Južnjaci, marš!

05.10.09

Vijesti
“Južnjaci, marš!“, roman prvijenac slovenačkog pisca bosanskog porijekla Gorana Vojnovića bavi se veoma osjetljivom temom, došljacima iz bivše SRFJ u Sloveniji i njihovim stvaranjem sopstvenog mikrokosmosa u toj državi. Roman prati dogodovštine Marka Đorđića, sedamnaestogodišnjeg sina emigranta bosanskih Srba Radovana i Ranke, koji odrasta u ljubljanskom kvartu Fužine. Đorđić misli da će ga treniranje košarke spasiti od huliganstva u koje polako tone, ali, jedne večeri naprasno odlučuje da ostavi košarku kako bi pokušao da bude ono što želi, a ne ono što jeste. Marko potom preživljava niz neugodnih događaja: pijanstvo, demoliranje autobusa, hapšenje i po naređenju oca odlazi na prevaspitavanje u Bosnu, zavičaj svojih predaka.
Iako piše o Fužinama, Goran Vojnović progovara o aktuelnom pitanju odnosa prema Drugom, nemogućnosti potpune adaptacije u novoj sredinu, o autsajderima, paradoksima sopstvenog nasljeđa i nenasilnoj getoizaciji - pojavama prisutnim u mnogim današnjim društvima. Originalan, duhovit, a nadasve ironičan, Vojnovićev roman je pravo osvježenje na literarnoj sceni nekadašnje Jugoslavije i trenutno je jedan od najprodvanijih naslova u Sloveniji.
Goran Vojnović (Ljubljana, 1980) je slovenački pisac, kolumnista, režiser i scenarista. Diplomirao je na Akademiji za gledališče, radio, film in televizijo (AGRFT) u Ljubljani. Njegovi kratki filmovi “Fužine zakon”, “Sezona 90/91”, “Moj sin, seksualni manijak”, “Kinezi dolaze” prikazani su na brojnim međunarodnim festivalima i osvojili su više nagrada. Sa režiserom Markom Šantićem napisao je scenario za kratki film “Sretan put Nedime” (nominacija za nagradu Evropske filmske akademije, nagrada “Srce Sarajeva” i najbolji studentski film na festivalu Tribeca u Njujorku). U svojim djelima se uglavnom bavi problematikom uključivanja južnih doseljenika u slovenačko društvo. “Južnjaci, marš!” je nastao na osnovu nedovršenog scenarija i nemogućnosti da se po njemu snimi film. Prema ovoj knjizi koja je nedavno dobila najznačajniju slovenačku književnu nagradu „Franc Prešern“ nastala je i uspješna monodrama u režiji Mareta Bulca. Knjigu „Južnjaci, marš!“ upravo je objavila izdavačka kuća „Rende“ u prevodu Ane Ristović. Goran Vojnovič živi u Ljubljani odakle je i govorio za ART „Vijesti“.
Kako objašnjavate veliki uspjeh Vašeg romana. Da li je slovenačkoj književnosti nedostajao jedan manjinski glas o predgrađu?
- Vjerovatno jeste, međutim nije samo u tome stvar. Roman je pokazao da u Sloveniji i dalje postoji jedna tajna veza sa Balkanom i da ljude taj svijet privlači bar toliko koliko i odbija. Mene je iznenadilo da su roman s užitkom čitale fine starije gospođe i trgovke, a i klinci kojima knjige i nijesu neki fol. Njih je privukao humor i neka slika realnosti koja im je istovremeno i blizu i daleko, a svako je našao u romanu nešto za sebe. Na kraju su i policija i dvije velike nagrade dodali svoje u promociji romana.
Odrasli ste u Fužinama, ljubljanskom predgrađu, gdje se i odvija radnja Vašeg romana. Pa, da li se Vaša knjiga „Južnjaci, marš!“ temelji na stvarnim događajima?
- Glavna priča je izmišljena ali je mnogo toga u njoj stvarnost više nego inspiracija. Ima tu puno detalja koji su preuzeti iz stvarnosti i u stvari sam se trudio da to što sam dvadeset godina gledao, slušao i doživljavalo na Fužinama samo presvučem u literarnu formu. U suštini tu nema puno autobiografije ali ima puno života. Iako nijesam pokušavao u detalje istražiti neke stvarne događaje nego sam se često više služio svojom maštom kada sam ih pretvarao u fikciju, ponekad sam se i ne znajući vrlo približio stvarnosti pa su mnogi pomislili da sam zapisao ono što se zbilja dešavalo.
Ko su čefuri u Vašem romanu? Svi koji dolaze južno i istočno od rijeke Kupe, ili je riječ o mentalitetu?
- Za Marka Đorđića i njegove prijatelje stvar je prilično jasna jer su za njih čefuri svi koji nijesu Slovenci. Ali to ipak nije posve realna slika jer je mentalitet koji Marko veže za čefure ipak mentalitet jednog manjeg djela tih ljudi. Tu roman sigurno ne daje najjasniju sliku neslovenaca u Sloveniji jer potpuno zanemaruje, na primjer, doktore, advokate, učitelje neslovence koji nijesu baš takvi čefuri kakvi su junaci romana i ne odgovaraju Markovom opisu. Pa tako na kraju dolazimo do toga da roman čefure ipak veže uz specifičan mentalitet.
