10.01.09
Čuvari izgubljenih tragova
Momo Kapor
Ćaskati sa Momom Kaporom jednako je prijatno kao i čitati neku od četrdesetak njegovih knjiga. Duhovit, nasmešen i samoironičan, a takva mu je i proza, računajući i najnoviju, autobiografsku knjigu “Ispovesti” (SKZ, 2008.). Za ovo delo pre dva dana mu je uručeno novoustanovljeno književno priznanje “Dejan Medaković” novosadskog “Prometeja”.
Kapor (Sarajevo, 1937) sam kaže da nije čovek nagrada, onih oficijelnih. A i šta će mu, kada je prodao knjige u milionima primeraka, počev od prve - romana “Foliranti” (1975). I danas ih traže, od Vardara pa do Triglava, i širom sveta, gde god je rasejan narod sa ovih prostora. U Kaporovim biografijama piše da je slikar i književnik, ili obrnutim redom. A valjalo bi dodati - i svetski putnik, budući da je ta činjenica itekako uticala na njegovu literaturu.
Zvanična književna kritika smatra ga uglavnom “lakim” piscem, ali ga neki porede i sa Volterovim Kandidom, koji je sve video i probao, pa sada na miru obrađuje sopstveni vrt i uživa. U Beogradu je diplomirao na Akademiji likovnih umetnosti, a sem slika i knjiga, potpisao je bezbroj novinskih tekstova, TV emisija, dokumentarnih filmova i dva filmska scenarija (“Una” i “Knjiga žalbi”). Takođe i jedan od najlepših nekrologa, svom prijatelju Zulfikaru-Zuki DŽumhuru.
LJudi uglavnom misle da sve znaju o Momi Kaporu, verovatno zbog iskrenosti, i lične i spisateljske. Zna se da su njegove kultne beogradske adrese “Mažestik” i Francuska 7, da je srpski nacionalista (čime se ponosi, kao i prijateljstvom sa pokojnim Dejanom Medakovićem). NJegova sarajevska mladost, ali i ratne devedesete, opisani su u romanima.
Manje je poznato da je u Zagrebu slao žute ruže g-đi Beli Kangrga-Krleži, da je sa Matijom Bećkovićem tamanio pileća krilca, toliko da su mesari mislili da ih kupuju za kafanu, da je lečio nekoliko neuropsihijatara (zbog dara da sluša ljude). Leporek je, mrzi ambiciozne starce (kojima, kako sam kaže, upravo pripada), a na pitanja nepoznatih odgovara samo ako nisu teška. Ne druži se sa osobama koje očekuju nagrade i koje se bune što nisu uvrštene u antologije i akademije.
Priznanje koje ste upravo dobili, nosi ime vašeg prijatelja i prezime porodice koja je mnogostruko zadužila srpsku istoriju i kulturu. Šta vam ono znači, uz emocije koje se podrazumevaju?
-U ovim mojim sedamdesetim godinama, koje su vrlo osetljive, ova nagrada je melem i jedan zgodan način da ih prevaziđem i da se najzad smirim. Dobiti nagradu koja nosi ime Dejana Medakovića, za mene ima nekoliko značenja. Jedno od njih je da se nalazim na pravom putu, na onom putu kojim je celog svog veka hodao moj prijatelj Dejan, čovek srednje Evrope. On je znao apsolutno sve o evropskom duhu. Poznavao je svakog pisca, od Muzila do Kafke, svakog slikara, od Klimta do Kokoške, svaki odličan restoran u kome može da se pojede bečka šnicla, od bečkog “Milera” pa nadalje, svako dobro vino sa godinom berbe. Od svega toga je napravio čudesnu sintezu, zabeleživši je u pet knjiga “Efemerisa” i drugima, poput one “Srbi u Beču”, sačuvavši na taj način trag koji bi bio izgubljen, takođe i atmosferu koju je provukao kroz neponovljiv lični ugao. I kad govorim o evropejstvu Dejana Medakovića, ne propuštam da naglasim kako je on bio i srpski nacionalista u najboljem značenju te reči. Jer u leksikonima piše da je to reč francuskog porekla, koja znači “patriota”, čovek koji se brine o interesima svog naroda. Za razliku od šoviniste, takođe francuske reči, nastale po imenu glumca Šovena iz jedne zaboravljene komedije, koji je bio ksenofobičan.
