapravo "produžena" prošla knjiga, još razrađenija – Bećković najviše i uglavnom uspješno ironizira upravo ograničen i zbunjen jezik mladih ("govore na pola jezika"). To jest: ironizira njihovo nepoznavanje maternjeg jezika na koji je nakalemljen nemušti polusvladani metaengleski, terminologiju današnjice koja penetrira u srbijansku stvarnost, kompjuterski poglavito, jezik popularne kulture, uopće ono što se zove jezik kasnog kapitalizma i njegovih proizvoda, čitavo nekritičko preuzimanje rječnika i semiotike današnjeg zapadnog svijeta koji se, volens nolens, prelijeva i na zemlju Srbiju.
Da se nešto mladih (u ovdašnjoj rastezljivosti pojma), u svojoj iritaciji, zbunjenosti i nespremnosti za promjene nakon izolacije, nemogućnosti da imaju glas, nađe kod pjesnika-starca koji samo najpovršnije reagira na znakove modernog svijeta – na fenomene, pojavnosti a ne na stvarnost – to je u isto vrijeme i paradoksalno i logično, ponovo na liniji same knjige koja je uokvirena jezičkim i misaonim paradoksom – "kad budem (još) mlađi". Najuprošćenije pak u smislu recepcije: nezrelost i nesposobnost da se razumije ta naglost, reaktivnost bez dublje misli, frustracija, sve to koncentrira čitalačku jezgru Bećkovićevu, spaja autora i publiku.
Iako smo u današnjici, problem koji se otvara sasvim je u tradiciji srpske književne boljke što se proteže kroz sto godina. Autor, respective glas koji pjeva, još je jedan u nizu autora što samo prividno boluju od umora nastalog intenzivnim poniranjem u moderni svijet – koji je, pogotovo ovaj sad, što ga Bećković sarkastično opjevava, za mnoge od nas odista i shvatljivo na trenutke nepodnošljiv. Istina je pak da on nije ni zagrebao po površini, ni pokušao da dade šansu modernosti. Bećković se uvijek držao na distanci spram svijeta, zapravo, s nepovjerenjem, prezirom, glavnim gorivom svoje motivacije, i u samoj suštini – provincijalno.
Provincijalnost nije, međutim, nešto što bi pjesniku stajalo na putu ako ima talenta, ako je dobar, a Bećković je u svome daru i praksi pjesničkoj ne dobar nego izuzetan, kao što je uvijek i bio. Za razliku od najvećeg broja onih koji slažu stihove danas, Bećković je istinski pjesnik. I u ovim društveno-ideološkim obračunima to je nešto što zaboravljaju (vraga zaboravljaju – ne mare!, nisu nikad ni marili), obje strane što se tuku na ovdašnjoj javnoj sceni.
Kako se stvari po običaju ovdje bolje vide preko plota (iliti tarabe), onda za primjer: ni jedan Marko Vešović tako, zemljak i kolega mu, po običaju razarajuć u svojoj kritici, s pravom i tipično metodično, u mikrodetalj, u jednom tekstu nedavno izlaže sve što je krivo (pošlo) kod Bećkovića, u etičkom smislu dakako, a spram njegovog držanja devedesetih, ali svejedno, ne može da mu, još uvijek s divljenjem i razumljivom gorčinom, ne prizna nevjerojatan osjećaj za riječ, za gipkost i duhovitost, za sluh i muzikalnost autentičnog pjesnika, a nasuprot stihotvorca.
Svoj prepoznatljivi razgovorni ton usavršio je Bećković, dotesao kao majstor-drvodjelja, i tu nema što da se kaže, osim da se s udivljenjem konstatira svaki put lakoća ruke, u sposobnosti da se izreknu komplicirane stvari na najdirektniji, najjednostavniji način. Ponekad na granici aforizma doduše – nažalost, aforizma domaćeg tipa, novinskog, pseudomudrog, mudrijaškog i usporenog. Ali kad ga potegnu asocijativnost i mašta – kao u fantastičnoj slici-analogiji između mozga i crijeva, gdje zbog užasne, jungijanske sličnosti organa po njihovim fiziološkim geografijama pjesnik nadilazi vlastitu metaforu, ili u kalamburima kao u onom o Srbima kao "narodu s posebnim potrebama", gdje je maštovitost okretanja pomodne fraze sasvim u kontinuitetu kritike metajezika kao motiva – onda mu, u takvim momentima još uvijek nema premca.
