24.09.05
Reči me izneveravaju
Eva Lipska
Razočarala me je istorija čovečanstva i svaki slobodan trenutak posvećujem prirodi. Verujem da će se sutra ponovo roditi sunce i da će se sledeći dan zapisati u meni
Eva Lipska, jedna od najvećih pesnikinja današnjice, dobitnik niza priznanja u Poljskoj i u svetu, prevođena na dvadesetak jezika, ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu, od 1998. godine, gost je Beograda. U vršačkoj izdavačkoj kući KOV objavljena je njena zbirka Stipendisti vremena, a „Čigoja štampa” je objavila njenu zbirku Ja ( 1999, Zoološke prodavnice i Ja). U Beogradu Eva Lipska boravi kao gost Srpskog književnog društva i „Čigoje”, uz pomoć Sekretarijata za kulturu Beograda. Očekuje se da će učestvovati na završnoj književnoj večeri Čortanovačke književne kolonije. Ako joj vreme dopusti posetiće i svog vršačkog izdavača KOV.
Spadate u najprepoznatljivije poljske pesnike. U čemu se sastoji vaša prepoznatljivost? Setimo se samo vaših početaka – studirali ste slikarstvo, interesovali ste se za rok muziku i pisali ste tekstove za neke od rok pevača, kao i tekstove za čuveni krakovski kabare Pivnica pod baranami (Podrum kod ovnova). Kada ste odlučili da postanete pesnikinja i kako su izgledali vaši počeci u džungli poljske poezije krajem šezdesetih godina?
- Teško mi je da kažem zbog čega. Uvek sam se kretala vlastitim putevima, bežala sam od svih mogućih grupa i organizacija. Volela sam distancu i samoću. Sada možda još više. Razočarala me je istorija čovečanstva i svaki slobodan trenutak posvećujem prirodi. Verujem da će se sutra ponovo roditi sunce i da će se sledeći dan zapisati u meni... Studirala sam slikarstvo i možda ga zbog toga rado „čitam” do danas. Međutim, onda mi se činilo da više mogu reći rečju. Danas više nisam tako sigurna. Reči me ponekad izneveravaju. Osećam sve veću bespomoćnost... Započinjala sam da pišem i prozu. Stihovi su ostajali u senci onda veoma popularne egzistencijalističke filozofije. Gutala sam Sartrove knjige, čitala sam Kirkegora i Jaspersa. Diskutovala sam o smislu ljudske egzistencije, o ništavilu postojanja, o „graničnim situacijama” u čovekovom životu.
Novi talas
Šta se tokom četvrt veka promenilo u vašem poimanju poezije? Zbog čega ste svoje zbirke posle pete prestali da označavate ciframa i dajete im naslove prema pojedinim pesmama?
- Mislim da se promenila moja svest. Naslovima sam počela da podvlačim sadržaj svojih knjiga. To je bio „signal”, trop, kojim je čitalac mogao da krene u određenom pravcu (mada, uopšte nije morao).
Kritičari vas tretiraju kao pesnikinju „novog talasa”. U smislu generacijskog iskustva?
- Sa Novim talasom povezuju me krštenica, prijateljstva i istorija. Živeli smo u isto vreme, koristili smo sličan jezik aluzija, vezivale su nas zajedničke emocije...
Kako tretirati vaša egzistencijalna, istorijska, društvena, psihička, moralna i sl. iskustva? Analizirajući vaše stvaralaštvo kritičari vas često nazivaju „pronalazačem”. U čemu je „originalnost” vaših pronalazaka?
- Ne znam, u čemu je. Ne posmatram sebe očima kritičara, niti istoričara književnosti. Svoje pesme pišem „sobom”, svojom maštom i iskustvom.
Kao vaš višegodišnji prevodilac i čitalac smatram da je osnovna razlika između vas i vaše generacije pesnika sadržana u odnosu prema jeziku. Šta o tome mislite?
- Veoma je moguće da je tako. Ali, jezik je jedini izrazitelj mojih misli. Jer, moja mašta je arhitekta te poezije. Ona „projektuje” mene ili originalnije prostore mojih stihova. Dopuštam joj sve, premda mi se ponekad čini da govorim samo sebi.
