Džamijska kuća

12.12.09

Nedavno se pred ovdašnjom čitalačkom publikom našla knjiga holandskog pisca iranskog porekla, Kadera Abdolaha, pod nazivom Džamijska kuća u izdanju IK Dereta. Težište priče koncentrisano je oko porodice Age Džana, koja već generacijama unazad obezbeđuje duhovnog i socijalnog vođu grada, živeći po svim pravilima Kurana, dok istorijsku potku čini iranska revolucija i sukob šaha i ajatolaha, zbog kojeg je i sam autor bio prinuđen da napusti Iran.
- Iskustvo bežanja iz svog doma i života u egzilu učinilo je da ovakva vrsta priče postane moj zadatak, moj posao. To niko drugi ne može da uradi. Distanca, pak, prostorna i vremenska, daje moć uz koju vidite, posmatrate i pišete, ali ipak sam uneo i misteriozni bol nostalgije u svoje priče. I pored toga, ja volim život, i život voli mene - kaže Abdolah za Danas.
Čitanjem vaše knjige Džamijska kuća stiče se utisak mirnog tona, čak i u najuzbudljivijim delovima. Da li je to vaš uobičajem način pisanja ili je posebno prilagođen tematici i junacima romana?
- Ne zaboravite, ja sam pisac i umetnik, a kao svedok moram biti iskren i oprezan sa svojim perom. Život mi je podario talenat da učinim život lepšim nego što jeste. Čak i kada pišem o nasilju moram pokazati lepotu. Kao u pesmi Bitlsa, sve što nam je potrebno je ljubav. I više od toga - moramo zadržati lepotu života.
Vaš roman govori o islamskom svetu i načinu života u njemu. Šta neislamski svet ne zna o islamu a svakako bi trebalo da zna?
- Čitali smo mnoge sjajne priče o Evropi, mnogo divnih knjiga o Južnoj Americi i mnogo velikih knjiga o drugim kulturama. Ali još uvek nemamo neku takvu priču o islamskoj kulturi, osim magičnih priča 1001 noći. A istina je da postoji toliko beskrajnog materijala za pisanje romana u islamskoj kulturi, toliko magičnih priča. To treba imati na umu.
Jedan od vaših junaka, Šahbal, živog je duha, vrlo radoznao, postavlja mnoga pitanja, čak i piše priče. Koliko autobiografskih elemenata ima u njegovom liku? Koliko je, uopšte, ličnog, u vašim delima?
- To je opasno pitanje, i neću vam dati odgovor na njega. Ali mogu vam reći ovo - živeo sam u toj kući. Pozdravljao sam staru vranu svakog jutra. Živeo sam sa junacima Džamijske kuće. Znao sam ih. Plakao sam kada sam pisao neke delove knjige, i smejao se dok sam pisao neke druge. Bio je to moj porodični posao, moja porodična dužnost bila je da napišem ovu knjigu.
U romanu ima citata iz Kurana, a nedavno ste preveli ovu knjigu na holandski jezik. Šta Kuran znači za vas: sveta knjiga, knjiga po kojoj se živi ili knjiga koja najbolje objašnjava svet ali je teško ispuniti njena pravila?
- Šta mogu da kažem o toj knjizi kada gotovo svako ima vrlo negativan stav o njoj. Ali moram vam reći i ovo - nisam poznavao Kuran. Da, sačuvao sam neke delove te knjige u svom sećanju još iz detinstva. Poljubio sam Kuran hiljadu puta kao dete, ali ga nisam nikada čitao kao muškarac, pogotovo ne kao pisac. Veliko slavlje bilo je u mom srcu kada sam ga konačno pročitao, i svatio sam da moram provesti i svoje čitaoce kroz vrtove ove knjige. Radio sam na prevodu tri godine, i to su bile tri najlepše godine mog života. Učinio sam to na svoj način, pišući o Muhamedu kao o čoveku, pesniku, mužu, ocu, trgovcu, muškarcu koji je voleo mlađe žene, vladaru, diktatoru i starcu. Zamolio bih pisce i umetnike u vašoj zemlji da pročitaju ovu knjigu, jer daje poseban pogled na svet. Kuran je magičan, ali se sme čitati samo kao drevna knjiga. Nije dobro ako je čitate kao knjigu prava - čak je vrlo opasno ako to uradite. Mnogo ćete pogrešiti ako ovu knjigu stavite pod ruku i uputite se u parlament.
Jedan ste od malobrojnih pisaca koji su postigli veliki književni uspeh pišući na jeziku koji im nije maternji. Da li su vaše knjige prevedene u Iranu?
- Ne, i neće verovatno biti prevedene bar još pedeset godina. To će biti moguće tek nakon odlaska ajatolaha i uspostavljanja boljeg režima u Iranu. Sigurno će jednom biti prevedene, jer su u njima sačuvani memoari Irana. Mojoj zemlji su oni potrebni, i zato osećam dužnost da ih držim na okupu.
Vaš junak Galgal pomalo podseća na junaka romana Tvrđava srpskog pisca Meše Selimovića. U kojoj meri poznajete srpsku književnost?
- U pravu ste što se tiče Selimovića - u našim delima sadržan je isti bol, i zato ga dobro razumem. U vreme postojanja Jugoslavije, čitao sam mnogo knjiga o toj zemlji i sanjao da je posetim. Imam mnogo prijatelja koji žive u različitim krajevima te zemlje koja više ne postoji, i ovim putem ih pozdravljam.
Kada možemo očekivati vašu sledeću knjigu?
- Pišem sjajnu knjigu. Izvinite, ali moram to tako da kažem, jer na taj način stavljam na sebe pritisak da napravim što bolju knjigu za vas. Moj izdavač u Srbiji je već zauzet prevođenjem onih knjiga koje sam napisao ranije. Nadam se da ću jednog dana čak i posetiti vašu divnu zemlju.
Autor: Tamara Đuran