Jedno od značajnih pitanja na kome se temelji vaš roman je pitanje identiteta. Koliko je ono značajno danas u Sloveniji poslije svih nedaća i ratova na ovim prostorima?
- Slovenija se nalazi u jednoj zanimljivoj, moglo bi se reći čak i pat poziciji što se identiteta tiče. Tu je u stvari još uvijek na snazi želja za izgradnjom jedinstvenog nacionalnog identiteta, koji trpi zbog jakih regionalnih identiteta, koji su vjekovima bili pod uticajem različitih susjednih kultura, pa su zbog toga i prilično raznoliki i gotovo nespojivi.
Istovremeno mi ulazimo u Evropu i prividno gradimo neki zajednički evropski identitet, dok se kod kuće još mislimo bi li bili Balkan ili Srednja Evropa, bježeći od prvoga i nepoznavajući drugo.
Uz sve to osjeća se i novi talas liberalnog globalizma koji narušava koncepte nacionalnih kultura, država i identiteta i koji pokušava objasniti ljudima gradove u kojima zajedno žive ljudi potpuno različitih identiteta.
Kada se sve to uzme u obzir onda je identitet Slovenije jedna mala enigma, pitanje koje se mnogima čini nebitno ali se stalno, na ovakav ili onakav način, provlači kroz svakodnevicu.
U knjizi kažete „Južnjaci su opasni. Slovenci imaju uz sebe policiju, zakone, državu i sve. A južnjaci nemaju nikoga i zato samo gledaju kada će da te napadnu. Ako vide da ne možeš da se braniš, gotov si“. Izražena razlika u porijeklu, društvenom statusu, nacionalnosti, izražena ksenofobija – samo su neke od najuočljivijih pojava savremenog svijeta. Ali, čini se da su one na Balkanu posebno važne, zašto?
- Po meni to je odraz neke vječite nesigurnosti i osjećaja ugroženosti. Ja čak mislim da nas danas na Balkanu ništa ne ugrožava kao taj osjećaj ugroženosti. Mi naravno nijesmo veliki i moćni narodi, a uzmemo li u obzir naša slaba iskustva sa strancima koji su u istoriji prolazili ovuda, onda sve to baš i nije nešto što bi nas trebalo čuditi. No naš problem je najviše u tome što nas činjenica da su sve to pojave savremenog svijeta više tješi nego zabrinjava. Kod nas se nažalost rješavanje problema najčešće završava s pronalaskom opravdanja.
Kakav je stvarni odnos Slovenaca prema „južnjacima” i obratno?
- To je u oba pravca odnos koji stalno varira ponajviše ovisno o tome da li su teme vezane za taj odnos glavne ili propratne teme TV dnevnika. Na duge staze taj se odnos popravlja jer nema više masovnog doseljavanja sa juga i južnjaci su sve više neka druga i treća generacija koja se već socijalizirala, čak i po strogim slovenskim standardima.
Nažalost poslije svih ovih godina još uvijek nije riješen problem izbrisanih (ljudi, kojima su oduzeli status stalnog boravka), nije sagrađena džamija u Ljubljani, nije riješeno pitanje granice sa Hrvatskom. Te i mnoge druge teme će u narednim godinama sigurno biti poligoni za daljnje kvarenje odnosa i ksenofobne ispade. Kada se one jednom zauvijek maknu s dnevnog reda, onda će i odnos biti bolji.
Nijesu inače Slovenci ni bolji ni lošiji od ostalih kada je u pitanju njihov odnos prema pripadnicima drugih naroda. Zanimljiv je doduše njihov kompleksan i ponekad dosta dvoličan odnos prema Balkanu, koji ih zasigurno fascinira i koji donekle definira i njihov odnos prema južnjacima.
Sa druge strane odnos južnjaka prema Slovencima nije tipični gasterbajterski odnos prema ruci koja te hrani, jer u Sloveniju mnogi nijesu otišli trbuhom za kruhom i nijesu namjeravali provesti tu čitav svoj život. Kada se u jednom trenutku nije bilo moguće vratiti u Bosnu ili Srbiju, Slovenija je za te ljude postala nužno zlo i zato je često doživljavaju lošijom nego što ona jeste.
Koliko je trajala afera sa policijom u vezi sa Vašom knjigom „Južnjaci, marš!“? Ko se tu našao najviše pogođen?
- Afera je trajala 24 sata koliko je bilo potrebno ministarki unutrašnjih poslova Katarini Kresal da obustavi progon i prisili direktora policije da se složi s tim da to u današnje vrijeme nema nikakvog smisla. Ispostavilo se da se pogođenim našlo udruženje policajaca čiji članovi većinom nijesu knjigu ni pročitali, nego su iz nje izvukli par rečenica.
Međutim nije to ipak problem policije već je nerazumijevanje literature nešto mnogo šire. Ovog puta javili su se policajci, sljedeći put će medicinske sestre ili šoferi autobusa. Definitivno je afera pokazala da modernu literaturu poznaje vrlo mali broj ljudi, dok je većina druženje sa knjigama završila u osnovnoj ili srednjoj školi kad je stala negdje na sredini knjige Ivana Cankara.

