01.01.00
Politika 25.12.1999.
Carstvo uma
Istina i sloboda
Aleksa Buha: "Ka temeljnim izvjesnostima"; izdavač: "Plato", Beograd, 1999.
Veliki filozofski sistemi predstavljaju, da tako kažem, zajedničko, opštečovečansko dobro; njihovo istraživanje nikad se ne završava, jer svako novo pokolenje ima npr. svog Dekarta, Kanta ili Hegela. Tako se na dvije Hegelove godišnjice (1931. i 1970) moglo konstatovati da ima bezbroj Hegela, i to ne samo različitih i protivrječnih nego i posve kontrarnih; ti izvori mudrosti nikad ne presušuju.
Sve to ponajbolje pokazuje ova vrijedna najnovija knjiga Alekse Buhe, u cijelosti posvećena filozofiji ovih grandioznih mislilaca. Riječ je, naime, o tri opsežne studije, nesumnjivo utemeljene na imperativima jasnoće i smisla, na sve pouzdanijim uvidima u inače nimalo jednostavnu tematiku novovjekovne filozofije subjektivnosti, karterzijanstva i nemačkog idealizma: od Dekartove moralne problematike i pitanja "izvjesnosti" istorije, pa preko razmatranja Kantove filozofije religije unutar njegove praktičke filozofije, sve do "teškog Hegela" i postanka njegove spekulativne filozofije (od ranih rukopisa do prvih štampanih spisa) i, najzad, Hegelovih političko- filozofskih pogleda - sve je to došlo pod oštro kritičko sočivo autorovih kompetentnih uvida, u izvesnim aspektima zaista i novim i podsticajnim.
Dekart, Kant, Hegel
U sažetijoj formulaciji to bi moglo da znači: Ako se prate tri velike etape novovjekovne građanske filozofije (Dekart, Kant, Hegel), onda se može slobodno reći da se razvojni put uma kao njenog principa konstituiše u jedinstveno carstvo uma koje se sastoji od dva prostrana i bitna svijeta - istine i slobode; na čovjeku je, dakako, bilo kao samoizvjesnosti svjesti (Dekart), bilo kao moralne ideje dužnosti (Kant) ili, najzad, kao tvoračke snage istorije (Hegel), da taj svijet ostvari kao zbiljski, tj. svoj svijet.
Spoznajni simbol modernog čovjeka svakako je Dekart sa svojom dubokom intelektualnom revolucijom na putu čovječanstva prema istini i razumu; u njegovom svijetu nema mjesta za Boga; logika, nova intelektualna intuicija, duša, a ne fizika je osnov metafizike. S ovom, dakako, ide i njegovo "provizorno" razmatranje morala s prvom maksimom: poslušnost prema zakonima i običajima svoje zemlje; njegova posljednja riječ nije shvatanje onog Ja, res cogitans, subjektivnosti kao eminentno intelektualne, nego prije kao eminentno volitivne. Odbacujući hrišćanski asketizam Dekart smatra da iznad svega treba "dobro živjeti", što je značilo živjeti u skladu s "istinskim razumom"; jedino se njime određuje tačna razlika između dobra i zla i upućuje čovjeka u svakoj prilici samo dobru. No, s obzirom na istinu i dobro, naša mnogo hvaljena sloboda nije apsolutna; kad bi to bila, kad bismo bili savršeni, moral bi bio izlišan.
I dok je Dekartovo Ja bilo samo sumnjičavo, premda radikalno i metodično, Kantovo Ja nastupa u aktivnoj ulozi zakonodavca formulišući novi zadatak ljudskog: svijet je djelo umnog čovjeka, a ovo djelo je moguće samo u znaku slobode. Nova logika, fizika, i metafizika bile su trijumf slobode ličnosti, slobode koja je proumljena i nepobitna. I koliko god da je veliki preobrat bio konačno izrečen: subjekt kao autonomija, Kant, izgleda, nije mogao a da se, uz upotrebu sopstvenog uma, ne obrati i Bogu. Baš kao što je i Njutn dozvolio da sačuva djelić religiozne misterije u svemoćnom tvorcu kao "prvom pokretaču", tako se i Kantovo tumačenje teleologije, dopustivši da najsavršenije biće uvodi u svijet opšte svrhe, vratilo stavovima teologije. Izgleda, naime, da se malo ko, ako je iko, u istoriji filozofije ozbiljnije držao Platonovog savjeta da se, najprije, treba upotrijebiti sopstveni um, pa tek onda ako je to nedovoljno, obratiti Bogu, kao što je to Kant u njegovoj moralnoj metafizici i filozofiji religije.
Pouzdan tumač
Hegel je, uistinu, ultima verba ovog toka mišljenja koji je briljantno sintetizovao veliki trijumf epohe građanske revolucije. Tu misao implicite sadrži čitav autorov tekst i kontekst sudije o "teškom Hegelu" (na preko 130 str.); toliko je to svestran, dubok i u sebi dosljedno logičan misaoni sistem da mu u istoriji filozofije gotovo nema ravnog, ni prethodnika i naslednika. Izvjesno je, pogleda li se malo bolje, i to da se problem praktičnog uma kod Hegela zaoštrava znatno jače nego kod Kanta, koji je svojim shvatanjem moralnog zakona u stvari samo organizovao i opravdao samovolju i želju, tj. nemoral. Ono što je za Kanta tek zadatak primjene uma - nivo opšte zakonitosti, to Hegel otvoreno pretvara u rad praktičnog duha.
Otuda se politička filozofija može shvatiti samo u funkciji njegove teorije slobode, ali slobode koja je identična sa umno-nužnim poretkom. Sagleda li se to u celini, Hegelova poruka može se sabrati na ovaj način: Bio je prvi mislilac koji je shvatio bitnu tendenciju građanske epohe; da građansko društvo po unutrašnjoj dijalektici razvija državu. Država, međutim, može naspram svoje ideje pokazati mnoštvo nedostataka, i to može biti gotovo redovno slučaj, ali sve mane moderne umne države manje su od onih koje bi donio život bez takve države. I to bi, čini se, prema pouzdanom Buhinom sudu mogla biti poslednja riječ o tematici ljudske slobode; dijalektika je pri tom ne samo put do slobode, nego je njeno ostvarenje.
Risto TUBIĆ
