01.01.00
Danas
26.07.2002.
O poetici fuge, o sublimnosti ili o "Euripidovoj smrti"
U poznatoj biblioteci "Albatros", izdavacka kuca "Filip Visnjic" nedavno je objavila novi roman Aleksandra Gatalice "Euripidova smrt". "Euripidova smrt" je stivo koje predstavlja nov tonalitet i drugaciji rukopis u dosadasnjem Gatalicinom stvaralastvu. U trenutku kad je knjizevna scena preplavljena pretencioznim prozama, Gatalica ispisuje jedan roman cije su osnovne odlike sublimnost, dursko-molski tonalitet, na momente arlekinski, autoironijski ton i sve kolorature vode u Veneciji, u kojoj se, uslovna desavanja ovog romana zbivaju. Aleksandar Gatalica u "Euripidovoj smrti" vivisecira apsurd istorije, dvostruko parodirajuci njen besmislen, skokovit antiklimatski razvoj.
Izlazuci jednu od mogucih teorija razvitka istorije javnog morala (uspona i pada svete kategorije cija smrt najavljuje smrt civilizacije), u Veneciji, gradu svetog raspada, Gatalica nedvosmisleno, kroz uslovnog naratora-Euripida, govori o kraju civilizacije koji se vec dogodio. Istorija Venecije, istorija sveta, istorija moguce i nemoguce ljubavi kao ispunjenja i kao gubitka, istorija etike, samo su neke od tematskih odrednica kojima se Gatalica poigrava, stvarajuci roman - rubikon, skolicu, gde svaka tema sacinjava tek jednu od melodija sto ce pomoci da se do kraja zgusne, atomizuje fuga, koja, po svojoj osnovi, "Euripidova smrt" jeste. Gatalica svesno i sa lakocom u romanu eksperimentise najrazlicitijim jezickim izrazima (jer je jezik ovde muzika), prilagodjavajuci izraz tokovima romana koji izlaze jedan iz drugog, prirodno, poput koncentricnih krugova.
Na kraju romana, narator - ahasfer- demijurg - covek, ostaje sam, lisen i polubrata i majke i Euripida samog. Potpuno ogoljen, dakle, posto je sebe izgubio jos na samom pocetku (u trenutku rodjenja), on seda u gondolu, a gondola vodi na Lido. U romanu ostaju zatvoreni citaoci.
S. Domazet
01.01.00
Pobjeda
23.11.2002.
RIJEC PO RIJEC: ALEKSANDAR GATALICA,PISAC
Svijet na koji se naslanjam
Ja se trudim da napravim jedan zaokruzeni i logicni svijet. Taj svijet je lirski, simbolican, i mozda rascjepkan, ali on se, cini mi se, prepoznaje po jedinstvenom tonu i namjerama
Nakon tri uspjela i zapazena romana, "Linije zivota", "Nalicje i Kraj", te zbirke prica "Vek", ocijenjene kao poseban dogadjaj u srpskoj literaturi, Aleksandar Gatalica javio sa svojim novim literarnim djelom, romanom "Euripidova smrt" (izdavac "Filip Visnjic" iz Beograda. Gatalica u ovom romanu tematizuje mnostvo estetickih i etickih pitanja i dilema. On ukrsta tri narativna toka, u ambijentu venecijanskih karnevala (Euripidov anticki, srednjeevropski pocetak dvadesetog vijeka i sadasnje vrijeme kao vrijeme pripovijedanja), pokazujuci svu kompleksnost i dubinu Evrope kao kulturnog prostora na kojem su ispisane najsvjetlije, ali i najmracnije stranice svjetske istorije.Gatalica i ovom knjigom pokazuje svu svoju osobenost i prepoznatljivost.
* Gospodine Gatalica, vec citavu jednu deceniju Vase ime, odnosno Vase knjige, figuriraju u srpskoj literaturi kao veoma orginalna literarna stiva, pa se moze govoriti o posebnosti koja ide uz Vasu literaturu. U cemu Vi, licno, vidite i komentarisete tu svoju posebnost?
