Borislav Pekić rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Živeo je u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić - Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine živeo je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Od 1948. do 1953. je bio na izdržavanju kazne u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš kao pripadnik SDOJ. Bio je osuđen na petnaest godina strogog zatvora, ali je 1953. godine pomilovan.
Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta.
Radio je od 1958. do 1964. godine kao dramaturg i scenarista u filmskoj industriji i bio je autor je brojnih filmova. Prema njegovom tekstu Dan četrnaesti snimljen je film koji je predstavljao Jugoslaviju 1961. godine na filmskom festivalu u Kanu.
Prvi roman, Vreme čuda, objavljuje 1965. godine. Od 1971. godine živeo je i radio u Londonu.
Pekić je već Vremenom čuda izazvao veliko interesovanje široke čitalačke javnosti. Narednim knjigama svrstao se u vodeće i najplodnije jugoslovenske pisce. Nakon prve knjige objavio je portret Hodočašće Arsenija Njegovana (1970) za koji dobija NIN - ovu nagradu za roman godine, novelu Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana (1975), novelu Odbrana i poslednji dani (1977), sotiju Kako upokojiti vampira (Prva nagrada Udruženih izdavača 1977), i roman Zlatno runo, fantasmagoriju u sedam tomova (1978-1986, za koji dobija 1987. Njegoševu nagradu), a koji mnogi smatraju jednim od najznačajnijih savremenih proznih ostvarenja kod nas. Po mišljenju žirija ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih od 1982. do 1992. godine. Žanr romanom Besnilo (1983) Pekić je iz istorijske tematike odstupio i sačinio delo sa elementima trilera koji se zbiva na jednom od najvećih svetskih aerodroma – londonskom Hitrou. To je svojevrsna apokaliptična vizija sveta u kojem živimo. Knjiga je doživela je brojna izdanja. Pored Zlatnog runa i Godina koje su pojeli skakavci i ovaj roman je ušao u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnost od 1982. do 1991, po mišljenju čitalaca. I u sledećem objavljenom antropološkom romanu 1999, Pekić je ostao na tragu te negativne, često fantastične utopije (nagrada godine za naučnu fantastiku 1985).
Krajem 1984. godine, u izdanju "Partizanske knjige", izašla su Pekićeva Odabrana dela u 12 knjiga, za koja je dobio nagradu Udruženja književnika Srbije. Časopis Književnost dodeljuje mu 1986. "Povelju" povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa. Isto tako, za epos Atlantida (1988), dobija "Goranovu nagradu".
Godine koje su pojeli skakavci (knjiga prva), prema anketi dva beogradska dnevna lista, proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini. Knjiga je u kraćem vremenskom periodu doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom 1989. dobija nagradu za memoarsku prozu "Miloš Crnjanski". Zbirka gotskih priča Novi Jerusalim izdata je 1989. godine. Povelju "Majska rukovanja" za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od doma omladine "Budo Tomović" iz Podgorice.
Pisma iz tuđine (1987), Nova pisma iz tuđine (1989, nagrada Sent-Andreje "Jaša Ignjatović") i Poslednja pisma iz tuđine (1991. godišnja nagrada Grafičkog ateljea "Dereta" za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u publicistički domen ovog pisca. Esejistička proza, Sentimentalna povest britanskog carstva, objavljena u izdanju BIGZ-a (1992), doživela je tri izdanja. Posthumno je dodeljena počasna nagrada izdavača ovom delu 1993. Potom je BIGZ objavio knjigu Vreme reči (razgovori s Pekićem, priredio Božo Koprivica, 1993.), Odmor od istorije (eseji, priredio Radoslav Bratić, 1993), roman Graditelji (1994.) koji je 1995. godine bio BIGZ-ov bestseler, kao i Rađanje Atlantide (komentari, priredila Ljiljana Pekić, 1996.) takođe bestseler ovog izdavača. Dnevničke zabeleške Skinuto sa trake (izabrao i priredio Predrag Palavestra, 1996), bile su na bestseler listi "Narodne knjige" 1997. godine. Prvi tom komentara za Zlatno Runo pod naslovom U traganju za Zlatnim Runom (priredila Ljiljana Pekić) štampan je 1997. godine.