U Sloveniji se Vaša knjiga odlično prodaje, ima je i u prevodima u bivšim jugoslovenskim republikama. Kako reaguju čitaoci na Vaš roman u Bosni, Crnoj Gori, Srbiji, gdje ste nedavno imali i promocije?
- Sudeći po malobrojnim reakcijama koje uspiju doći do mene ljudi uglavnom reaguju pozitivno. Ipak za razliku od Slovenije ja tamo nemam mogućnosti da se redovno susrećem sa čitaocima svoje knjige, tako da teško donosim neke zaključke.
Moje mišljenje je da ovoj knjizi izvan Slovenije neće poći za rukom da se probije iz literarnih krugova i da odjekne šire u bosanskom ili srpskom društvu. To je i u Sloveniji bila za mene mala senzacija, ali pošto je to roman pisan za Sloveniju i o Sloveniji onda je to donekle i razumljivo. Drugdje će se on ipak kretati po kulturnim časopisima i literarnim večerima, a o njemu će eventualno pričati studenti književnosti.

Kada je u pitanju umjetnost, Slovenija ne poznaje predrasude
Dobili ste i značajnu slovenačku književnu nagradu „Prešern“. Da li Vas je iznenadila odluka žirija?
- Odluka žirija bila je donesena puno prije nego što je krenula afera s policijom, ali je dodjela nagrada bila poslije nje pa su svi logično pomislili da je to neka vrsta revolta prema policijskom progonu literature.
Mene je i bez tog nepostojećeg motiva ta nagrada iznenadila jer je nijesam očekivao i jer nijesam vjerovao da roman o južnjacima jednog južnjaka sa mekim ć u prezimenu može stvarno dobiti tu nagradu koja nosi ime France Prešerna.
Morate znati da literatura ima jedno mitsko mjesto u slovenskoj stvarnosti, da književni slovenski jezik mnogima simbolizira stoljetnu borbu za samostalnost i rođenje naroda, ako hoćete.
Tako da je odluka žirija bila vrlo hrabra i pokazala je da u Sloveniji danas ipak postoji jedan značajan dio društva koji je otvoren, napredan i koji prevazilazi malograđanstvo. Ta nagrada po meni Sloveniju predstavlja kao zemlju koja, bar kada su u pitanju umjetnost i umjetnici, ne poznaje predrasude.





Trudim se ostati angažovan
Autor ste kratkih filmova „Fužine zakon“, „Sezona 90/91“, „Moj sin seksualni manijak“, „Kinezi dolaze“, te koautor scenarija „Sretan put Nedime“. O čemu govore Vaši filmovi? Da li su bliski manjinskim i iseljeničkim pričama?
- „Sretan put Nedime“ prerađuje istinitu tragičnu priču i govori o gasterbajteru koji želi na smrt bolesnog brata prebaciti u Bosnu jer je smrt u domaćem okruženju njegova posljednja želja. Neki drugi filmovi, posebno „Fužine zakon“, namjerno ne načinju tu tematiku, odnosno izbjegavaju je jer mi se ona činila preozbiljna i prekompleksna za petnestak minuta filma.
Ja se inače uvijek trudim ostati angažiran i kroz moje filmove prolaze neke druge aktualne teme kao što je otpuštanje radnika u filmu „Kinezi dolaze“ ili narkomanija u filmu „Fužine zakon“. Ne bi za sebe rekao da želim filmovima mijenjati svijet jer ipak nijesam toliko naivan nego jednostavno ne znam pronaći likove koji nijesu pod uticajem svijeta u kojem žive. Za mene je gotovo nemoguće napisati priču koja nema veze sa stvarnošću. Društvena stvarnost se naime kruto uplela u moj život još dok sam bio klinac i to je na meni ostavilo traga.

Vujica OGNJENOVIĆ

30.07.09

Sa autorom romana „Čefurji raus!” povodom objavljivanja njegove knjige na srpskom („Južnjaci, marš!”)


