knjizara.com
Idea - prilog istoriji pojma starije teorije umetnosti

Erwin Panofski (autor)

Idea - prilog istoriji pojma starije teorije umetnosti
rasprodato

Zoran Gavrić (prir. i prev.)
U sedam poglavlja ove studije (Uvod, Antika, Srednji vek, Renesansa, “Manierizam”, Klasicizam, Mikelanđelo i Direr), koja je od strane merodavnih filozofa ocenjena kao nezaobilazan prilog razumevanju Platonovog termina eidos, Ervin Panofski prati njegovu istorijsku sudbinu i daje svoj odgovor na pitanje: Da li je za određivanje sudbine umetnosti u filozofskoj tradiciji dovoljan prostor koji je obeležen suprotnim pojmovima aistheton (čulno) i eidos (ideja), i u kojoj meri su ovi pojmovi suprotni? Ervin Panofski izričito naglašava da je umetnost oblast sui generis, da je estetska sfera načelno izdvojena od teorijskog i etičkog područja, tj. da umetničko

uobličavanje i teorijsko saznanje jesu dve mogućnosti kojima čovekov duh operiše u uređujućem prikazivanju sveta. Za ovog teoretičara i istoričara umetnosti, utemeljivača ikonološkog metoda nauke o umetnosti, pojam stvarnosti, na čije razumevanje pravo polažu čovekove saznajne sosobnosti, ostaje suštinski stran umetničkim delima i ne sme se uzdizati do vrednosnog merila. Umetničko uobličavanje sledi zakone načelno drugačije od zakona koje sledi razum, pa umetničko delo nije nešto što je u strogom smislu izvedeno iz mišljenja, niti se može pretvoriti u misao. Estetski predmet i teorijski predmet su dva različita postignuća čovekovog duha, dve forme subjektivizacije sveta, i jedno i drugo su ispoljavanja subjektiviteta koji oblikuje, oboje se može interpretovati kao dokumenti jednog određenog duhovnog stava prema svetu. Umetnost se, kao i saznanje, mora vrednovati kao duhovno postignuće koje sledi drugačiji logos, pa bi zbog toga svaki pokušaj razdrešenja umetnosti sâmom teorijom značilo ograničavanje čovekove potrebe i sposobnosti da svet saobražava i da ga savlađuje.
Ova istraživanja pokazuju da teorija umetnosti u klasičnom mišljenju nosi metafizička obeležja, u srednjovekovnom teološka, dok u modernom mišljenju ulazi u svoju psihološku fazu. U refleksijama o umetnosti od vremena starine do refleksija u duhu klasicističke dogme pojam idea ima suštinski značaj, jer se njegovim posredovanjem imitatio zasniva, ali istovremeno i odvaja od njega. Sve promene do kojih dolazi u istoriji ovoga pojma označavaju promene sâmog pojma eikon. U uvodnom poglavlju E. Panofski istražuje ovaj pojam u onom značenju koje su mu dali Platonovi dijalozi, koje je Aristotel zamenio sintetičkom interakcijom između forme i materije, ali još ne u psihološkom smislu, koji će zadobiti tek u modernom mišljenju, u okviru filozofije subjektiviteta. Sudbinu koju će pojam ideje imati u antici E. Panofski nagoveštava na kraju svoga uvoda, pripremajući nas na istraživanje spisa Cicerona, Seneke i Plotina, u kojima je teorijski sprovedeno ono što je pripremila sâma antika: preobražaj Platonovog pojma idea u oružje protiv Platonovog shvatanja umetnosti. Preobražaj Platonovog pojma idea koji je izvršila sâma antika pokazuje se kao priprema za renesansno shvatanje, čiju je podzidu stvorila Plotinova misao, dok je zapadnjačku srednjovekovnu estetičku misao kao suštinski aristotelovsku razvio Avgustin. Suština Avgustinovog teorijskog zahvata, kako zaključuje E. Panofski, sadržana je u zameni bezličnog svetskog duha novoplatonizma ličnosnim Bogom hrišćanstva, koja je dovela do shvatanja merodavnog za ceo srednji vek, da su “ideje postojane i nepromenljive praforme ili praprincipi stvari koje sâme nisu formovane”. Kao epohu koju obeležava i traganje za istinom o sâmoj prirodi, koja