Pekić je autor oko 30 dramskih dela za pozorište, radio, televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio - televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Između ostalih Generali ili srodstvo po oružju (1972; Nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 186. stepenik – (1982; Prva nagrada Radio Zagreba). Povodom Dana Radio televizije Beograd dodeljena mu je 1987. diploma za osvojenu I nagradu na konkursu u kategoriji radio-dramske emisije. Drami Kako zabavljati gospodina Martina dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada "Knjeginja Milica" od strane pozorišta u Kruševcu 1991. godine, a novembra 1991. godine dobio je plaketu "Pečat" Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge.
Dela su mu prevedena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski.
Od 1968. do 1969. bio je član uredništva Književnih novina, a u 1990. učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista Demokratija, organa Demokratske stranke, čiji je bio jedan od osnivača, potpredsednik i član Glavnog odbora. Bio je dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik PEN-a. Centar Beograd, član PEN-a Centar London, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije Bi-Bi-Sija u Londonu. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Posthumno ga je Nj. K. V. prestolonaslednik Aleksandar odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa od strane "Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni" povodom 50. godišnjice Jugoslovenskog igranog filma.
Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu.
20.10.01 Politika
Ostavština ili duhovni trening
Posthumne knjige velikih pisaca uvek donose i istu dilemu - da li rukopis koji autor nije predvideo za štampanje, onaj koji je tek spisateljski alat za nešto drugo, treba pružiti na uvid književnoj javnosti, odnosno šta je starije - činjenica postojanja teksta ili volja autora.
Novu knjigu Borislava Pekića (1930-1992) sačinjavaju njegova filozofska razmišljanja s kraja 1955. i početka 1956. godine, kao i dva dnevnička filozofska komentara iz 1959. i 1962. godine.
Iako se priređivač pridržavao autorovih naslova, koji su linearno izloženi u šest poglavlja, ova knjiga se suštinski sastoji iz dva dela - prvi je pokušaj određenja vlastitog filozofskog stajališta predočen kao "Razmatranje o jednoj energetičkoj kosmogoniji", a drugi čine komentari, mahom osporavajući, nekoliko filozofskih pozicija (Engelsove dijalektike prirode, pragmatizma Viljema Džejmsa, stavova iz jednog intervjua Ežena Joneska) i slobodne asocijacije sa margina "Istorije zapadne filozofije" Bertranda Rasela.
Mada u naslovu ima nedvosmisleno određenje, a u svojoj sadržini način izlaganja koji je prevashodno filozofski, ova knjiga se čita, pre svega iz perspektive književnosti, odnosno kao jedna od fusnota Pekićevog, tematski i tipološki izrazito raznovrsnog, književnog opusa.
Duboko prožet Aristotelovim metafizičkim postavkama, Pekić u svom "Razmatranju o jednoj energetičkoj kosmogoniji" više filozofski rekapitulira nego što na novim osnovama promišlja pitanja svrhe, suštine i slobode u njenom metafizičkom smislu, te finalnih uzroka apsoluta.
Zapravo, radi se o jasnom razgraničavanju prefilozofskog i filozofskog mišljenja o stvarima sveta, odnosno ličnoj misaonoj avanturi, samorazvojnom duhovnom treningu koji pokazuje kako izgleda uvod u filozofsko mišljenje jednog pisca.
Metafizička podloga
Podrazumevajući onaj dinamički princip po kome osnovno načelo sveta jeste energija, Pekić stavlja razumsku realnost pod sumnju i diskriminiše naivni realizam ovog uvida u svet dokazujući neodrživost teze o nepostojanju ničeg. Kroz mišljenje on pokušava da markira pojam nepostojanja.
