01.01.09
Diskurs i nasilje na prostorima bivše Jugoslavije
Intima javnosti
CM Komunikacija i mediji - 12/2009
Konflikti na prostorima bivše SFRJ, pogotovo oni najintenzivniji, otvorili su niz pitanja koja motivišu istraživačke poduhvate. Jedan od najčešće problematizovanih aspekata ovih konflikata jeste uloga medija u raspirivanju mržnje i u izgradnji novih identiteta i država. Rastućem broju ovih istraživanja pridružuje se i zbornik tekstova zagonetnog naslova „Intima javnosti“, koji je priredila Gordana Đerić.
Kako se u uvodu navodi, tekstovi predstavljeni u zborniku rezultat su četvorogodišnjeg projekta Spinning out of control: rhetoric and violent conflict. Representations of ’self’ ’other’ in the Yugoslav succesor states, koji su zajednički sproveli Institut za filozofiju i društvenu teoriju iz Beograda, Katedra za književnost, oblasne studije i evropske jezike Univerziteta u Oslu i Medija centar iz Sarajeva. Zbornik sačinjavaju uvod i trinaest tekstova u čijoj je pripremi učestvovalo devetnaest autora. U vidu studije slučaja analiziraju se medijski diskursi na relaciji „mi“ – „oni“ tokom konflikta u Sloveniji (autori teksta Sabina Mihelj, Veronika Bajt i Miloš Pankov), Hrvatskoj (autori Ivana Đurić i Vladimir Zorić), Bosni i Hercegovini (autori Michal Sládeček i Amer Džihana), Makedoniji (autor Židas Daskalovski), Crnoj Gori (autori Đorđe Pavićević i Srđan Đurović) i na Kosovu (autori teksta Nina Luci i Predrag Marković). Takođe, u formi studije slučaja analiziraju se dominantne medijske slike i strategije predstavljanja Srbije u zemljama Evropske unije, a zatim i slike Evropske unije i njenih članica u srpskim medijima (autori Jovo Bakić i Gazela Pudar). Kao programski uvod u zbornik, tri teksta bave se univerzalnijim pitanjima odnosa medijskog diskursa, identiteta i sukoba (autori programskih tekstova su Pol Kolsto, Tarik Jusić i Gordana Đerić). Zasebna poglavlja posvećena su (posle)ratnoj balkanskoj kinematografiji (autor Nedin Mutić) i kulturi sećanja (Jelena Vasiljević). Rezultate istraživanja u zaključku komentariše i objedinjuje autor projekta Pol Kolsto.
Kako se u podnaslovu navodi, namera istraživača je da identifikuju „okvire predstavljanja, narativne obrasce i stereotipe konstruisanja Drugosti u upečatljivim događajima tokom razgradnje bivše Jugoslavije“. Iz prvog programskog teksta saznajemo da zbornik u teorijskom smislu povezuje tri niti istraživanja: teorije etničkog konflikta, teorije konstrukcije identiteta na granici odnosa mi – oni i diskurzivnu analizu (Kolsto u Đerić, 2008: 16). Kad se posmatra zbornik u celosti, pa i programski tekstovi, vidi se da su teorije etničkog konflikta tek nagoveštene, a centralno mesto zauzimaju druga i treća istraživačka nit. Autori se opredeljuju da istraživanje postave u okvir kritičke analize diskursa i pronalaze oslonac u radovima Rut Vodak, Touna Van Dajka, Pola Čiltona, Normana Ferklafa, M. Mejera i drugih. Ovom primarnom metodološkom usmerenju pridodata je, kao komplementarna, i analiza medijskih okvira predstavljanja. Na kraju, jedan deo tekstova baštini i specifično medijsku tradiciju studija kulture sa Stjuartom Holom kao vodećim autorom.
Prateći osnovnu tezu izabranog teorijskog okvira – da su diskurs, okviri i predstave plod društvenih odnosa (moći), ali da imaju povratno dejstvo jer oblikuju društvene odnose, u ovom slučaju etničke konflikte – autori nastoje da objasne „veze i odnose između tekstova (diskursa) i konteksta (spoljnopolitičkog okruženja)“ (Kolsto u Đerić, 2008: 38). Radovi se bave „načinima proizvođenja ‘očiglednosti razlika’ u procesima prevladavanja nacionalnih/nacionalističkih verzija nad zajedničkom verzijom, odnosno promenama diskursa u kontekstu nasilnog i nenasilnog stvaranja novih država na tlu Jugoslavije“ (Đerić u Đerić, 2008: 10). Kako se navodi, zbornik se ne bavi „samo time kako je stvoren određen medijski diskurs i ko ga je stvorio, već prvenstveno time kako je on uticao na specifični konflikt i kako je taj konflikt uticao na njega“ (Jusić u Đerić, 2008: 41).