Plemenita vrsta Evropejaca
- Kod nas, još od Vuka Karadžića, nastaje plemenita vrsta Evropejaca, ljudi-intelektualaca, kojoj je pripadao i moj prijatelj Dejan Medaković, priseća se naš sagovornik. - Nedavno sam, šetajući Bečom, u srcu i u duhu osećao kuckanje Vukove stare, drvene štule, po kockama ispred palate Belvedere ispred Burg teatra, ili “Sahera”, koji je u to vreme bio tek otvoren. Sa fesom, brčinama i škripavom štulom, on koji je najbolje godine svoga života proveo u Beču, koji je znao sve o evropskoj kulturi, vraća se u ustaničku Srbiju, gde ga na blatnjavoj zemunskoj obali čeka crna šiklja sa veslačem koji će ga prevesti u Srbiju. U zemlju iz koje se viju dimovi ustanaka koje podižu polupismeni ili nepismeni knezovi, Karađorđe i Miloš. A taj Miloš, nepismeni siledžija, za nauk je davao da se izbatinaju i berberi i senatori i svi koji su videli sveta i bili mu sumnjivi.
Ali to je bio i čovek koji je svojom žovijalnošću pobedio Turke. Vuk je bio u njegovoj službi, ali uz svoj narod. I ono što je tada pisao, mondijalisti bi danas sigurno proglasili govorom mržnje, jer nije baš bio blagonaklon prema Turcima. Drugi jedan čovek, Dositej Obradović, svetski putnik prefinjenih manira, najveći deo veka provodi u Trstu, u palatama bogatih Srba, ali se i on vraća Srbiji. I njega, kao i Vuka, ovamo prevozi sudbonosna crna šiklja, u dim, barut i krvoproliće. I uopšte, ima li nekoga ko vredi u ovoj zemlji, a da nije Evropejac? Od Rastka Petrovića, Deroka, Dušana Matića... Ko sve od njih nije živeo u Evropi, primio najbolje strane Zapada i vratio se ovde, kao i Dejan Medaković. Vraćajući se stalno sa svojih putovanja, slušao je svoju suprugu-pijanistkinju kako preludira Šumana, dok je kroz zatvorene prozore dopirala kompozicija “Ko drukčije kaže, taj kleveće i laže”. U sumorna socijalistička vremena nije bilo lako ovamo donostiti zrak i svetlost onoga što zovemo Evropom. Jer Evropa nije šoping sa deset kesa, niti udruženje trgovaca koje se zove Evropska unija. Evropa je duhovnost koju je ovde promovisao Dejan Medaković, svojim knjigama i ponašanjem hedoniste. Voleo je život, a pre svega Sremske Karlovce i Vojvodinu, u kojoj je otkrivao tragove evropskog baroka na srpski, seljački način, iz ruku graditelja kojih je Evropa mogla da se liši. On je u naše sivilo donosio svetlost i zbog toga je ova nagrada deo te svetlosti koju ću morati da nosim i nastavljam, u godinama koje su mi još preostale, zaključio je Momo Kapor.
Da li ste ikad prebrojali knjige koje ste napisali, kako ih sada gledate?
- Nikada ih nisam brojao, a takođe nikada nisam pročitao ni jednu knjigu koju sam napisao, kada bi izašla iz štampe. Kažu ljudi da ih ima oko četrdesetak. Samo su glupaci potpuno sigurni u sebe i samozadovoljni. Svaki normalan čovek istančanijih osećanja ima samoironičan odnos. Takav sam i u knjigama i u životu.
Koristite li kompjuter?
- Ni slučajno, iako ga imamo u kući, ne umem ni da ga uključim. I dalje kucam s dva prsta, na staroj pisaćoj mašini. Od skora se čak vraćam unazad, prelazim na grafitnu olovku, jer mi je tako lakše. Andrić mi je govorio kako ima nešto u tome da pisac kome misao ide od srca, kroz ruku, završava se na kraju prsta, na peru. On je pisao naliv-perom, a Branko Ćopić grafitnom olovkom.
Kako se, svih ovih godina, slažu vaše slike i vaše knjige?
-Ono što ne mogu da napišem, ja to naslikam. Oduvek sam, zapravo, najviše voleo da slikam. Jer čovek sa kistom može u isto vreme da prima prijatelje, da sluša muziku, pa čak i da kuva. Dok sam bio mlad, tako sam radio, a danas prekidam kuvanje da bih povremeno nešto naslikao.
