Izabrana djela I-III - Plamenac Džon

10.11.06 Pobjeda

Svojim djelom i uticajem Plamenac je postao "dio intelektualne istorije Engleske i Oksfordskog univerziteta".Dok su se drugi utrkivali da se uklope u neki od postojećih pravaca ili nastojali da stvore neku novu školu, kao izraz i potvrdu svoje kreativnosti, Plamenac je svoje misli najčešće kazivao neposredno u portretisanju ili vajanju likova, odnosno djela čuvenih mislilaca, uglavnom poslije Makijavelija. Oni su bili njegovi partneri i izazov

Među viđenije teoretičare zapadnoevropskog prostora sredine dvadesetog vijeka spada, svakako, oksfordski profesor Džon Plamenac. Svojim djelom i originalnošću Palemanac je izborio svoje dostojno mjesto i prepoznatljivost u odabranoj porodici političkih mislilaca savremenog doba. Nemali broj čuvenih teoretičara, njegovih savremenika, od Isaije Berlina do Kvintona Skinera, sa velikim uvažavanjem govore o ovom tihom, ali stamenom i robusnom političkom teoretičaru. Pomalo je čudno da radovi ovog mislioca i analitičara nijesu naišli na još veću pažnju i odjek u naučnoj i stručnoj javnosti. Nema osebnih knjiga, doktorskih ili magistarskih disertacija, pa ni zapaženijeg broja enciklopedijskih odrednica koje bi bile posvećene njegovom djelu.
Ali, čuđenju nema mjesta ako se ima u vidu da i djela mnogih drugih umnih filozofa i teoretičara nijesu bila dužeg trajanja. U sjenci mnogih instant proizvođenih kvaziinovatora i pomodaraca stajali su i drugi umni mislioci bez velikog smisla i želje za smaoreklamiranjem i pompom. Među te umnije, a ćudljivije pisce pripadao je i Džon Plamenac. Moglo bi se reći da je, u poređenju s mnogim od njih, Plamenac malo bolje, ali još uvijek ne sasvim dobro, prošao. Njegovo ime se još pominje u manjem broju ozbiljnih rasprava. To, naravno, nije dovoljno s obzirom na njegov teorijski opus i ako se žele sačuvati i razvijati dosadašnja dostignuća i tekovine političke misli.
No, vjerujemo da čudno i ćudljivo rešeto vremena ne priznaje improvizacije, nametanja, preskakanja i zaskakanja. Ono daje šansu razumu i moralu da pokažu svoju moć i djelotvornost. Od ljudi, naročito onih koji se bave političkom teorijom i naukom, zavisi hoće li ovu potencijalnu šansu osvijestiti i iskoristiti. Čini se da je došlo vrijeme da se i Plamencu pokloni veća pažnja od one dosadašnje. Logično je očekivati da brigu za to preuzmu rodni kraj ili mjesta i institucije u kojima je živio i stvarao. Češće tu brigu preuzima rodni kraj, pa i onda kad za to ima manje uslova. Tako se desilo da razumijevanje i zahvalnost šire i uže intelektualne sredine iz koje je ponikao nađe izraza u činjenicu da njena nova i prva univerzitetska institucija za političke nauke, Fakultet političkih nauka u Podgorici, nosi njegovo ime i bistu.
Ova briga za dužno priznanje i zahvalnost zasniva se na uvjerenju da djela Plamenca, po svom teorijskom značaju i karakteru, zavređuju veću pažnju i da će biti dužeg trajanja nego djela mnogih danas visoko kotiranih političkih teoretičara i istraživača. Ambijent u kojem je djelovao i adekvatno upošljavao stečene i naslijeđene osobine i predispozicije bez sumnje je potpomogao da rezultati budu krunisani velikim uspjehom Plamenca u oblasti političke teorije. Malo se teorijskih i naučnih poslenika usudilo da radi ono što je Plamenac radio i uradio. To ne plijeni veću pažnju uvijek i na prvi pogled, ali kod onih koji ga upoznaju ostavlja duboke tragove. Ko ne vjeruje neka uzme njegove teorijske portrete Makijavelija, Hobsa ili Bentama, Loka, Hegela ili Marksa, koje je radio u zrelijem dobu, ili radove o utilitaristima, odnosno oksfordskim idealistima kad je imao svega dvadeset i pet godina.
Sve ovo valja pomenuti ne samo zato da bi se podsjetila danas već ogromna zajednica teorijskih i naučnih poslenika da analitičar Plamenčevih mogućnosti, sposobnosti i originalnosti ne može, ili ne treba da bude ispušten iz njenog vidnog polja. To je vrijedno pomena i zbog određenih praktičnih razloga, odnosno teškoća da se piše o jednom tako značajnom i kompleksnom autoru bez zapaženijeg broja prethodnih filozofskih i naučnih studija odnosno razmišljanja i ocjena o njemu.
Bilo bi i suviše pretenciozno govoriti o svim onim problemima o kojima je profesor Plamenac pisao. Naše pretenzije će se kretati u skromnijim okvirima i pokriti samo nekoliko njegovih značajnijih preokupacija, refleksija i domašaja. Na to nas upućuje i svrha ovog napisa. Pošto su tokovi i rezultati Plamenčevog stvaralaštva isprepleteni sa njegovim životnim putem, mi ćemo se ovoga puta osvrnuti na tri kruga pitanja. Prvo, biće ukratko riječi o determinirajućim ili podsticajnim okolnostima, uslovima i faktorima za njegovo stvaralaštvo. Drugo, reći ćemo nešto o rezultatima ili dostignućima njegovog naučnog pregalaštva, o pitanjima i temama o kojima je imao šta da kaže. Treće, pokušaćemo da situiramo i, ako nije suviše pretenciozno, da vrednujemo njegova dostignuća u širem intelektualnom kontekstu i duhovnoj klimi njegova vremena.