Dok je širi istraživački okvir predstavljen u predgovoru Gordane Đerić i tekstu Pola Kolstoa, Tarik Jusić skicira model analize koji je pogodan za specifičan jugoslovenski slučaj. Jusić prvo identifikuje „varijable koje oblikuju medijski diskurs u konfliktu“ i u njih ubraja političko okruženje (konsenzus elita, složenost krize i političku kontrolu medija), prirodu medija (senzacionalizam i nedostatak zajedničkih medija tokom trajanja konflikta) i prirodu publike. Zatim definiše dve moguće opšte strategije medijskog uokvirivanja konflikta: pozitivno/pomirljivo ili negativno/polarizujuće. Učinke postavljenih okvira Jusić vidi u definisanju političke atmosfere, u oblikovanju karaktera javne rasprave o konfliktu, u obezbeđivanju legitimiteta za specifične aktere u procesu i konačno u uticaju na same aktere. Iz ovog, kao i iz prethodnog Kolstovog teksta sledi nagoveštaj da će studije slučaja koje slede objasniti uticaj medijskog diskursa na dešavanja na prostorima Jugoslavije.
Analiza Gordane Đerić pod naslovom „Semantika ćutanja, nasilje i društveno pamćenje: Intima hrvatske i srpske politike“ ima elemente studije slučaja utoliko što se koncentriše na predstavljanje jednog događaja, „operacije Oluja“. U svom teorijskom segmentu on otkriva enigmu naslova – nacionalna osećanja potisnuta u sferu privatnog, porodičnog i intimnog, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, izlivaju se u javnu sferu. Taj izliv se „očitavao i u promeni diskursa koju je obeležilo izraženije socijalno poređenje, iznevši na videlo do tada uglavnom prećutkivanu homogenizaciju po nacionalnim principima, ali i vrednosnu hijerarhizaciju“ (Đerić i Đerić, 2008: 67). Ćutanje koje autorka analizira jeste i to pretkonfliktno ćutanje koje se neverovatnom brzinom pretvorilo u buku sa obe zaraćene strane. A i to ćutanje je i medijsko prećutkivanje događaja i aktera tokom konflikta, a zatim i prećutno, kao podrazumevajuće u društvenom pamćenju „Oluje“ u srpskoj i hrvatskoj štampi koja obeležava ili slavi ovaj događaj.
Studije slučaja koje slede koncipirane su tako da prvo ponude društvenoistorijski kontekst događaja o kojima mediji izveštavaju, na faktografski i što neutralniji način. Opredeljenje je da se analiziraju ključni događaji, tipično oni koji su prethodili konfliktu ili koji su ga nagoveštavali, zatim oni koji su ga obeležili – reč je uglavnom o najdramatičnijim događajima, kao i onim koji su sledili kao (formalni) završetak. Istražuje se „reciprocitet diskursa“ te uzorak čine novinski ili televizijski izveštaji „sa obe strane“. U spisku medijskih izvora koji je dat na kraju zbornika navodi se njih skoro četrdeset, pri čemu su, osim TV Ljubljane i TV Beograda, svi štampani mediji. Mesto na ovoj listi našli su Večernje novosti i Večernji list, Politika i Koha Ditore, Nezavisne novine i Oslobođenje, Pobjeda i Monitor, Vest i Fakti, Observer, Washington Post i mnogi drugi. Dok one analize koje u fokusu imaju oštro razgraničenje „naših“ i „njihovih“ medija ili „našeg“ i „njihovog“ diskursa uspevaju da naprave veoma mali pomak u odnosu na već viđenu literaturu koja se bavi ovom problematikom, potrebno je istaći istraživačke poduhvate koji u rascepkanoj medijskoj sceni bivše Jugoslavije uočavaju i alternativne medijske glasove. Tako, na primer, Ivana Đurić i Vladimir Zorić tragaju za različitim retoričkim konstrukcijama „drugosti“ u Večernjem listu i Večernjim novostima, ali im pridružuju Novi list i Borbu kao kritičare zvaničnih politika.
Poseban doprinos razumevanju konflikta na prostoru bivše Jugoslavije daju one studije slučaja koje koriste činjenicu da se ovo veliko istraživanje sprovodi pošto su se akademske i medijske bure stišale te u uzorak uključuju i period naknadne rekonceptualizacije sukoba i grupa koje su u njima učestvovale. Michal Sládeček i Amer Džihana problematizuju izveštavanje dnevne štampe u Bosni i Hercegovini tokom referenduma o nezavisnosti BiH 1992. godine, tokom potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. godine i tokom rasprave oko ustavnih amandmana 2006. godine. Oni zaključuju da je u poslednjem analiziranom periodu vidljiva distanciranost medija od političkih elita, „bez obzira na stavove samih tih elita i njihovog nastojanja da se prikažu kao reprezenti celog – ali isključivog svog – naroda“ (Sládeček i Džihana u Đerić, 2008: 188).
