Idemo da krademo konje

28.06.08

Norvežanin Per Petešun (1952) je danas najveća svjetska zvijezda nordijskih književnosti. Napisao je pet romana i po jednu zbirku priča i eseja. Po obrazovanju bibliotekar, a sada profesionalni pisac, Petešun je skrenuo na sebe pažnju već svojim prvim knjigama, ali je svjetski proboj napravio romanom “Idemo da krademo konje” iz 2003. godine. Knjiga je do sada u svijetu prodata u četvrt miliona primjeraka. U prevodu Predraga Crnkovića, Petešunov roman “Idemo da krademo konje” objavila je “Geopoetika”.
Petešun je za roman “Idemo da krademo konje” dobio međunarodnu književnu nagradu IMPAK Dablin za 2007. godinu. Ovaj roman je pobijedio sedam knjiga iz najuže nominacije i bio je jedini van engleskog govornog područja. Među knjigama iz najužeg izbora nalazile su se “Artur & Džordž” Džulijana Barnsa, “Spori čovjek” nobelovca Dž. M. Kucija, “Nema zemlje za starce” Kormaka Makartija, “Klovn Šalimar” Salmana Ruždija...
“Idemo da krademo konje” je jedan od romana u kome se sumira život, preispituju događaji iz mladosti i porede sa stečenim stavovima poznog životnog doba. Glavni junak romana Trund, osvjetljava sjećanja na ljeta provedena sa ocem u šumama Norveške, pored granice sa Švedskom i događaje koji su se odvijali s kraja četrdesetih godina prošlog vijeka. Ti događaji su kontapunkt sadašnjoj samoći u kojoj je narator romana, ali i sjenka koja ga prati tokom čitavog života. Roman, protkan otmenom tugom, evocira uspomene na ljude iz Trundovog nekadašnjeg okruženja, njegovu porodicu, najboljeg druga Juna, tragediju koja ih je zadesila, na tajne, preljube i složene međuljudske odnose. “Idemo da krademo konje” je žestoka i dirljiva priča o svijetu koji se mijenja, o prirodi koja oblikuje čovjeka, ali i o nostalgiji za jednostavnim načinom života.
Petešunovo debitantsko djelo bila je zbirka priča, objavljena 1987. godiine. Roman “Za Sibir” iz 1996, čija se radnja dešava tokom Drugog svjetskog rata, bio je nominovan za nagradu Nordijskog književnog savjeta, a roman “In the Wake” inspirisan je ličnom tragedijom. Godine 1990. u brodolomu feribota “Skandinavska zvijezda” Petešun je izgubio roditelje, brata i bratanicu, i napisao je roman o tome. Petešun je radio i kao prevodilac i književni kritičar, prije nego što je postao profesionalni pisac. Veliki uticaj na njegovo pisanje ostavila su dva velikana, Norvežanin Knut Hamsun i Amerikanac Rejmond Karver.

Na početku razgovora za “Vijesti” o svom romanu “Idemo da krademo konje” Per Petešun je rekao:
- Ovim romanom želio sam da učinim da opisi pejsaža i predjela imaju važan udio u knjizi, da stoje ravnopravno sa junacima knjige, da ih učinim interesantnim, a ne dosadnim, kao što to često bivaju opisi predjela u knjigama koje čitamo. Cilj mi je bio da slike iz prirode tijesno pripojim likovima, tako da se ne mogu uzimati u obzir jedni bez drugih.

Kako objašnjavate naslov “Idemo da krademo konje“?
- Pa, naslov je došao do mene iz jedne priče koju sam načuo, a izabrao sam je jer mi je zvučala dobro. Onda je bilo potrebno da frazu uključim u roman, da prilagodim naslov romanu. Ponekad to činim, ali i ne sa drugim okolnim stvarima. Naslov je ponovo došao do mene kada sam tražio lozinku koju su koristili pripadnici norveškog pokreta otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata. To vam može zvučati pomalo razočaravajuće, ali to je dio načina kako funkcionišete kada pišete roman. “Idemo da krademo konje“ je isto tako priča o istraživanju odnosa otac–sin u Drugom svjetskom ratu. U stvari, to je i glavna tema romana. (Danas imamo u mađarskoj književnosti pojavu puno romana sa temom odnosa oca i sina, a primjeri su “Harmonia Celeastis” Petera Esterhazija ili “Knjiga očeva” Mikloša Vamoša)

Zašto je ova tema bila privlačna za vas?
- Nije li to oduvijek bila velika tema, i djelima Turgenjeva, Hemingveja i mnogih drugih. To je bila i moja tema u nekoliko knjiga. S vremena na vrijeme imao sam namjeru da se vraćam toj temi. To ima veze sa odnosom koji sam imao sa mojim ocem, naravno, ne mogu Vam objasniti zašto, jer moj otac nije bio poput onog, na primjer, iz romana “Idemo da krademo konje“. To je veoma bolna tema, možda me i zato tako privukla.

