01.01.00
Politika
04.03.2001.
Literarne slike Dragana Lakicevica
Piscu je zavicaj jezik
U umetnosti ništa nije lokalno, a istinsko delo od lokalnog cini simbol i medaš
Pesnik, romansijer, decji pisac, proucavalac narodnog blaga, Draga Lakicevic, nedavno je objavio knjigu prica pod naslovom "Guslar na harmonici" koju je štampao beogradski izdavac "Buk Marso". Knjiga je pobudila pažnju citalaca i kritike i zato što govori o ljudima cija je sudbina da budu na marginama života. "Guslar na harmonici" upoznaje nas sa božjacima, onima koje smo svojevremeno upoznali u delu Bore Stankovica i koje su, cini se, potom naši pisci zaboravili.
Dragan Lakicevic: nevidljivi darovi zavicaja
Dragan Lakicevic u razgvoru za "Politiku" objašnjava zbog cega nas opominje na samilost, na prisustvo božjaka i na neophodnost da književnost i o njima progovori.
Da li je ova knjiga omaž svima koji su Bogu mili, po svojoj prostodušnosti i nevinosti duše i omaž Bori Stankovicu?
- "Božji ljudi" postoje oduvek u svetu, pa i u književnosti. Pominje ih Druga knjiga Mojsijeva: "Ko je dao usta covjeku? Ili ko može stvoriti nijema ili gluha ili okata ili slijepa? Zar ne ja, Gospod?" Tri znaka pitanja upucuju na snagu ove biblijske misli. Božja stvorenja su književni junaci.
Ne mogu se zaboraviti
S druge strane, verovanje da božanstvo može uzeti na sebe oblik prosjaka nalazimo još u "Odiseji", u našoj narodnoj književnosti. Ako su "božji", oni bolje osecaju i vide ljudsku "opakost i pravdu".
Važnije od svega: žive u prici, ne mogu se zaboraviti, svako ih se seca po upecatljivim likovima. Božjaci su neponovljivi - svi imaju druga lica, drugi jezik, a ima ih svaki grad na svetu. Borini iz Vranja, moji iz Kolašina - medu njima ceo vek, ali su u srpskoj književnosti zajedno, s velikim Corkanom i Ludom Marom - Buletovom.
O božjacima (prosjacima, skitnicama, cudacima, zaumnima) prica je dinamicna, uverljiva, tragicna i humorna - za razliku od prica o narodnim herojima koje smo pomešali zbog istog kalupa.
Ovom knjigom ponovo ste se vratili u zavicaj. I u poeziji ste vrlo vezani za njega. Šta za pisca znaci zavicaj i da li se bojite ocene da ste nekada suviše "lokalni"?
- Piscu je zavicaj - jezik. U tom smislu, srecni pisci imaju više zavicaja, recimo Sremac, ili Matavulj. Zavicaj bolje poznajemo i dublje osecamo nego prostore o kojima ucimo da bismo ih opisali. Zavicaju se vracamo kao riznici, sluteci da su u njegovim "donjim slojevima" koje samo mi možemo "otkljucati" - mit i iskon, zapretani smislovi, boje jezika. Antejska snaga.
U umetnosti ništa nije "lokalno". Istinsko delo od lokalnog cini simbol i medaš. Recimo, Itaka ili Vranje, Frodov Okrug ili Višegrad. "Lokalni" govor je isto srpski jezik: on boji reci i lica, dušu i psihologiju - pisca i književnog junaka.
Ceo život književnost
- Zavicaj daje umetniku mnoge nevidljive darove. Specificnost senzibilnosti. Književne junake, kakav je moj Veleum Rakocevic "Mastermajnd" - srodnik ovih figura iz "Guslara na harmonici".
Osetljiv, pisac je opsednut zavicajem kad je zavicaj ugrožen. Mom zavicaju vec decenijama prete pregradivanjem reka, promenom klime i geografije, potkopavanjem manastira i groblja predaka... Sad nekakvi novi politicki stvorovi prete njegovim nasilnim otcepljenjem i, što je još gore - krivotvorenjem i razduhovljenjem njegovog nacionalnog to jest kulturnog identiteta.
Ogledate se u najrazlicitijim žanrovima: koji najviše volite i koja Vam je poetika najbliža?
- Ponovicu da sam ja "apsolutni pisac" i da moj opus cini sto raznih knjiga. (Poštujem i pisca koji celoga života piše jednu knjigu.) To je stvar temperamenta i književnog karaktera s jedne, a obrazovanja i zanimanja s druge strane. Kad ste po svemu u književnosti, onda vam je ceo život književnost. Kad aktivno citamo, mi vec tumacimo. Dok putujemo, gledamo literarne slike. U kafani s prijateljima - pripovedamo. Smišljamo izdavacke ideje...
Verovatno svako ko se bavi raznim književnim žanrovima najviše voli onaj najbliži srcu: poeziju. Ili ono u cijem stvaranju ucestvuje sam: pricu, roman. To bi bilo prirodno. Tumaceci druge, prisvajamo i volimo njihova dela, smatramo ih svojom kulturnom baštinom, licnom lektirom. A želimo da pokoja naša pesma, makar ona od dve strofe, ili neka naša prica - pa bila kratka kao ona o Celebiji, ili zagonetna kao "Andeo smrti" ostane u buducoj lektiri i u antologijama srpske književnosti - kaže na kraju razgovora za "Politiku" Dragan Lakicevic.