U formiranju prilično složenog i samosvojnog teorijskog lika Džona Plamenca učestvovalo je nekoliko faktora. Prvo valja pomenuti porodično porijeklo i njegove rane godine; drugo, intelektualni akademski ambijent u kojem je intelektualno sazrijevao i razvijao se; treće, poseban uticaj imala je duhovna situacija vremena; najzad, četvrto, valja istaći značaj ličnih intelektualni predispozicija i kraktera.
Prvo, veliki i trajan uticaj na Plamenčev način života i rada,odnosno način mišljenja imali su porodično porijeklo i rani dani njegovog djetinjstva i mladosti. Rođen je na Cetinju 1912. godine. U vrijeme velikih meteža, njegovi roditelji, koji su pripadali vladajućim krugovima crnogorskog političkog establišmenta, i živjeli u Beču i Marselju, izvlače ga u petoj godini iz Crne Gore i nastanjuju u Pariz. Poslije kraćeg boravka (dvije godine) u Parizu, otac ga prebacuje u Englesku, gdje mladi Plamenac započinje svoje školovanje i gdje će ostati do kraja života. Odvojen od porodice i rodnog kraja, Plamenac je pohađao školu u Klejsmoru, kraj Vindzora, u kojem ostaje više od jedne decenije (11 godina), a zatim prelazi u Orijel 1930. U Orijelu dobija diplomu prve klase iz istorije, da bi 1936. bio izabran na "All Souls" i postao stanovnik Oksforda. Vrtlozi sudbine i nerijetko lukavo ekonomična i racionalna priroda, a možda i sam Bog, odabrali su mu mjesto gdje će ostvariti ono što mu je prethodno začećem darovano. Bolje mjesto da realizuje ono što je nosio u sebi nije mogao dobiti. Iako je sebe smatrao "oksfordskim čovjekom", nikad nije zaboravio i bio je ponosan na svoje crnogorsko porijeklo.
Svijest o porodičnoj lozi, kosmopolitskom backgroundu, rana migracija i usamljenički život u potpuno novoj i drukčijoj sredini znatno su uticali na njegovu narav i način života. Možda su vlažna i maglovita Engleska i prilično hladni suzdržani engleski mentalitet uticali na formiranje njegovog karaktera, na shvatanje života i obrasce ponašanja. Brzo je shvatio, možda više intuitivno nego racionalno, da u jednom novom, promjenljivom i nepoznatom okruženju mora imati neki čvršći oslonac, neku gravitacionu tačku kao uslov i zalogu lične stabilnosti i normalnosti. Okretao se i osvrtao okolo, brižljivo osmatrao okolinu i tražio tačku oslonca. Ubrzo je uočio da je mora tražiti, nalaziti i stvarati u sebi samome. Možda i u tome treba tražiti bar dio izvorišta njegovog nezavisnog duha koji nije prezao od oštre kritike nekih slojeva stvaralaštva i poretka zemlje u koju je došao i u njoj ostao do kraja života.
Ključno mjesto na toj stopi opiranja i samopodupiranja bilo je ponos. U njemu je nalazio uporište opstajanja i snalaženja u jednoj novoj i sasvim drukčijoj sredini. Treba zaista reći da je pripadao onim intelektualnim krugovima i poslenicima koji su znali da njeguju i nose ponos i ponosito držanje. Njegov ponos bio je daleko od nadmenosti i više znak intelektualne sigurnosti, samouvjerenja i samopouzdanja. Bilo je tu, možda, i neke lukavosti kojom se podupirao i koja je mogla da bude i trik jednog promućurnog "brdskog dođoša" da zadobije ravnopravnost u jednoj visoko sofisticiranoj i intelektualizovanoj sredini. Snažan intelekt, bez obzira da li potiče iz male ili velike sredine, ima i svoja sredstva i svoje burgije. Ali takvi samosvojni maniri i sredstva su dozvoljeni, i pristaju samo talentovanim ljudima koji se odvaže da pokažu da im manje znači blještavi oreol visoko sofisticiranih i gotovo mitologizovanih starih intelektualnih sredina nego mogućnost da se ogledaju u takvoj sredini rezultatima svog mislilaštva i stvaralaštva.
Spolja gledano, bio je zatvoren, ćutljiv i povučen, i govorio kad ima šta da kaže, izbjegavao trgove i skupove, i gotovo mrzio estradu i površnu intelektualističku agresivnost i razmetljivost. Kao da se držao one nešto modifikovane dučićevske mudrosti da čovjek nikad ne može da kaže onoliko mudrih i prihvatljivih, koliko može da prećuti nepodobnih, za ponekoga i neprihvatljivih stvari. Za čovjeka u tuđini, to može biti univerzalna formula opstanka i napredovanja. U početku je to bio možda i izraz opreza, a kasnije je postalo stvar navike i uobičajenog ponašanja. Štaviše, ta ćudljivost i oprez su vremenom bivali destilisani i dobijali vid otmenosti i uglađenosti. Ona nije ni bila ni djelovala kao vid nametljivosti, niti je prijetila da se u nju pretvori. Plamenac je ne samo imao i bio svjestan svojih sposobnosti i prednosti već je znao i da ih dozira i da rukuje njima, uz manje aberacije.

