Franja Petrinović (Novi Slankamen, 1957) je književnik i književni kritičar iz Vojvodine, iz Novog Sada. Studirao je u Novom Sadu na Filozofskom fakultetu. Uređivao je kulturni časopis Polja, pisao je za novosadski Dnevnik, a posle toga je bio urednik u izdavačkoj kući Stylos. Autor je romana i eseja. Član je Upravnog odbora Društva književnika Vojvodine. Dela Mimezis, mimezis romana, roman, 1983. Tkivo, opsene: povest , roman, 1988. (n. izdanje 2001.) Izveštaj anđela, roman, 1997. Pred vratima raja, eseji, 2002. Poslednji tumač simetrije, roman, 2005. Nagrade nagrada Društva književnika Vojvodine za knjigu godine 1997. nagrada Branko Bajić 2002. Iskre kulture 2006. nagrada Laza Kostić 2006.
01.01.00
Rec
Maj 1997
34#
SLOBODAN VLADUSIC
MOC I NEMOC PRIPOVEDANJA
Roman Franje Petrinovica Izvestaj andjela jos jednom ukazuje da fenomen istorijskog, kao jedna od kljucnih tacaka natematskom horizontu srpske proze, svoj povlascen status zadrzava i u postmodernom okruzenju. Kada se bavi istorijom,knjizevnost uvek smislja nacine kako da je upokoji. Petrinovicev roman u tome nije izuzetak, pa se cini se da je bitno napomenutijednu vrstu opterecujuceg faktora koji preti da svako knjizevno bavljenje fenomenom istorijskog ucini smesnim. Shvatanje delakao semiozisa, i postmoderno shvatanje svih ideja kao primljenih ideja, dovodi u pitanje bilo kakvu mogucnost kazivanja istorije uknjizevnom delu, a da ona pri tome ne okrnji vlastiti autoritet. Istorija, a to je najzad samo jedna prica, uvek tezi da bude valjanoispricana. Ni manje ni vise od toga. A to nije moguce ako stvarnost izmice imenovanju, ako je red izmedju reci i stvari potpuno zbrkan, ako je to pricanje samo raskalasna igra mogucnosti, ili kako to Luka, jedan od naratora romana primecuje: "(...) poigravas se na tastaturi kompjutera, buljis u svetlucavi ekran, lupas glavom o sto suocen sa jezivim prizorima strahota, a onda jednostavno ugasis ekran, iskljucis struju, odes da jedes supu ili sladoled."
Petrinovicev roman tematizuje to dramaticno pitanje: spremnosti knjizevnosti da preuzme istoriju, a da je ne pretvori u ono sto ona jeste, u pricu, sa konsekvencom sinonimicnosti izmedju pricanja i igranja. Izvestaj andjela je otuda pokusaj da se, uprkos svemu, nesto kaze, a ne isprica.
Kazati, ovde znaci prekinuti "cutanje jednog naroda pred sopstvenim zlocinom", i tu Petrinovicev roman dotice vreme pretposlednjeg rata i vreme sadasnje. Kazati, medjutim, znaci i mnogo vise: govoriti o jednoj potrazi za nestalim ocem u svetu bez oca, o stvarima bez imena i imenima bez stvari. U tom konacnom raskolu izmedju imena i stvari, prica ostaje, kako ce to reci autor, samo "(...) daleka jeka, osluskivanje, porazno ponavljanje i belezenje nerazumljivih i nerazgovetnih odjeka". Identiteti likova i fabulativni tokovi u Petrinovicevom romanu jesu, otuda, samo zbir mogucnosti. Likovi se udvajaju ilustrujuci tako nemoc imenovanja: identiteti Helene Jakob i Ljubice Vukelic stapaju se pretvarajuci se u fakticku bezimenost; Milan Vukelic je istovremeno pseudonim Luke Zanovica, ali i samostalan lik. Razresenje sudbina glavnih junaka takodje je potencijalno ironicno, zato sto i ono figurira samo kao navodjenje jedne od mogucnosti. U kontekstu takvog pripovedanja, bez mogucnosti da se ontoloski status imena i dogadjaja jasno fiksira, termin "izvestaj" iz naslova dobija jasno ironijsko znacenje: tekst je samo bezuspesan pokusaj izvestavanja, i to ne samo kao nemogucnost fiksiranja dogadjaja, vec i kao uzaludan tekst. Naime, ono sto podjednako podriva status nekog izvestaja jeste njegova nemoc da izazove akciju.