Značaj ovog zbornika ogleda se u celovitom pristupu koji se postiže paralelnim predstavljanjem medijskih diskursa tokom razgradnje Jugoslavije. Iako osnovnu istraživačku matricu čini pitanje načina na koji su etnički identiteti („mi“) i etničke polarizacije („mi“ i „oni“) bili medijski konstruisani ili predstavljeni, izbor veoma široke analitičke artiljerije donekle sužava mogućnost dijaloga između radova. Zato osim opšteg zaključka da mediji jesu učestvovali u građenju identiteta i da je ta izgradnja počivala na odnosu prema drugima, tek napornim hipertekstualnim čitanjem mogu da se uoče paralele između retoričkih strategija, toposa, narativnih konstrukcija, okvira, leksičkih izbora, argumenata, strategija legitimizacije ili delegitimizacije i drugih aspekata diskursa kojima se autori, očito po sopstvenom izboru, bave.
Čini se da važan deo istraživačke hipoteze – da je medijski diskurs oblikovao konflikt – izmiče potvrdi. U kontekstu celovitosti pristupa ova hipoteza mogla bi se pokazati samo kada bi se ustanovilo da je medijsko delovanje, možda ne kao primarni, ali kao jedan od faktora, doprinelo mirnom rešenju konflikta nasuprot raspirivanju sukoba. U studijama slučaja tvrdi se da „... retoričke konstrukcije (...) nikako ne treba smatrati postojanim i doslednim celinama koje se mogu ekstrapolirati i retroaktivno shvatiti kao faktor koji je pridoneo sukobu“ (Đurić i Zorić u Đerić, 2008: 155, 156) ili „politička dinamika, okolnosti i odnosi snaga sužavali su manevarski prostor medijima da samostalno utiču na raspirivanje mržnje i neprijateljstva prema drugima, koje bi eventualno rezultiralo nasiljem“ (Pavićević i Đurović u Đerić, 2008: 247, 248). U zaključku Pol Kolsto konstatuje da je „razvoj ’situacije na terenu’ uticao na medije, a ne obrnuto” (Kolsto, u Đerić, 2008: 373). Zato se stiže do zaključka da su retorika političkih aktera, kao i odluke i delovanje političkih vrhuški doprineli krvavim sukobima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, i smirivanju strasti u Sloveniji, Makedoniji i Crnoj Gori.
Uprkos ovom nedostatku, koji mnogi smatraju „najslabijom karikom“ kritičke analize diskursa, zbornik „Intima javnosti“ biće koristan svima kojima je potreban pregledan i celovit uvid u jugoslovenska dešavanja tokom devedesetih, a posebno onima koji promene u shvatanjima ko smo „mi“, a ko „oni“ budu pratili u godinama koje slede.
Jelena Kleut
11.12.08 Vreme
Dekonstrukcija brbljivog prećutkivanja
Intima javnosti, Gordana Đerić (ur.)
Nedugo posle 5. oktobra 2000. Teofil je Pančić u opticaj uveo sintagmu "pozicija lažnog centra", odnosno "pozicija lažne ekvidistance", čime je upozorio na medijsku strategiju patriotsko-tabloidnog bloka da, usled hronične zabrinutosti za sudbinu otadžbine, upotrebom kvazinaučne aparature i stavljanjem šape na pojam objektivnosti, abolira Miloševićev režim. Iza "objektivnog i uravnoteženog pristupa" događajima izvirivala je loše prikrivena volja za istim, sklupčalo se odbijanje da se izađe iz etno-nacionalne paradigme identiteta. Umesto suočavanja s prošlošću, kao problem se postavilo izbegavanje ekstrema onako kako ih doživljava patriotska svest. Na primer, ako bi se (s mukom) dopustilo gledište po kojem je Miloševićev režim umeo zaći u ekstrem, automatski bi se, po logici binarnih opozicija, i suprotstavljena pozicija imala smatrati ekstremom, te bi se "objektivnim" držalo gledište koje se ne odlučuje ni za jedan od "ekstrema". Logika pozicije lažnog centra najubedljivije se da opisati jednom analogijom: glupost je ekstrem, naravno, ali kao suprotnost gluposti i pamet je ekstrem (takođe, naravno). Srednji put između pameti i gluposti je, sve na polzu otadžbine, čvrsto bio zaposeo patriotsko-tabloidni blok, ali je nekako bio prevideo da sredina između pameti i gluposti nije polupamet, pa čak ni poluglupost, već čista glupost. Ekvidistanca, zalaganje za objektivni pristup ratovima i mirovima, bilo je samo drugo ime za poštedu Miloševićevog režima, za pokušaj revizije nedavne prošlosti, za opravdanje najsramnijih i najgorih godina u srpskoj istoriji. Na domaćoj naučno-intelektualnoj sceni na taj način postavljen je komad u kojem su srećno spojeni tragedija, burleska, otvoreni nitkovluk i zjapeća glupost.