Andelka Cvijic
01.01.00
Politika
24.03.2001.
Smisao ludila
Rakija ne muti razum
Citajuci knjigu Dragana Lakicevica "Guslar na harmonici" (izdavac "Buk-Marso" iz Beograda), u cijem podnaslovu stoji "Moji božji ljudi"
Junaci Dragana Lakicevica u knjizi prica "Guslar na harmonici" jesu stradalnici i autsajderi i u tome je njihova prednost. Oni ispovedaju svoja poluludila, prizivajuci "Božje ljude" Borisava Stankovica kao svoje pretke, a istovremeno i savremenike. Stankovic nam je otvorio oci da posmatramo posebne karaktere koje, inace, retko zapažamo. Lakicevic je produbio tradicionalnu pricu lakocom savremenog pripovedaca. Stradalnici sredine i društva, alkoholicari i preljubnici, prekobrojni i obeskorenjeni, andricevski neobicni i ukleti, bežeci i od davola i od Boga, ovi junaci jesu poluuracunljivi, samo što se ta polovina neprestano menja pa cas deluju razumnije od razumnih, a cas kao potpuno neuracunljivi i baš kao takvi veštiji su u pronlaženju tajne i smisla.
Lakicevic umešno gradi likove na ivici razuma, mašte i volje (Lelekac, Celebija, Milan - Jarac, Ojdana, Milun Gujin, Gojko Ludi, Radoš, Nijemac, Minhauzen sa Zete, Trovac, Lazo Zemljotres, Selim Gabelj). Pripovedac zna da su umetnicki najsnažniji likovi koji su napola odlucni i napola ludi. Oni su cesto prividno u sukobu sa decom, a ratuju istinski sa odraslima i sobom. Najcešce "rakijom tugu lece", a takvi se, govori Andric "ne izlece od tuge, a umru od rakije".
Metafizicko pijanstvo
Lakicevic je promišljeno, cesto uz pomoc decje pripovedacke perspektive, pokazao plodonosnost Stankovicevog ukazivanja na neobicne karaktere. Uprkos Servantesovom stavu da "na ludom temelju još nikada nije podignuta pametna zgrada", koju je, uostalom, vec i Servantes opovrgao svojim "Don Kihotom", Milan Jarac uz "kavu i rakiju obavezno" porice nedelotvornost ludila. Potom kad se najednom "opameti" i od poroka zadrži samo kafu kaže: "Kava je dobra, kava je mirna, kava je zlato jedno, a rakija, rakija je zlo jedno, rakija je propas jedna, rakiju rolja Manojle Mirov i njegov drug; ja znam kako mu je, ja sam roljo!"
Lelekac, takode, ne može bez rakije. Lakicevicevi junaci se ne opijaju na dug, ali se ipak najmanje dva puta opijaju. Ta pijanstva su razlicita. Prvo je stvarno, a drugo metaforicko. Ne zna se da li da se prvom oprosti jer je proizvelo drugo, ili da se drugo prenebregne kao proizvod prvog. Rakija je simbol. Ona je proizvod ludila, ali i proizvodi ludilo. Ipak, snaga nije utrošena uzalud. Alkohol ovde cesto ne muti razum vec razvija oštroumlje, ne kvari osecanja vec ih podstice, ne goni junake da posrcu vec ih na cudan nacin uspravlja, iako razara jetru, pospešuje afekte, razgraduje organizam (rakija se pije bezlicno, kao deo rituala), sramoti one koji primecuju, a ne one koji cine. Ojdana, na primer, ne može bez razgovora, duvana i rakije.
Marksizam i alkohol
Milika se rano, ne slucajno, opredelio za marksizam i alkohol. Njegova melanholija je naucila da pliva u vinjaku. Pripovedac umešno nadzire postupke svojih junaka simbolizujuci njihove izreke, ali se ne zalaže ni za ni protiv njih. Price najcešce ispricane iz licnog ugla junaka pa se cini da nemamo pravo ni da sudimo, ni da osudujemo. Ludilo kao pijanstvo i pijanstvo kao ludilo ne doprinose genijalnosti ovih junaka, ali njihova dvostruka vidovitost obogacuje tekst posebnom nijansom crno-humorne melanholije bez koje i nema dobre književnosti.
Lakicevic nije upao u zamku zamenjivanja misli recima. Njegova recenica je kratka, slikovita, puna odabranih žargonizama. Kletve, rugalice i posebne dijalektalne kovanice, cesto u obliku vulgarizama, navedene u "Strikovom recniku" (brzoborka, ducka, dundava, davomirka, davodarka, davoslava, žestika, zvizna, jadojka, lajaca, ljubomorka, nesmajka, njedrana, trntula...) govore o tome odakle su junaci, namerno precutkujuci kuda idu.
Pisac ovih prica bira one motive (prevashodno pica i ludila) koji igraju najmanje dvostruku ulogu u tekstu. Njima se i stvara i poništava svet price, podsticu se i sprecavaju, podbadaju i obeshrabruju junaci, prizivaju i obogacuju stankovicevsko-andricevski postupci u gradenju neobicnih likova.
Pesnik Milovan Marcetic piše o ludilu kao retkom daru, a Dragan Lakicevic uverljivo pripoveda o tome da i ludilo cesto ima svoj puni smisao.
Dobrivoje STANOJEVIC