27.12.09
I Irci vole da jedu krvavice
Dejan Novačić
Svaka nacija polazi od toga da je jedinstvena. Takvi smo mi, ali i Irci, Rusi, Amerikanci, Englezi. Preko krvavica sam našao vezu između dve kulture, jugoslovenske i irske, jer i Irci imaju taj specijalitet u svojoj kuhinji, kaže autor „Emigrantskog kuvara”
Dejan Novačić, autor knjiga „SFRJ za ponavljače” i, najnovije, „Emigrantski kuvar” došao je u posetu rodnom Beogradu iz Irske, u koju je emigrirao 1991. godine. Novačićeva knjiga „SFRJ za ponavljače”, prvi put objavljena 2002. godine, jeste setna, ironična i urnebesna „paralelna istorija” Jugoslavije. Do sada je doživela deset izdanja, naišavši na topao prijem na čitavom eks-ju prostoru, pružajući čitaocima, uz obilje humora, zdravu dozu jugonostalgije. Prevedena je na slovenački i makedonski jezik, a nedavno je, po rečima autora, objavljeno i drugo izdanje u Zagrebu.
Dejan Novačić rođen je 1961. godine i radio je kao novinar za redakcije širom Jugoslavije, pre odlaska u Dablin. Za „Politiku” govori o životu u emigraciji, Jugoslaviji kao kulturnom prostoru kojem i dalje pripada, i svojoj novoj knjizi, zbirci humorističkih recepata koji više govore o Jugoslovenima, a manje o kulinarstvu.
Otkuda ideja za pisanje „Emigrantskog kuvara”?
Pre dve godine ljubljanski dnevnik „Indirekt” ponudio mi je da pišem o Jugoslaviji za njih, a odlučio sam da pišem u formi recepata, jer hrana definiše svaku, pa i jugoslovensku kulturu. Kada sam sakupio dosta recepata, ponudio sam ih mom izdavaču „Stilosu” i tako je nastala knjiga.
U knjizi se kroz humor i anegdote o poznatim ličnostima prave asocijacije na zemlju koja više ne postoji. U jednom receptu govorite o čuvenim krvavicama, praveći paralelu sa grofom Drakulom i Irskom?
Stvar je u tome što svaka nacija polazi od toga da je jedinstvena. Takvi smo mi, ali i Irci, Rusi, Amerikanci, Englezi. Preko krvavica našao sam vezu između dve kulture, jugoslovenske i irske, jer i Irci imaju taj specijalitet u svojoj kuhinji. I, naravno, misle da je to samo njihovo, pa sam iskoristio da se poigram sa našim mitomanijama. Recimo, recept za riblju čorbu sam dobio od Mihajla Mihajlova, disidenta, koji ju je spremao u zatvoru.
Čini se da ste opsednuti Jugoslavijom?
Nije to opsesija nego stvar identiteta. Ja sam kulturan čovek i kulturni identitet mi je najvažniji. To što država u kojoj sam rođen više ne postoji, ne znači da mogu da je se odreknem. Pogotovo u emigraciji, u toku devedesetih, kao da je jugoslovenska kultura preplavila Evropu. To jeste bio jugoslovenski prostor, jer smo ostali u vezi. Recimo, hoću da čitam Krležu, ali njega nema u knjižarama, pa ga pozajmim od prijatelja.
Zašto ste napustili zemlju?
Otišao sam iz Beograda 1991. godine, kada je već buktao rat, počele su borbe za Vukovar. Bio sam među momcima koji su zreli za mobilizaciju. Nisam čekao da mi zakucaju na vrata, nego sam zbrisao. Moja generacija nije, kao neke starije, odlazila u, recimo, Nemačku da bi zaradila za stan ili kola. Razlog za odlazak ležao je ovde, a ne tamo.
Kako izgleda život emigranta u Irskoj?
U Irskoj mi je ugodno, jer je ta zemlja otvorena, tolerantna i dinamična, kao i naša. Slični smo, jer smo otvoreni. Irci su posebno ponosni na svoj humor. Dovoljno je reći Džojs ili Beket. Taj ironijski momenat u humoru ih čini velikim.
I Irci imaju čuvenu kuhinju?
Da, ali oni je više ne vole, sada se hrane mnogo zdravije nego pre. Tako to biva. I ovde će se sve manje jesti pihtije i papci u saftu.
Ljudi na jugoslovenskim prostorima lepo prihvataju vaše knjige?
Drago mi je što sada jugoslovenske nacije sve više mogu da razgovaraju bez tenzije. Dolazi vreme bez gorčine u komunikaciji, osećam to u razgovoru sa kolegama. U Hrvatskoj postoji grupa intelektualaca koji žele da povežu Zagreb i Beograd. I ne treba zanemarivati snagu popularne kulture. Pogledajte šta je „Riverdens” učinio za popularizaciju irske kulture. Zanimljivo, kad pitaš Irca za „Riverdens”, on odmahuje rukom. Slično kao i mi, kad neko pomene Guču. Ali, što god mislili, to je jako dobro i korisno. Jer, ako ima mesta za Guču, vremenom će biti prostora i za visoku kulturu.