Ili recimo, umjesto da svaki put intonira istim ponavljajućim stihom, on se igra skraćenicama – KBJM ("kad budem još mlađi") i drugima kojima otvara pjesme i poglavlja; to je ironiziranje jezika SMS poruka dakako, jezika skraćenog do ekstrema, do nestanka, do bezrječnosti nemuštih. Ne pomičući se s mjesta, metaforički i doslovno, Bećković uvijek gleda i sve mjeri s neizmjenjenim modelima: apsolutnom vrijednošću Njegoševog nebeskog dara odnosno narodskog govora, vanredne, neponovljive elastičnosti lingve običnog svijeta nekada, pogotovo najbližeg mu jezičnog kruga, crnogorskog, ijekavskog. Bećković ih neprestano i implicite uspoređuje s padom jezika koji se dogodio i događa se danas u možda nepovratnom procesu. Tu bi mu se lako i sa zdrave pameti s jedne strane moglo dati za pravo, iako bi se takvom pesimizmu trebalo oduprijeti odmah, bez demagogije – jezik se obnavlja neprestano, naime, ciklički, pa nema razloga da se, bez lažnog optimizma, to dogodi i jeziku nacije kojoj pripada pjesnik.
Iz toga: regenerativnost poezije, njenu snagu da ponovo vrati život i u život, Bećković, iza podsmijeha iza kojega se skriva konstantno kukanje i jeremijada, kao da to ne vidi.
To pitanje, kako stvarnog, imanentnog, tako i lažnog, patetičnog i dvoličnog pesimizma, umora i žaljenja iz pjesnikova pogleda, simbolično je za mnogo dublji problem. Baš kako je Konstantinović neuporedivim uvidom, kritički i empatijski secirao Disa kao "genija paradoksalne tvoračke lenjosti" – isto kao da sto godina kasnije vrijedi za Bećkovića. Lijenost duha i nezainteresiranost za svijet van neposrednog, koji pjesnik svojim talentom transcendira i, kako filozof kaže, "pretvara je u svojevrsnu lakoću" – kako je ovo savršeno prilježno, upravo aksiološki, u slučaju ovdje.
Ima, međutim, jedna fundamentalna razlika u odnosu na prethodnika.
Prvi je naravno pjevao u svoje ime najprije, pa iz toga se eventualno moglo širiti dalje. Bećković odavna ne govori samo u to i takozvano svoje ime, još od one strašne rečenice od prije dvadeset godina o radijem bivanju "na pogrešnoj strani sa svojim narodom nego na pravoj s dušmaninom". I zato, a nakon svih potrošenih energija i ljudskih kapaciteta, ova sadašnja retorika poraza i predaje, u krajnoj točki, retorika je jedne slomljene nacije. Štoviše, one koja zapravo uživa perverzno u svome lomu, jer iza toga uživanja ne smije da pomisli što to stvarno znači, takav slom, odgađajući da se pogleda istinski, van retorike pjesničke, govorne uopće, iza doskočica, gnoma i duhovitosti.
Gore pak, kao predstavnik te psihologije, barjaktar nedovoljno jasnog pogleda, iza svoje kozerije Bećković moralizira na iritirajući način, poput kakvog popa kod Dostojevskog, kao klasični narodni autoritarac sa sarkazmom i s vrijednostima koje se samo nedosljednom autoru čine kao duboke i fundamentalne. Pjesnik koji se igra s distancom i karikaturalizira stvarnost, ali i svoj pjevajući subjekt, samoga sebe, drži i misli da kontra svoje retorike negdje u sebi zadržava ozbiljan "centar", nepomaknutu točku. Ne zna naime da je, u međuvremenu, upravo u toj točci, u tom mjestu, iznutra već odavno neozbiljan.
Podijeljenost, što je ovdje glavna stvar, između (navodnog) morala i kreacije, nesumnjive vrijednosti pjesničkog stvaranja, osvećuje mu se u vlastitoj poeziji primjerom kakav se rijetko nalazi, bilo gdje.
Otvarajuća pjesma, prva iza prologa, spada među najbolje opise – možda u bilo kojem svjetskom poetskom korpusu – same srži toga što znači biti pjesnik, šire umjetnik, opise njegovih promjenjivosti spram jedne istine (!), spram objektivnog, bezbrojnih promijenjivih subjektivizama koji svaki put, dnevno, ili u satu čak (a zbog razloga što idu, kako pjeva Bećković, "od hormona do finansijske krize") mijenjaju vlastite istine i istine o svijetu. To je oda antibukvalnosti, nedoslovnosti i pjesničkoj neurozi nestalnosti koje Bećković ističe (kurzivom!) u briljantnom, ponovo iz običnog govora stvorenom manifestu: "kao da ja znam šta o tome mislim".
Kako je strašno onda kad se shvati da se taj humani manifest poetskog "šaranja" i promjene refleksno i spontano čita nasuprot njegova socijalnog bića, građanskog, njegove ideološke nepromjenjivosti i krutosti. I kako porazno, po njega – i po nas.
Đorđe Matić