Intima javnosti, zbornik tekstova koji, na primerima iz štampe, sa TV-a i filma, analizira "narativne obrasce, strategije i stereotipe konstruisanja Drugosti tokom razgradnje bivše Jugoslavije", pojavljuje se u trenutku koji, možda, stidljivo najavljuje pomak od pozicije lažnog centra ka diskursu koji bi zasluživao ime naučnog, od ukradene "objektivnosti" ka naučnoj objektivnosti, od kvaziintelektualističkog prenemaganja ka intelektualnoj odgovornosti, od proizvoljnosti ka metodski zasnovanom diskursu. Upravo je metoda ono što, u prvom susretu sa ovim zbornikom, ukazuje na ozbiljnost poduhvata: analiza diskursa. Timovi koje su sačinjavali istraživači iz Slovenije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Norveške, Velike Britanije i Srbije, nisu se poduhvatili naprosto analize događaja, sadržine onoga što se "zaista" dogodilo i onoga što se nije dogodilo (a moglo je), sve u nadi da se najzad dokopaju istine, već specifičnog govora koji je te događaje pratio, pokrivao ili, što je zanimljivije, koji je događaje stvarao. Ključni predmet ovog zbornika je, dakle, jezik. Tarik Jusić pokazuje vezu između medijskog diskursa i politike etničkog sukoba, Ivana Đurić i Vladimir Zorić bave se isključivanjem drugih u pripremi rata (uporedno analizirajući hrvatsku i srpsku štampu za vreme rata u Hrvatskoj), Mihal Sladaček i Amer Džihana ispituju medijski diskurs u Bosni i Hercegovini i način na koji takav diskurs utvrđuje etničke identitete. Židas Daskalovski pak pokazuje kako je medijski sukob niskog intenziteta (ipak) doprineo tome da se izbegne rat u Makedoniji, Đorđe Pavićević i Srđan Đurović analiziraju srpsko-crnogorske medijske (ne)prilike od 1991. do 2006, ratovima za jugoslovensko nasleđe i za simboličku hegemoniju bave se Jovo Bakić i Gazela Pudar, Nita Luci i Predrag Marković problemima identiteta na Kosovu, dok se Nedin Mutić usredsređuje na govor filma.
Uprkos tome što je kvalitet pomenutih priloga nesumnjiv, metodološki utemeljen i naučno opravdan, dva se priloga, ipak, izdvajaju (što ne znači da neko drugo i drugačije gledište ne bi istaklo neki drugi tekst): tekst Gordane Đerić, koja je ovaj zbornik i priredila, bavi se "semantikom" ćutanja, odnosno onim što se, zapravo, nije dogodilo, ili, ako jeste, čini se da je naknadni "diskurs o događaju" izostao. Analizirajući medijski govor hrvatske i srpske štampe u vreme sukoba u Hrvatskoj, Gordana Đerić, međutim, pokazuje da, uprkos svemu, praznih diskurzivnih mesta zapravo nema. Tamo gde nailazimo na ćutanje apr?s coup, nakon nekog (sramnog) događaja, ispostavlja se da je sam taj događaj, po pravilu nasilan, već bio formiran diskursom koji mu je prethodio. Događaj ("stvarnost"), utoliko se pokazuje sadržinom koja popunjava već pripremljeni prostor ("diskurzivna forma"). Tekst Gordane Đerić, utoliko, sledi jedan od osnovnih metodoloških postulata genealoške, ali i dekonstruktivne metode, koje pokazuju da su mesta izostanka diskursa tek specifični, najčešće nasilni diskursi, konstitutivni za naše razumevanje pretpostavljene stvarnosti.
Jelena se Vasiljević pak u tekstu "Prošlost i razumevanje rata", zadržava na kulturi sećanja i načinima na koji srpska i hrvatska štampa oblikuju priču o ratu u Hrvatskoj. Iako kultura nije neposredni predmet njene analize, ona je stožer oko kojeg se vrti medijska naracija rada da otpočne, ili nastavi rat. Vasiljević pokazuje da je svojevrsna "kulturna logika", dakle logika primerena partikularnom interesu, način da se opravda gotovo svako zamislivo (ili nezamislivo) nepočinstvo, a pamćenje oblikovano u određenom kulturnom kalupu – epski diskurs, recimo – izvanredno ubojito oružje u mobilizaciji masa i pojedinaca.
