10.09.06
Čovjek je stranac u sebi
Ljiljana Tomanović-Ponomarev
Oseka komunikacije je očita, kao i nepotpunost ljudskog bića. Istina, mi kroz te naše, još uvijek tradicionalne, oblike života volimo da se skrivamo iza njih, ali ja i to razgolićujem...
Nakon veoma zapaženog prvijenca “Sestra moja Erika”, Novljanka Ljiljana Tomanović – Ponomarev, knjigoljupcima je sad ponudila i svoj drugi roman; “Igre i ogledala”. Po brojnim ocjenama; veoma zrelo i moguće “provokativnije” ukoričeno štivo od prethodnog, a čija se radnja opet zbiva u Beogradu i Boki!? Tek za podsjećanje ; nakon školovanja u rodnom gradu, spisateljica je završila Filološki fakultet u Beogradu i cijenjena je prevoditeljka s francuskog. Potonje dvije godine radi u Maroku. “Gastarbajter” je ponajviše i stoga da bi započeti dom u Novom, čim prije veli, pretvorila i u svoj željeni “hram”! Dan nakon zavičajne promocije “Igre i ogledala”, u ateljeu-galeriji njenog blagopočivšeg oca Luke Tomanovića, čuvenog crnogorskog skulptora, upriličili smo i ovaj razgovor iz koga slijede fragmenti;
“... Ono na čemu posebno insistiram jeste ta tema duboke ljudske usamljenosti i otuđenosti koju, možda, još i ne prepoznajemo?! Na Zapadu je veća ta praznina ljudske duše koja dolazi s krajem svih ovih ideologija i kad se gube svi reperi sistema ranijih vrijednosti. Sve se to sad naslućuje i kroz naše porodične relacije i odnose, pa i najintimnije trenutke. Jer, taj odnos prema bliskom sad je prosto i počesto – nemoguć! Oseka komunikacije je očita, kao i nepotpunost ljudskog bića. Istina, mi kroz te naše, još uvijek tradicionalne, oblike života volimo da se skrivamo iza njih, ali ja i to razgolićujem...”
Generalice bez epoleta
Potom Ponomareva prelazi i na temu – “žeđi muškarca za ženskom toplinom”, jer;
“... Danas su žene poprilično agresivne! I rivališu se s muškarcima, umjesto da se međusobno dopunjujemo. Zapravo smo i počesto već u onoj situaciji - ko će koga!? Time se poništava čak i onaj biološki zakon, kroz socijalni odnos koji je uspostavljen, a u tom smislu funkiconiše i erotičnost koju ja uz svojim romanima takođe naglašavam..”
Ipak, kako ponovo uspostaviti nužnu muško-žensku ravnotežu, naredno je pitanje, na koje autorica uzvraća;.
“... Mislim da je to već društvena bolest, bolest naše kulture ili, možda, prosto - kraj jedne civilizacije i dolazak neke nove, eventualno - virtuelne?! Jer, mladi danas upravo tako i komuniciraju! I svi smo u tom poretku gubitnici, muškarci i žene podjednako. A, osim u erotičnom, ja odnos muškarca i žene ne posmatram kao različitost, jer smo, zaboga, ljudska bića! I, muškarac može biti čak mnogo nježniji od neke žene! Naprosto, neke od nas sad su takve amazonke, da im samo nedostaju tek - generalske epolete!”
Na ovu, relativno, i neočekivanu konstataciju slijedi pitanje; nije li to, moguće, i neka zakasnjela “pobuna”ženskog roda?!
“... Mislim da je to prije proizvod patrijarhalne kulture ovog podneblja, gdje već samo rađanje muškarca veliki praznik! I žene se tu osjećaju kao inferiorna bića, te prihvataju tu ulogu i principe muške moći. A tu samodopadljivost žene i njeno uživanje u tom što je - samo žena - više sam apostorfirala u mom prvom romanu. Istina, kod nas su žene i nedovoljno afirmisane, čak i kroz literaturu... Naročito smatram da i žensko dijete treba da bude željeno, očekivano, pa potom i njegovano, kroz sve te ženske forme i principe, a ne da od nje pravimo mušakrca. To je i biološki zakon, bez njega i svijet odumire. A, brišemo li to, prestajemo i da budemo ljudska bića!... I moja junakinja u novom romanu, Kaća, novinarka-kolumnistica u ženskom listu, naglašava tog homodupleksa, po čemu je tijelo izvor grijeha, dok je duša - čista!? Naravno, ja držim da je to neodvojivo i to je ta naša - malohrićšćanska kultura... Zapravo, žene se danas dokazuju svojim očevima i majkama koji ih nijesu željeli. I to je kao neka osveta - da se dokažu, čak i bolje od muškaraca!? U suštini - i veoma loš motiv za samoafirmisanje...»