Iako distancu kao metodu istraživanja stvarnosti, uloge pesnika, mogućnosti jezika primenjuju i drugi pesnici, vaša poezija je kao rezultat primene pomenute metode apsolutno drugačija. Tačnije, dublja je. Isto se može reći i za druge metode koje primenjujete – za ironiju, šalu, sarkazam, grotesku. Recite nam nešto o tome.
- Znate, ni o tome ne mislim, kada pišem. Ja slično govorim. Sazdana sam od te ironije, šale, sarkazma. Još su se veliki filozofi: Dekart, Platon ili Lajbnic prepirali oko toga koliko je u nama vlastite konstrukcije, a koliko je stečenih svojstava...
Vašu drugost vidim i u tipu vaše mašte. Ponekad veoma bliske nadrealističkoj. Pre svega u neprestanom „čuđenju”, susretanju s tajnom, u pitanjima koja proizilaze iz toga, sumnji u sve, u iznenadnim semantičkim skraćenjima, nedorečenostima, „rascvetavajućim metaforama”, ekscentričnim poređenjima...
- Volim čulnost nadrealista, šalu kojom se oni često služe. Volim slike Rene Magrita, Salvadora Dalija, Maksa Ernsta i mnogih drugih. Međutim, više ih volim iz „perioda snova”, nego iz vremena kada su stupali u „službu revolucije”. Takođe se rado vraćam rafiniranim, preciznim senkama Vermera ili van Ajka...
Igra s frazeologijom
Vaš način pisanja mogao bi se tretirati i kao vrsta igre s frazeologijom, operisanje s lingvističkim iznenađenjima. Neki kritičari u tome vide bliskost sa Pšibošem i Krakovskom avangardom. Šta o tome mislite?
- Možda je tako, mada mi je Pšiboševa poezija uvek bila strana, a ni avangarda me nije privlačila. Često mi je asocirala hladne, čelične konstrukcije...
Kao prevodilac vaše poezije najviše problema imam s njenom višeznačnošću, gotovo u svakom stihu. Istovremeno, kao metodu pisanja, smatram je veoma važnom i zanimljivom, jer se u poeziji u jednoj ličnosti retko sreću „mistici i skeptici”, kako je povodom vaše najnovije zbirke „Negde drugde” rekao kritičar Adam Poprava.
- Stvarno?
Veoma se zanimljivo odnosite prema tehnicizaciji današnjeg sveta, posebno prema kompjuterima u konstruisanju lirskih situacija. Da li je to izraz vašeg radikalnog skepticizma, bespomoćnosti, prihvatanja užasa svakodnevice, preoblačenja smrti u nove kostime, mogućnosti razumevanja i kreiranja sveta, erozije vrednosti?
- Civilizacija me istovremeno odbija i privlači. Divim se čudima tehnike, koja premašuju granice mašte. Pratim ih, a povremeno ih čak i koristim. Naravno, znam i da se, kao i sva velika otkrića, mogu upotrebiti protiv čoveka. Hemijski element „radijum” spasava život bolesnima od raka, a istovremeno može biti sastavni deo atomske bombe.
Istovremeno, kako je davno o vama rekao kritičar Rišard Matuševski, posedujete „umeće izazivanja ushićenja, skrivene rezerve radosti, koji brižno i stidljivo maskiraju rezerve nade”, tj. trudite se da postignete neku vrstu katarze. Kako to uspevate?
- Vremenom me zavodi kič lepog. Sada s većom odvažnošću ulazim u more livade i dopuštam sebi da me nose ljubičasti talasi ametrista...
--------------------------------------
Eva Lipska, jedan od najvećih pesnika današnjice, dobitnik niza priznanja u Poljskoj i u svetu, prevođena na dvadesetak jezika, ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu, od 1998. godine, kada je u vršačkoj izdavačkoj kući KOV objavljena njena zbirka Stipendisti vremena najavljuje dolazak u Beograd i Srbiju. Posebno smo je očekivali prošle godine, kada je kod Čigoje u veoma elitnoj ediciji Arahna objavljena njena zbirka Ja ( 1999, Zoološke prodavnice i Ja). U Beogradu će ovom prilikom boraviti od 23-27. septembra kao gost Srpskog književnog društva i Čigoje, uz pomoć Sekretarijata za kulturu Beograda. 24. septembra učestvovaće u Kulturnom centru Beograda na završnoj književnoj večeri Čortanovačke književne kolonije. Ako joj vreme dopusti posetiće i svog vršačkog izdavača KOV.
Biserka RAJČIĆ