Zovu li vas još uvek “lakim piscem”?
- Taj izraz sam ja sam izmislio u vreme komunizma, da se zaštitim od terora. Posle se dogodio rat, u kome sam bio i o kome sam napisao nekoliko knjiga, između ostalih, i “Sarajevsku trilogiju”. Nakon toga su me proglasili isuviše teškim piscem. A za priznanja zaista ne marim, važna su mi samo ona koja stižu od čitalaca i prijatelja. Postoje mnogi žiriji i mnoge književne nagrade, ali ostaju samo prave knjige. Ko se još seća nagrade koju je Miloš Crnjanski dobio neke 1929. godine?
Vaše pravo ime je Momčilo, zove li vas neko tim imenom?
-Baš niko. Zapravo, više niko. Tako me je zvao moj pokojni otac, ali samo onda kada je bio veoma ljut.
Radmila Lotina
09.01.09
Beograd je niskobudžetni Njujork
Momo Kapor
Kako se više niko ne ispoveda u crkvi, niti ide kod psihijatra na kauč, i kako niko nema vremena da sluša o vašem životu, piscu ostaje jedino da sedne i da sam napiše o onome šta mu se događalo, kaže poznati pisac Momo Kapor
Momo Kapor (Sarajevo, 1937), autor je više od četrdeset knjiga: romana, pripovedaka, drama, putopisne, autobiografske i esejističke proze. Srpska književna zadruga, u stotom, jubilarnom „Kolu”, objavila je njegov novi roman „Ispovesti”, koji je već doživeo dva izdanja. Uoči Nove godine, u beogradskom hotelu „Kontinental”, otvorena je izložba slika Moma Kapora i predstavljene su dve njegove monografije, jedna na više od četiri stotine strana, čiji je autor sam slikar, i jedna crteža u kojoj je četrdeset „ljubavnih otisaka”. Izdavač obe monografije, kao i kalendara sa Kaporovim crtežima je izdavačka kuća „Zagorac”.
Na samom kraju minule godine stigla je i vest da je Kapor prvi dobitnik novoustanovljene nagrade „Dejan Medaković”, koju dodeljuje novosadska izdavačka kuća „Prometej” za memoarsku književnost.
Šta piscu, na vrhuncu karijere, znače nagrade?
Za Novu godinu, na Mećavniku, kod Kusturice, jedna dama, astrolog, izračunala je da se nalazim u zenitu planete Jupiter i da za mene nailazi najbolji period. U tom smislu je i ova nagrada, koja je obogatila broj književnih nagrada u Srbiji, a on je, zna se, najveći na svetu – svakog dana po jedna ili više književnih nagrada. Te nagrade se obično dodeljuju u kožnim portfeljima, sličnim onima u kojima su vinske karte. Jedino im nedostaje novac.
Da budem precizniji: da li neke nagrade više znače piscima ili izdavačima?
Ne znam šta znači nagrada za izdavača, ali za mene je ovo priznanje da se nalazim na evropskom putu, jer je moj pokojni prijatelj Dejan bio jedan od najvećih evropejaca u Srbiji, što mu nije smetalo da bude i rasan nacionalista.
Nagradu „Dejan Medaković” dobili ste za memoarsku književnost, a Vi „Ispovesti” nazivate autobiografskim romanom. Žanrovske podele, očigledno, više ne postoje, sve može biti sve?
Kako se više niko ne ispoveda u crkvi, niti ide kod psihijatra na kauč, i kako niko nema vremena da sluša o vašem životu, piscu ostaje jedino da sedne i da sam napiše o onome šta mu se događalo. Izabrao sam spoj romanesknog, esejističkog i ispovednog i spojio ga sa dokumentima. Možda je to draž ove knjige koja se čita kao pikarski roman.
Kakve Vas uspomene vezuju za Dejana Medakovića?
To je bio čovek Srednje Evrope, živa enciklopedija, neka vrsta hodajućeg interneta, znao je sve o Habzburškoj monarhiji, Kafki, Šenbergu, Gustavu Klimtu, Muzilu, Frojdu i ostalima koji čine suštinu Srednje Evrope. U isto vreme bavio se strasno i našim barokom koji je seljačka varijanta pravog evropskog baroka. Bio je i pravi hedonista, čovek koji je umeo da uživa, znao je sve o vinima, hrani i muzici. Jednostavno, predstavnik stare garde koju nećemo skoro videti u ovim krajevima.