Paćenice i svetice
I na upit kako se sama osjećala, bez dvoumljenja uzvraća; “Veoma željenom!”, te podsjeća kako je uvijek imala i ogromnu očevu podršku, te njegovu beskrajnu ljubav koju i dan-danas osjeća;
“... Žena i mora da to ima, ako želi da bude prava žena! Mada i tu može da se dogodi veća doza razmaženosti, ali meni se to, srećom, nije desilo... Takođe, i moj otac je više preferirao ženski, nego muški lik u svom stvaralaštvu. Gotovo da i nema muškog portreta!? I u ovoj posebnoj postavci skulptura, u tom “porodičnom krugu” koji je izvajao, od moje bake, pa sve do unučića, nema čak ni mog brata !? Zato sam, kad sam prekomponovala ovu zbirku, uz proprsje majke dodala i Njegoševo, tek zbog neke ravnoteže! Zato mislim da su i ovi moji ženski likovi veoma interesantni, jer takvih u crnogorskoj književnosti i nema. Nema tih slobodnih, emancipovanih i žena bez kompleksa, pa i griže savjesti. I to je ono što nam nedostaje, dok u svjetskoj literaturi to imate, od “Rata i mira”, pa nadalje, na primjer. I, za razliku od takvih “modela za ugled”, kod nas su to sve neke literarne paćenice, dakle; preovladava model; žene - žrtve! Očigledno je to čak i kroz psovke, gdje su naši posebno ponosni što ne psuju majku, ali zato masovno psuju oca! A to je, u suštini - zabrana majci njenog prava na seksualnost, jer ona je – “svetica”! I to je, zapravo, ona podsvjesna edipovština...»
Ponomareva smatra i da gotovo nema ljudskog bića bez - makar i benginog heteroseksualnog isksutva (?!)
“... Baš kao što ga nema bez muškog i ženskog principa u sebi! Žena u tebi može da probudi muškarca, ali neka, opet, svojim jakim muškim animom, može u tebi probuditi i ženu! Muški i ženski princip posjeduje svako ljudsko biće. I pitanje je - koji će biti dominantniji, jer počesto je, posebno kod muškaraca - kreativaca, prisutnija anima, nego li kod nekog prosječnijeg. To je ta složenost ljudskog bića i relacije koje me zanimaju. Zato moja Kaća i jeste nešto poput Kamijevog Stranca. Ona je emotivno prazna, zapravo je “stranac u sebi”! Nekad si to i u svojoj porodici, pa si moguće - stranac i u svom rodnom gradu, državi...”
A, što je ono presudno što sve više nameće takav osjećaj, sagovornica detektuje u svakdoenvnim ljudskim relacijama i odnosima koji su površni, uz sveprisutne laž i licemejerje, pa nastavlja ;
Gordovići bez maske
“... Sve se, zapravo maskira! I mi se svakodnevno pojavljujemo pod maskama koje i stvaraju tu otuđenost. Čak i u najužoj porodici, uz zaziranja, svađe i sukobe slične vrste! Posebno kod nas, uzročnik je i ta gordost, kao i kod mojih junaka, nimalo slučajno - Gorodvića! I to nam ne dozvoljava da budemo bliži jedni drugima. Tu je i inat, koji ponekad i nije tako loš, naravno, ukoliko ne krene destruktivnom stazom. Na žalost, češće je i on kod nas u negativnoj funkciji.» I trećom knjigom u nastajanju, na zavičajnom tragu opet, Ljiljana Tomanović Ponomarev, otkriva i to, vraća se - na početak prošlog vijeka;
“... Idem unazad da vidim gdje bi, eventualno, mogla da bude budućnost? Sinoć sam slučajno otvorila Turgenjeva, pa se gotovo i zaprepastila nad utiskom - kao da to piše čovjek danas i za ovo vrijeme ?! Dakle, samo su se forme promijenile, a čovjek je, na žalost, ostao isti! Nije tu mnogo učinila ni evolucija, niti socijalni uticaj na ljudsku psihu. Ukratko, svi se i danas pojavljujemo uglađeni i fini, a svakodnevno, evo, čak i najokrutnije divljaštvo ključa iz čovjeka !?”.