- Vecim dijelom moja, kako vi kazete, posebnost krece od cinjenice da ja nijesam poceo da pisem sa sesnaestak godina poput mnogih, vec mnogo kasnije, te otud nemam uobicajen razvoj jednog knjizevnika koji pocinje od knjizevnih casopisa a zavrsava se aktivnim sudjelovanjem u knjizevnim klanovima. Osim toga, kao student Svjetske knjizevnosti u Beogradu brzo sam se naucio da ne gubim vrijeme i ne posvecujem paznju nevaznim i efemernim pojavama. Znate, kad cujete da vam tri zivota ne bi bilo dovoljno da procitate ni referentnu literaturu o Geteovom "Faustu", brzo shvatite da ni vasa literatrua ne smije da bude posvecena ispraznostima. Vec moja prva knjiga zato je ocijenjena "ozbiljnom" i "zrelom". Mislim da u mom pisanju od tada pa do danas zapravo nema tajni. Smatram da knjizevnost na najmanjem prostoru mora kazati najvise. Pisem tako sto unosim samo one recenice koje su na tom mjestu nuzne. Kada tokom pisanja primijetim da pocinjem da se "krecem u mjestu" bez milosti brisem sve recenice do posljednje koja je sistemom apsolutne nuznosti i potrebnosti fabulu pomjerala ka kraju.
* Vi se vjesto poigravate vremenskim, izgubljenim vremenima, uvijek sa nekoliko slojeva i na nekoliko kolosijeka, koji se spajaju i razdvajaju, stvarajuci nove slojeve i nove kolosijeke. U vasim prozama je prisutno stalno udvajanje: prije svega vremena, ali i ljudi, predjela, snova...
- To poigravanje razlicitim vremenskim ravnima, to rascepkavanje radnje i literarnih misli maternji je jezik knjizevnost jos od vremena poslije Prusta. Nijesam uvijek zadovoljan s cinjenicom da danasnji pisci, pa ni ja, vise nemaju daha da napisu jedan kolosalni istorijski roman, ali valjda je takvo vrijeme: istorijski romani vise se ne mogu pisati, jer je doslo do sloma logicne istorije. Nije se to dogodilo 11. spetembra prosle godine, vec vjerovatno jos tamo poslije Prvog svjetskog rata, kada je covjecanstvo uslo u prvi globalni sukob u kome su stotine hiljada ostali otrovani po rovovima stare Evrope. Jos tada su mnogi poput Hofmanstala ili Spenglera govorili o kraju jedne istorije, jednog vremena u kome je bilo necovjestava i ratova, ali su ona bila ocekivana. Poslije Drugog svjetskog rata, narocito, nastaje potpuni slom svega konzistentnog, ne samo u umjetnosti, vec i u misli uopste. Nije zrtva toga zato samo umjetnost, vec i istoriografija, filozofija, psihologija. Uprkos tome, ja se trudim da napravim jedan zaokruzeni i logicni svijet na koji se oslanjam. Taj svijet je lirski, simbolican, i mozda rascjepkan, ali on se, cini mi se, prepoznaje po jedinstvenom tonu i namjerama. Ne bih otud kazao da se vremenski tokovi u mojim knjigama ukrstaju stoga da bi se zbunili ili sablaznili citaoci.
* Veoma je karakteristicna Vasa knjiga "Vek". Trebalo je erudicije, znanja, obrazovanja, da bi se napisala jedna takva knjiga. Kako je ona nastajala i, na osnovu cega ste izvrsili selekciju dogadjaja i licnosti kojima se bavite u "Veku"?
