Ja sam pisac vec dve stotine godina. Daleke 1766. jedan Pavic je objavio u Budimu svoju zbirku pesama i otada se smatramo spisateljskom porodicom.
Roden sam 1929. na obali jedne od cetiri rajske reke u 8 i 30 casova izjutra u znaku Vage (podznak Škorpija), po asteckom horoskopu Zmija.
Prvi put sam bombardovan kada mi je bilo 12 godina. Drugi put kada mi je bilo 15 godina. Izmedu ta dva bombardovanja zaljubio sam se prvi put i pod nemackom okupacijom prinudno naucio nemacki. Tada sam kradom naucio i engleski od jednog gospodina koji je pušio mirišljavi duvan za lulu i nije baš dobro znao engleski. U isto vreme prvi put sam zaboravio francuski (posle sam ga zaboravljao još dva puta). Najzad, u jednoj školi za dresiranje pasa, gde sam se našao bežeci od anglo-americkog bombardovanja, jedan ruski carski oficir emigrant poceo je da mi daje casove ruskog iz knjiga pesama Feta i Tjutceva. Druge ruske knjige nije imao. Danas mislim da je ucenje jezika bilo vrsta mog pretvaranja u razlicite opcinjujuce životinje.
Voleo sam dva Jovana – Jovana Damaskina i Jovana Zlatoustog (Hrizostoma).
Mnogo više ljubavi sam ostvario u svojim knjigama nego u svom životu. Sa jednim izuzetkom koji još traje. Noc mi se u snu slatko lepila za oba obraza.
Do 1984. bio sam najnecitaniji pisac u svojoj zemlji, a od te godine nadalje najcitaniji. Napisao sam roman u vidu recnika, drugi u obliku ukrštenih reci, treci u vidu klepsidre i cetvrti kao prirucnik za gatanje kartama tarot. Peti je bio astrološki vodic za neupucene. Trudio sam se da što manje smetam tim romanima. Smatram da je roman kao rak; živi od svojih metastaza i njima se hrani. Kako vreme protice, ja sam sve manje pisac svojih knjiga i sve više pisac onih buducih, koje po svoj prilici nece nikada biti napisane.
Na moje zaprepašcenje knjige su mi do sada prevedene oko sto puta na razne jezike. Ukratko, ja nemam biografiju. Imam samo bibliografiju. Kriticari u Francuskoj i Španiji zabeležili su da sam prvi pisac 21. veka, a živeo sam u 20. veku, kada se morala dokazivati nevinost, a ne krivica.Najveca razocaranja u životu donele su mi pobede. Pobede se ne isplate.
Nisam nikoga ubio. Ali, mene su ubili. Mnogo pre smrti. Za moje knjige bilo bi bolje da im je autor neki Turcin ili Nemac. Bio sam najpoznatiji pisac najomraženijeg naroda na svetu – srpskog naroda.
Novi milenijum za mene je poceo 1999. godine (sa tri obrnute šestice) trecim bombardovanjem kada su NATO avioni bacili bombe na Beograd i Srbiju. Reka na kojoj živim, Dunav, otada nije više plovna.
U 21. vek ušao sam preko pozorišnih dasaka. Palindromske godine 2002. Vladimir Petrov „pustio je prvu interaktivnu pozorišnu lastu u Moskvu i osvojio rusku prestonicu bez bitke“ postavivši na scenu „Moskovskog hudožestvenog akademskog teatra Cehova“ moj „pozorišni jelovnik – Za uvek i dan više“. Iste godine Tomaž Pandur izgradio je kulu sa 365 sedišta i u njoj je kao u cirkusu na pesku igrao „Hazarski recnik“ u Beogradu i LJubljani pretvarajuci na ocigled publike rec u meso i vodu u vreme. Godine 2003. petrogradski „Akademski teatar Lensov“ docekao je jubilarne bele noci i tristagodišnjicu svoga grada predstavom mog komada „Kratka istorija covecanstva“.
Sve u svemu mogu reci da sam za života dobio ono što mnogi pisci dobijaju tek posle smrti. Mislim da me je Bog obasuo beskrajnom milošcu podarivši mi radost pisanja, ali me je istom merom kaznio možda baš zbog te radosti.
01.01.00
AUTOBIOGRAFIJA
Ja sam pisac vec dve stotine godina. Daleke 1766. jedan Pavic je objavio u Budimu svoju zbirku pesama i otada se smatramo spisateljskom porodicom.
Rodjen sam 1929. na obali jedne od cetiri rajske reke u 8 i 30 casova izjutra u znaku Vage (podznak Skorpija), po asteckom horoskopu Zmija.