Ima, u stvaralačkom postupku, sličnosti između Vaše ispovedne knjige i memoarske proze Dejana Medakovića. To su knjige koje ostavljaju trag i osvetljavaju epohe u kojima ste živeli?
Dejan, kao potomak stare patricijske, srpske porodice u Hrvatskoj, proveo je detinjstvo ozračen Habzburškom monarhijom, kao i ja u Sarajevu, gde su se austrijska arhitektura i stil života mešali sa lelekom imama sa minareta i starim pesmama sefardskih Jevreja. To mi je omogućilo široko shvatanje sveta u kome sam se rodio. Malo je, naime, Amerikanaca koji su ikada ušli u neku džamiju i muslimana koji su slušali Bahove fuge u katedrali.
U drugom izdanju „Ispovesti” dodali ste stotinak strana, o ličnostima koje ste zaboravili u prvom?
U žaru pisanja zaboravio sam, na primer, režisera Boru Draškovića koji je režirao moju prvu dramu i sa kojim sam odrastao, potom divnog prijatelja Italijana, režisera Marija Fanelija, zatim Arsena Dedića, Igora Mandića...
Hoće li biti trećeg izdanja, ko bi sve tu mogao da se nađe?
Mogao bih do smrti da dodajem one koji nisu ušli u knjigu, ali to bi onda bilo nešto slično telefonskom imeniku, suviše debelo, a ja volim kratke romane.
Lena, glavna junakinja romana, pripada „generaciji bez pasoša”. Kada će naša deca slobodno putovati kao što smo mi putovali, koliko smo daleko od takozvane „šengenske vize”?
Mislim da nikada nismo bili dalje, jer ove ucene nemaju kraja: kada izručimo Ratka Mladića, tražiće nam Gavrila Principa i tako unedogled. Ako je neko kriv za hendikep naše dece, onda je to, svakako, Evropa, baš kao što je nekada za bedu, siromaštvo i blokadu bio kriv Informbiro. Greh ide na njihovu dušu.
Jedno poglavlje u romanu posvećeno je Radovanu Karadžiću. Rekli ste da zbog toga ne očekujete medijsku pažnju i nagrade, a desilo se i jedno i drugo?
Kada je odlazio u Hag, moj prijatelj Radovan Karadžić je tražio da ponese tri knjige, jedna od njih su „Ispovesti”. I čitaoci su poželeli, kao i on u Ševeningenu, da se u svojim malim kućnim zatvorima nađu u društvu moje knjige.
Pored Vaših, u Ševeningenu ima i knjiga Dobrice Ćosića i Matije Bećkovića?
Budući da naši ljudi zatvoreni u Hagu nemaju šta da čitaju sem sudskih spisa (a oni su dosadni), po advokatu Aleksandru Lazareviću poslao sam im neke knjige. Dobrica i Matija su se odazvali mojoj molbi i dali svoje knjige. To je velika uteha za zatočene kojima ostaje samo maternji jezik.
Bili ste, kao reporter, u poslednjem ratu. U tom ratu, s mnogo antičkih tragedija, doživeli ste, kako ste jednom rekli, katarzu?
Rat ni za koga nije dobar, sem za pisce, naravno, ako ostanu živi. Ja jesam. Pričalo se da me metak neće. Mi Kapori, inače, umiremo uglavnom od srca ili od metka, napisao sam jedanput. Najbolji od nas, od metka u srce.
Da se vratimo Leni: dok ste pisali roman, zaljubljivali ste se u svoju junakinju? A kada ste bili u dilemi kako da ga završite, presekla je Vaša supruga Ljiljana koja je rekla: Lena ne postoji, ona je fikcija?
Ako ona tako kaže, onda je stvarno fikcija. Poznato je staro muško pravilo da ni na samrtnom času ne treba ženi priznati najlepše tajne, a pisci od toga prave romane.
Slike izložene u beogradskom hotelu „Kontinental” posvećene su glavnom gradu. Iako ste proputovali celi svet, uvek ste se vraćali Beogradu?
A gde bih drugo? Postoji samo jedan grad u kome bih živeo kada bi me izbacili iz Beograda – to je Njujork. Beograd je niskobudžetni Njujork.