- Licnosti su selektirale samo godine o kojima sam pisao. Naime "Vek" ne pise ni o licnostima, ni o likovima, vec o istoriji samoj - to je ono sto ni jedan od mojih kriticara nije uspio da primijeti, a rjesenje je stajalo nadohvat ruke: knjiga se, naime, zove "Vek" a to ima da znaci da je vijek, taj moj HH vek glavni junak romana. Licnosti koje su na sebe uzimale smutne, zakulisne i nemoguce poduhvate u jednoj kalendarskoj godini samo su maske, obrazine tog stoljeca, veka najcovjecnijeg i najnecovjecnijeg u svoj ljudskoj istoriji. Bilo je potrebno dosta napora da se svaka storija zaokruzi za sebe, a da sve one zajedno imaju jedan fluid koji ih povezuje i uoblicava u jedinstvenu mozaicnu sliku stoljeca koje smo napustili, ali za sada samo kalendarski.
* Najnoviji Vas roman "Euripidova smrt", siguran sam, predstavlja krunu Vase poetike, zvjezdani cas Vasih proza. Poigravali ste se u njemu sa vjecnoscu, smrcu, ima li ste za sabesjednika slavnog tragicara Euripida, ali u neku ruku i za junaka romana. Na svega stotinu stranica obuhvaceni su veliki rasponi, relacije, vjekovi, ljudi... Sta Vas je motivisalo da krenete u jednu takvu duhovnu avanturu?
- Ponovo je to bio dvadeseti vijek. Ali bilo je tu jos necega. Zelio sam da napisem roman koji nece imati ni cvrste likove, ni cvrstu radnju u uobicajenom smislu te rijeci. Sve to jos jednom je imalo da bude tu zbog same atmosfere u romanu i zbog tog romanesknog kursa etika koji mu je okosnica. Nastao je tako, salio sam se, prvi roman na srpskom jeziku u tecnom stanju. A ovo ne kazem slucajno. Radnja u romanu krece se poput potoka, krivuda oko nedjela i necovjestava koja su ucinjena nimalo slucajno, vec iz filozofskih pobuda. Likovi koji prate i oslikavaju roman, nalaze se u nekoj vrsti eticke fantazmagorije: oni su potpuno dogradjeni iznutra, ali spolja im izmicu karakterne konture, te postaju nekom vrstom onih Kisovih zamahnutih carsava koji se prividjaju Egonu fon Nemetu. Isto je i sa radnjom. Ona se desava cas prije, cas poslije. Majka, koja je sredisnji lik, prvi brak ima sa Tiborom Veresom, a istorijski milje ukazuje na to da je taj brak razveden pred Drugi svjetski rat. Drugi brak koji Majka sklapa je, medjutim, u osvit Prvog svjetskog rata. Pomislio sam da je to cudno i da nece imati svoje opravdanje, jer kako rekoh, ja ne pisem da bih sablaznio citaoce. Da mi se ucinilo da je ovo previse, nikada ne bih stampao roman. Ali, primijetio sam da se te razlivenosti dobro drze iz jednog razloga: roman "Euripidova smrt" ima cvrsto emotivno jedinstvo i jos cvrsce eticko jedinstvo. Zato je i mogao da bude dovrsen, stoga sam ga ponudio citaocima i naisao na veoma lijepe reakcije.
Visprenost i lucidnost
* Sta znate o crnogorskoj literaturi danas?
- Ono sto u najkracem mogu kazati - namjerno ne spominjuci imena - je cinjenica da i na strani tradicionalista i na strani modernista, i medju independistima i medju unitaristima, ima izvanrednih literarnih imena. Ovo me samo ucvrscuje u uvjerenju da knjizevni i politicki pa ni ljudski pogledi ne moraju nuzno imati mnogo toga zajednickog sa artistickim. Moze se, dakle, dogoditi da pisac u svakodnevnom, pa i politickom djelovanju bude zadojen cak i sljepilom, a da pisuci pokaze visprenost i cak lucidnost. To su neobicnosti s kojima se stalno srijecem u susretu ne samo s crnogorskom, nego i srpskom i mnogim drugim literaturama.