Šta planirate po povratku u Irsku?
Tamo imam svoju agenciju za goustrajting, upravo je počela sa radom. Bavimo se svim vrstama naručenog pisanja, od komercijalne literature, do poezije i ljubavnih pisama. Osim toga, radićemo i goustriding. To je čitanje po narudžbini. Jednostavno, nekog mrzi da pročita neku knjigu, mi je pročitamo umesto njega, a onda mu je prepričamo. Potražio sam na Internetu. Goustrajting odavno postoji, ali mislim da je goustriding pionirski poduhvat.
Stanko Stamenković
15.12.09
Uspomene u loncu
Dejan Novačić
DA se krajem devedesetih godina nije pojavio veb-sajt “Leksikon YU mitologije”, nekadašnji novinar Dejan Novačić, koji već duže vreme živi u Irskoj, verovatno ne bi zaplovio književnim vodama. Taj veb-sajt, osnovan na inicijativu Dubravke Ugrišić, da bi se podelile uspomene na SFRJ, podstakao ga je da piše. Sećanja na eks-Jugoslaviju su navirala i odlučio je da napiše svojevrstan turistički vodič, pod nazivom “SFRJ za ponavljače”.
Ova urnebesna knjiga o jednoj neverovatnoj zemlji koja je nestala za kratko vreme doživela je deset izdanja. I u novoj, “Emigrantskom kuvaru”, objavljenom u “Stilosu”, nastavio je uz dozu nostalgije i humora da evocira uspomene.
- Ovaj kuvar sadrži recepte jela koja mi emigranti pokušavamo tamo da skuvamo sećajući se onoga što smo jeli kod kuće - kaže Novačić, u razgovoru za “Novosti”. - Često nemamo sastojke, pa moramo da improvizujemo. Pravimo kajmak tako što pomešamo pavlaku sa fetom.
Kao i svaki kuvar, knjiga je podeljena na recepte za doručak, ručak, užinu i večeru, uz dodatak menija za gozbe i bankete. Svaki recept prati anegdota u vezi sa poznatom ličnošću koja je nešto značila u bivšoj državi.
- Neke anegdote su istinite, a neke sam izmislio. Poznati intelektualac, disident i čovek sa dugogodišnjim emigrantskim iskustvom Mihailo Mihailov bio je veoma ljubazan da podeli sa mnom šta je jeo dok je bio na robiji. Recept za riblju čorbu “fantom slobode” je sam napisao. Međutim, to kako je kuvao u zatvoru i kako je kuckajući šifrovane signale kroz zid razmenjivao recepte sa
Milovanom Đilasom, plod je moje mašte.
Na osnovu Novačićevih recepata može se zaključiti da su u Jugoslaviji i radnici, i seljaci, i intelektualci jeli jaku i kaloričnu hranu. Na njegovom meniju nalazi se sportski doručak, koji sadrži kafu i cigarete!?
Novačić piše zašto je svinjska glava odigrala presudnu ulogu u sukobu modernista i pristalica socijalističkog realizma i zašto je tvorac Džejms Džojs od Dablina jedino više mrzeo - Pulu. Nezaobilazni junaci Novačićevih priča su predsednik Josip Broz i Džemal Bijedić. U knjizi se može pročitati kako je Bijedić morao na silu da jede žgance (kačamak), koje je Tito obožavao. Novačić govori i o tajnim porodičnim receptima iz političke kuhinje klana Pozderaca i bratstva Dizdarevića.
Likovi koji predstavljaju autorovu čitalačku biografiju, poput književnika Milana Kundere, Miroslava Krleže i Danila Kiša, takođe su našli svoj prostor u “Emigrantskom kuvaru”.
- Kiš je imao dugogodišnje emigrantsko iskustvo, a ja, pošto živim u Irskoj, razmišljao sam šta bi mogao da radi da je tamo. Napisao sam priču kako je došao u Dablin u potrazi za građom za “Grobnicu za Borisa Davidoviča”. Kao i svi turisti, čim se raspakovao, krenuo je da obilazi pabove. Tamo je jeo dupli gulaš iz njegove druge knjige “Čas anatomije”.
Novačić u Dablinu radi kao službenik na jednom tamošnjem koledžu. Upravo je pokrenuo agenciju za pisanje po porudžbini. Na veb-sajtu “Otpisani.com” uveo je i čitanje po porudžbini:
- Zamislili smo da ukoliko neko nema vremena i volje da pročita neku knjigu, učinićemo to za njega i prepričati je u deset rečenica.
