Borislav Pekić rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Živeo je u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić - Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine živeo je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Od 1948. do 1953. je bio na izdržavanju kazne u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš kao pripadnik SDOJ. Bio je osuđen na petnaest godina strogog zatvora, ali je 1953. godine pomilovan.
Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta.
Radio je od 1958. do 1964. godine kao dramaturg i scenarista u filmskoj industriji i bio je autor je brojnih filmova. Prema njegovom tekstu Dan četrnaesti snimljen je film koji je predstavljao Jugoslaviju 1961. godine na filmskom festivalu u Kanu.
Prvi roman, Vreme čuda, objavljuje 1965. godine. Od 1971. godine živeo je i radio u Londonu.
Pekić je već Vremenom čuda izazvao veliko interesovanje široke čitalačke javnosti. Narednim knjigama svrstao se u vodeće i najplodnije jugoslovenske pisce. Nakon prve knjige objavio je portret Hodočašće Arsenija Njegovana (1970) za koji dobija NIN - ovu nagradu za roman godine, novelu Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana (1975), novelu Odbrana i poslednji dani (1977), sotiju Kako upokojiti vampira (Prva nagrada Udruženih izdavača 1977), i roman Zlatno runo, fantasmagoriju u sedam tomova (1978-1986, za koji dobija 1987. Njegoševu nagradu), a koji mnogi smatraju jednim od najznačajnijih savremenih proznih ostvarenja kod nas. Po mišljenju žirija ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih od 1982. do 1992. godine. Žanr romanom Besnilo (1983) Pekić je iz istorijske tematike odstupio i sačinio delo sa elementima trilera koji se zbiva na jednom od najvećih svetskih aerodroma – londonskom Hitrou. To je svojevrsna apokaliptična vizija sveta u kojem živimo. Knjiga je doživela je brojna izdanja. Pored Zlatnog runa i Godina koje su pojeli skakavci i ovaj roman je ušao u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnost od 1982. do 1991, po mišljenju čitalaca. I u sledećem objavljenom antropološkom romanu 1999, Pekić je ostao na tragu te negativne, često fantastične utopije (nagrada godine za naučnu fantastiku 1985).
Krajem 1984. godine, u izdanju "Partizanske knjige", izašla su Pekićeva Odabrana dela u 12 knjiga, za koja je dobio nagradu Udruženja književnika Srbije. Časopis Književnost dodeljuje mu 1986. "Povelju" povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa. Isto tako, za epos Atlantida (1988), dobija "Goranovu nagradu".
Godine koje su pojeli skakavci (knjiga prva), prema anketi dva beogradska dnevna lista, proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini. Knjiga je u kraćem vremenskom periodu doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom 1989. dobija nagradu za memoarsku prozu "Miloš Crnjanski". Zbirka gotskih priča Novi Jerusalim izdata je 1989. godine. Povelju "Majska rukovanja" za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od doma omladine "Budo Tomović" iz Podgorice.
Pisma iz tuđine (1987), Nova pisma iz tuđine (1989, nagrada Sent-Andreje "Jaša Ignjatović") i Poslednja pisma iz tuđine (1991. godišnja nagrada Grafičkog ateljea "Dereta" za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u publicistički domen ovog pisca. Esejistička proza, Sentimentalna povest britanskog carstva, objavljena u izdanju BIGZ-a (1992), doživela je tri izdanja. Posthumno je dodeljena počasna nagrada izdavača ovom delu 1993. Potom je BIGZ objavio knjigu Vreme reči (razgovori s Pekićem, priredio Božo Koprivica, 1993.), Odmor od istorije (eseji, priredio Radoslav Bratić, 1993), roman Graditelji (1994.) koji je 1995. godine bio BIGZ-ov bestseler, kao i Rađanje Atlantide (komentari, priredila Ljiljana Pekić, 1996.) takođe bestseler ovog izdavača. Dnevničke zabeleške Skinuto sa trake (izabrao i priredio Predrag Palavestra, 1996), bile su na bestseler listi "Narodne knjige" 1997. godine. Prvi tom komentara za Zlatno Runo pod naslovom U traganju za Zlatnim Runom (priredila Ljiljana Pekić) štampan je 1997. godine.
Pekić je autor oko 30 dramskih dela za pozorište, radio, televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio - televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Između ostalih Generali ili srodstvo po oružju (1972; Nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 186. stepenik – (1982; Prva nagrada Radio Zagreba). Povodom Dana Radio televizije Beograd dodeljena mu je 1987. diploma za osvojenu I nagradu na konkursu u kategoriji radio-dramske emisije. Drami Kako zabavljati gospodina Martina dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada "Knjeginja Milica" od strane pozorišta u Kruševcu 1991. godine, a novembra 1991. godine dobio je plaketu "Pečat" Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge.
Dela su mu prevedena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski.
Od 1968. do 1969. bio je član uredništva Književnih novina, a u 1990. učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista Demokratija, organa Demokratske stranke, čiji je bio jedan od osnivača, potpredsednik i član Glavnog odbora. Bio je dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik PEN-a. Centar Beograd, član PEN-a Centar London, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije Bi-Bi-Sija u Londonu. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Posthumno ga je Nj. K. V. prestolonaslednik Aleksandar odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa od strane "Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni" povodom 50. godišnjice Jugoslovenskog igranog filma.
Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu.
11.04.05 Politika
Zatvorske uspomene
Godine koje su pojeli skakavci, Borislav Pekić
Borislav Pekić (1930-2000), jedan od najdarovitijih, najznačajnijih i najvrednijih pisaca, posthumno ima sreću da je izdavač njegovih izabranih dela novosadski „Solaris”, kuća koja drži do svoga ugleda - Pekićeve knjige pojavljuju se u knjižarama redovno, primerno dizajnirane... Nedavno su objavljena četiri dela: 7-10, dela jedinstvena po svome sadržaju i, naravno, po načinu na koji su napisana.
U tri toma izašle su „Godine koje su pojeli skakavci”, kultno delo posvećeno uspomenama na one „koji nisu bili nevini”. Te zatvorske uspomene (1948-1954) mogao je da napiše, i sve te silne torture da opiše samo veliki pisac. Pekić natenane opisuje dolazak u zatvor, isleđenje na Obilićevom vencu, islednike, provokatore, doušnike, zatvorski kućni red, piše o ljudskoj prirodi, a posebno je uzbudljiv deo koji govori o povesti srpskog zatvorskog društva u doba revolucije. Pisac je bio zamislio da napiše hroniku srpskog građanstva i ova knjiga je zaokružena celina zajedno sa dvema ranije objavljenim „Godinama koje su pojeli skakavci”. Pekić u uvodu ovoj svojoj knjizi veli:
„Godine koje su pojeli skakavci pre je impresionistička slika te povesti nego priča o meni i mojoj zatvoreničkoj biografiji. S gledišta biografije građanstva u vreme revolucije, ona je, pored pristrasnosti ličnog utiska, još s jednog razloga nepotpuna. Između 1944. i 1960. pravi uzorci srpskog građanstva nisu bili u zatvoru. Bili su mrtvi ili na slobodi, u zemlji ili u tuđini, emigranti, razume se, i tamo i ovde. Premda sa znatnim brojem zatvorenih predstavnika, ’srpsko zatvorsko društvo’ odmah posle 1944. u većini i nije bilo građansko. Pretežan broj posleratnih zatočenika u Sremskoj Mitrovici socijalno pripada seljaštvu, paragrađanstvu u najboljem slučaju. Iz urbanog miljea potiču samo ređe očuvani primerci klase i gradski profesionalni lopovi...”
Iako pisac kaže da su mu dani u Sremskoj Mitrovici, u apsu, prolazili neosetno, da su bili sivi, ipak je iz tog „pletiva vremena” uspeo da, kako veli, isprede tri knjige, mučne, ali veoma čitljive i beskrajno zanimljive.
Danas se u nas puno govori o doušnicima, o saradnicima Udbe i tako dalje, a Pekić dostavljače tipološki ovako predstavlja: partijsko-ideološki tip dostavljača, pa konformistički tip, meditativno-konformistički tip, egoističan tip, poslovan tip, mimikričan tip, emotivan (refleksivan) tip, umetnički tip, amoralni tip, filosofski tip, klinički, senzibilni, sudbinski, apsurdan tip (kaže - jedan od najzanimljivijih). Pekić zaključuje:
„Premda najvidljiviji simptom, cinkaroši nisu i jedini elementi onoga što ćemo, za nevolju, nazvati robijaškim moralnim sindromom.”
Evo i nekih poglavlja iz Pekićeve treće knjige: Tamnička heraldika i zakoni robijaške zemlje, Tamničko nebo..., Poreklo zatvorske porodice, privatnog vlasništva i robijaškog blagostanja, Karakterologija, društveni život i psihosomantika robijaškog života, Zatvorski plemenski običaji, kultovi i mitovi, Na uslovnoj ili bezuslovnoj slobodi i, na kraju, Zatvor kao civilizacija i civilizacija kao zatvor.
Nakon prethodna dva dela, „Korešpodencija kao život”, trotomne memoarske knjige „Godine koje su pojeli skakavci” su zajedno sa četvrtim sada objavljenim tomom „Sabrana pisma iz tuđine” (od ukupno deset Pekićevih knjiga) na neki način zaokružena biografija velikog pisca koji je za moto ovih svojih pisama uzeo Ničeovu misao: „O samotnosti! Samotnosti, zavičaju moj!”
O toj usamljenosti Pekić piše iz vlastitog iskustva jer je živeo u Engleskoj, gde je uspeo da stigne nakon kazamata u Beogradu, Nišu, Sremskoj Mitrovici... To je sudbina - živeti u emigraciji i pisati o svojoj muci, a Pekić je napisao da su u emigraciji živeli i njegovi veliki savremenici, kao što su Solženjicin, Zinovjev, Jonesko, Česlav Miloš, Kundera, Margaret Jursenar, Robert Grejvs, Odn, Markes... Dakle, tako je od antike - da pisci veći deo života najčešće prinudno provedu u tuđini...
R. Popović