Miras Martinovic
01.01.00
Politika
11.08.2002.
ČUDESNI ROMANESKNI TEATAR: ALEKSANDAR GATALICA
Lepota na svakom koraku
Roman "Euripidova smrt" bavi se pitanjima etike, estetike, emocija, i čitaoca vodi zagonetnim putevima večnih rasprava
"Euripidova smrt", najnoviji roman Aleksandra Gatalice, objavljen u izdanju beogradske izdavačke kuće "Filip Višnjić" i književnoj kritici i čitaocu nudi niz mogućnosti čitanja, razumevanja, i učestvovanja u piščevoj potrazi za odgovorima na večna pitanja, koja interesuju čoveka.
Pri tom, "Euripidova smrt", ispisana na svega sto stranica, vrca od elemenata od kojih može biti sazdano još mnogo sličnih, a potpuno različitih priča, poruka, saznanja... Gatalica, koji je od 1993. godine prisutan svojim delima u srpskoj savremenoj književnosti, i koji je dobitnik nekoliko važnih priznanja za literaturu, "Euripidovom smrti" kao da izaziva našu književnu sredinu, preispituje njene moći prihvatanja ovakvih, reklo bi se, romansijerskih studija o čovekovim etičkim, estetskim i emotivnim zagonetkama. Bez njih ne bi bio ono što jeste ? biće, poput ptića, izgubljeno u večitom strahu od sveta, i od sebe.
INTERVJU
Tri priče ? o jednoj porodici, o jednom gradu, i jednom antičkom dramskom piscu ? samo su naizgled paralelne. Njih kao da vezuje četvrta priča, o problemu morala. Zašto ste za to izabrali baš Veneciju, i zašto baš Euripida?
? Priče su se vezivale gotovo svojevoljno. Venecija je sve njih izvela na svoju pozornicu i tu ih zamrsila pokazavši meni i mojim čitaocima svoje veličanstveno ruho. Ali roman je tražio svog protagonistu, onog koji će biti proglašen idealnim eklektikom i pragmatičarem, onog koji ostaje sam, jer nije u stanju da se povodi za velikim idejama koje vode u zločin. Tu negde na ulice Venecije izašao je tako sa naratorom i sofista Euripid. Šta je središnje pitanje romana "Euripidova smrt"? Pred čovekom stoji dilema: da li da se uključi u vrevu i u maticu rešavanja velikih problema i tako krene u prestupe ili da ostane po strani, sam i napušten?
Pobednici i poraženi
Rasprava o moralu koju Vaš junak vodi sa Euripidom jeste rasprava između, kažete, vernika i gnostika; hrišćanina i paganina; varvarina i Helena. Kakav je ishod?
? Ta tema toliko je sveobuhvatna, da ne znam da li se može iscrpsti odgovorom na jedno pitanje. Antička civilizacija primamljiva nam je i danas zbog tog omamnog prisustva bogova među ljudima. Ljudi se u antici uzdižu i padaju, a višnji cene njihove patetične napore, jer oni su tu negde: u njihovim jedrima, u moru pod njihovim lađama, u prašini pod njihovim sandalama. Bliskoistočna i dalekoistočna ustrojstva vera udaljila su bogove od ljudi i bilo je samo pitanje trenutka kada će u tim kulturama početi da se bore sekularizam i tvrda vera. Kod Grka to nije bilo moguće, jer niti je bilo ateizma, niti stvarnog verskog fanatizma.
Težite ka samom "mračnom srcu etike". Je li ono mračno zato što se iz ideja rađaju podjednake mogućnosti i za zlo i za dobro?
