13.01.05 Vreme
Dnevnik razumnog u ludnici
Izlazak iz Istorije, Stojan Cerović
Nacionalizam ima tendenciju da učini da ljudi stisnu oči pred stvarnošću. Dobro pisanje čini suprotno. Ja znam da niko nikad ništa ne nauči od istorije, ali ako bi iko ikad pokušao, valjalo bi da počne od Cerovićeve zbirke eseja... Cerović piše jezikom slobodnim od političkog žargona i jeftinih retoričkih doskočica, ubeđujući čitaoca zdravim razumom i očiglednim naporom da prema svim stranama bude fer
Kao i drugi čitaoci ovog lista, prvo pogledam šta Stojan Cerović ima da kaže a onda pročitam ostatak broja. Cerović daje ton, obezbeđuje kontekst, slika pozadinu nedeljnih događaja. Taj politički komentator ne liči ni na jednog drugog. Mnogo šta što prolazi kao politički komentar u Srbiji i svagde drugde, podseća na partijsku liniju nakinđurenu dnevnim frazama. Svrha takvih komentara nije da podstakne čitaoca da, ponirući u višestranost, razmisli o problemu, nego da potvrdi nečije čvrsto utvrđene poglede i predrasude. Ako komentator ima smisla za humor i nešto književnog dara, može prikriti svoju ljigavost i nepoštenje – ali ne zadugo.
O nezavisnim komentatorima – koji čak i u demokratiji predstavljaju malecku manjinu – teško je generalizovati kao o grupi, izuzev što možemo reći da imaju sklonost ka pesimizmu. Ima li išta depresivnije nego provoditi vek, posmatrajući kako političari i glasači iz godine u godinu prave glupe greške, i nastojati da u tom pronađemo neki smisao. Teško je zamisliti ljudsku aktivnost razmetljiviju, neumoljivije pompeznu, nezreliju od politike. Pošto pesimisti dugoročno retko greše, oni imaju tendenciju da završe kao proroci.
E pa, Stojan Cerović ne pripada nijednom od prepoznatljivih tipova komentatora. Čitajući ponovo njegove tekstove, objavljene u ovom listu i pisane između 1999. i 2004, bio sam iznenađen njihovom načelnom vedrinom. Ono što Cerovića izdvaja jeste njegova spremnost da čuje razloge drugačije od svojih i da ih razmotri ozbiljno. Kao kakav dobar romanopisac, on je zainteresovan za hulje i ubice u svom romanu, koliko i za njihove žrtve. Cerovićeva strategija je da ogoli za i protiv u određenom problemu a zatim da, skoro nemarno, pomene šta bi po njegovom mišljenju bio najpoželjniji rasplet događaja. Cerović piše jezikom slobodnim od političkog žargona i jeftinih retoričkih doskočica, ubeđujući čitaoca zdravim razumom i očiglednim naporom da prema svim stranama bude fer.
To ga ne sprečava da bude smešan ili ubistveno kritičan. On to često jeste. U stvari, takav ton daje njegovim najoštrijim političkim uvidima više težine, pošto autor ne nastoji da im preuveliča važnost. U zemlji gde se na moć dokaza i logičku snagu argumenta gleda pretežno sa sumnjom, Cerović održava nadu – upkos moćnim dokazima nasuprot – da razumni ljudi ipak mogu doći do razumnih zaključaka. Nacionalizam ima tendenciju da učini da ljudi stisnu oči pred stvarnošću. Dobro pisanje čini suprotno. Ja znam da niko nikad ništa ne nauči od istorije, ali ako bi iko ikad pokušao, valjalo bi da počne od Cerovićeve zbirke eseja.