Prvi put sam bombardovan kada mi je bilo 12 godina. Poslednji put kada mi je bilo 15 godina. Izmedju ta dva bombardovanja zaljubio sam se prvi put i pod nemackom okupacijom prinudno naucio nemacki. Tada sam kradom naucio i engleski od jednog gospodina koji je pusio mirisljavi duvan za lulu. U isto vreme prvi put sam zaboravio francuski (posle sam ga zaboravljao jos dva puta). Najzad, u jednoj stenari, gde sam se nasao bezeci od anglo-americkog bombradovanja, jedan ruski carski oficir emigrant poceo je da mi daje casove ruskog iz knjiga pesama Feta i Tjutceva. Druge ruske knjige nije imao. Danas mislim da je ucenje jezika bilo vrsta pretvaranja u razlicite opcinjujuce zivotinje.
Voleo sam dva Jovana - Jovana Damaskina i Jovana Zlatoustog (Hrizostoma).
Mnogo vise ljubavi sam ostvario u svojim knjigama nego u svom zivotu. Sa jednim izuzetkom koji jos traje. Noc mi se u snu slatko lepila za oba obraza.
Do 1984. bio sam najnecitaniji pisac u svojoj zemlji, a od te godine nadalje najcitaniji.
Napisao sam roman u vidu recnika, drugi u obliku ukrstenih reci, treci u vidu klepsidre i cetvrti u vidu prirucnika za gatanje kartama tarot. Trudio sam se da sto manje smetam tim romanima. Smatram da je roman kao rak; zivi od svojih metastaza i njima se hrani. Kako vreme protice, ja sam sve manje pisac svojih knjiga i sve vise pisac onih buducih, koje po svoj prilici nece nikada biti napisane.
Na moje zaprepascenje knjige su mi do sada prevedene 66 puta na razne jezike. Ukratko, ja nemam biografiju. Imam samo bibliografiju.
Kriticari u Francuskoj i Spaniji zabelezili su da sam prvi pisac 21. veka, a ziveo sam u 20. veku, kada se morala dokazivati nevinost, a ne krivica.
Znao sam da ne treba dodirivati zive rukom kojom sam u snu dotakao mrtvaca.
Najveca razocaranja u zivotu donele su mi pobede. Pobede se ne isplate.
Nisam nikoga ubio. Ali, mene su ubili. Mnogo pre smrti. Za moje knjige bilo bi bolje da im je autor neki Turcin ili Nemac. Bio sam najpoznatiji pisac najomrazenijeg naroda na svetu - srpskog naroda.
Mislim da me je Bog obasuo beskrajnom miloscu podarivsi mi radost pisanja, ali me je istom merom kaznio mozda bas zbog te radosti.
Milorad Pavic
01.01.00
Nasa Borba
07.03.1998.
MILORAD PAVIC NA INTERNETU - WWW. KHAZARS.COM
Prvi domaci umrezeni pisac
U prostorijama Euneta juce je predstavljen veb sajt Milorada Pavica na Internetu, uz ucesce Aleksandra Jerkova, Predraga Nikolica, zamenika generalnog direktora Euneta, i samog Pavica. Na adresi www.khazars.com korisnici Interneta moci ce, na srpskom i engleskom jeziku, da se upoznaju sa sekundarnom literaturom o Miloradu Pavicu. Dakle, uz bio-bibliografsku belesku Jasmine Mihajlovic (koja je i scenarista sajta) na prvoj strani sajta, tu su i sledece strane: Dela, Izdanja, Podaci o recepciji, Sta kriticari kazu?, Knjige o Pavicu, Posebni brojevi casopisa, Pavic i postmoderna, M. Pavic "Pocetak i kraj romana", J. Mihajlovic "Pavic i hiperbeletristika", Autobiografija, Vizantijski tarot. Povodom "kacenja" Pavicevog veba na Internet, Jerkov je govorio o Pavicevom delu, konkretno o kompatibilnosti "Hazarskog recnika" i kompjuterske tehnologije, tj slobode i bezbrojnih mogucnosti citanja romana i tehnologije koja omogucava ne samo najbolji nacin citanja, vec i novu percepcijudela. Pavic je, pak, govorio o prakticnim stranama veb sajta, a prilikom davanja njegovog imena, kako je rekao, imao je na umu ono sto je Borhes jednom prilikom izjavio, da sanja da se njegovo ime zaboravi nad tekstom. Dodao je da postoji ideja da se veb "osvezava" svaka dva meseca pricom koja bi bila pisana specijalno za tu priliku, a da je pisanje za Internet, sto je trenutni hit u svetu ozbiljno pitanje, jer na mrezi postoji ozbiljna konkurencija u vidu romana bez reci, kompjuterskih igara pravljenih za odrasle.
Na www.khazars.com postoji i brojac posetilaca - u trenutku nastajanja ovog teksta bilo ih je 61, a i ovom prilikom najavljen je CD ROM "Hazarski recnik". Pavic je kako, se culo, prvi domaci pisac sa svojom adresom na Internetu, a pokrovitelji Eunet i Fondacija BK najavili su slicne poduhvate i za naredni period.
R. S.