Šta nam možete reći o istorijskoj pozadini Vašeg romana? Zašto je Drugi svjetski rat toliko značajan?
- Opet razočarenje! Nikada ne planiram precizno svoje knjige, tako da nijesam ni znao da će me priča odvesti do pisanja o Drugom svjetskom ratu. Ali, radnju romana sam smjestio u godinu 1948. pa mi se činilo da sam tako stavio u sredinu puno stvari i emocija između mojih likova koji nijesu našli zajednički jezik. Pitao sam se zašto je to tako, a potom je odgovor bio evidentan. On se odnosio na neki događaj u ratu i znao sam da moram da pišem o tome. Nijesam to želio, ali sam morao. Nije mi bilo potrebno puno istraživanja, jer kada ste mojih godina (rođen sam 1952.) svi mi ili naši očevi imali su udjela na neki način, aktivno ili pasivno, a priče su bile svuda oko nas. Bilo je potrebno da samo pokupim neke od njih i da ih preobratim u fikciju. To nije bio lak posao, ali sam uživao u njemu. Čudno je kada je nešto toliko bolno, a u isto vrijeme rad na tome može prirediti uživanje.

„Idemo da krademo konje“ je, takođe, i roman o zadovoljstvu koje nam pričinjava osama i samoća, nametnute zbog lične tragedije. Kaže se da Skandinavci prave jasnu razliku između samoće i usamljenosti. Da li je tako?
- Svakako da je tako. Ko želi da bude samotnjak? Ne i ja. Vi možete biti beznadežno usamljeni u gradu, ali isto tako uživati u šumskoj osami. Kao što i ja činim u većini svojih dana. To je pojava tipična za Norvežane, koja nije baš tipična za Šveđane ili Dance. Tu čežnju za samoćom i promatranjem svijeta prvi je opisao Knut Hamsun u svom romanu „Pan“. Ponekad ja tu pojavu nazivam norveškom verzijom budizma.

Zašto su predjeli i priroda toliko važni u ovom romanu?
- Pa, nema određenog razloga što je to u romanu tako opisano. Sve je to tako ovdje oko nas, od mora, planina, šuma, kojima su opasani svi norveški gradovi i varoši. Predjeli su takođe bili veliki dio mog života, a otkrivao sam ih sa svojim ocem.

Zašto ste ste se opredijelili da priču iz romana „Idemo da krademo konje“ sagledate sa Trundnove tačke gledišta?
- Pošto je to moja treća knjiga, izabrao sam da je napišem u prvom licu. Želio sam glas, zvuk nekoga ko priča priču. Naravno, to nije izgovorena priča, ona je napisana, ali i dalje sam tu imao glas. Uživao sam u otkrivanju osobe koja se krije iza tog glasa i Trund je bio moj čovjek.

Bili ste knjižar prije nego što ste napisali prvu knjigu. Šta ste naučili o pisanju tokom tih godina?
- Naučio sam puno, to je bio moj Univerzitet, nikada nijesam čitao toliko knjiga u svom životu. Čitao sam puno toga, od klasike na kraju, do savremene američke, britanske ili skandinavske književnosti. Želio sam da ljudi kroz moje knjige osjete put koji ja prelazim kada čitam dobru knjigu.

Da li već pišete novu knjigu?
- Novi roman nije ovoga puta o ocu i sinu, već o majci i sinu. Nadam se da će knjiga biti objavljena do jeseni.

Vaš roman “Idemo da krademo konje” je dobio mnoga priznanja u Norveškoj, Irskoj, SAD. Kako objašnjavate veliku popularnost Vaših knjiga? Šta Vas čitaoci obično pitaju?
- To Vam uopšte ne mogu objasniti. I čitaoci mi postavljaju sve vrste pitanja. Mnoga pitanja su poput ovih koja mi vi sada postavljate. Jedno od najčešćih je: Šta se dešavalo sa Trundom između 1948. i 1999. godine. Ja na to pitanje nemam odgovor, a kada bih ga znao, rekao bih ga i Vama.