je uložila ogroman napor u razlikovanju ove od prirode u umetničkom delu, renesansnu teoriju umetnosti karakteriše paralelan tok dvaju mišljenja: onoga kakvo su razvijali Čenino Čenini, da je zadatak umetnosti neposredno podražavanje prirode, i Leonardo da Vinči, da slika koja se više slaže sa slikanim stvarima zaslužuje veću pohvalu, i onoga kakvo je razvijao Leon Batista Alberti, najznačajniji predatavnik ovoga drgugo toka, da “slikar treba da postigne ne samo sličnost u delovima, nego i iznad toga, da domeće lepotu”. E. Panofski tako dolazi do zaključka da su u renesansi postojala dva suštinski različita teorijskoumetnička značenja pojma idea: ono, po kojem idea u smislu ideala prevazilazi prirodu, kakvo je sadržano u spisima Leona Batiste Albertija i Rafala, i ono, po kojem je idea predstava od prirode nezavisnog likovnog oblika uopšte, kakvo je sadržano kod Đorđa Vazarija. U takozvanom manierizmu ovo kritičko pitanje zaoštreno je do pitanja o mogućnosti umetničkog stvaranja uopšte, i to sa tolikom misaonom snagom, da traktati manierističkih teoretičara, iako po formi glomazni, sa stanovišta istorije duha, za Ervina Panofskog, predstavljaju neophodan član između epohe renesanse i epohe u kojoj i danas stojimo. Zbog toga manierističke misaone tokove E. Panofski analitički detaljno opisuje, da bi pokazao kako su umetnička ideja uopšte i ideja lepote posebno, empirizovane i aposteriorizovane u epohi renesanse, u ovoj epohi opet dobile svoj apriorno-metafizički karakter, jer “se manierističko shvatanje umetnosti razlikuje od shvatanja umetnosti u pravoj renesansi - po osećanju da je vidljivi svet samo alegorija za nevidljive, "spiritualne" sadržaje, i da protivrečnost, koje je mišljenje od sada postalo svesno, između subjekta i objekta, svoje rešenje u osnovi može da nađe samo pozivanjem na Boga”. Klasicistička teorija umetnosti, posle svega što joj je prethodilo, imala je da obavi dvostruki zadatak, koji će obaviti italijanski slikar i teoretičar Đovani Pjetro Belori, koga E. Panofski prepoznaje kao prvog stručno obrazovanog umetničkog kritičara: da dokaže da nisu u pravi ni manieristi, ni oni koji su sami sebe nazivali naturalistima. Upravo zbog toga, kao i zbog činjenice da su ne samo teorijski spisi Đ. P. Bellorija, nego i manieristički traktati slikara Đan Paolo Lomaca i novoplatoničara Marsilja Fičina ostali nedovoljno poznati nauci o umetnosti, E. Panofski, u dva dodatka svojoj knjizi, donosi izvorne tekstove ove trojice velikih italijanskih teoretičara. U ovoj knjizi ti su traktati dati i na srpskom, u prevodu italijanskog klasičnog filologa Adele Macola [Adele Mazzola]. U završnom poglavlju svoje knjige, E. Panofski izlaže komparativnu analizu značenja koja su pojmu idea dali Mikelanđelova i Direrova shvatanja. Da su Mikelanđelova shvatanja u suštini određena novoplatonskom metafizikom, to je dokazala nauka o umetnosti pre Panofskog, što on i sâm podvlači već na početku analize Mikelanđeloovih soneta. Ono što sada predstavlja dopunu koju prilaže Panofsky jesu dokazi da Mikelanđelov termin concetto bez daljeg treba prevoditi sa ideja, jer ga je kao stvarnog poznavaoca novoplatonizma ovaj obavezivao u smislu transcendentnog shvatanja, dok je Albreht Direr, pod uticajem italijanskog učenja njegovog vremena o umetnosti, doduše, u blizini značenja pojma idea, ali ga upotrebljava u svojevrsnom smislu unutrašnje predstave, o kojoj govori Majster Ekhart.

Ostali naslovi koji sadrže ključne reči: Teorija umetnosti
Ostali naslovi iz oblasti: Istorija umetnosti

Izdavač: Samostalno izdanje Bogovađa; 1997; Broširani povez; latinica; 22,5 cm; 183 str.; 86-901593-4-7;