17.10.09

Kader Abdolah (Hosein Sadžadib Gamagami Farahani, 1954, Iran) je holandski pisac iranskog porijekla i smatraju ga jedinstvenom pojavom u savremenoj holandskoj književnosti. Spada u mali broj pisaca (među kojima su Konrad i Nabokov) koji su ostvarili ogroman književni uspjeh pišući na jeziku koji nije njihov maternji. Kao student fizike u Teheranu, postao je član ljevičarske političke partije koja je djelovala u tajnosti i koja se pobunila prvo protiv šaha a potom i protiv ajatolaha. U burnim danima poslije uspostavljanja režima ajatolaha u Iranu (pošto mu je brat ubijen, a sestre zatvarane) Kader Abdolah je bio prinuđen da sa porodicom ode najprije u Tursku, a potom u Holandiju, gdje počinje da piše na holandskom jeziku.

Za prvu knjigu objavljenu na holandskom „Orlovi“, dobio je 1993. godine nagradu za najbolje debitantsko djelo holandskog govornog područja. Poslije toga su uslijedile knjige „Djevojke i partizani“, „Putovanje prazne flaše“, „Klinasto pismo“, „Portreti i jedan stari san“. Kolumne koje je Abdolah štampao u holandskom denevnom listu „Volkskrantu“ sabrane su u tri knjige: „Mirza“, „Vrt umoru“ i „Karavan“. Abdolah je napisao i obradu klasičnog remek-djela stare Persije „Kalila i Demna“. 2008. godine je objavljen prevod Kurana na holandski u Abdolahovom tumačenju teksta i biografije Muhameda Glasnika, takođe u njegovom tumačenju. Obje knjige su doživjele veliki uspjeh.
Abdolahov roman „Džamijska kuća„ dostupan je i našim čitaocima, jer ga je nedavno objavila „Dereta“ (prema 25 izdanju ove knjige iz 2008. godine) u prevodu Ivane Šćepanović. Ova knjiga kao i sva Abdolahova djela duboko su nadahnuta autobiografskim elementima, ali i prelijepom persijskom književnošću.

U romanu „Džamijska kuća“ Abdolah pripovijeda priču o jednoj istaknutoj i moćnoj teheranskoj porodici Age Džana. Usponi i padovi ove porodice u njihovoj raskošnoj kući koja je povezana sa džamijom podudaraju se sa modernom istorijom Irana. Kada nastupi radikalni pokret pod rukovodstvom ajatolaha dok Homeini u Parizu priprema prevrat, iransko društvo se nalazi pod velikim pritiskom. Prijatelji postaju neprijatelji, a ljubav se pretvara u mržnju. Čak ni Aga Džan ne može ništa da promijeni. „Džamijska kuća“ je višeslojni roman o bogatstvu iranske kulture, suštini islama i nesalomljivosti ljudskosti, ali i o izdaji, zloupotrebi moći i vlasti, o nepravdi.
- Ovu sam knjigu napisao za zapadni svijet. U njoj se govori o ljudima, o umjetnosti, o religiji, o seksu, o filmu, o značaju radija i televizije. Pokušao sam da razmaknem zavjesu i pokažem islam uživo. Ono što se ukazalo čak je i mene iznenadilo. U „Džamijskoj kući“ obradio sam pasuse Kurana. Htio sam da pokažem duh Kurana kao knjige i svijet koji je oko toga nastao, ne Kuran kao religijsku vodeću nit – opisuje autor svoje djelo.
Kader Abdolah živi u Holandiji, odakle je i ogovrio za “Art Vijesti”.

