Gvožđe i med

12.07.03

Savremeni italijanski pisac Etore Mazina rođen je 1928. godine u Brenu di Valkamonika, Lombardija, ali već više od četiri decenije živi u Rimu. Studirao je medicinu i radio kao novinar u listu Il Giorno, i u dnevniku RAI. Bavi se i humanitarnim radom. Bio je poslanik u italijanskom parlamentu. Godine 1992. izabran je za predsjedavajućeg Komiteta za ljudska prava.
Etore Mazina piše romane i eseje. Autor je djela : »Gvoždje i med«, »Putovanje u unutrašnjost Trećeg svijeta: Brazil, Rog Afrike, Nikaragva«, »Jedna zima na jugu: Čile, Vijetnam, Južna Afrika, Palestina«, »Nadbiskup mora umrijeti«, »Let vrapca«, »Fringenski galebovi«. Povod za razgovor sa Mazinom bio je roman »Gvoždje i med« koji je na naš jezik nedavno objavila beogradska kuća »Otkrovenje« u prevodu Nikole Popovića.
»Gvoždje i med« je prvi roman Etorea Mazine. Odmah po objavljivanju doživio je pozitivne kritike. Svijet ovog romana zaražen je neizlječivim bolestima – kugom i ljubavlju. Ljubav i ljepota sukobljavaju se sa kobnim prisustvom smrti. Radnja romana se odigrava u Veneciji, u 16. vijeku. Iako su glavni junaci ovoga djela vjekovima udaljeni od nas, oni izgledaju kao naši savremenici: Mazina je pokazao kako su patnja, ljubav i bol za sve ove vjekove ostali isti...
Jedno od pitanja koje se čitaocu nameće poslije čitanja romana »Gvoždje i med« je koliko u ovom djelu ima istine, a koliko imaginacije. O tome pisac kaže:
- Što se tiče velike kuge 1575, trudio sam se da se što podrobnije obavijestim te svaka pojedinost odgovara istorijskoj istini. U Veneciji je tokom onih nekoliko strahotnih mjeseci, između ostalog, zaista postojao jedan ploveći lazaret, ali je požar na njemu izmišljen. Najzad, jedna bilješka u vezi sa opisom kola vještica na Tolaneu. Nadam se da je čitalac sa istim onim uzbuđenjem koje sam osjetio čitajući »priznanja« odakle sam ovaj opis skoro doslovice preuzeo, primijetio da je ta priča naivna verzija jednog poglavlja »Majstora i Margarite«. Ne znam odakle je Bulgakov izvukao svoju priču, ali bilo da je ona plod čiste poezije ili prerada nekih »svjedočenja« vještica iz zemalja vrlo udaljenih od Valkamonike, podudarnost mi se čini dirljivim pokazateljem jedinstvenosti patnje, snova, obijesnosti moćnika i nevinosti poniženih, koja sjedinjuje Evropu od Alpa do Urala.
Na naš jezik upravo je prevedena knjiga »Gvoždje i med«. Šta nam više možete reći o ovom romanu? Kada ste počeli da ga pišete?
Moj roman je jedan od onih romana koji se mogu nazvati »romani inicijacije«, zapravo, to je priča o mladiću koji je morao da se suoči i prevaziđe situacije, što mu je pomoglo da odraste i da sazre. Iz jednog zatvorenog grada u dolini (Valkamonika, gdje sam rođen na sjeveru Italije) on ide u susret opasnostima jednog putovanja u Veneciju, dominantni grad u tom periodu na sjeveroistoku Italije. U tom prekrasnom gradu, jedinstvenom u svijetu po svojoj ljepoti, on se zaljubljuje u momka. Ali kuga nemilosrdno uništava tu ljubav. Glavni junak i sam je prisiljen da iskusi internaciju na jednom od »lazareta«. Kada se napokon može vratiti kući, nailazi na velikog inkvizitora poslatog iz Rima da suzbije slučajeve vračeva i vještica prisutnih u dolini.
Šta je bio izazov da napišete »Gvoždje i med«?
Povratak u moje mjesto, kući mojih predaka, 1983 godine je bio uzrok pisanja ovog romana, uporedo sa dešavanjem dva slučaja u familiji: upravo u tom periodu moj stariji sin je proučavao istoriju medicinskih ustanova, posebno »lazareta«, a moja kćrka se baš tada vratila iz Venecije sa izložbe posvećene umjetnosti u periodu kuge. Tako sam i saznao za lazarete, ploveće karantine i o mnogim pričama o sujevjerju i vjeri. Gotovo sve što sam napisao je istinito kao i sama činjenica da je posljednje veliko spaljivanje vještica i čarobnjaka u Italiji, urađeno baš u mom kraju Breno.
»Gvoždje i med« je knjiga o ljubavi i bolesti. Vaša tema je univerzalna. Šta je, po Vašem mišljenju univerzalno u književnosti?
Volio bih da moja knjiga ne bude shvaćena samo kao sukob između ljubavi i bolesti, nego i kao kontrast između sujevjerja i netolerancije iz koje proizilazi mržnja i nasilje. Ljubavna priča (od prve ljubavi, jer poslije se pojavljuje i Cecilija!) obuhvata samo prvi dio knjige. Nadam se da je dobra priča (možda bi se mogao preseliti tj. ambijentovati u Kinu »sars«!): ali ja sam posebno privržen drugim stranicama knjige. Četrdeset godina se bavim međunarodnim pravom i u skupštini gdje sam radio 10 godina (1983-1993) moje kolege su me imenovale za predsjednika komiteta za ljudska prava.
Mnogi poznati pisci bili su novinari. Šta je za vas važnije: književnost ili novinarstvo?
U iskušenju sam da biblijski odgovorim: da postoji vrijeme za novinarstvo, a postoji vrijeme za literaturu. Jedna dobra reportaža može biti literatura. Jedan dobar roman, baziran na dokumentima svakidašnjice je neizbježno i novinarstvo. Novinarstvo je profesija koju sam jako volio. Imao sam devet godina kada sam odlučio da ću se time i baviti. Uspio sam to radeći mnoge druge poslove. Ali, sa 30 godina osjetio sam jaku želju da pišem priče koje bi bile izuzetne: ili da opišem samoga sebe u različitim situacijama.
Čovjek ste bogatog životnog iskustva. Iz Vašeg ugla kako izgleda minuli vijek: bilo je dosta ratova, ideologija, patnji, smrti.... Ljudska rasa se pokazala kao nehumana?
Bio je to užasan i prekrasan vijek. Bili su tu Hitler, Musolini i Staljin, ali i milioni i milioni ljudi koji su znali da ih pobijede, oružjem ili politički, čak i onda kad je i izgledalo da diktatori trijumfjuju. Nauka i tehnike su se prostituisale kroz ratove i kapitalizam, ali isto tako su donijele teška oboljenja što je smanjilo čovječanstvo i učinilo ga nehumanim. Glad i siromaštvo, je otac svega toga (neliberalizam), rađaju ogromnu patnju, ali jedan ogroman broj ljudi vjeruje da postoji i »drugi mogući svijet« pokušavaju da to i dokažu. Postoji gomila mladih glupih ljudi, drogiranih od strane televizije, ali i milioni inteligentnih mladih obrazovanih i dobronamjernih. Imam puno povjerenja u njih. Nijesam siguran da Buš i njegovo carstvo može diktirati zakone.
Vi ste takođe aktivni i u politici. Možemo li živjeti bez politike? Koliko su pisci zavisni od nje?
Ne, ne može se živjeti bez politike. Dvije osobe koje odluče da žive zajedno, dvije osobe koje odluče da imaju dijete, dvije osobe koje žele da se vjenčaju, sve u svemu, daju prostor politici, jer izazivaju socijalne promjene i svjesno ili nesvjesno i tako vrše pritisak na institucije. Bilo koji »prozor« koji otvori pisac o istoriji, to je ujedno i politički čin; sunce ili kiša, vjetar ili oblaci koji ulaze (naravno da ne pričam o meteorološkim pojavama) mijenjaju naše oči, uši, naše ideje.
  Priznajem svoju ignoranciju (neznanje) i stidim se zbog toga.