Na kraju, sagovornica veli i da je za svojevrstan elitizam u kulturi, jer bez tog nema opstanka - i naroda i društva, pa poentira;
“... I moja namjera s ovom novskom promocijom bila, upravo na tom fonu - izdvojiti se od tog kontroverznog populizma, ili kakvog literarnog mitingovanja na Belavisti, recimo. Jer, na tim prostorima vidiš i osjećaš da to, ipak, nije i onaj tvoj unutranji govor. Konačno, ovaj atelje je ambijent gdje potpuno doživljavam i sebe, okružena očevim skulpturama koje i danas isijavaju njegovom nježnošću, delikatnošću... Naravno, na taj način se opet i vraćam u Očevo krilo. A to je ujedno i - povratak samoj sebi!”
Modeli pop-zvijezda
Uz generacijsku saglasnost o – “bešćutnom i bestidnom” dobu, u kome je kategorija ljudske plemenitosti i odgovornosti potisnuta, Ponomareva veli; “... I stid je jedna dobra samokritika. Taj osjećaj je i svijest o tom da si negdje pogriješio. Ali, čak i ona djevojačka sramežljibvost je iščezla s naših prostora! No, nedavno sam je ipak susrela, ali u Maroku i na ozarenom licu jedne zabrađene djevojčice u knjižari. I ta sramežljvost u ophođenju, istovemeno je i jedna suptilna nježnost, te prava slika kompletnog i strasnog ljudskog bića koje rijetko možeš i vidjeti ovdje! Naše djevojke, na žalost i uglavnom, preferiraju modele pop-zvijezda, uzore s naglašenim erotskim nabojem, a što u suštini ništa ne znači. Na to gledam kao na još jedno proturanje Zapada, koji nam kao i prevaziđenu tehnologiju, ili automobilski krš, plasira i te svoje već preživljene modele. Otprilike, kako se nekad, iz naših gradskih sredina poklanjao i polovan namještaj siromašnim rođacima na selu. To mlade otupljuje i vidim da današnje djevojke uopšte ne iskazuju potrebu da budu kulturne, suptilne, nježne, obrazovane, graciozne... Ukratko, naše mlade generacije danas uveliko upražnjavaju taj - civlizacijski otpad!”
Minja Bojanić
30.06.07 Pobjeda
U potrazi za izgubljenom emocijom
Igre i ogledala, Ljiljana Tomanović-Ponomarev
To generacijsko utrpavanje bagaža grijeha, sujete, obmane, predrasuda, lažnog patrijahalanog morala je kamen oko vrata glavnih junaka , a ni mi ostali nismo pošteđeni od toga
Pošto nijesam književni kritičar,o ovoj knjizi razmišljam kao namjerni čitalac koji ima običaj da ostavi knjigu ako ga ne « kupi» poslije dvadesetak stranica, gledalac koji izlazi sa projekcije ili iz kino dvorane ako vidi da mu mu neko prodaje rog za svijeću, ili, što je najstrašnije, da je to što čita ili gleda – dosadno. Knjigu Ljiljane Tomanović nijesam ostavio ni poslije posljednje pročitane stranice i to je razlog da prozborim, ne o vrijednosnim sudovima, nego o utiscima koje je ova knjiga ostavlja na onoga koji se usudi da se igra i ogleda u knjizi Igre i ogledala.
Kod nas postoji jedan strašan običaj da se, kada se neka dama usudi da napiše knjigu, a dvije takve drske dame su sa nama, to se nazove „ženskim pismom“. To nas navodi na pomisao da postoji i muško pismo, te da to nisu ista pisma. To sekstističko određivanje literature, proisteklo iz iste svijesti koja osmi mart uporno održava kao Dan žena , sračunato je da žene autore stavi u neku drugu ligu, nekakav podsavez, da ih uđene između heklanja i kuvanja, da ih eleminiše iz tzv. ozbiljne literature kojom se, zaboga, naravano, bave muškarci. Ovaj tipično balkanoidni stav zaboraviće Isidoru Sekulić,Margaret Jursenar, Margaret Diras, i mnoge druge dame koje su pisale pravu, žestoku, zanimljivu litearaturu a dopustiće, prezrivo, da se žene mogu baviti jedino literaturom koja se objavljuje kao podlistak šarenoj štampi gdje se, uz šmrcanje, razglaba o tome kako je Yon ostavio Meri a ona smogla snage da se oporavi i nađe sreću u zagrljaju Bila na njegovoj jahti koja se u smiraj ljuljuška na talasima Karipskog mora. Naravno, iza takvih zahvata , pod pseudonimom Meril Štajn ili slično, kriju se, niko drugi nego, muškarci.