Verovatno će neko primetiti da u ovako predstavljenoj knjizi nećemo naići ni na šta što već nismo znali, doživeli, ili barem čuli. Možda. Ali u sredini u kojoj respektabilan deo stanovništva iskreno sumnja da se, recimo, zločin u Srebrenici uopšte dogodio, a još veći deo da je, ako se i dogodio, broj žrtava barem za dve trećine zlonamerno uvećan (istinu je, naime, nemoguće otkriti zbog "neuravnoteženog i neobjektivnog pristupa"), ovakva knjiga, ravnodušna prema plemenskim pripadnostima, ne samo da je dragocena (na nju se čeka nekih dvadesetak godina) već i nužna u pokušajima da se odlučnije odvojimo od etnonacionalnih identiteta koji nas, iako posustali, i dalje bitno određuju.
Ivan Milenković
01.01.08
Medijski diskurs i konflikt
Intima javnosti
Filozofija i društvo - br. 37/2008
Zbornik radova Intima javnosti je nastao kao deo šireg projekta Spinning Out of Control: Rhetoric and Violent Conflict. Representations of ‘Self ’ – ‘Other’ in the Yugoslav Successor States koji su realizovali Institut za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu, Univerzitet u Oslu (Katedra za knji oblasne studije i evropske jezike) i Medija centar iz Sarajeva. Iz iscrpnog podnaslova može se saznati da je zbornik posvećen proučavanju okvira predstavljanja, narativnih obrazaca, kao i načina konstruisanja drugosti u vezi sa procesom razgradnje bivše Jugoslavije. Tu se još naglašava da je fokus na upečatljivim događajima pomenutog procesa razgradnje i da se on analizira na primerima iz štampe, sa televizije i filma. Urednica Gordana đerić u Predgovoru ističe da je „ispitivana uloga retorike, odnosno diskursa, u konfliktima koji su obele raspad bivše drpri čemu diskurs nije posmatran kao determinišući faktor koji bi u zasenak bacio sve ostale“. (str. 8.) A Pol Kolsto, u tekstu koji je takođe uvodnog karaktera, predmet istra određuje kao ispitivanje načina na koje su sukobljene strane predstavljale sebe i drugog u masmedijima u periodu koji je prethodio izbijanju nasilja, tokom trajanja sukoba, ali i nakon njihovog okončanja. Zato bi se moglo reći da su istraživanja u ovom zborniku posvećena ispitivanju etničkog konflikta i konstrukcije identiteta uz pomoć matrice „mi – oni“, a da je ključna metoda kojom se ovim fenomenima pristupa analiza diskursa. „Intimu“ iz naslova, otuda treba razumeti kao priču koju zajednica o sebi i o drugom priča u trenutku izgradnje nacionalnog identiteta, odnosno te da se manje ili više nasilnim sredstvima zaokruže državne granice.
Analiza diskursa. Iako se danas reč diskurs prilično često upotrebljava,značenja tog termina mogu veoma da se razlikuju. Uopšteno gledano, njome se sugeriše svojevrsna orijentacija u ispitivanju društvenih fenomena koja se usredsređuje na jezik, i posebno na to kako se on koristi. Dakle, umesto da se unapred pretpostavi postojanje smisla, na primer nekog novinskog teksta, pa da se za njim traga, analiza diskursa podrazumeva zadavanje upravo na onome što je iskazano i konstituciju smisla iz samih iskaza. Čini se da je ona tako shvaćena i u ovom zborniku: „U najkraćem, sve posle tzv. lingvističkog obrta pitanje je jezika; ali ne nekog apstraktnog jezika, nego konkretnih iskaza u uslovima stvarnog iskustva.“ (Đerić, str. 8.) „Semiotika se prvenstveno bavi time kako jezik proizvodi značenje, dok se diskursivna analiza više bavi učincima i posledicama predstavljanja.“ (Kolsto, str. 33.) „Ovde se ne bavimo samo time kako je stvoren određeni medijski diskurs i ko ga je stvorio, već prvenstveno time kako je on uticao na specifični konflikt i kako je taj konflikt uticao na njega.“ (Jusić, str. 41.) „Mi proučavamo medijski diskurs u širem kontekstu etničkih sukoba na prostoru Jugoslavije tokom devedesetih godina a značenja na koja se usredsređujemo su povezana sa odnosima suprotstavljenih etničkih grupa („mi“ protiv „njih“)... U tom smislu, analizirati diskurs znači analizirati značenja koja se pojavljuju upotrebom jezika u kontekstu.“ (Jusić, str. 54.)