Od našeg stalnog dopisnika
Ljubljana – Pisac Goran Vojnović nedavno je izazvao veliko interesovanje u slovenačkoj ali i široj javnosti kada ga je policija zbog knjige „Čefurji raus!” („Južnjaci, marš!”) pozvala na „informativni razgovor”. Prijavu su napisali policajci uvređeni opisom koji su o njima dali glavni junaciVojnovićevog romana, momciiz Fužina, dela Ljubljane u kome,decenijama,većinom žive porodice doseljenika iz drugih republika nekadašnje Jugoslavije. Prijavu je osudila i sve prekinula ministarka policije Katarina Kresal, toplo preporučivši policajcima da pažljivo pročitaju „Čefurji raus!”.

Sa autorom smo razgovarali povodomobjavljivanja prevoda njegove knjige u Beogradu – izdavač je „Rende”, naziv knjige koja je upravo ovih dana stigla u knjižare je „Južnjaci, marš!”, a delo uskoro izlazii u Hrvatskoj i Bosni –o neočekivanoj,policijskoj promociji romana „Čefurji raus!”, kroz koju se prelama i odnos slovenačke većine prema brojnim, nepriznatim eks-ju manjinama koje žive u Sloveniji.

Goran Vojnović je, inače, rođen mesec dana posle smrti Josipa Broza, 1980. Odrastao je u Fužinama. Romanom o čemernom životu fužinskih „čefura” je, tvrde slovenačke kolege, „jednim zamahom pogazio predrasude, oduševio kritičare i privukao i one čitaoce koji nikada nisu pročitali nijedan roman”.

Reklama na stranu – svejedno ste bili nervozni kada ste išli na „informativni razgovor”?

U početku se sve činilo kao dobar štos. Pravnici su crkavali od smeha kada su pročitali pismo „uvređenih policajaca”, a ja sam verovao da se radi o grupi policajaca koja će se smiriti kad im šef to kaže. A onda sam došao na razgovor u policijsku stanicu i shvatio da iza prijave stoji sam šef, pa mi više nije bilo svejedno. Znao sam da šefa može da smiri samo ministar, a ako dođe do toga, onda krene „glas javnosti” i sve može da se otme razumnom prosuđivanju. Nije mi bilo prijatno kada sam se našao u žiži interesovanja medija i da tako pišu i govore o meni. Knjigu nisam ni pisao zato da bi je propagirao ministar unutrašnjih poslova. Sve to je skretalo pažnju sa suštine knjige i usmeravalo na policiju koja i nema neku izuzetnu ulogu u romanu. Istina, moja priča nije mogla biti ispričana bez epizode s policijom jer to pokazuje suštinu odnosa prema „čefurjima”, ali ta sekvenca je u suštini nebitna za celinu priče. Zato sam bio srećan kada je stvar počela da se smiruje. Da je politika „slučaj Vojnović” iskoristila drugačije, ko zna gde bi se završilo.

Ukratko, ministarka policije se zauzela za Vas, šef policije izvinio, usledila je prestižna Prešernova nagrada...

Glas javnosti je uz ministarku policije Katarinu Kresal pokazao da policija ne može da proganja knjigu ni njenog pisca, pa su se policajci povukli. Debata je otkrila da ljudi još ne shvataju šta je literatura. U školi su ih učili o Homeru i stigli negde do 19. veka, ali tu su se ukopali. Nemaju iskustva sa novim tipom literature, sa romanima u kojima se pojavljuju antijunaci, kao u mom. Dosta ljudi se slagalo s policajcima u stilu:„Sad će u knjigama opevati još i pedofile i psihopate, gde je tu kraj?”. Niko im nije objasnio da su ti likovi odavno ušli u literaturu. U Sloveniji nije problem samo činjenica da umetnost i kultura imaju skromnu publiku jer je ovo mala zemlja, nego što se time bavi mali krug ljudi. Stoga su mnogi van tog kruga zaključili da sam u romanu opisao lična iskustva, da je to moj stav, samo što su se za razliku od policajaca složili s mišljenjem junaka „Čefurji raus”.

„Čefur” je,zapravo,psovka namenjena „južnjacima”, što je bila mekša pogrda za ljude poreklom iz drugih republika bivše SFRJ, južno od reke Kupe. Šta znači „čefur”?

Ne postoji precizna definicija. Zanimljivo je da izraz ne koriste samo Slovenci u cilju vređanja pripadnika drugih naroda, nego i mlađa generacija – potomci doseljenika iz drugih republikanekadašnje SFRJ, u stilu „mi, čefuri”, recimo u ljubljanskom naselju Fužine. Etnolozi objašnjavaju da je reč nastala kombinacijom „čifuta”, dakle pogrdnognazivaza Jevreje, sa slovenačkim „nemčur”, uvredljivim izrazom za Nemce. U Otomanskom carstvu su sličan izraz upotrebljavali za nevernika.