Pokazujući kako se napušta čvrsto i sigurno tlo naivnosti, u duhovnom prostoru izvan istina tzv. čulnih izvesnosti, Pekić definiše akciju kao ključnu dimenziju postojanja, a zatim, duboko se otisnuvši u more metafizike, stiže do priča o sveizvesnosti Boga; o egzistenciji apsoluta u kome su sadržani nebiće, biće i svebiće, i to nebiće kao uzrok, a svebiće kao razlog bića; do poimanja nepostojanja kao negativnog postojanja u refleksiji; na koncu, do podrazumevajućeg principa sveta koji jeste i kada nije.
Smatrajući književnost "ofarbanim modelom" vlastite filozofske predstave sveta, odnosno "filozofijom u svom estetskom korelatu", Pekić u ovim tekstovima nudi na uvid referentne tačke konkretne metafizičke podloge svoje integralne vizije sveta.
Kao i u slučaju svake velike književne i životne avanture, pokazuje se da njegovo izražavanje u književnosti nije samo umetničko, već i religiozno, socijalno, moralno, a pre svega ontološko.
Uz pomoć sočiva koja nudi metafizički, transistorijski Pekićev pogled na stvari ovoga sveta, sadržan u njegovim filozofskim određenjima, prepoznaju se noseće ideje koji su maskirane njegovom prozom. Naime, odgovore na sistematizovan skup misaonih aporija sveta, Pekić je davao kroz svoja književna dela.
Jedna od potki njegovog prvog romana "Vreme čuda", nagoveštava se u izlaganju o preduslovima postojanja i saznavanja apsurda, gde polove apsurda vidi između sudbine i slobode, konkretno oglašavajući apsurd ljudske egzistencije Judinim apsurdom, a Judino očajanje, zbog znanja da neko mora izdati Isusa, praslikom svih ljudskih očajanja.
"Vampir" i evropska filozofska tradicija
Iako se i u samoj knjizi "Kako upokojiti vampira" otvoreno poziva na paralelu evropske filozofske tradicije s kojom vodi književni dijalog, nije teško u matrici ovog romana prepoznati niz reminiscencija na Pekićevu "energetičku kosmogoniju". Govoreći o istorijskom poretku, on govori o njegovom cikličnom obnavljanju sve do iscrpljenja istorijske energije, do potpunog ostvarenja ništavnosti.
Stav o neprekoračivosti vlastite sudbine i savršenstvu nesavršenstva, a koji ishodi iz obrazloženja nepostojanja kao najvišeg stepena postojanja, on prozno razvija u romanu "Uspenije i pad Ikara Gubelkijana". Ironizacija apsurda antropološke zadatosti i potrage za idealnom formom u pričama "Novog Jerusalima", prepoznaje se u tezi o apsurdu kao neposrednom samoizvršenju nebića.
Odgovor, pak, na pitanja završenog i nezavršenog sveta, konačnosti i nekonačnosti istine, jeste roman "1999", briljantna antropološka multiplikacija spoznatog sveta. Ova igra sa biografskim isečcima poretka sveta i njegovim simulacijama usputno je nagoveštena u tekstu o "prakticizmu i humanizmu".
Ovo su, naravno, samo neke od asocijacija na obimno Pekićevo književno delo, koje u svojoj literarnoj pojavnosti obuhvata i pozadine mitskih i istorijskih, utopijskih i antiutopijskih projekata čovekovog delanja, ali i imanentne mu umstvene refleksije, o čemu "Filozofske sveske" uglavnom i svedoče.
Dakle, pred čitaocima je knjiga, jedno od retkih svedočanstava, koje razotkriva velove umetničke stvarnosti i bespoštedno uklanja magičnost samog piščevog dela. Književno delo Borislava Pekića nesumnjivo je dovoljno veliko da može izdržati ovo filozofsko vraćanje ka svojoj esenciji, no perspektiva literarnog doživljaja sveta, tog privida nad prividima, i dalje ustrajava na pitanju - da li je to baš potrebno.