Savremena norveška književnost nije baš toliko poznata danas, barem kod nas. Šta nam možete reći o savremenim norveškim piscima?
Teško mi je da napravim izbor, jer ne čitam toliko savremenu književnost koliko bi trebalo da je pratim.

Sami odlučujemo kada će da boli

„...Dobio sam svoju staru odjeću u papirnoj kesi koju sam uvio i nosio pod miškom. Kada smo izašli na trotoar i nastavili prema stanici i prema kafeu, možda, gdje bismo mogli da jedemo, moja majka je stavila ruku ispod moje druge ruke, one slobodne, i tako smo hodali dalje, ruku pod ruku kao par, laka koraka, odgovarajuće visine, a ona je tog dana lupkala petama tako da je odjekivalo sa zidova s obe strane ulice. Bilo je kao da su djelovi zakona gravitacije bili ukinuti. Bilo je gotovo kao ples, mislio sam, iako u čitavom životu nikada nijesam zaplesao.
Nikada više nijesmo hodali na taj način. Kada smo se vratili kući u Oslo, opet se vratila u svoju ouobičajenu težinu i ostala takva do kraja života. Ali tog dana u Karlstadu išli smo ulicom ruku pod ruku. To novo odijelo mi je pristajalo na tijelu i pratilo me kao od šale na svakom koraku koji sam činio. Vjetar sa reke je i dalje duvao hladan kao led između kuća, i na rukama sam osjetio da su bolno otekle i zanoktice tamo gdje su nokti ulazili u kožu kada bih ih jako stegao, a ipak, osjećao sam se sasvim dobro tačno u tom trenutku; odijelo mi je bilo dobro, i grad je bio lijep za šetnju po popločanoj ulici, a mi sami odlučujemo kada će da boli.“
(Iz romana „Idemo da krademo konje“ Pera Petešuna, „Geopoetika“, 2008)
Vujica OGNJENOVIĆ