U monografiji „Momo” pišete sami o svom slikarstvu. Neobično, ali ko može bolje da tumači delo od samog autora?
To je tražio od mene moj izdavač Dušan Zagorac, jedan od poslednjih entuzijasta u ovom gradu, koji je sam finansirao ovu luksuznu knjigu u kojoj su mnoge moje slike, najzad, dobile krov nad glavom, odnosno korice.
Objavili ste i monografiju „Četrdeset ljubavnih otisaka”. I od ljubavi, na kraju, ostaju samo otisci?
Zagorac je, takođe, objavio i mapu grafika od četrdeset ljubavnih otisaka. koja je, na neki način, rezime moje crtačke umetnosti, u kojoj i nisam tako loš.
Zoran Radisavljević
24.07.08
Uvek željni ljubavi
Momo Kapor
„NE mogu da se žalim. Ovo sam želeo kad sam bio mali“, rekao je u četvrtak jedan od najpoznatijih srpskih pisaca i slikara Momo Kapor, dok je, s pogledom na dug red čitalaca, u „Srpskoj književnoj zadruzi“ potpisivao svoj autobiografski roman „Ispovesti“ . Na stranicama svog uzbudljivog živopisa govori o stvarnosti u kojoj je živeo, o detinjstvu, porodici, školovanju u Sarajevu i Beogradu, početku književnog i slikarskog rada, sudbini svojih knjiga, o istorijskoj i političkoj drami kroz koju su on i njegov narod prolazili, svojim pogledima na književnost i umetnost, prijateljima, iluzijama...
- Narcisoidnost je u ključu pitanja svih autobiografija - kaže Kapor, u razgovoru za „Novosti“. - Gordost koja je najveći smrtni greh, takođe. Ja se hvalim da sam se oslobodio gordosti, što je takođe velika gordost. Često se sećam potpisa Svetog Save ispod koga piše: „Poslednji među poslednjima, pa i ja pokušavam da budem skromniji nego bilo ko.“ Skrenuli su mi pažnju, a i ja sam primetio, da u „Ispovestima“ nisam pisao o nekim ljudima koji su bili vrlo značajni za moj život, koji su ga pratili, koje sam ja pratio, koji su značajni umetnici, pa ću to da nadoknadim u novom izdanju ove knjige. Na to se neće dugo čekati, jer „Ispovesti“ su objavljene u tiražu od 1.000 primeraka, najmanjem od svih mojih dela. Jako sam ponosan na ovo izdanje, jer je objavljeno u ediciji „Stoto kolo“ SKZ, koju je dizajnirao Jovan Jovanović Zmaj. Uostalom, na taj tiraž su pristale i moje mnogo uspelije kolege, kao što su Mića Danojlić i Miro Vuksanović.
* Jeste li u „Ispovestima“ otkrili sve o sebi?
- Naravno da nisam. Sve autobiografije boluju od iste bolesti. Uvek se pisac autobiografije prikazuje u najboljem sopstvenom svetlu. Uvek je on u pravu, uvek su grešili drugi a ne on. To je posebno karakteristično u autobiografijama generala koji su navikli da skupo prodaju svoj život, najpre u ratu, pa onda u memoarima. Ali, pokušao sam u najvećoj mogućoj meri da pokažem neke moje manje dekorativne osobine, strah, kukavičluk, izdajstvo.
* Cela tajna je da umetnost nastaje iz potrebe umetnika da ga vole, vi ste u tome uspeli?
- Umetnost se pravi uvek zbog nezadovoljene ljubavi. Mi sviramo, pevamo, pišemo, slikamo urlajući stalno: Volite nas, volite nas, vidite kako mi to radimo. To je jedno patološko traženje ljubavi. Zbog toga umetnici nisu normalne osobe. Obično ljudi, kad ihneko zavoli prestanu da se bave ljubavlju. Mi ne, mi to stalno tražimo. I u najpoznijim godinama. Sa druge strane, ja sam novinar od svoje šesnaeste godine. Biti novinar znači naučiti se od malih nogu da se piše zanimljivo, da se zgrabi čitalac i da se ne ispušta. Nesvesno, to sam preveo u literaturu. Novinari se strašno plaše književnosti misleći da je ona nešto važno, plaše se korica knjige. A među novinarima ima mnogo više sjajnih pisaca, nego među članovima Udruženja književnika Srbije.