? Da, to je najtužniji ali i najneizbežniji zaključak romana "Euripidov smrt". Čini mi se da je veoma malo pisano o ubeđenjima najvećih zločinaca istorije. Štaviše, ona kao da su prećutkivana ili se na njih osvrtalo sa primetnom malicioznošću pobednika. Potom je sve to ? i fanatizam i žrtvovanje poraženih ? ostavljano istoriji ili što je još gore, mladima koji su se poistovećivali sa onima koji su čitave narode oterali u smrt, sprovodeći nakaradne ideje. Ideali ratnih zločinaca postaju ideologija mladih grupa skinhedsa, nekakvih skvadri koje se nanovo prihvataju tih pogleda i posmatraju nekadašnje zločince kao pale anđele koje treba vaskrsnuti. Sve ovo dovoljno je da bi se krv sledila u žilama, ali to rečito govori da se problem nije na vreme shvatio kao idejni i filozofski. Niko, naime, ne može ubiti milion ljudi ukoliko ga ne vodi ideja koja mu neprestano govori kako to i nisu ljudi, već nekakve "jedinice", "ometajući faktori", ili ? kakvog li nakaradnog rečnika ? nekakva "pitanja" koja moraju biti "rešena". Roman "Euripidova smrt" želi zato jasno da stavi pod znak pitanja sve one koji su bili dosledni, sve koji su vodili doslednu politiku.
Da li zato radije govorite o moralima nego o moralu? I, ako kroz istoriju, pored sveg traganja, ne pronalazimo konačnu dobrotu, imamo li bar ideju (ili ideje) o njoj?
? Ne, na žalost, čovek nije u stanju da dosegne i sprovede ideje. Ideali su nešto što nam služi kao most ka idejama i njih se jedino možemo držati. Svako ko se u ćć veku latio ikakvih prekih metoda u uverenju da je "njemu dato da to u ime drugih učini" završio je krvavih ruku, neshvaćen i izolovan. Nema tu razlike između komunizma i nacizma. I jedni i drugi smatrali su da je vreme da se u Evropi uspostavi opštevažeći poredak vrednosti i nisu prezali pred sredstvima koja su sami birali za ostvarenje ovih ciljeva. A ciljevi su ? paradoksalno ? s njihove tačke gledišta delovali pravedno. Negde u daljini i Staljina i Hitlera čekalo je ostvarenje njihovih snova i sada se pitam šta bi se dogodilo sa Evropom da se to ostvarilo Svaki grad bi imao po jednu Hitlerovu ili Staljinovu ulicu. A istorija? To bi bilo krvavo polje na kome bi se pravedni u biblijskoj borbi borili za hiljadugodišnji poredak. Da li vam sve ovo deluje kao pledoaje za roman o paralelnoj istoriji? Meni nikako, jer Evropa još nije razrešila pitanje ovih moralnih životinja i na njenu scenu svakog časa može se ponovo popeti jedan Hajder ili Lepen.
Jedini posetilac
Čitaocu niste dali baš lak zadatak. Vaših sto stranica produžavaju se kroz niz veza sa ontološkim postulatima, antičkom dramom, nacizmom, sudbinom Jevreja, psihološkim uzrocima ljudskih slabosti. Kakvog čitaoca priželjkujete?
? Više ne priželjkujem čitaoce. Imam grupu istinskih privrženika koji prate moju literaturu, ali široku popularnost niti sam, niti ću zadobiti. Ova knjiga pisana je za "moj krug", za one koji će sve ovo lako shvatiti, lako se obazreti i obratiti pažnju na te mnoge znakove pored puta. Ostali me više ne zanimaju. U ovoj zemlji trenutno vladaju šund i laka konzumentska kultura. Ne mislite valjda da bih ikada mogao da postanem predmet kič interesovanja, pa da recimo budem pozvan u "Utisak nedelje" ili u "Klopku". Ja jednostavno nisam dovoljno dobar "frajer" i ne spadam u one koji se bave "in" i "fensi" stvarima. O čemu govorimo? U ovom gradu početnici u kinematografiji koji tek sriču tehniku celovečernjeg filma imaju nepristojno veću popularnost od velikih umetnika.