Riječ o ljubavi

- Biva uostalom da poneko, posredstvom Djevice i svetaca, čak ozdravi od kuge; od nesrećne ljubavi se nikada ne ozdravlja: ako ne umreš, nijesi više isti, zauvijek postaješ neko drugi. I odmah osjetiš da umireš jer vlastita ti nesreća poput veoma visokog zida zatvara oči i srce, te oni koji su ti slični prestaju za tebe da postoje, ili pak postoje samo onako kao najmanje životinje, čije zvukove nekada opaziš, ali ne trudeći se da shvatiš jesu li znak radosti ili žalosti. Ove divne rečenice o ljubavi i izlečenju zapisao je Etore Mazina na početku svog romana »Gvoždje i med«

Vidio sam kako se ubija nada

 Bili ste i na prostorima bivše Jugoslavije. Kakve utiske nosite?
Imam jednu užasnu uspomenu na Jugoslaviju. Aprila 1991. godine došao sam sa delegacijom italijanskog parlamenta da vidimo kako možemo biti od koristi da se pacifički riješe različitosti. Bili smo u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu. Tuđman i Milošević su mi izgledali kao dva užasna gangstera. Putujući, vidio sam kako se kopaju rovovi i ubijaju nade. Počinjale su prve »etničke« nesreće.
Šta mislite o trenutnoj političkoj situaciji u Srbiji i Crnoj Gori? Poznajete li našu književnost?

Priznajem svoje neznanje i stidim se zbog toga.

Vujica Ognjenović