Kakav je odnos Slovenaca prema „južnjacima”?

Mislim da većina sve poštenije gleda na njih. Sad već govorimo o drugoj generaciji nekadašnjih doseljenika. Lično se ne osećam ni kao Slovenac ni kao „čefur”, mada sam i jedno i drugo. Potičem iz mešanog braka gde nikada nije bilo nacionalnog opredeljivanja. Tek sam 1991. saznao da postoje različite nacije i da je to mnogima bitno u životu. Prolazio sam kroz različite faze i mislim da sam sve to prevazišao. Jesam „čefur”, ali onda kad to meni prija.

Kako bi „čefur” opisao tipičnog Slovenca?

Nedavno je rađena predstava „Krpan vs Brdavs”, komedija, nešto slično „Nacionalističkoj farsi”, ali samanje političkog naboja. U predstavi se sretnu tipičan Bosanac i tipičan Slovenac. Ispalo je da je lako naći tipičnog Bosanca, kaže režiser i pisac Marko Bratuš. Ali pronaći tipičnog Slovenca – e, to je bilo teško. Takav „tip”, zapravo,ne postoji. Humor često koristi stereotipe pa,ako je teško izgraditi stereotip, onda je jednako teško izgraditi specifičan humor. Možda je i zato slovenački humor usmeren na druge pa su se pričali, recimo, vicevi o Bosancima. Branko ĐurićĐuro je to možda najbolje definisao, rekavši da Slovenci i Bosanci dele istu vrstu humora. I jedni i drugi vole da se smeju vicevima o Bosancima.

Svetlana Vasović-Mekina

31.01.09

U Ljubljani smo razgovarali s književnikom bosansko-hrvatskih korijena Goranom Vojnovićem, koji je zbog svoje knjige “Čefurji raus!” zaradio kaznenu prijavu za vrijeđanje slovenske policije.

Po meni na svijetu nema većih debila od slovenskih policajaca. To su najveći šupci koji postoje. Ne možeš vjerovati kakvi su to bumbari. Totalno retardirani. Stvarno. To su takvi psihopati da se to jedva da shvatiti. Barem neki. Dođeš im polumrtav kao vreća za nabijanje, a ništa nisi radio, malo si podigao glas u autobusu i oni te izlupaju kao kravu. Udaraju po bubrezima, p.... im materina. Najluđe je to što znaju da ti ionako ništa ne mogu i da će te ujutro morati pustiti kući. Oni će te cijele noći pendrečiti po leđima jer kurve znaju gdje treba udarati da se poslije ništa ne vidi.”

Pisce koje nitko ne čita, nitko ni ne zabranjuje, no ove retke iz romana slovenskog književnika Gorana Vojnovića “Čefurji raus!” u Sloveniji čitaju svi. Čak i policija. Mi koji bi u Sloveniji mogli proći kao čefuri, odnosno kao sarmoljupci doseljeni s balkanskog juga, policiju susjedne države obično smo do sada doživljavali kao nepotkupljivu i nepodmitljivu.

Nakon pokušaja kaznene prijave protiv Vojnovića, sad pouzdano znamo i da pomno prate recentnu beletristiku. Ali s malo previše smisla za doslovno. Oni su, naime, uvrijeđeni načinom na koji ih se opisuje u romanu, u prosincu podnijeli kaznenu prijavu protiv autora Gorana Vojnovića za vrijeđanje njihova ugleda. Prijavu je potpisao prvi slovenski pendrek, Matijaž Šinkovec, a kazneni progon doveden je do apsurda kad je mladi autor pojasnio da bi na razgovor zapravo trebali pozvati glavnog lika.

Apsurdni postupak policije

To vam je tako kad se literaturom bave ljudi koji ju zapravo ne razumiju. Oni su, doduše, tijekom razgovora bili vrlo korektni i zanimalo ih je jesu li se stvari koje opisujem u knjizi meni stvarno i dogodilo. Zato sam morao potpisati izjavu u kojoj tvrdim da je sve to izmišljeno, ali čini mi se da oni svejedno to nisu do kraja shvatili. Te moje strahove najbolje ilustrira činjenica da se prije dva dana na pres konferenciji oglasilo udruženje slovenskih policajaca, na kojoj su oni rekli da se u mojoj knjizi pod alibijem fikcije zapravo širi ksenofobija - kaže Vojnović.

Kazneni progon naposljetku je ipak ostao na pokušaju, jer su odmah nakon privođenja reagirali i slovenski PEN i Društvo književnika, osuđujući takvo ponašanje policije. Prijava je definitivno ostala mrtvo slovo na papiru nakon što je takvo postupanje osudila i Katarina Kresal, ministrica unutarnjih poslova Slovenije, ali i ministrica kulture Majda Širca, koja je izjavila da joj je to najbolji roman na slovenskom jeziku koji je lani pročitala.