Nenad ŠAPONJA
01.01.00
Politika
16.10.2001.
IZ ZAOSTAVŠTINE POZNATOG PISCA
Pekić kao mislilac
Izdavačke kuće "Stilos" i "Solaris" iz Novog Sada objavile nepoznate mladalačke spise - političke i filozofske - Borislava Pekića
Među knjigama koje će, nema sumnje, obeležiti prvi milenijumski Beogradski sajam knjiga biće i dva toma filozofskih i političkih spisa iz zaostavštine jednog od naših najznačajnijih savremenih pisaca, Borislava Pekića. Dve izdavačke kuće, "Stilos" i "Solaris" iz Novog Sada, zahvaljujući ljubaznosti udovice Borislava Pekića, Ljiljane Pekić, koja se potpisuje i kao priređivač, objavile su "Filozofske sveske Borislava Pekića" i "Političke sveske Borislava Pekića". Za oba dela predgovore je napisao Nikola Milošević, razmatrajući u njima Pekića kao političkog, mislioca, odnosno kao filozofa.
Milošević napominje da u oba slučaja, po prirodi stvari, nije reč o do kraja uobličenim pogledima, već samo o "obrisima jedne intelektualne građevine čiji je konačni lik za nas, na žalost, zauvek izgubljen". Piščevom preranom smrću uskraćeni smo za potpuniji uvid u ove spise koje je Pekić pisao ranih pedesetih godina prošlog veka, kada se nova istorija tek stvarala, sa prvim, jasno uočljivim pukotinama. Pekić, predstavnik druge ideologije, koji je po sopstvenoj prirodi, umetničkoj predispoziciji i ogromnoj erudiciji nadilazio tadašnje vreme, u političkim spisima beležio je svoja promišljanja o vremenu, pri tom ne dopuštajući da ga sopstveno, antikomunističko osećanje i ružno iskustvo sa novim vlastima ponesu u subjektivnost.
U "Političkim sveskama" posebno je zanimljiva "Prolegomena za teoriju jedne Aristokratske oligarhije", nastala u januaru 1956. godine, u kojoj je autor razradio teze, dao kritiku političke istorije, doktrinu ove ideje i, konačno, teze o političkoj taktici. Kratki dramski zapisi o Francuskoj revoluciji, o sudbini Evrope, primera radi, otkrivaju mnoge crte kasnijeg Pekićevog stvaralaštva, neizbežno potcrtane ironijom i otklonom od svake krvave revolucionarnosti. Kada čitalac ima pred očima ideju o aristokratskoj oligarhiji, koju je Pekić video kao nosioca novog poretka koji bi trebalo da usledi posle komunizma, ne može se oteti utisku da je reč o jednoj širokoj viziji sveta, očišćenoj od ljudskih slabosti i oslonjenoj na razum. Da je i imao dovoljno vremena da živi, da li bi Borislav Pekić ovakve stavove jasnije formulisao?
U "Filosofskim sveskama", pak, ovaj veliki pisac pokazuje izuzetnu originalnost; Nikola Milošević podvlači Pekićeva razmatranja ontološkog apsurda, varijacije na temu sudbine i slobode, kao dva pola onoga što nazivamo apsurdom. "Sloboda je ono što ne mora biti. I tek onda kada bi bilo moguće da sudbinu ne izaberemo, pojam slobode bio bi doista punovažan", kaže pisac, a citira ga i Milošević, dodajući: "Ali, sudbina koja se može izbeći nije sudbina"... Možda je i sudbina to da Pekić ne završi svoje političke i filozofske zapise, već da ih jasno iskristališe u svome monumentalnom delu, čije središte bez ikakve sumnje zauzima "Zlatno runo".
Anđelka Cvijić