Prirodno nadaren, Plamenac je brzo uvidio svu blagodet oksfordskog miljea za intelektualni rad i razvoj, ali i svu složenost i težinu tako velike intelektualne sredine. Kao oksfordski student i profesor oksfordskog univerziteta, on je i započeo i okončao rad na oksfordskom univerzitetu.
Plamenčev univerzitetski život bio je takođe interesantan i samosvojan. On, kao što je već rečeno, nije volio estradu, često sastančenje, simpozijumsku buku i razmetanje. Radio je uglavnom u miru, među četiri zida svog kabineta, i vjerovao da će prije ili kasnije rezultati pokucati na vrata. Nije mnogo volio ni one nužne administrativne aktivnosti univerzitetskog profesora i mnogim sastancima raznih fakultetskih tijela nije ni prisustvovao. Ukratko, Plamenac je gradio svoj sopstveni teorijsko-politički planetarijum, u kojem je, kantovski rečeno, postojalo samo zvjezdano nebo iznad njega i moral u njemu. Antene njegova uma i pune police knjiga bile su jedina laboratorija i oprema kojom je Plamenac raspolagao.Ova uvijek najpoznatija sredstva bila su i ovoga puta dovoljna kako za otkrivanje velikog djela istine čovjeka i svijeta u kojem čovjek prebiva tako i za dopunu snage kojom će odolijevati izazovima koji dolaze bilo spolja ili iznutra. Epizode sa ulaskom u politiku bile su kratkotrajne i ostale iza njega bez punijeg traga na njegovo teorijsko stvaralaštvo.
Nije se uklapao i nije pristajao ni na kakve sheme. Niti je podnosio bilo kakva posredovanja. Možda je i to jedan od razloga što u njegovim radovima nema filozofskih, odnosno teorijsko-političkih pravaca, modela i kalupa; čak ni onda kada je govorio o metodološkim pitanjima. Tražio je i nalazio čisto platno na kojem će ispisivati svoja zapažanja, a ne već utvrđenu rubriku u koju bi smještao svoja gledanja. Ovo je moglo da djeluje pomalo čudno i neuobičajeno za oksfordsko sajmište i semenište brojnih i različitih pravaca, škola i tokova mišljenja, i gdje su mnogi upravo u kreiranju ili podržavanju nekog od tih pravaca ili škola mišljenja nalazili širu intelektualnu reputaciju i potporu svojim idejama. Dok su se drugi utrkivali da se uklope u neki od postojećih pravaca ili nastojali da stvore neku novu školu, kao izraz i potvrdu svoje kreativnosti, Plamenac je svoje misli najčešće kazivao neposredno u portretisanju ili vajanju likova, odnosno djela čuvenih mislilaca, uglavnom poslije Makijavelija. Oni su bili njegovi partneri i izazov.
Plamenac spada u pouzdane istraživače ideja i nasljednici ne treba mnogo da brinu o tome koliko su njegovi sudovi o idejama velikih mislilaca, koje su se rojile u određenim periodima istorije, pouzdani. Neka na njegovoj bisti koja sažima crte njegovog ljudskog i teorijskog lika budu ugravirane i njegove preokupacije i poruke koje su lapidarno i pregnatno izražene u njegovom prvom većem naučnom radu, odnosno doktorskoj disertaciji, koja je sročena kad je imao svega 26 godina. Ta poruka ili to prosto "pravilo trojno", uz malu dopunu , glasi: "Saglasnost, sloboda i politička obaveza-odgovornost". Neka ova poruka ili poziv bude jedan od imperativa i putokaza u našem radu i političkom ponašanju.