Ne postoji ženski rukopis i muški rukopis, ženski kompjuter, i muški font. Postoji dobra literatura i loša literatura.I, postoji pobuna protiv takvog shvatanja književnosti. Knjiga Ljiljane Tomanović pripada tom pokretu otpora koji ne priznaje polnu podjelu literature.
Prvi utisak koji je, uvijek i najjači, je da se Ljiljana Tomanović ne folira. Ne prenemaže. Ne kuka nad sudbinom žene. Ne patetiše. Ne koketira sa ljubavnim temama. Ljiljana Tomanović se do bezobraštine drsko suočava sa tabuima, epsko patrijahalnim naslijeđem, politikom, erotikom, mentalitetom, ne bježeći od političkog angažmana, ironije, skepse. Poigravajući se sa postmodernističkom formom, a u stvari ostajući u vodama „mejn strima“ autorka će nam ispričati priču o sestri i bratu, Kaći i Baju, o dvije metropole, Beogradu i Herceg Novom, ili, dvije palanke, Beogradu i Herceg Novom, zavisi kako spisateljka odredi svoj rakurs, iz kakve optike posmatra mentalitet i fenomene gradova koji su poprište porodične drame njenih junaka. Naravno, nije riječ o gradovima. Riječ je o ljudima i sudbinama. Riječ je o emociji. O greškama koje se plaćaju. Svi junaci imaju ono što je Aristotel nazvao « «hamartiom» tragičkom greškom zbog koje ispaštaju. Kaćina hamartija je strast kao otkriću, nemirenje sa konvencijom, traganje za višom istinom, a Bajo ima konktretan strašan grijeh nasilja nad djevojkom, grijeh bahatosti i osionosti. Krležijanski grijesi porodice, naličje kućevića i koljenovića, tzv «ugledne familje» koje nam Tomanovićka delikatno ali bez ostatka iznosi, čine možda najsnažniji dio ove knjige. To generacijsko utrpavanje bagaža grijeha, sujete, obmane, predrasuda, lažnog patrijahalanog morala je kamen oko vrata glavnih junaka , a ni mi ostali nismo pošteđeni od toga. Ljiljana Tomanović se ne ustručava od vivisekcije naličja paradigmatične porodice, ali ni od jungovskih preispitivanja skrivenih tokova savremene,lijepe, zrele, obrazovane i emancipovane žene. Još jedna rukavica u lice lažnom moralu je samopriznanje glavne junakinje o njenom erotskom svijetu, o onome što sanja i što joj se događa. I taman pomislite da ste dekodirali sve kodove ove knjige kad se pojavi novi obračun sa licemjerjem, ovaj put političkim, medijskim, onim što nam truje svakodnevnicu.
I, vraćamo se početku, razlozima zbog kojih se neka knjiga čita. Prvi o osnovni razlog, nije dosadna. Ni jednog trenutka. Nije pisana za eseiziranje kritičara ni za tapšanje po ramenima uže familije i bliskih prijatelja. Pisana je za publiku, ali bez podilaženja publici. Pisana je čistim, jednostavnim jezikom, ali iz pozicije erudite i skeptičnog analitičara. Sve bi bilo uzalud, da nije emocije. Junaci ove knjige, ma što radili, u potrazi su za izgubljenom emocijom. Ljiljana Tomanović u oniričkoj finalnoj sceni knjige, u pojavljivanju Andersenovskih sirena pred bratom i sestrom, u jednom poetičnom fleš beku, dariva svoje junake izgubljenom ljubavlju. A sve nas jednom dobrom, uzbudljivom, mudrom knjigom koja zahtijeva ponovna iščitavanja.
Da ne bih uskakao sam sebi u usta, te da se ne bi pretvorio u kritičarsku imelu, za kraj, jednostavno, meni se ova knjiga sviđa, a razloge sviđanja sam pokušao da navedem. I ono što je posebno po mom guštu je činjenica da je Ljilja Tomanović Novljanka, da njeno pisanje čini još jedan kamen u zidovima grada koji odbija da se pretvori u kasabu. Ljiljin autorski angažman i njena nova knjiga, jasni su znaci da se Novi još ne da.
Stevan Koprivica