Problemi istine i funkcije napisanog opsedace lik Luke Zanovica, autora ugradjenog teksta u Izvestaju andjela. Formiranje takvog teksta omogucice "udvojeno" citanje istog dogadjaja -- potrage bezimene zene za nestalim ocem -- u "fiktivnoj" ravni kada se pojave na stranicama Jamene, teksta u tekstu, i u ravni "stvarnog" dogadjaja. U tom smislu, bezimenost zene koja traga istovremeno je i bezimenost ravni dogadjanja. Ono fiktivno i ono stvarno izjednacuju se i postaju nerazlucivi. Tako potraga za ocem ostaje uvek i potraga za smislom, ali i za istinom u pripovedanju.
Podvojenost stvari i imena, svet koji se vise ne moze prepoznati u pripovedanju, potraga za ocem kao metafora -- svi navedeni motivi koji se pojavljuju u Petrinovicevom romanu koliko su sadrzaji jednog osecaja sveta, toliko su i citati-slagalice u necem sto bi mogli nazvati literarni puzzle. Takva dupliranost je ono dramaticno u samoj knjizevnosti. Nije to naravno slucaj koji je karakteristican samo za Izvestaj andjela, niti je to samo po sebi aksioloski sud o ovom romanu, koliko cinjenica da neke ideje postaju gotovo konvencija. Ostaje nam da vidimo na koji nacin se u tekst interpoliraju iskazi koji pretenduju na univerzalnost. Petrinovicev roman karakterise dominirajuci esejisticki nanos koji se u romaneskno tkivo interpolira u okviru nekoliko traktata misterioznog Udruzenja nutrinista, odnosno njihovog nista manje misterioznog vodje (ako ne i jedinog clana) Milana Vukelica. Cin pisanja u Izvestaju andjela tako uvek, uz prisutan rizik pisanja, rizik izricanja, ima formu objave: on ne pokazuje i ne dokazuje, vec kazuje. Prevlast kazivackog nad pokazivackim nece se zaustaviti samo u granicama ugradjenog teksta, vec ce zaposesti citav roman. Mnostvo univerzalnih iskaza koje saopstavaju likovi ni u jednom trenutku nece biti problematizovano eventualnom psiholoskom situacijom lika. To nije moguce upravo zato sto likovi ostvaruju identitet samo kroz govor; oni ostaju iskljucivo oznake dve suprotstavljene ideje koje simbolizuje verbalni duel izmedju Luke Zanovica i Ivana Podolskog.
Ako nisu idejno suprotstavljeni, glasovi junaka u romanu ostaju neprofilisani; onemogucen dijalog pretvara se u hor. Ova neprofilisanost obuhvata i odnos glasova izmedju nedramatizovanog naratora i pojedinih likova, pa se na nekim mestima u tekstu cini da su pojedine recenice jednostavno nalepljene odredjenim likovima: "Nesumnjivo, svi smo taoci nove nauke, olicene u narocitom pogledu na zbivanja koji nam omogucuje da sa nadmenom sigurnoscu stanemo u predvorje privremenog i trosnog opisa i lakovernog inventara nestajuceg, groznicavo je pomislila."
Ukazivanje na odredjene nedostatke u Petrinovicevom romanu koji su plod tog "kazivackog" nacina pripovedanja, kada se znacenje ne stvara u tekstu, vec se u njega unosi spolja, kao gotov materijal, otvara mogucnost i za jedno, u osnovi, drugacije prihvatanje ovog teksta. U stvari, Izvestaj andjela citao sam kao jedan megaesej.
Petrinovicev stil, njegova bogata i iznijansirana sintaksa odista sadrzi u sebi dozivljaj sete i melanholije koji struji kroz nesto sto odista ima oblik izvestaja o jednom svetu. Iako zbir tema koje otvara Petrinovic nije velik, ta bolna usmerenost u jednom pravcu, ritam koji sugerise potpunu izvesnost kazanog osecaja sveta, cini da ovaj roman zaista ubedi citaoca u autoritet onoga sto se pripoveda, da pokusa da knjizevnost predstavi pre svega kao jedan moralni cin, koji ne bi poznavao neozbiljnost raskalasne igre znakova. Istovremeno, ovaj roman ce se ipak morati poigravati i samim sobom, ispitujuci kroz razlicite registre pripovedanja vlastitu sposobnost da prenese poznato, da odigra ulogu korektnog medija a da ne postane trabunjanje. I tako dobijamo antitezu naslova: Izvestaj andjela objedinjuje etericnost i nejasnost iracionalnog i halucinirajuceg govora sa objektivnoscu i izvesnoscu jednog izvestaja. Pripovedanje u romanu kruzi izmedju ova dva pola, priblizujuci se prvom kada treba da imenuje lik i dogadjaj, a drugom kada treba da iskaze svet kome pripadamo.
Ta svest o vlastitoj moci i nemoci u igri (moguce) istine i (moguce) fikcije, cini se, jedan je od glavnih kvaliteta ovoga romana. Pitanje koliko je to mnogo ili malo spada u domen individualnog citanja.