Jeste li namerno večno pitanje lepote u romanu stavili, naoko, u drugi plan? Je li odgovor na njega podjednako neuhvatljiv kao i odgovor na pitanje o moralu?
? Nikako. O lepoti se ne postavljaju pitanja, ali roman "Euripidova smrt" nudi lepotu na svakom koraku. Oslobođen konvencionalnosti da prati zatvorenu radnju i drži se uobičajenog prostor- vremena ovaj roman srnuo je u prostor neke eterične lepote. Slike su se pred mojim očima kristalisale, likovi su zasecali svoju putenu kožu i lili krv, stvarnu i romanesknu. Bio sam tokom pisanja jedini posetilac u tom čudesnom teatru i bilo mi je lepo kao maštaru koji je prerezao kontakt s ovim svetom. Valjda će to osetiti i čitaoci.
Uz koju muziku čitati "Euripidovu smrt"? Uz Gustava Malera? Uz koju ste je Vi pisali?
? Ovu knjigu možda najpre treba čitati uz muziku s početka ćć veka. Možda uz Malerovu simfoniju "Titan", Ravelov "Dafnis i Hloj" ili još pre uz ranog Šenberga, uz "Peleas i Melisand" ili uz "Preobraćenu noć", recimo, koja je kao kakva muzička matrica poslužila kao model za ovaj roman. "Euripidova smrt" je otud lirski i atonalni roman.
Anđelka Cvijić
Danas
29.09.2002.
Eticki krug
Aleksandar Gatalica: "Euripidova smrt", "Filip Visnjic", Beograd, 2002.
Secam se da je jednom prilikom, na nekoj nasoj filozofskoj sesiji, Svetozar Stojanovic zapazio kako postoje tako veliki zlocini, kako su Hitler i Staljin tako veliki zlocinci, da o njima nije moguce napisati uspesan roman. O megazlocinu i megazlocincima nije moguce napisati roman, rekao je on tom prilikom. Ipak, pre izvesnog vremena, procitao sam roman o Hitleru, koji je napisao, donedavno ovde veoma cenjen pariski pisac Patrik Beson. Zaboravio sam i naslov i pricu ovog romana, ali mi je, da kazem, ostao gorak ukus u ustima, posto je u pitanju pravo knjizevno djubre. Samo su komercijalni razlozi mogli rukovoditi izdavaca da ga prevede i objavi. Uostalom, i kod nas se svake godine objavljuje na tone slicnog knjizevnog smeca, kao i drugde. Ali, ovo pitanje je ostalo. Vi znate, nedavno sam pisao o "Potonulima i spasenima" italijanskog hemicara, koji je preziveo Ausvic.
To je vredno knjizevno stivo, a ipak mi se ovo pitanje i tada postavilo: da li je, uopste, moguca knjizevnost o logorima? Moram da kazem da imam veoma lose misljenje o tzv. logorologiji, toj toboznjoj nauci o logorima i logorolozima, naravno. Citajuci roman Prima Levija neprekidno sam se pitao sta je ovo stivo ako nije neka vrsta moralnog svedocanstva i optuzbe, neka vrsta opscenog bildungsromana, posto je Levi svesno prihvatio ovu ulogu svedoka ili "nosioca tajni" (Geheimnistragera), jer je, u ovom slucaju, stvarnost mocnija od imaginacije, tako da nije moguca simbolicna razmena izmedju zivota i knjizevnosti. Zato je najveca vrednost Levijevog svedocenja odsustvo moralizma. Da povodom tog kazem jos ovo, na gotovo svakoj stranici romana, ako je to roman, Levi govori o gladi. Kako da vam kazem, to mi nije delovalo uverljivo.