24.05.08 Politika

Roman „Idemo da krademo konje” osvojio je već četvrt miliona čitalaca i njegovog pisca lansirao među svetski čuvene romansijere
Trund Sander, junak knjige Pera Peteršuna „Idemo da krademo konje” (Geopoetika, 2008, prevod Predraga Crnkovića) nije ni nasukani Robinzon, ni mizantrop bolestan od civilizacije i socijalne mimikrije. Njegova odluka da u osvit milenijuma 2000. sebe izopšti iz urbanog okruženja i krajolikom svog detinjstva zaleči tugu i prazninu posle gubitka supruge, posve je voljna posledica emotivnog šoka.
Na prozračnom fonu nordijske šume Sander spontano rekonstruiše slike detinjstva i mladalačkih pustolovina jednog davnog leta, pre gotovo pola veka. Peteršunov junak sve dublje istražuje ožiljke koje kontrapunkt prošlih trenutaka radosti i pomućene sreće ostavlja na svakog pojedinca. Ožiljke od kojih se ne može pobeći, jer je svako bekstvo, u stvari, ciklični povratak na početak, upisan u podsvesti.Upoznajemo, korak po korak, likove iz Trundove mladosti, oca, majku, najboljeg druga Juna, te Junovu porodicu u trenutku nenadane tragedije – kad jedan od njihove mlađe dece blizanaca u igri slučajno ubije onog drugog. Otkrivaju se zapreteni odnosi između očeva i majki, roditelja i dece, , naročito oca i sina, stidljive preljube odraslih, njihove neočekivane tajne, koje su lako mogle to i ostati. Ali, nisu, i svest o njihovom postojanju, svest da ništa ne mora biti onakvo kakvo naizgled jeste, znak je odrastanja koji zauvek poništava vordsvortovski sjaj dotadašnjeg, nevinog iskustva.
Odatle, do spoznaje da nema univerzalne istine koja bi bila utešiteljska, niti bilo kakve filozofske formule sreće ili nesreće, mali je korak. Postoje samo ljudi, sa imenom, često i bez imena, ogoljena osećanja, sirova senzualnost, priroda... i to je sve. U šumi, te davnašnje slike, onako kako ih svest, nasumično i misteriozno priziva, uz oskudne refleksije i dijaloge, dobijaju osobenu snagu. RAvnu onoj kojom je junak jednom pokušao da se odmerava s prirodom, zajedno s ocem, sekući deblo po deblo, s željom da je pobedi ili ukroti, uzalud.Peteršun je svog junaka smestio u fizički teatar prirode, oduzeo mu svaku vrstu komunikacije sa svetom (osim „neutralnih” vesti Bi-Bi-Sija, svetsko izdanje, prečišćeno od iritirajućih lokalizama), podario mu psa i suseda usamljenika, onog preživelog brata blizanca, takođe sa svojim psom, kao jedine saučesnike u drami, koja ga postupno ophrvava. Oni ga podstiču na besomučno preživljavanje prošlog, svojevrsnu autoterapiju protiv očajanja.
Pri prvom pogledu na minimalistički dekor i svedene junake ove knjige, čitalac se i nehotice zapita, čime li je ona očarala međunarodnu publiku i kritiku i u konkurenciji za prestižnu Impak Dablin književnu nagradu 2007. pretrčala takve bardove svetske proze kao što su Džulijan Barns, Kuci, Kormak Makarti ili Ruždi. Već posle prvog poglavlja pitanje postaje izlišno.
„Idemo da krademo konje” nije ni sumorna apoteoza prirodi, niti čoveku u njoj, već disharmoničnoj lepoti egzistencije koja se opire neumitnostima, poentiranoj poslednjom rečenicom knjige: “...a mi sami odlučujemo kada će da boli.”
Status Peteršuna (1952) kao neprikosnovene književne zvezde skandinavskog književnog podneblja – „Idemo da krademo konje” prodat je u svetu dosad u četvrt miliona primeraka – pobudio je interesovanje i za njegovu biografiju, i za nevelik prethodni opus. Prvom romanu, „Za Sibir”, varijaciji na temu nacizma, rata, eskapizma u ambijentu tundre, prethodila je zbirka priča koju je objavio u trideset petoj godini života, i od knjižara i strasnog čitača preobrazio se u suptilnog prozaika.
Posle lične tragedije – kada je u brodolomu feribota „Skandinavska zvezda” 1990. izgubio roditelje, brata i bratanicu – napisao je roman o tome.
Slutnja da svi koje volimo kad-tad umiru, a često prerano, obeležila je dela koja su prethodila, a naročito ona koja su nastala posle ove tragedije. Sledbenik Hamsuna i Karvera, Peteršun stvara u okolnostima umnogome sličnim okolišu junaka „Idemo da krademo konje”. Brvnaru u šumi, nedaleko od svoje kuće, pretvorio je u radni studio, opremljen najsavremenijim kompjuterom i samoćom.
„Ne mislim da Trund doista želi da rekonstruiše svoj život. Mislim da želi da pobegne od svega, da živi na budistički način, obavljajući rituale da označi prolazak vremena. Ali, ne može, jer, kad upozna novog suseda, prasak prošlosti pogađa ga svom snagom”, rekao je u jednom intervjuu. „Priroda prodire u nas, menjajući način na koji posmatramo život. Čovečanstvo pokušava da to spreči, dakako, uništavajući prirodu.“

Vesna Roganović

03.04.08 Beta

Izdavačka kuća „Geopoetika“ predstavila je juče dva nova romana: „Osvajanje“ američke književnice Ikste Maje Marej i „Idemo da krademo konje“ norveškog pisca Pera Petešuna.

Per Petešun (1952) je jedan od najznačajnijih savremenih norveških pisaca, koji se u svetu proslavio romanom „Idemo da krademo konje“.
Ova knjiga je prodata u četvrt miliona primeraka, a prošle godine je nagrađena prestižnom međunarodnom nagradom „Impak Dablin“.
„U romanu vreme teče sporo, pisac uživa u prirodi i osamljenosti, povlačeći paralelu između mladosti i starosti, ali to ne podrazumeva dosadu čitanja“, rekao je direktor „Geopoetike“ Vladislav Bajac.
Autorka Iksta Maja Marej bila je gošća Sajma knjiga 2006. godine, a u njenom romanu „Osvajanje“ glavna junakinja je restauratorka starih i retkih knjiga.
Ona otkriva jedan rukopis iz 14. veka koji govori o astečkoj princezi koju je španski konkistador Ernan Kortes zarobio prilikom osvajanja Meksika i poslao u Evropu da zabavlja papu i Karla Petog.