Između kamena i vode

07.08.06 Pobjeda

Novljanka Olivera Doklestić, pjesnik, prozni pisac i kulturni poslenik, napisala je jednu sjetnu ali u isto vrijeme i strasnu prozu. Izvajala je osam priča, osam medaljona, koji čitaoce ne ostavljaju ravnodušnim. To su priče iz kojih bije neka nepojmljiva tuga i patina davno prohujalih vremena. Proza natopljena prigušenim valerima. Bokeljski nokturno, u kome raste tišina. I široka freska, koja obuhvata dug vremenski raspon. A jezik plastičan, likovan. Kao kičicom naslikani predjeli i ljudi.
To su pripovijesti o jednom svijetu koji je oduvijek privlačio gorštake sa crnogorskih montanja i vrelih hercegovačkih brda, svijet pomorskih kapetana, koji iza zatvorenih škura svojih odavno oronulih palata kriju svoje male i velike tajne; sa lijepim i bjeloputim ženama i djevojkama, od čijeg šuštanja svile iznemažu i um i snaga; svjet ratnika i trgovaca, malih običnih ljudi i "oriđinala" kakvih je puna svaka primorska sredina; svijet Boke koja je očarala i Pjera Lotija za njegovu Paskalu, gdje se "od davnina razdvajaju diplomatijom dvije velike imperije, a spajaju u čašama rakije i vina..."
Od prve snovidne, fantazmagorične priče "Između kamena i vode", folklorno obojene, a u isto vrijeme nadrealističke, pa do zadnje "Letina kazna", Olivera pripovijeda o zovu krvi i putenosti, o promašenim životima, jaucima koje niko ne čuje, mukama koje niko ne vidi, o tragičnim i zatomljenim ljubavima, vremenima u kojima đavo izlazi iz svoje mračne rupe, o nesrećnim junacima i junakinjama koji žive svoje male životiće, a umiru i nesaju bez traga pod teškim pločama jedino vječnih i postojanih grobnica.
U Oliverinim pričama, koje su ustvari epitafi prošlosti, odzvanja doba ratova, paljevina i razaranja i sveopšte pomućenosti. Tako promiču bijedni sebri i obijesni vlastelini, naši težaci, francuski granadiri, Rusi, Brđani, Austrijanci, Talijani, Švabe, petokrake i kokarde i sve to ovom malom i izmučenom zemljom, gdje "iz svakog kamena kulja i vrišti istorija". Sve do potonjeg rata, ne manje surovog i krvavog, dok padaju kletve, a žene zamotane u crno kukaju za iskopanim domovima.
Kao da nigdje nema ni nade ni samilosti za našeg čovjeka.
Pa ipak će Olivera, na kraju knjige, kroz usta jedne od junakinja, pomirenih sa sudbinom, izreći i ove riječi: "Jedno je što želiš, drugo što možeš. Nauči da prihvatiš život takav kakav jeste, jer život je čudo. Drugih čuda zapravo nema..."
Uostalom, pustimo samu Oliveru da završi ovaj prikaz Epilogom iz svoje proze "Između kamena i vode": "U kamenu je pustoš i prošlost bez duše. U vodi se rodio život. I voda je sve.. U kamenu gradimo život. A između, između kamena i vode, stanuju duše i nevidbog, Bog upravlja nama. Nama, između neba i zemlje. A sve što je zemaljsko, ovdje je od kamena i vode. A sve što je nebesko to je duša i od duše".
Čedo Baćović

04.08.06 Pobjeda

Novljanka Olivera Doklestić, pjesnik, prozni pisac i kulturni poslenik, napisala je jednu sjetnu ali u isto vrijeme i strasnu prozu. Izvajala je osam priča, osam medaljona, koji čitaoce ne ostavljaju ravnodušnim. To su priče iz kojih bije neka nepojmljiva tuga i patina davno prohujalih vremena. Proza natopljena prigušenim valerima. Bokeljski nokturno, u kome raste tišina. I široka freska, koja obuhvata dug vremenski raspon. A jezik plastičan, likovan. Kao kičicom naslikani predjeli i ljudi.
To su pripovijesti o jednom svijetu koji je oduvijek privlačio gorštake sa crnogorskih montanja i vrelih hercegovačkih brda, svijet pomorskih kapetana, koji iza zatvorenih škura svojih odavno oronulih palata kriju svoje male i velike tajne; sa lijepim i bjeloputim ženama i djevojkama, od čijeg šuštanja svile iznemažu i um i snaga; svjet ratnika i trgovaca, malih običnih ljudi i "oriđinala" kakvih je puna svaka primorska sredina; svijet Boke koja je očarala i Pjera Lotija za njegovu Paskalu, gdje se "od davnina razdvajaju diplomatijom dvije velike imperije, a spajaju u čašama rakije i vina..."
Od prve snovidne, fantazmagorične priče "Između kamena i vode", folklorno obojene, a u isto vrijeme nadrealističke, pa do zadnje "Letina kazna", Olivera pripovijeda o zovu krvi i putenosti, o promašenim životima, jaucima koje niko ne čuje, mukama koje niko ne vidi, o tragičnim i zatomljenim ljubavima, vremenima u kojima đavo izlazi iz svoje mračne rupe, o nesrećnim junacima i junakinjama koji žive svoje male životiće, a umiru i nesaju bez traga pod teškim pločama jedino vječnih i postojanih grobnica.
U Oliverinim pričama, koje su ustvari epitafi prošlosti, odzvanja doba ratova, paljevina i razaranja i sveopšte pomućenosti. Tako promiču bijedni sebri i obijesni vlastelini, naši težaci, francuski granadiri, Rusi, Brđani, Austrijanci, Talijani, Švabe, petokrake i kokarde i sve to ovom malom i izmučenom zemljom, gdje "iz svakog kamena kulja i vrišti istorija". Sve do potonjeg rata, ne manje surovog i krvavog, dok padaju kletve, a žene zamotane u crno kukaju za iskopanim domovima.
Kao da nigdje nema ni nade ni samilosti za našeg čovjeka.
Pa ipak će Olivera, na kraju knjige, kroz usta jedne od junakinja, pomirenih sa sudbinom, izreći i ove riječi: "Jedno je što želiš, drugo što možeš. Nauči da prihvatiš život takav kakav jeste, jer život je čudo. Drugih čuda zapravo nema..."
Uostalom, pustimo samu Oliveru da završi ovaj prikaz Epilogom iz svoje proze "Između kamena i vode": "U kamenu je pustoš i prošlost bez duše. U vodi se rodio život. I voda je sve.. U kamenu gradimo život. A između, između kamena i vode, stanuju duše i nevidbog, Bog upravlja nama. Nama, između neba i zemlje. A sve što je zemaljsko, ovdje je od kamena i vode. A sve što je nebesko to je duša i od duše".

Čedo Baćović