* Kako ste od pisca proze tzv. džins generacije postali pisac u maskirnoj uniformi?
- Trebalo je da umrem na vreme. Sad je već kasno. Postao sam pisac u uniformi iz jednostavnog razloga što nije bilo pisca u svetskoj i domaćoj književnosti, koga ja volim a koji nije učestvovao u nekom ratu. Zanimljivo je da su to obično bili ratovi koji ih se nisu ticali. Na primer, Hemingvej je učestvovao u Španskom građanskom ratu koji se odvijao daleko od Amerike, gde je rođen. Pre toga je učestvovao u ratu između Austrije i Italije, kad je napisao „Zbogom, oružje“. Malro je, takođe, učestvovao u Španskom građanskom ratu kao kapetan, Bajron u Grčkoj, gde je i ostavio kosti. Hemingvej se na kraju družio i sa samim Kastrom. Čak i pisac najnežnije ljubavne bajke „Mali princ“ Egziperi poginuo je kao ratni pilot. U našim čitankama nema pisaca od Đure Jakšića, pa nadalje, koji nije bio u nekom ratu. Otišao sam u rat kao ratni dopisnik zbog toga što su bila ugrožena moja braća od strica u Hercegovini, koji su se borili za opstanak da ne budu poklani i uništeni, kao što je bilo 1941. godine. Srbi kao jedan od najnaivnijih naroda u svetu očekuju da ih Hrvati obožavaju. Čude se što su hrvatski pisci bili na strani svog naroda, a Hrvati se opet čude što sam ja bio na strani svog naroda.
* Mora li pisac da bude na strani svog naroda?
- Mislim da treba, kao što je rekao Andrić, čak i kad taj narod nije u pravu. A moj je bio u pravu. Bilo je dovoljno otići u selo mog oca na groblje i videti sveže humke devojaka i mladića koji su izginuli u tom ratu, pa da se čovek oslobodi bilo kakve nedoumice da li treba da bude na strani svog naroda ili ne.
* Svoje plovidbe, a proputovali ste gotovo čitav svet, započeli ste na Savskom pristaništu. Da li i danas, pošto su okolnosti izmenjene, idete na Adu?
- Baš sam išao u četvrtak, po najgorem vremenu. Imam mali brod od pet metara sa kabinom i motorom od deset konja, „Džonsonov“, star trideset godina. Pokraj mene su velelepne rečne jahte od kojih nijedna ne plovi, jer su vlasnici ili vrlo zauzeti ljudi, ili su u zatvoru.
SLIKARSTVO I KULINARSTVO
- SLIKARSTVO je uticalo na moje pisanje tako što me je odvojilo od književnog rada. Da sam bio pametan, ne bih nikad napisao nijednu jedinu reč, sem potpisa na slikama i čekovima. Slikarstvo je potpuno suprotno od književnosti, kao da promenite napon od 220 na 120 volti. Pisanje zahteva tišinu, prati ga osećanje krivice da niste rekli sve što treba. Slikarstvo je puno druženja, muzike. Čovek može i da kuva. Na primer, ja sam u prvo vreme napuštao slikarstvo da nešto skuvam, a sad poslednjih godina napuštam kuvanje da nešto naslikam.
KARADŽIĆ
- SLEDEĆI moj čitalac je Radovan Karadžić kome sam posvetio jedno poglavlje u knjizi. Siguran sam da zbog toga „Ispovesti“ neće dobiti nijednu nagradu ove zemlje.