Zasto bi u logorskom uzasu, koji se zavrsavao gasnim komorama, i svim drugim uzasima, bas glad bila najveci uzas? Ne samo da nisam imao ovo iskustvo gladi nego, i to je ono suludo, ova mesta posvecena gladi, samoj gladi, nisu mi delovala literarno uverljivo. Levi je bio hemicar, a ne pisac, ali ovaj literarni realisticki zanr nije adekvatan literarni pristup Ausvicu. Realisticki literarni stil ima svoju granicu. Mislim da i Gatalica navodi ono poznato mesto iz Berehta na kome se veli da je posle Ausvica i razgovor o drvecu zlocin, ili je u pitanju ipak Umberto Eko i njegovo "Otvoreno delo". Svejedno, otvorena struktura Gatalicinog romana, u stvari, jedini je moguci pristup nacistickom megazlocinu, posto je "Euripidova smrt" taj nemoguci roman o megazlocinu, o kome je govorio Stojanovic.
Tako se moze reci da je i "Euripidova smrt" neka vrsta moralisticke rasprave zaodenute u vesto tkano literarno ruho, moralisticki traktat napisan u postmodernom literarnom maniru. Osobeni postmoderni Bildungsroman, kao sto je i Levi napravio njegovu realisticku verziju, moralisticki traktat o Velikom gresniku i velikom zlocinu. U nacistickim fabrikama smrti, veli na jednom mestu Gatalica, ubijeno je vise od milion dece!
Da pocnem od pitanja, koje mi se od pocetka nametnulo, gotovo prirodno. Zasto je u odgovoru na ovo mucno pitanje: kako se ovaj uzasni zlocin, uopste, moze objasniti? Ili, on zahteva suspenziju samog morala, posto o njemu nije moguca, kao o Kjerkegorovom bogu, nikakva eticka doktrina sto je, kao sto smo videli, bilo povodom Ausvica i Brehtovo stanoviste, koje je citirao i Umberto Eko. Zasto je, velim, u resavanju ovog pitanja, pomocu literarne transpozicije, Gatalica za sagovornika izabrao upravo starog dramaticara Euripida, Mensarhovog sina i slobodnog Salaminjanina, kako mu se ovde obraca Gatalica. Mislim da je to zato sto Euripid, jedini od grckih dramaticara ili tragediografa, nije imao eticki sistem, nego neku vrstu eticke psihologije ili osetljivosti. Uvodeci ga u XX vek i suocavajuci ga sa ovim uzasnim zlocinima, Gatalica, svakako, racuna na njegovu narocitu eticku osetljivost.
Ali, svima koji su citali bar neku od eticki otvorenih Euripidovih tragedija, bice jasno da pisac, u nastojanju da oko ovih zlocina i Velikih gresnika, kako sam veli, zatvori eticki krug, na kraju dolazi u sukob sa starim tragediografom, koji nije imao eticki sistem, kao Gatalica. Tako se moze reci da njegov otvoreni literarni postupak dolazi u sukob sa njegovim filozofskim, odnosno moralistickim uverenjima, posto je Gatalica uveren da je oko Velikog gresnika moguce zatvoriti eticki krug, odnosno izgraditi eticku doktrinu. Tako ce na jednom mestu ovo uverenje Gatalica izraziti u formi negacije: "Dovikivo sam za tobom", pise Gatalica misleci na Euripida, "da je prisustvo Velikog gresnika medju ljudima nemoguce", jer i "on o sebi misli da je valjan", veli on na drugom mestu.
Stariji sam od tebe Aleksandre, i moram reci da mi se tvoj roman dopao. Naravno, svako ce izabrati prema srodnosti, ili afinitetima: literarnu ili filozofsku stranu tvog stiva. Sto se one prve tice jasno je: igra sa jezicima, kojima je prosiveno narativno tkivo ovog romana: starogrcki, italijanski, posto se veci deo romana odvija u Veneciji, madjarski, ali i ruski, engleski ili nemacki, aluzije na druge literarne tekstove, na primer, na "Smrt u Veneciji", "Fineganovo budjenje", ali i na muzicare i muziku uopste, ne svedoce samo o tvojoj zavidnoj obrazovanosti i znanju, nego i o svesnoj upotrebi postmodernog knjizevnog manira, ili postupka, koji je uzeo toliko maha u savremenoj knjizevnosti i filozofiji. A ti znas da ja sa simpatijama sudim o tome.
