01.01.00
Vikend Danas
02.03.2002.
Pojavio se Glu Pak
Rade Kuzmanovic: "Glu Pak", Cigoja stampa,Beograd, 2002.
Cetiri godine posle romana Golf izasla je treca zbirka pripovedaka Radeta Kuzmanovica pod pomalo neobicnim naslovima - Glu Pak. Dvanaest kracih i duzih prica razvrstano je u tri ciklusa: Pekmez, Tri dvadesetogodisnjaka, jedan sedamdesetogodisnjak, Kiosk "Damask". Knjiga donosi osetne promene u Kuzmanovicevom pripovednom postupku.
Zadrzavajuci predjasnju usredsredjenost na svakodnevno, nevazno i promenljivo (odlazak na pijacu i povratak s nje, recimo), ovaj pisac kao da sada prihvata pomaljanje neke vece celine, obrisa nekog obuhvatnijeg smisla. u ovim pricama je jedan dan sastavljen od mnogih dana, kao da je njihova majka. Vec postariji junak ne jede jabuke, visnje, maline i dinje kao nekad, u trenutku bez proslosti i buducnosti. Mozda otud i dolazi naslov prvog ciklusa - Pekmez.
Vocke su slatke, ali one, reklo bi se dragovoljno, napustaju svoju raniju spregnutost s jednim jedinim casom, na mahove se prepustaju pamcenju i zato je ova proza sad manje vesela nego ranije. Treba se setiti price "Sve mi pripada" iz zbirke Anje, anje (1995) - o velikom olaksavanju u redakcijskom nuzniku - da bi se uocila promena.
Mozda kao kontrapunkt ovom osecanju povezanosti (je li to osecanje starosti?), Kuzmanovicev se pripovedac - koji uvek govori u prvom licu jednine - stavlja u kozu jednom (fudbaler drugoligaskog tima u Londonu), drugom (letacu na paraglajderu na severu Amerike), trecem (njemu samom od pre cetrdeset godina?) dvadesetogodisnjaku. I dosad su u Kuzmanovicevim pricama iskrsavali iskljucivo gradski (beogradski) ambijent, ali sada se u poduzoj prici "Kosulja" (godina 1963!) pojavljuju mnogi tzv. stvarni likovi. Na primer, pesnici Vasko Popa i Dusan Matic.
Poslednji ciklus, Kiosk "Damask", opet iskusava dodir sa celinom, ne samo u prici "Ja sam glupak". Naslov ovog ciklusa ne treba shvatiti kao aluziju na put u Damask one osobe iz Tarsa koja je, posto je progledala posle privremene oslepljenosti, postala toliko poznata da se po njoj zovu i neka ostrva. Niti je toliko vazno sto je put u Damask sad zamenjen kratkim prosvetljenjem kraj kioska "Damask", koji se nalazi na "sredokraci izmedju dve samoposluge, C-marketa i Pekabete", kako se navodi u zaista kratkom predgovoru od samo sest i po redova. Pa ni to sto, s izvesnim patosom i isto toliko izvesnom ironijom, junak kaze na kraju pomenute price: "Besmrtnik sam. Doduse, umirem, i te kako umirem, ali i nastajem, iz trenutka u trenutak. Diskontinuirano sam vecan, ja, Glu Pak. "Glupak se raspolutio na dva dela i postao Glu Pak.
Tim cinom je ostavio veliko jedinstvo, u kojem nema razlika, promena i smrt, i pitomo, premda nepazljivo, presao raskrsnicu i pored parkinga se uputio prema soliteru u kojem stanuje. Ostao je covek (i pripovedac) kioska i samoposluga. U svojim esejima, zbirka Daninoc (1993), Kuzmanovic s nepoverenjem govori o tzv. velikim pricama. Bliski su mu Beketovi prozni junaci-nejunaci, likovi koji se i ne trse da budu licnosti u uobicajenom znacenju te reci. I sad su Kuzmanovicu "velike price" strane (u romanu Golf junak odustaje od zivotnog poduhvata monografije o nuznicima u Srbiji), ali ne toliko da im ne bi oprezno pristupao, opipavao ih kao sto opipava vrhove paprika na pijaci, potom pazljivo vracao na njihovo mesto, s malo smeha i podsmeha, ali bez poruge.
Nenad Dakovic
01.01.00
Politika
14.12.2002.
Priče
Povratak u ljudsku kožu
Rade Kuzmanović; "Glu Pak", izdavač: "Čigoja štampa", Beograd, 2002.
I u svojoj trećoj zbirci pripovedaka Rade Kuzmanović ostaje veran pripovedačkom postupku koji njegovi čitaoci poznaju iz prve dve (Partija karata, 1982, i Anje, anje, 1995), a delimično i iz romana (Odmor, izdanje autora, 1990, Golf, 1998). Pored nesvakidašnje čistog jezika, Kuzmanovićevu prozu čini prepoznatljivom i beskompromisna doslednost perspektivi pripovedanja u prvom licu: ne samo što se njegov narator nikad ne promeće u svevidećeg i sveznajućeg pripovedača koji, da tako kažemo, ima oči i na leđima već on zazire i od direktnih iskaza o sopstvenom unutrašnjem životu. Ta pozicija se iskazuje proterivanjem generalizacije, metafore, simbola, alegorije i drugih stilskih figura koje za tren oka uspevaju da prokrijumčare književnu laž.
Iako je o Kuzmanovićevoj prozi pisano sa analitičkom ozbiljnošću koju ona zaslužuje (Oskar Davičo, Milica Nikolić, Radoman Kordić, Milorad Belančić, Žarko Rošulj...), mnoge teme zavređuju zasebne oglede: specifičan humor koji je jedna od važnih osobina ovog književnog opusa, funkcionalnost uvođenja stvarnih ličnosti među književne junake (npr. Vasko Popa i Dušan Matić u "Košulji", Nikola Višnjić u pripoveci "Ja sam glupak", Slobodan Divjak u "Sumraku"), etička pozicija koju je sam autor naznačio u belešci na početku zbirke Glu Pak: "Dajem smeštaj svakome, a gostinsku sobu čuvam za onoga kome je tesno u koži pravednika".
Čitalac knjiga većine savremenih domaćih pisaca stiče utisak da im nije lako: naime, da je teže nego ikad dosad progovoriti glasom koji zvuči uverljivo: prejak pritisak političkih događaja gura u bizarne konstrukcije ili u pamfletski ton. Uprkos tome, svaka nova knjiga Radeta Kuzmanovića izgleda kao dvostruki povratak: kao povratak u zavičaj, definisan ne samo postorno-vremenski već, pre svega, egzistencijalno, dakle kao ljudska koža sa svim što je u nju upakovano; i kao povratak u književnost koja komunicira sa ljudskim stanjem.
S. MILETIĆ