AFRODIZIJAK
NAJEFIKSANIJI jugoslovenski afrodizijak zove se “beli luk” - tvrdi Novačić.
- Uoči ljubavnog susreta dovoljno je sažvakati dva tri čena pa da te partnerka nikad ne zaboravi - piše u kuvaru. - Neće te zaboraviti ni ako je prethodno izvedeš u kafanu, naručiš bele bubrege i posle joj objasniš o čemu se zapravo radi.
KAFA I CIGARETE
- JUGOSLOVENSKA deca nisu smela da piju kafu da im od nje ne bi porasle uši i izrasli repovi. Smela su samo da umoče prst u soc, i to jednom - piše Novačić. - Što se pušenja tiče, ni to im nisu dozvoljavali, osim kod kuće. Pošto u ono vreme naučnici još nisu bili otkrili pasivno pušenje, verovalo se da deca kašlju od promaje, a ne od cigareta (“zatvaraj prozor, mali opet ripa ko magarac!”). Kasnije su deca porasla, pa su i sama počela da puše cigarete i piju kafu, i to od ranog jutra.
D. MATOVIĆ
13.11.09 Politika
Naturšnicla „Vojko i Savle”
Izuzetno zanimljivi recepti u „Emigrantskom kuvaru” Dejana Novačića
>„Emigrantski kuvar” Dejana Novačića, koji je nedavno objavio „Stilos” iz Novog Sada, sadrži mnoštvo korisnih recepata za spravljanje đakonija sa prostora bivše Jugoslavije. Međutim, kao što u predgovoru za ovu knjigu kaže Ivan Tasovac, teško da ćete nekog moći da nahranite spremajući jela iz Novačićeve kuhinje. Ali, ako prihvatimo činjenicu da je humor i te kako hranljiv za dušu, onda i Novačićeva eks-ju kujna ima svašta zdravo da ponudi.
Autor je, na tragu svoje prethodne knjige, „SFRJ za ponavljače”, nastavio da, uz dozu nostalgije, ironije i humora, evocira uspomene na veliku zemlju. Ovoga puta kroz recepte, verovatno zato što se u Jugoslaviji jela kalorična hrana, bilo da su u pitanju radnici, seljaci ili poštena inteligencija. Mnogi Jugosloveni su otišli u inostranstvo, uključujući i Novačića, koji se skrasio u Irskoj, pa otud i naziv „emigrantski” u naslovu.
Šta se nudi na meniju Dejana Novačića? Knjiga je, kao i svaki kuvar, podeljena na recepte za doručak, ručak, večeru i užinu. Recimo, za sportski doručak, pod nazivom „Kafa i cigarete” sastojci za pripremu su nes-kafe i pakla cigareta. Svaki recept prati i anegdota pa se tu može pročitati da su Jugosloveni duvanili za medalju, pa su Makedonci pušili „vardar”, Hrvati „opatiju”, a Srbi „moravu”. Zanimljiva je i priprema za ovaj jugoslovenski fruštuk: „Iskašljati se u umivaonik i oteturati u kuhinju”.
Zatim, tu je i doručak koji je, po Novačiću, oduševio čak i Brema Stokera, autora „Drakule”. On je, naime, imao priliku da u slavonskom gradu Bjelovaru proba krvavice.
Za ručak se u Jugoslaviji jela i partizanska proja „Mirko i Slavko”, pa lovački paprikaš „dedino unuče” („Ono što je za englesku kraljicu bio lov na lisice, to je za druga Tita bio lov na divlje svinje”, prenosi Novačić), natur-šnicla „Vojko i Savle”, što asocira na čuvenu humoresku–pamflet koja je štampana u „Politici”, i tako dalje.
Za večeru su Jugosloveni voleli, a i danas ljudi sa prostora eks-ju vole, da pojedu lički kupus po purgerski, ili Karađorđevu šniclu, za koju Hrvati kažu da nije srbijansko, već austrijsko jelo. Novačić podseća da su čoveku po kojem je ime dobila čuvena šnicla, epske dužine, glave došli Turci i Srbi zajedno.
Svaki recept sa sobom nosi i jednu priču iz „jugoslovenskih davnina”, pa se u knjizi može pročitati šta se dešavalo prilikom ručka na kojem su prisustvovali Josip Broz Tito i Džemal Bijedić, zašto je svinjska glava odigrala presudnu ulogu u sukobu modernista i pristalica socijalističkog realizma i zašto je Džejms Džojs od Dablina mrzeo više samo Pulu. Što se afrodizijaka tiče, to može da bude i beli luk, koga treba konzumirati pre ljubavnog susreta, da te partnerka ne zaboravi.
Dejan Novačić je rođen 1961. godine u Beogradu. Diplomirao je na Katedri za opštu književnost. Radio je priloge za „Leksikon jugoslavenske mitologije” i kao novinar u redakcijama širom Jugoslavije.
S. Stamenković