Ali, da ukratko obrazlozim tvoju eticku doktrinu, koja je stvarni sadrzaj romana koji se, po mom misljenju, na kreativan nacin moze citati i kao moralisticka rasprava u literarnom ruhu. Da kazem jos i to da si starog Euripida izabrao upravo kao nevernika i imoralistu, posto je Euripid verovao, kao i Nice, na primer, da je moral neadekvatna kosulja za bogat i nepredvidljiv zivot. "Tiho govoris na grckom nevernice", kazes na jednom mestu misleci na Euripida. Tvoja rasprava sa velikim Salaminjaninom, koji ovde umire kao neko ko nije, ili ne moze, da bude u pravu, pocinje tako sto pises da ti je "negde pred jutro iskrsao lik Velikog gresnika - idealnog krivca.
Trgao sam se iz sna, oivicio pogledom svoj sobicak, video abazur nocne lampe koja se nije gasila nikad i imajuci sve vreme pred sobom", kazes, "zamislio nesumnjivog krivca: nista mu nije ostalo osam starih fotografija na kojima su se voleli mnogi i samozavaravanja jaceg od osecanja krivice, jaceg od smrti". Sada uocavam da je za tebe moral verovatno i oblik samozavaravanja, koji nas stiti od osecanja krivice, koje moze biti opsesivno i razorno, samozavaravanja koje te navodi na pomisao "da je prisustvo Velikog gresnika medju ljudima nemoguce". Ali, ti sa Euripidom i polemises zato sto on misli da "grob umiranje odredjuje" i da se "o svemu dva glasa mogu ispricati". Ti, naprotiv, polazis od toga da bez vere ne bi bilo etike.
I zatim vernike delis na zagovornike privatne religije, postoje kazes "privatni vernici", a zatim Spinozini ucenici i najzad oni religiozni, koji se kunu u jednog ili, verovatno, i vise bogova. Odnosno, u jednog boga, posto ovi drugi pripadaju prvim grupama verujucih. "Cini se", kazes, "da smo u krajnjem svi ljudi ukoliko imamo neku ideju", kao da je ideologija isto sto i moral ili religija. Ti si pisac Aleksandre i ne pravis jasnu razliku medju pojmovima. Jer, odgovor na pitanje, koje postavljas Euripidu, na stepenicama crkve Santa Marija della Salute: zasto postoji zlo, ako smo dokazali da su svi ljudi verujuci te stoga svi o sebi misle da su dobri, nema veze sa moralom ili religijom, nego sa ideologijom, u kojoj je jedino moguce "odvajanje jedne ideje", sto i sam uvidjas, i sto na kraju iskrivljuje transcendenciju, kako je uocio Ernst Nolte.
Zato je i tvoj zakljucak da je ciniti dobro i zlo iz istih najmoralnijih uverenja najveca kazna za nas i, kako kazes, "konacan dokaz o tvorcevoj jedinstvenoj sustini" samo jedan od oblika tzv. ontoloskog dokaza o postojanju Boga, koga je upravo Veliki gresnik doveo u pitanje. Ali, ti si pisac Aleksandre, a ne filozof i tebi je igranje filozofskim pojmovima dopusteno. Upravo, Veliki gresnik otvara, a ne zatvara eticki krug, ako otvoreni krug uopste postoji. Uzivao sam u ovoj igri Aleksandre, i mozda nekom drugom prigodom nastavimo ovaj razgovor o moralnim i knjizevnim pitanjima. Jer ni u filozofiji, ni u knjizevnosti, nema zatvorenih krugova, bar ja tako mislim. A i Euripid je na mojoj strani.
Nenad Dakovic