Koliko vas je egzil oblikovao kao pisca?
- To je dobro pitanje. Ne poznajem egzil, raspoznajem ga jedino kroz knjige. Ali znam, to znam, da živim sa njim, da spavam sa njim, da sanjam sa njim. I napisao sam 14 knjiga sa njim.
Egzil je za pisca bolan, zbog njegove želje za domom.
Egzil je samo pisanje i neograničeno pisanje.
Ali egzil je veliki; želim da ga iskusi svaki pisac. Dobijate novu mogućnost da izgradite sebe.
Kader Abdolah od danas nije onaj Kader Abdolah koji je pobjegao iz svoje zemlje prije dvadeset godina.
Egzil je u potpunosti oblikovao novog pisca.

Revolucionarne ideje i roditeljstvo su važne teme Vašeg romana „Džamijska kuća“. Iz kog razloga?
- Postoje stvari koje mi nedostaju a to su stvari koje su me oblikovale. Spojene zajedno one čine pozamašan dio mog života. One služe kao neizmjeran majdan književnog materijala za moje knjige. Bez njih, ja nijesam ja.
Dom moje mladosti, tu džamiju, moje djedove, bake, mačke, ptice, drveće, žene, krevete, ribe, vazduh i nebo iznad te kuće sve sam to iskoristio i stavio u moje knjige.

Kakva su Vaša lična sjećanja na islamsku revoluciju? Koja su bila glavna neslaganja između šahovih i Homeinijevih pristalica?
- Sve stvari o Iranu koje ste vidjeli na televiziji, ili čitali u novinama i knjigama i sve stvari koje ste čuli o Iranu, ja sam vidio, iskusio i učestvovao u njima. Isto tako sam vidio, iskusio i učestvovao u šahovom režimu. Obojica nijesu bili u pravu. U oba ta režima mi nijesmo bili slobodni. Šah je bio korumpirani sluga Amerike. Ajatolahovi su bili korumpirane sluge Božije. Šah je gledao samo sebe i svoju porodicu u ime Amerike. Ajatolahove pristalice su gledali samo sebe i svoje porodice u ime Alaha.

Preveli ste Kuran na holandski jezik. Šta ste pokušali da učinite sa tim prevodom?
- Da, to je pitanje: koja je svrha tog prevoda?
Kuran je bio knjiga mog oca, knjiga naše kuće. U toku mog djetinjstva čitao sam ga mnogo puta i u glavi sam čuvao stihove. Šaputao sam ih kao što je to činio i moj otac. Ali to je samo priča iz mog djetinjstva. Pošto sam odrastao, ostavio sam Kuran kao i moje djetinjstvo, u prošlosti.
Ali kada sam došao u Holandiju, poslije 11. septembra, svako me je pitao: “Da li si čitao tvoju knjigu?”
“Koju knjigu?” pitao sam ja.
„Kuran“, rekli su oni.
Mislio sam da je to bila knjiga moga oca, ali iznenada je takođe postala i moja knjiga. Kao pisac, ja sam Kuran posmatrao kao veliku knjigu, ali samo kao knjigu, drevnu knjigu. Odlučio sam da je ponovo pročitam. A kada sam to učinio pomislio sam: “Mogao bih da provedem čitaoce kroz vrtove Kurana”.
To je ono što sam pokušao da učinim sa mojim prevodom. To je bilo veliko iskustvo, jer ona je za pisca velika i stara knjiga. Ona je loša knjiga ako je koristite kao zakon, ali je velika knjiga ako je posmatrate samo kao knjigu starih priča.

Možete li nam objasniti kako vi vidite ulogu proroka Muhameda u islamu?
- Muhameda posmatram kao čovjeka, ali ne kao svetog čovjeka. On je bio pjesnik, dobar otac, vođa, čovjek koji je volio mlade dame, i diktator. Ali, on je imao san, želio je da promijeni svijet i u tome je uspio. Muhamed je bio čovjek sa snom. I čovjek sa mnogo uloga. U to doba to su bile velike uloge, revolucionarne uloge, ali ih ne možemo koristiti u današnjem vremenu. One su zastarjele.

Potičete iz poznate persijske umjetničke porodice. Da li je ta činjenica za Vas predstavljala teret?
- Naravno, samo što to ranije nijesam znao, a sada znam. Porodica je veoma značajna za pisca. Vaši korijeni od vas prave pisca. Vi sami ste ništa. Ali vaša prošlost, zajedno sa prošlošću Vaše porodice, čini osnovu potrebnu za pisca.
Ja sam srećnik koji dolazi iz stare tradicionalne porodice sa starim knjigama i starim pričama. Iz porodice sa velikim religioznim nasljeđem i bakama koje su šaputale magične stihove u tami njihovih soba.