Iz ovih nekoliko navoda trebalo bi da budu jasna obeležja analize diskursa kako je sprovedena u ovoj knjizi. Analiza se usmerava na konkretne iskaze, odnosno na njihove učinke i posledice u datom kontekstu. Kolsto u svom tekstu sugeriše da se kontekst može definisati manje ili više široko, tako da obuhvata neku određenu situaciju, socijalno okruženje (porodica, škola, partija itd.) ili čitavo istorijsko doba, odnosno neki politički sistem. Najšire gledano, kontekst različitih analiza diskursa sprovedenih u ovoj knjizi je period dezintegracija ranije dr koji u skladu sa razvojem događaja poprima oblik konteksta etničkih sukoba. Međutim, ne treba ispustiti iz vida da je u svim analizama takođe vođeno računa o kontekstu na mikronivou, odnosno nivou specifičnih situacija i događaja. Michal Sládeček i Amer D posebno su ukazali na značaj ovog nivoa analize smatrajući da su „za adekvatno objašnjenje diskursa medija neophodna bazična znanja o političkoj pozadini i konkretnim zbivanjima iz obuhvaćenog perioda, koji utiču na retoriku u datom trenutku“. Oni zaključuju da je za razumevanje diskursa medija bitno „poznavanje konteksta, odnosno događanja paralelnih sa pojavom koja se istražuje pojedinih događaja iz bliže prošlosti, trenutnih političkih odnosa itd“. (str. 158.) U skladu sa navedenom metodologijom, u knjizi je svaki pojedini tekst hronološki vezan za istoriju raspada Jugoslavije, odnosno za red kojim su date države dobijale samostalnost, pri čemu se kao okvir postavlja dati nacionalni kontekst ili etnički sukob, dok su unutar njega razmatrani pojedini specifični događaji pre, za vreme ili posle sukoba, odnosno izgradnje nacionalne države.
Studije slučajeva. U prvoj studiji koja donekle narušava naznačenu hronologiju, Gordana đerić ispituje semantiku ćutanja u vezi sa događajima pre, za vreme i posle akcije Oluja. Vremenska izmeštenost ovog teksta u vezi je sa karakterom same teme koja u izvesnoj meri odstupa od svih drugih istra Autorka smatra da
je ćutanje imanentni deo svakog diskursa, te pa usmerava na ono „o čemu se govori kada se ćuti i o čemu se ćuti kada se govori“. (str. 74.) Koristeći komparativni metod proučavanja srpske i hrvatske štampe, ona dolazi do zaključka da je analizirano ćutanje u obe javnosti kolektivističkog karaktera: „pošto je Oluja tema nacionalne autoistorizacije, a takve istorizacije po pravilu zahtevaju selekciju – sve što se ne uklapa u pretpostavljeno „opšte znanje“, kulturnu intimnost, stereotip Neprijatelja, viktimizacijske ili pobedničke diskurse samorazumevanja, bivalo je prećutano ili potisnuto iz javnog govora.“ (str. 96.)
Sabina Mihelj, Veronika Bajt i Miloš Pankov su komparativnom metodom analizirali izveštavanje u vestima Televizije Ljubljana i Televizije Beograd, pokušavajući da utvrde ne samo kako funkcionišu klasične strategije ratnog izveštavanja, već i proces reorganizacije identifikacionog obrasca. Oni razmatranjem četiri događaja – vojnog suđenja u Sloveniji iz 1988. godine, uvoda u sukob, samog sukoba i međunarodnog priznanja – odnosno izveštavanja medija povodom tih događaja, prate transformaciju obrasca „mi – oni“, kako u Sloveniji tako i u Srbiji. Zajednički oblik identifikacije sa jugoslovenskim „bratstvom i jedinstvom“ koji je još karakterisao najranijecrazmatrani slučaj u Sloveniji, u vreme priznanja u potpunosti biva zamenjen nacionalnom identifikacijom, čime je transformacija bila potpuna. Međutim, za razliku od Slovenije u kojoj je neprijateljski drugi ubrzo postao udaljeni drugi, autori smatraju da je u Srbiji konstrukcija neprijateljskog drugog dodatno pojačana kako sukobom sa Hrvatskom, tako i međunarodnim priznanjem Slovenije i Hrvatske koje je došlo sa Zapada, te da je to postavilo temelj za „negativan stav prema Zapadu koji će preovlađivati u srpskom javnom diskursu narednih godina“. (str. 125.)
Uporednim razmatranjem štampanih medija u Hrvatskoj i Srbiji, Ivana đurić i Vladimir Zorić bave se detaljnijom razradom modela „mi – oni“, pokazujući na koji način je taj model povezan sa aksiološkim kategorijama dobra i zla. Oni posebno razmatraju dve faze razvoja suprotnosti između kolektivnih entiteta „mi – oni“, tačnije onu koja prethodi izbijanju sukoba u Hrvatskoj i onu za vreme sukoba, kao i čitav niz karakterističnih događaja za svaku od faza. Autori smatraju da je „i u hrvatskoj i u srpskoj štampi, borba za Vukovar predstavljala... kulminaciju pogrdne retorike protiv suprotne strane, sa mnoštvom metafora koje su predstavljale drugu etničku grupu kao zlu po prirodi“. (str. 155.) Kolsto primećuje povodom ove analize da je drugi, umesto da kao u Sloveniji postane udaljen, zapravo postao oličenje zla.