08.10.08 Vreme
Od lake proze do teške artiljerije
"Ispovesti" Momo Kapor
Kaporove "Ispovesti" su tek limunadizovana skica za nešto što verovatno nikada neće uslediti: istinsko, uzbudljivo, odvažno (auto)istraživanje
Ako pisac ima pravo – već i naslovom naznačeno – na ispovedanje, ima li to isto pravo i njegov kritičar? Kako god, uzurpiram ga na neviđeno. Priznajem da sam nekih, sada već pradavnih dana prostodušno voleo knjige Mome Kapora. Dobro, nije da nije bilo boljih i za mene značajnijih, onoliko, ali je fakat da sam srećno odrastao i na Kaporovim ranim knjigama, i ne pada mi na pamet da se toga pod stare dane bilo kako odričem. Odričući se retroaktivno knjiga i pisaca koje si voleo – jer su se promenili, ili si se ti promenio, ili šta već – ne činiš dobro ni njima ni sebi, nego samo uvećavaš količinu lažnosti na svetu, što te čini saučesnikom u jednom tihom, ali opasnom zločinu. Dalje, priznajem i to da u poslednjih dvadesetak godina – znate valjda zarad čega – nikako ne umem da pronađem lepu reč za bilo šta što taj čovek piše (govori, čini...), i to ne zato što neću i što "imam nešto protiv njega", nego što zaista ne znam šta bih to lepo rekao, a da bude tačno! Sve to možda već i znate, no ovo nas vodi trećem, aktuelnom priznanju: jako sam se obradovao kad sam negde pročitao najavu Kaporovih Ispovesti, pa još u jubilarnom, stotom kolu Srpske književne zadruge. Neki čudom preživeli kaporofilski deo mene ponadao se da će u najavljenom autobiografskom svođenju računa zaiskriti nešto od starog Kapora, ili ne, nego tačnije, da će se ovaj preživeli PostKapor povući u drugi plan, da će izbunariti makar i poslednje zalihe Kapora u sebi, i da će onda kroz taj kozerski, možda i pozerski, no opet negde lucidni kaporovski filter propustiti bezbrojne ljude kojima je za višedecenijskog piščevanja bio prijatelj i događaje kojima je bio svedok – a nije da to nije, sve u svemu, jedna ljudska i književna biografija vredna izvesne pažnje. Možda detinjasta želja i nada, ali šta ću...
ZADATI LIMIT: Šta je, dakle, od toga ostalo, šta je od toga stalo u Ispovesti (SKZ, Beograd 2008)? Hm, podnaslov ove knjige je "autobiografski roman"; s razlogom, jer klasična autobiografija ipak je nešto drugo. Kapor za nju očigledno nije bio voljan ili spreman, tako da su Ispovesti tek limunadizovana skica za nešto što verovatno nikada neće ni uslediti: više koketerija pisca – koji se (i) ovde bez blama izdašno autoreciklira – sa standardnim, publici predobro poznatim toposima svog života i književnosti, nego istinsko, uzbudljivo, odvažno (auto)istraživanje. To je taj unapred zadati limit ove knjige, koji se oseća od prve do poslednje rečenice, nekad jače, ponekad slabije. Elem, tanušnu "romanesknu" glazuru Ispovestima obezbeđuje lik Lene, studentkinje koja posećuje Kapora jer o njemu piše diplomski rad; njegove ispovedne seanse sa Lenom zapravo su tekstualno "meso" ove knjige, što će reći da je Lena Kaporu potrebna samo kao medijum-slušalac ("Čeperko", jelte) na kojeg čitalac simbolički prenosi svoja ovlašćenja... Doduše, Kapor je svestan da je to dosta "providno", pa se u nekakvom pokušaju metafikcijskog manira poigrava Leninim (ne)postojanjem: da li je ona stvarni romaneskni lik, ili tek fantazija Kapora-lika, o kojem piše Kapor-pisac? Ma, neizvesnost, brate, sav se naježih...
Kroz Lenu kao klasno-generacijski prototip autor zapravo projektuje silesiju stereotipa: ona je mlada, zgodna, nesuđena muza ostarelog pisca; no ona, avaj, iako samo takva pametnica, "nigde nije putovala", kao ni glavnina njene generacije, što je piscu povod za jedan lament u kojem je nepodnošljivo ironično samo to što ga baš on izriče... Na koncu, to što ona piše diplomski baš o Momi K. nailazi na negodovanje njenih profesora jer, bože moj, on je tek tamo neki "laki pisac"... Ovo bi možda bilo i stvarno i moguće, otuda i uverljivo, ali pre nekih trideset godina; danas je Kapor u samom srcu mejnstrima, i nema tog delije koji bi "delegitimizovao" njegovu akademsku kanonizaciju. Olako prezirani pisac džins-proze ušao je u neposrednu blizinu vrha etnopanteona onog časa kada je krenuo u "boj za Našu Stvar", pa je dosta groteskno to njegovo veoma odocnelo i suvišno glumatanje andergraunda...