Roman je objavljen u ožujku 2008., a govori o životu ex-jugoslavenske manjine u armiranim betonarama ljubljanskog naselja Fužine. Protagonist ove učmale urbane svakodnevice je 17-godišnji Marko Đorđić, sin bosanskih došljaka i perspektivni mladi košarkaš, koji u jednom trenutku jednostavno pukne. Jedne večeri odluči odustati od košarke, što proslavi pijan uništavajući inventar autobusa i maltretirajući putnike, a njegov prijatelj pred njim čak pretuče i vozača. Tada završi u policijskoj postaji, a otac ga, posramljen, pošalje baki i djedu na preodgoj u Bosnu. Tamo ga u posljednjoj Vojnovićevoj kolumni, koju piše za list Dnevnik, opet posjećuje neumorna slovenska policija i pita ga zašto ih zove šupcima. No, mladi Đorđić kaže da je on fiktivni lik i da bi se zapravo trebali obratiti Vojnoviću. Kolumnu je, kaže, napisao da bi zaokružio apsurd u kojoj jedna stvarna policija mora zapravo progoniti jedan izmišljeni lik ako želi biti dosljedna. A sama knjiga je rezultat njegove želje da se objelodani jedan doseljenički polusvijet i njegov život u Sloveniji.

Hit u slovenskim knjižarama

Knjigu sam napisao da opišem svijet u kojem sam odrastao i pokažem bolnu pat-poziciju u kojoj se nalaze njegovi stanovnici. Policiju sam, između ostalog, trebao zato da prikažem kako je to problem širi od jednog naselja. No, većina ljudi je zapravo sjajno reagirala na knjigu - kaže Vojnović.

Budući da je knjiga zapravo adaptacija scenarija za film, Vojnović smatra da bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi policija reagirala da su stvari koje smatra uvredljivima vidjela na filmskom platnu. Ako već ne na filmu, svakako će biti prilike da vide predstavu u kazalištu jer se ovih dana uvježbavaju scene za monodramu koja je napravljena prema Vojnovićevu tekstu.

Knjiga je veliki hit u slovenskim knjižarama, a u ljubljanskim književnim krugovima priča se da će je predložiti za najveću slovensku literarnu nagradu, onu s imenom velikog Francea Prešerna.

Piše: Goran Milaković
Izvor: Jutarnji.hr

21.08.09 e-novine.com

Ovo uvek-već dato pomeranje sa terena ličnih emocija na politički teren, veoma je izraženo u takozvanim malim književnostima (u smislu broja govornika jezika na kome delo izvorno nastaje) u kojima je, prema Džejmsonovim rečima, sve politički motivisano. Zbog toga nije ni čudo da je roman "Južnjaci, marš!" izazvao takve potrese u Sloveniji i da su reakcije bile zanimljive i u svim ostalim republikama bivše Jugoslavije. Da se ne lažemo neke od njih su posledica čiste zlobe i ljubomore. "Južnjaci, marš!" su sasvim prosečan roman, daleko od remek dela. Knjiga ima pretežno informativno-zabavan karakter, a njena popularnost samo je odlično iskorišten šlagvort koji je joj je darivala policija svojim (uobičajeno) nepromišljanim ponašanjem

