Loran Bine (1972) je diplomirao savremenu književnost, predaje francuski u pariskim školama i vodi kurseve na univerzitetima Pariz-VIII i Pariz-III. Civilni vojni rok je služio u Slovačkoj. Jedno vreme je živeo u Pragu.
17.12.13 Dnevnik - Novine i časopisi
Kako je, postmoderno, ubijen „praški dželat“ Hajndrih
HHhH, Loran Bine
U FOKUSU: Roman „HHhH“ koji potpisuje Loran Bine (Pariz 1972), a koji je našim čitaocima dostupan zahvaljujući „Stilosu“ i prevodu Emilije Cerović Mlađe, u osnovnom postupku je književna arheologija koja inklinira ka strastvenoj (književnoj) forenzici.
A sve u vrednom poduhvatu koji mora da protrese čitaoce u neočekivanoj, obnovljenoj (post)modernoj katarzi, jer su junaci češko-slovački atentatori koji su, usred porobljene Evrope i strahovitog terora Crne noći Rajha, uspeli da ubiju "praškog dželata", gestapovca Rajnharda Hajdriha, poznatog i kao tvorca plana "konačnog rešenja" - pobiti i spaliti SVE Jevreje! – o kome su i u Š govorili: Himlerov mozak se zove Hajdrih» (otud i HHhH). Loren Bine sve vreme opominje čitaoce da su, zapravo, na zajedničkom poslu rekonstrukcije veličanstvenog poduhvata iz istorije modernih vremena, ali ih vodi u cik-cak šetnju u kojoj samo on zna kako čitavu priču, tako i gde je cilj u zanosnom lavirintu pripovedanja za koje sam pisac čas tvrdi da je priča, a čas da je roman.
Reč kritike
Te 1942. godine, u srcu Praga, u kripti pravoslavne crkve Svetog Karla Boromea, istorija se ponovila: Leonida i tristo Trojanaca, dakle heroji Gapčik, Kubiš i Valčik u likovima atenatora na nacističku „plavu zver“, još jednom su izginuli pred naletima višestruko nadmoćnih (esesovskih) jedinica ispisujući, još jednom, nadnaravni podvig. (Da li bi Borhes od ovoga napravio priču? Nemojte sumnjati!)
Da bi izbegao već pojmovno istrošenu i sažvakanu „modlu“ sintagme "postmoderna narativna strategija sa neminovnom svešću o samoj sebi", bolje je ustvrditi da teorijsko/prozno znanje našeg (romano)pisca prati, u praksi, pametnu liniju koja od Sterna i Flobera, između ostalih, vodi preko Faulza do Džona Barta i Volisa.
Uostalom, ne treba prevideti, Bine gotovo programski citira ne samo svog velikog učitelja, Flobera: „Znam dobro da je to Istorija, ali ako je roman jednako dosadan kao naučna knjižurina“...
(Ne, mogli bismo da odgovorimo zadovoljno: uzbudljivo je kao vrhunski triler!)
Đ. Pisarev