KLASIKA KAPORIZMA: Dobro, Lena na stranu, čega ima, i čega nema, u Ispovestima? Najbolje stranice ove nefikcijske proze one su koje je pisac posvetio svojoj hercegovačkoj familiji, njenim potucanjima od ljutog zavičajnog krša preko "proklete Amerike" do kolonističke zaronjenosti u bačku crnicu; tu se najbolje ističe Kapor-kozer i pripovedač, nekontaminiran naslagama narcističkog prenemaganja ili pak docnije zapaćenog ideološkog treša. Naravno, dobar je deo ove knjige posvećen klasici kaporizma (sarajevsko detinjstvo, Sava, Klub književnika, slikarske anegdote, novinarsko šegrtovanje u NIN-u i drugde, romantizovano i karamelizovano beogradsko momkovanje, Njujork...). I te sam stranice gutao lako, brzo i bez otpora, mada je nešto čari istinskog otkrića bivalo tek u epizodama poput onih, do sada zatamnjivanih, o davnom činovničkom argatovanju u Jugoslavijapubliku (koje je, doduše, prepoznatljivo svakom čitaocu romana Od sedam do tri). Tu je i ponešto anegdotica o književnim i ostalim veličinama s kojima bi se piščevi putevi gdegde ukrstili, a koje su prohodne za čitanje tamo gde nisu direktno opterećene bezveznim umovanjima ovog recentnog PostKapora... Sarajevo iz Ispovesti bliže je onom iz Provincijalca (nesumnjivo najbolje Kaporove knjige) nego iz njegovih duboko ogavnih i sramnih romanoida iz devedesetih, a ni Beograd tu još nije "izdajnički grad" (opet devedesete), nego sirotinjska, a ipak raskošna bašta uživanja i životne radosti... Autor, jakako, ne propušta priliku da opširno podseti i na svoje Patnje Pod Nenarodnim Režimom, na ispade antologijske gluposti kompartijske nomenklature, a koje su uvrhunile u famoznom "Slučaju Nijagara", kada je Kapora na pravdi boga proglasilo "četnikom", bar tri-četiri godine pre realnog roka...
ROG I SVEĆA: Bilo bi lepo da se tu negde moglo stati. Samo, nisu ni pisac ni čitalac tako naivni: razume se da se pisac sve vreme zapravo upinje da – svakako čitaocu, a možda i samom sebi – objasni šta se onda dogodilo, i razume se da to i čitaoca veoma živo zanima. Samo što mu Ispovesti tu neće ponuditi baš ništa relevantno i novo, ništa što Kapor već ranije nije iscedio iz sebe u pokušaju da razjasni nerazjašnjivo i da odbrani neodbranjivo: kako je pisac "lake proze" obnoć postao opevatelj teške artiljerije? Možda sirota Lena može – apsolutističkom (zlo)voljom svog pisca-demijurga – da proguta priču kako su, eto, i Orvel i Hemingvej išli u ratove, i to "one koji ih se nisu ticali", pa zašto onda ne bi i naš skromni Momo, ali čitalac je ipak malko samostalniji od Lene, pa će se džilitnuti: da, pišče, kod Orvela i Hemingveja plemenito je baš to što ih se ti ratovi u nekom tribalnom smislu uopšte "nisu ticali", oni su vojevali za, hajmo to pompezno reći, načelo pravde; ti si, pak, kuražio ratnike za sopstveno pleme. A i to u nedoba, na nemestu, na nenačin, za nesvrhe. Tačka. Sedi, jedan!
I tu se sve raspada – u tom piščevom uglavnom folirantskom, šmirantskom i, izvinjavam se na teškome izrazu, minusinteligentnom nastojanju da rog svoje recentnije ratnohuškačke i etnokanibalističke biografije utrapi za sveću nečega viteškog, uzvišenog i lepog, ili barem sudbinski neizbežnog. Tu se, nažalost, rastaču Ispovesti, jer odatle izviruje jedna ogromna Laž, mada verujem da nije namerna i svesna: da pisac, naime, očajnički veruje u nju. Uprkos oslabelim, a opet dragocenim proplamsajima jedne davne lepote, na koncu se Ispovesti dave u toj pretužnoj činjenici da ih je ispisao neko ko i dalje pokušava da (do)kaže kako je sasvim u redu to što je njihov pisac s radošću i entuzijazmom prisustvovao istrebljivanju sopstvenih čitalaca. A sa piscem koji nije s raskida da mu ubijaju ili iz domova izgone čitaoce nikada ne možeš biti dovoljno oprezan.
Teofil Pančić