Mnogo se prašine diglo oko romana Južnjaci, marš! ("Čefurji, raus!“) slovenačkog pisca Gorana Vojnovića, koji se na srpskom pojavljuje u odličnom prevodu Ane Ristović (Rende, 2009). Kako je već primećeno, "moraš biti potpuni debil i zadnji šupak da kazneno progoniš pisca zbog izjava koje daje junak njegove knjige“ (Viktor Ivančić, BH Dani ). Međutim, osim ovog zaista sramotnog skandala, ne samo za Sloveniju, već i za ono što Slovenija predstavlja kao jedina država nastala raspadom Jugoslavije koja je postala „pristojna“ i „pravna“, ali i članica Evropske unije, (o svemu ovome videti sjajnu Ivančićevu analizu), koji je, na sreću, brzo i civilizovano zataškan ponudom ostavke prvog policajca države Matjaža Šinkovca, nameće se pitanje šta zbilja čitaocu nudi ovaj roman i kolika je njegova književna vrednost. Drugim rečima, da li je opravdan snažan vetar u jedra koji je knjiga dobila zahvaljujući tome što su slovenački policajci odigrali predstavu pod naslovom „Poniženi i uvređeni“, koji su za tu priliku pozajmili od Dostojevskog.
Već od samog početka romana oseća se da je narativ u svom prvobitnom obliku pripreman za drugi medij. Ova činjenica sama po sebi ne znači ništa loše, naprotiv. Međusobni uticaji koji se neprekidno odvijaju između književnosti i filma obogatili su i jednu i drugu umetnost. Pri tom, u današnje vreme kada se stvari neopisivo ubrzavaju i kada je sasvim jasno da ne postoji dominantan estetički, čak ni etički model, poželjno je tradicionalniju formu prilagođavati modernijoj. Uopšte uzev, Južnjaci marš! jeste dobra adaptacija filmskog scenarija u romanesknoj formi, s tendencijom da se filmičnost teksta očuva u što čistijem stanju. Ipak, Vojnovićevo sekvencionisanje, odnosno seckanje narativa na scene, povremeno umara jer krade od književnosti na uštrb sedme umetnosti, a pojedine scene gube svoje mesto u celini i postaju same sebi svrha. U romanu kao da se oseća neka vrsta zadovoljstva sobom pa su neka poglavlja na silu ostala zaglavljena u narativ, poput onog o „malim južnjakinjama“.
Karakterizacija i motivacijska struktura postupaka Marka Đorđića, glavnog lika u romanu, veoma su brižljivo izvedeni i u ovom segmentu je Vojnoviću sasvim izvesno pomoglo njegovo rediteljsko iskustvo. Rascepljen unutar svog dvostrukog identiteta južnjaka (čefura) rođenog u Sloveniji, sedamnaestogodišnji tinejdžer pokušava da izađe iz krize (kako reče jedan student na ispitu iz pedagoške psihologije: „Adolescent zri, zri zri, dok ne sazri.“) prouzrokovane potrebom da se afirmiše u društvu koje ga ne priznaje za ravnopravnog. Ta želja za dokazivanjem lojalnosti ne toliko državi, koliko kulturnim i civilizacijskim dostignućima stoji u direktnoj suprotnosti sa putem koji je izabran da bi se tako nešto postiglo. Na planu narativne strukture ovaj rascep doživljava se kao suprotnost između onoga što nam narator/glavni lik pripoveda i onoga što mu se dešava, odnosno to je razlika između njegovog unutrašnjeg/pasivnog sveta i sveta u kome je on aktivan, odnosno onog dela njegovog ponašanja koje je lišeno gotovo svake autorefleksije. To funkcioniše sasvim dobro i daje potrebnu dinamiku pripovedanju.

S druge strane, svi ostali likovi u romanu dati su u (stereo)tipovima i oni, bez obzira na njihovu važnost u razvijanju fabule, služe samo kao audio-vizuelna kulisa na kojoj se odvija drama odrastanja Marka Đorđića. Radovan (otac), Aco, Adi, Dejan uopšte se ne razvijaju tokom hronološkog napredovanja romana, a njihova plošnost (E.M Forster) jače ističe dinamiku sukoba koji se odvija u Markovoj duši. Kada su u pitanju ženski likovi i uopšte žene, koje bi trebalo da igraju važnu ulogu u životu jednog sedamnaestogodišnjaka, one su u potpunosti potisnute u drugi plan. Do te mere su beznačajne da su svedene samo na svoje funkcije, odnosno ponašaju se kao roboti. Ovakav Vojnovićev izbor ne govori o autorovoj ili naratorovoj mizoginiji (pre o ginofobiji), već se time dodaje još jedan crta u karakterizaciji drugog glavnog lika u romanu, a to su južnjaci i južnjačko društvo.
Međutim, pravi sukob, ono što je u aristotelovskoj poetici nazvano peripetija, ne odvija se na liniji južnjaci-Slovenci, već u veoma realnim porodičnim okvirima pobune protiv oca. U trenutku kada Marko izneveri Zakon oca i kad napravi prvi korak u pobuni protiv autoriteta, to dobija razmere sukoba između društvenih grupa koje zaista žive u napetosti, odnosno to se pretvara u malu revoluciju. U tom smislu, u smislu drame odrastanja koja jeste centralna priča ovog romana, Južnjaci, marš! treba posmatrati i kao modernu slovenačku verziju Lovca u raži. Međutim, s obzirom na kontekst u kome se odvija Markov Bildungs-roman, sukob sa Zakonom oca se neminovno premešta na politički teren u kome su južnjaci pobunjeni sin, a Slovenci, odnosno država Slovenija, predstavlja očinsku figuru. Ovo uvek-već dato pomeranje sa terena ličnih emocija na politički teren, veoma je izraženo u takozvanim malim književnostima (u smislu broja govornika jezika na kome delo izvorno nastaje) u kojima je, prema Džejmsonovim rečima, sve politički motivisano. Zbog toga nije ni čudo da je roman Južnjaci, marš! izazvao takve potrese u Sloveniji i da su reakcije bile zanimljive i u svim ostalim republikama bivše Jugoslavije. Da se ne lažemo neke od njih su posledica čiste zlobe i ljubomore. Južnjaci, marš! su sasvim prosečan roman, daleko od remek dela. Knjiga ima pretežno informativno-zabavan karakter, a njena popularnost samo je odlično iskorišten šlagvort koji je joj je darivala policija svojim (uobičajeno) nepromišljanim ponašanjem.