Otvoren za nove vrijednosti i trendove

Plamenac nije toliko propagator ideja koliko demonstrator ideja velikih mislilaca. On ih je obrađivao, destilisao, upoređivao s drugima i pripremao za one koji će doći. Ideje velikih mislilaca koje su izlazile iz Plamenčeve brižljivo sačinjene kritičko-interpretativne destilacione prese postajale su jasnije, lakše uporedive, transparentne i više aktuelne. Ako ne možemo reći da on uvodi pojmove i ideje poput Bodena, možemo reći da on koristi pojmove i ideje koji su jasni i pogodni u opisivanju društva i vladavine i čiji kriticizam povećava naše sposobnosti da mislimo jasno o njima. To je možda jedan od njegovih najvećih doprinosa političkoj teoriji i političkom obrazovanju.Otuda je pogrešno misliti, odnosno tvrditi da je njegova misao samo tradicionalna ili konzervativna. On je čuvao neke, rekli bismo, ne stare već trajne vrijednosti, koje su i stare zato što su trajne, ali je bio otvoren za nove vrijednosti i trendove; dakako, ne za sve. Za vrijednosti i nije toliko važno jesu li stare ili nove, nego jesu li prave i dobrotvorne. Ovu njegovu osobinu cijenili su mnogi njegovi poznavaoci. Stoga nije slučajno što je poznati politički mislilac našega vremena Isaija Berlin uvjereno i uvjerljivo ustvrdio da je svojim djelom i uticajem Plamenac postao "dio intelektualne istorije Engleske i Oksfordskog univerziteta".

Vučina Vasović