Kakva je reakcija čitalaca sa Zapada na Vaše knjige?
- Ne mogu da se požalim u vezi sa reakcijama na Zapadu. Oni kupuju i oni čitaju moje knjige. I moje knjige su prevedene na mnoge jezike, među kojima je i vaš predivni jezik takođe.

A kakav status imaju Vaše knjige u Iranu? Da li Iranci znaju da Vaše knjige postoje? Imate li informacije o tome?
- Nije još moguće prevesti moje knjige na persijski, na moj veliki jezik. To je i dalje zabranjeno.

Kakvi su životni uslovi u Iranu danas? Da li se neke stvari mijenjaju nabolje? Kao što vidimo, prije nekoliko godina iranska pravnica Širin Ebadi dobila je Nobelovu nagradu za mir. Da li vjerujete da će u Iranu uskoro biti više ljudskih prava i ličnih sloboda?
- Ja sam optimistična osoba. Znate šta se dešava u toj zemlji. Ja vam mogu reći mnogo loših stvari, mnogo loših stvari koje su se desile. Ali, vi sve to znate. I ja neću da ih ponavljam.
Ali reći ću, da sve kreće nabolje. Povratak nije opcija. Mi moramo da krenemo naprijed. Imaćemo bolju zemlju. Naše žene će imati bolji život. Ali za to treba vremena.

Bili ste opozicija i šahu i Homeiniju. Kakav danas imate stav o revoluciji uopšte? Vjerujete li u moć promjene?
- Uopšte više ne vjerujem u revoluciju. Revolucijom ne možemo nikako promijeniti situaciju. Revolucija je veoma radikalna. Ne treba nam više radikalizam. Ne možemo našu zemlju dati u ruke ljudima sa ulice. Ne možemo vršiti promjene sa puškama i pucnjevima. Nama je potreban dijalog, potreban nam je veliki razgovor. Potrebno je da mijenjamo stvari polagano. Mi treba da budemo strpljivi. Ja smatram da revoluciju treba ostaviti iza nas u proteklom vijeku.

Pomenuli ste da ste voljeli Tita, bivšeg jugoslovenskog predsjednika. Zašto?
- Ne znam tačno. Ali, kada sam bio student bio sam veoma ljevičarski orijentisan. Imao sam san za moju zemlju. Hljeb za svakoga, kuću za svakoga. Lijep život sa cvijećem za svakoga, velika ljubav za svakoga. U to vrijeme ja sam mislio na Tita.

Kako ljudi sa Zapada razumiju islam? Pogrešne interpretacije su veoma česte, zar ne?
- Da, tako je.

Imena mrtvih prijatelja

Vaše ime je zapravo pseudonim, koji se sastoji od imena Vaših mrtvih prijatelja. Možete li to pojasniti?
- Moj pradjeda je već koristio naše porodično ime. On je bio veliki pjesnik i premijer. Ako bih koristio moje sopstveno ime i prezime, svako bih pomislio na njega. U vrijeme kada sam želio da objavim moju prvu knjigu na persijskom, pogubljena su moja dva prijatelja. Njihova imena su bila Kader i Abdolah. Stavio sam imena mojih prijatelja jedno pored drugog i stvorio novo ime za sebe. Od tog trena postao sam Kader Abdolah.

Blaga strana islama

O svojoj knjizi “Džamijska kuća”, koja je doživjela ogroman uspjeh u Holandiji (prodata u 400.000 primjeraka) i koju su čitaoci proglasili za drugi najbolji roman svih vremena napisan na holandskom jeziku, Kader Abdolah kaže:
- “Džamijska kuća” govori o islamu o kome se u posljednje vrijeme dobija samo jednostrana slika. Ali agresivno lice islama je samo jedna njegova strana, veoma opasna i ograničena. Ovim romanom sam htio da pokažem i onu drugu stranu, blagu stranu islama. To je zajednica u kojoj se prepliću vjerski i društveni život. Da bih to pokazao, uzeo sam kao metaforu veliku kuću u kojoj živi nekoliko porodica. Iz te kuće potiču ekonomski vođa grada i imam glavne džamije u gradu. Prikazujem svakodnevni život, kako ljudi pored svojih razlika uvijek traže i nalaze ravnotežu. I kako promijenjene okolnosti utiču na tu harmoniju.
Vujica OGNJENOVIĆ