Vladimir Arsenić

13.08.09 Politika

Čefur je osoba koja živi na teritoriji određene države, ali nije pripadnik tamošnje nacionalne većine.
Ovako glasi prva rečenica romana „Čefuri, raus!” Gorana Vojnovića (kod nas objavljenog u izvrsnom prevodu Ane Ristović kao „Južnjaci, marš”), ali ne otkriva da je čefur pogrdni naziv za došljake iz jugoistočnih republika bivše Jugoslavije. Rečenicu kojom se izbegava svako konkretno geografsko i nacionalno pozicioniranje valja notirati kao svojevrsni moto, jer bi se u ovom „bez dlake na jeziku” pisanom romanu lako mogli zanemariti globalni problemi suživota različitih nacija i tako prevideti širi kontekst Vojnovićevog žestokog rukopisa.
Roman je pisan u prvom licu, kao ispovest srednjoškolca čiji su roditelji u Sloveniju došli iz Bosne i koji, uz sve muke odrastanja, dodatno traga i za nacionalnim identitetom. Osećajući da ne pripada sredini iz koje je potekao, ali ni onoj u koju je pristigao, on za obe strane ima samo pokude, ali ne i rešenja kako da prevaziđe mane sopstvene okoline. I to je, ispostavlja se, trauma koja muči i druge Vojnovićeve likove; nemoćni da se prilagode okruženju koje im se predstavlja besprekornim, oni mu se suprotstavljaju insistirajući na sopstvenim manama. Inat i „čuvanje sopstvenog identiteta” čine im se kao jedino dozvoljeno i raspoloživo oružje, ali previđaju da je to zamka koja ih tera da se doveka vrte u krugu sopstvenih i tuđih stereotipa.
Vojnović posebno insistira na stereotipima s namerom da istakne sve goruće momente u odnosima dveju sredina, nevoljnih da pronađu zajedničke crte, opsednutih upravo iluzijom da je očekivano ponašanje ne samo jedina realnost već i kotva za koju se mora, po svaku cenu, držati radi očuvanja identiteta. Ponekad je teško sagledati to da je taj identitet delimično imaginaran jer se i gradi upravo na uvreženim mišljenjima, nastalim na osnovu pogleda onog drugog.
Od stereotipa do političke nekorektnosti samo je jedan korak i možda će se učiniti da je „Južnjaci, marš!”, roman koji vrvi od psovki i uvreda, zaslužio da odmah dobije etiketu vodećeg politički nekorektnog dela na ovim prostorima. Pa ipak, upravo to što i najgore izjave Vojnović smešta u usta jednog sedamnaestogodišnjaka, dovoljno pronicljivog da zapazi tužne slike realnosti, dovoljno prostodušnog da ih bez zazora ispriča, dovoljno mladog da ih sa dozom humora i bez patetike preživi i nastavi dalje – čini ovaj roman možda najotvorenijim i najhrabrijim, ali i literarno najupečatljivijom knjigom s temom nacionalnih razlika, a da pri tome ni reč ne progovara o ratu u bivšoj Jugoslaviji.
Posredno gledano i o tome je ovde reč, kao što se između redova iščitava i ponešto o globalnoj političkoj nekorektnosti koja je još uvek itekako živa u svim zemljama i na svim prostorima na kojima žive ljudi različitog porekla, kulturnog miljea, društvenog statusa, boje kože. I, što je jarkija lokalna boja i prepoznatljiviji konkretni slučaj naselja Fužine, nastanjenog mahom južnjacima u okruženju srednjoevropske Ljubljane, to je ozbiljnije pitanje mučnog suživota i patnje kroz koje prolaze svi iseljenici, emigranti, izbeglice, gastarbajteri, egzilanti i ostali dođoši u države koje nisu njihove, niti njihovih roditelja.
Od, u svetskoj književnosti sve prisutnijih, tema o predgrađima ili veoma aktuelne kolonijalne književnosti pakistanskih i indijskih autora u Britaniji, nobelovca V. S. Najpola pa do npr. francuskog novog filma Metju Kasovica i do, možda, dalekih korena ali ne i neosnovano pomenutih, Selindžerovog „Lovca u raži”, Goran Vojnović mudro koristi sve ove uticaje i piše otvoreno, bez ograda i respekta. Lišen svake patetike, preskačući sve granice s lakoćom potpune sigurnosti u sebe, on progovara o onome što bi moglo tištiti daleko veći broj ljudi od onih spomenutih u romanu. I zbog toga dobija najznačajniju književnu nagradu u Sloveniji – Prešernovu nagradu za 2009. Zasluženo.

Jasmina Vrbavac