Nijedna vrsta teksta ne zastareva brže od političkog komentara. Ono što se danas čini kao velika mudrost, nekoliko meseci kasnije izgleda kao glupost i slepilo. U svom dugom i elokventnom uvodu za ovu knjigu, u kom preispituje i kritikuje neka od sopstvenih mišljenja iz prethodnih šest godina, Cerović spremno priznaje u kojim momentima nije bio u pravu. Na primer, imao je mnogo više mišljenje o Americi i Evropi i integritetu njihovih političara i štampe pre NATO bombardovanja. Takođe je propustio da vidi negativnu ulogu koju će Koštunica igrati posle petog oktobra i nije predvideo rehabilitaciju nacionalizma. Ja ne bih preoštro sudio ove greške u proceni. Nije uvek lako razdvojiti protuvu od poštenog čoveka. Trebalo je biti neizlečivi cinik posle pada Miloševića pa reći da Srbi neće naučiti ništa iz bliske istorije i da će za par godina završiti nesposobni da razdvoje patriotizam od ratnih zločina, odbranu nacionalnih interesa od pljačke, ubicu od žrtve. "Draža im je besmislica od smisla", rekao je veliki devetnaestovekovni američki novinar H. L. Menken o svojim sunarodnicima. Zbir Cerovićevih nedeljnih komentara čita se kao dnevnik razumnog čoveka koji je, bez sopstvene krivice, živeo zatočen u ludnici.
Čarls Simić
(Preveo sa engleskog: Vladimir Pištalo)
01.07.04 Glas javnosti
Hronologija našeg horora
Stojan Cerović: "Izlazak iz istorije"
"Izlazak iz istorije" čine tekstovi od 1999. do 2004. o pravilnom tempu kojim su stizale bombe, ubistva, atentati, blokade
Fabrika knjiga, izdavačka kuća Dejana Ilića, ovih dana objavila je knjigu "Izlazak iz istorije 1999-2004" novinara nedeljnika "Vreme" Stojana Cerovića. Osim dva teksta (Moralna intervencija i Kraj srpske nesreće) koja su objavljena u časopisu "Reč", svi ostali tekstovi prethodno su objavljeni u "Vremenu".
Na kraju knjige data je i kratka hronologija događaja od početka bombardovanja Srbije, 24. marta 1999, pa sve do datuma kada se policiji predao Milorad Luković, prvooptuženi za ubistvo Zorana Đinđića, 2. maja 2004. godine.
Odmah ćemo primetiti da se iza bezazlene reči "hronologija" krije horor istorija koja nam se događala pravilnim tempom i na svakih mesec dana donosila po koju bombu, ubistvo, otmicu, atentat, dizanje u vazduh, neuspele izbore, sačekušu, demonstarcije, blokade, vanredna stanja. Tri svetle tačke ove hronologije su 5. oktobar, koncert Manu Čao i izručenje S. M-a Hagu. Kao dodatak izdvojena su i četiri teksta iz iscrpljujuće polemike lista "Vreme" sa osnivačem istog, advokatom Srđom Popovićem.
Sam autor je u predgovoru svoje knjige "preveo" naslov kao izvesni zajednički imenitelj političkih dešavanja u Srbiji od 2000. do danas. Srpski izlazak iz istorije značilo bi to da Srbija više ne može da proizvede nikakvo veće zlo.
"U Beogradu se više ne odlučuje ni o čemu važnom; postoje stranke, izbori, skupštine i vlade, ali nikome više ne pada na um da se ponaša kao da ostatak sveta ne postoji", kaže Cerović.
Autor u pogovoru objašnjava (previše ozbiljno) i nekoliko po njega škakljivih trenutaka, kao onih oko njegovog "državotvornog" pisanja ili pretenzija na ambasadorsko mesto u Americi. U nedostatku literarnih čitača savremenih kodova, tipa jednog Džonatana Frenzena, ovakve knjige su nešto najbolje što srpska publika može da dobije. Naravno, očekujemo i knjigu Izabranih kolumni Ljubomira Živkova ili zbirku haiku -uvodničara Dragoljuba Žarkovića.
T. Čanak