Analizirajući medijski diskurs u Bosni i Hercegovini u tekstu pod karakterističnim nazivom „Od etničkih identiteta do političkih entiteta“, Michal Sládeček i Amer D se usredsređuju na tri ključne teme bosanskohercegovačke krize – na referendum o nezavisnosti BiH 1992. godine, potpisivanje dejtonskog sporazuma 1995. godine i na raspravu oko ustavnih amandmana 2006. godine.
Istra se dakle usmerava na period neposredno pre rata, na period uspostavljanja mira i konstituisanja BiH onakve kakva postoji danas i savremeni period koji karakterišu dileme oko budućeg uređanja dr Autori namerno nisu analizirali diskurs medija u vreme sukoba, kada je kulminirala transparentna ratna retorika i „jezik mržnje jer je središnji cilj njihovog istra „pokazivanje načina na koji se stavom o integraciji u jedinstveno društvo mogu registrovati granice između „nas“ i „drugih“.“ (str. 158.) U skladu sa ovako postavljenim ciljem autori u završnim razmatranjima ističu unekoliko optimističan zaključak, koji sugeriše razliku u odnosu na prethodni period koji je obeležen diskurs mržnje i sukob izuzetno nasilnog karaktera: „U listovima iz 2006. godine nema eksplicitnog diskursa ksenofobije i etničke netolerancije, bez obzira na to što politički diskurs zadr jasnu polarizaciju na „nas“ i „njih“. Druga strana se više ne karakteriše kao zločinačka, ali joj se pripisuje odgovornost za počinjene zločine i političku krizu, kao i opstrukcija promena i za dominacijom.“ (str. 188.)
U sledeća dva teksta razmatraju se slučajevi koji su u izvesnom smislu različiti u odnosu na prethodne. Naime, u vreme kada je Makedonija proglasila nezavisnost 1991. godine, ona je bila jedina republika bivše Jugoslavije u kojoj nije došlo do nasilja. Međutim,
Daskalovski ne razmatra taj period, već onaj iz 2001. godine,
kada je na teritoriji Makedonije došlo do oru sukoba sa Oslobodilačkom nacionalnom armijom. Ovaj slučaj je različit od svih prethodno razmatranih utoliko što oružani sukob nije doveo i do potpune eskalacije nacionalističkog i ratobornog diskursa. Autor u zaključku svog istraživanja ističe da „iako se nacionalistički/potpirivački diskurs pojavio i do izvesne mere eskalirao tokom sukoba, on nije bio po svojoj prirodi ekstreman i već tokom parlamentarnih izbora 2002. godine smanjio se na najniži nivo.“ (str. 190.) Đorđe Pavićević i Srđan đurović su analizirajući medijski diskurs koji je karakterisao odnose Crne Gore i Srbije u periodu od 1991. do 2006. godine, takođe došli do zaključka da stvaranje i širenje slike o drugom, čak i kada je ona negativna, ne mora za rezultat da ima nasilan sukob. Ovome je svakako, u datom kontekstu, pogodovala činjenica da mediji jesu podržali elite u sporu i zauzimali stranu, ali su retko kad naglašavali etničku i kulturnu različitost. Imajući u vidu takvo stanje stvari, autori su došli do zaključka da „mediji u Srbiji i Crnoj Gori, do samog razlaza, nisu drugu stranu tretirali kao neprijateljsku, nego u najgorem slučaju kao lošeg partnera koji hoće da dominira, to jest, koji svesno unosi razdor... drugi se tretira kao neprincipijelni politički protivnik“. (str. 247.)
Sukob na Kosovu analizirali su Nita Luci i Predrag Marković proučavajući i upoređujući štampane medije na albanskom i srpskom jeziku povodom nekoliko važnih događaja pre, za vreme i posle rata – problematičnog trovanja albanskih đaka 1990. godine, ubistva Adema Jašarija i njegove porodice, kao i martovskih nereda iz 2004. godine. Iako je analiza medijskog diskursa povodom samih događaja u ravni sa ostalim koje se nalaze u zborniku, čini se da je njeno ishodište neodređenije: „Ispitali smo događaje koji obele značajne trenutke u stvaranju kolektivnog pripadništva i uspomena. Ovi primeri, koji obuhvataju razdoblje od gotovo petnaest godina, otkrivaju složenu nedavnu prošlost, često naglašavanu dominantnim nacionalističkim kursom. To podstrekivanje pretvorilo je naročite oblike političkih osećanja, takozvanu „etničku mržnju i nacionalizam, u glavne metafore kojima su određene konstrukcije o Sebi i Drugima postale dominantne. Naš cilj bio je prvenstveno da objasnimo načine na koje je nacionalno i etničko pripadništvo, kao postojeća i nastajuća kategorija identifikacije sa sopstvenom grupom, preraslo u procese koji nisu povezani sa očiglednim političkim i društvenim poretkom. U okviru tih procesa, pojavile su se promenljive i osporavane hronologije „kosovskog sukoba“, razvijane i u albanskim i u srpskim medijima na Kosovu i u Srbiji.“ (str. 308) S obzirom da samoj analizi događaja prethodi kraća predistorija sukoba koja takođe identifikuje neke ključne događaje različite od pometnutih, čini se da su „promenljive i osporavane hronologije“ delom odgovorne i za neodređen zaključak ove inače brižno sprovedene i dobro dokumentovane analize.
Tri rada u ovom zborniku takođe se bave identifikacionim obrascima i sukobima koji su nastali kao posledica raspada bivše države ali ih posmatraju iz nešto šire perspektive nego što je to analiza medijskog diskursa. Jovo Bakić i Gazela Pudar bave se temom simboličke hegemonije u kontekstu odnosa Srbije sa Zapadom, Nedin Mutić piše o predstavljanju „nas“ i „drugih“ u balkanskoj kinematografiji koja je nastala nakon ratova, a koja za svoju glavnu temu ima sam sukob, dok se Jelena Vasiljević bavi analizom srpske i hrvatske štampe povodom rata u Hrvatskoj iz perspektive kulture sećanja. U prvom navedenom tekstu autori simboličku hegemoniju definišu kao „uspostavljanje društvene dominacije relativno moćnih nad nemoćnima u sferi kulture shvaćene kao sistem simbola“. (str. 253.) Zbog toga na analizu diskursa gledaju kao na oruđe analize ideologije. Analizirajući štampane medije oni prepoznaju nekoliko dominantnih diskursa u SAD i Velikoj Britaniji u odnosu prema Srbiji. Po njima, u liberalnoj i socijaldemokratskoj štampi dominirao je hladnoratovski diskurs, dok je u konzervativnoj štampi on bio kombinovan sa obrascem sukoba civilizacija i balkanističkim diskursom. Autori uočavaju da je sa početkom rata u BiH došlo do promene, te da je dominantan okvir bio agresor kao i humanitarističko-aktivistički diskurs, s podvarijantom okvira II svetskog rata i diskursa holokausta. Zaključuje se da su u Srbiji „dominirali okvir sukoba civilizacija i okcidentalistički diskurs koji se kombinuje sa orijentalističkim kada je u pitanju odnos prema muslimanima i, naročito, okvir agresora praćen samo sa nacionalističkim diskursom“. (str. 279.) Nedin Mutić na primeru filmova Ničija zemlja (2001), Lepa sela lepo gore (1996), Svjedoci (2003), Pre kiše (1994), Sivi kamion crvene boje (2004) i Grbavica (2006) pokazuje na koji način fikcijske predstave o „nama“ i „njima“ funkcionišu kada je reč o pričama koje govore o samom ratu, periodu pre njegovog izbijanja, kao i posledicama rata. Jelena Vasiljević analizira upotrebu sećanja, odnosno slika prošlosti i tumačenja istorije, u srpskoj i hrvatskoj štampi koja je izlazila tokom sukoba u Hrvatskoj. Ona istražuje na koji način se konceptualizovao rat kroz proces prerastanja informacija sa ratišta u narative, odnosno priče koje su osmišljavale ratnu stvarnost. Kako bi proučila prirodu „svakodnevnog narativa o ratu“, autorka se posebno fokusirala na kolumne, feljtone, izveštaje ratnih dopisnika, intervjue sa javnim akterima. Ona je posebnu pažnju posvetila tekstovima „koji tematizuju slike prošlosti i u kojima se kolektivna sećanja pojavljuju kao uobličitelji naracija, okviri za razumevanje i samorazumevanje u pokušaju konstruisanja tačke stabilnosti sa koje bi se predložilo metnulo razumevanje stvarnosti“. (str. 338339.) U tom smislu se može reći da njena analiza za rezultat ima demonstriranje veze između kulture sećanja, narativizacije događaja i formiranja kognitivnih obrazaca kada je reč o predstavljanju ratne stvarnosti.
Na kraju, treba istaći da pored nesumnjive vrednosti članaka koji se nalaze u ovom zborniku, dodatnu vrednost predstavlja to što uzeti zajedno oni sačinjavaju koherentnu celinu koja nudi obuhvatan opis raspada Jugoslavije iz perspektive analize diskursa. Ovo nije evidentno samo u uzajamnom pozivanju autora jednih na druge, u tome da se analize međusobno potkrepljuju, već i u samom „istorijskom hodu svesti“ koja stiče znanje o tome na koji način su događaji uticali na ono što se govori i piše, ali i na koji način su sam govor i pismo stvarali događaje.
Ivan Mladenović