26.04.08
Pogled od anđeoske brzine sazdan
Milorad Pavić
Hteo sam na primeru Isusovoga tela da pokažem, služeći se verodostojnim izvorima, da čovek ima dva tela. Hristos je od ustajanja iz groba pa do vaznesenja imao dva tela, naizmenično se prikazujući onima koji ga dobro znaju, Mariji Magdaleni, apostolima i drugima, čas u jednom, čas u drugom svom vidu, jer ga u „drugom telu” nisu prepoznavali.
Nova knjiga našeg poznatog pisca Milorada Pavića „Drugo telo”, (pobožni roman), čije je prvo izdanje kod nas objavljeno u beogradskom Grafičkom ateljeu „Dereta” 2006. godine, a drugo, dopunjeno, nedavno u izdavačkoj kući „Evro-Giunti” iz Beograda, istovremeno je izdata i u Rusiji, Litvaniji, Poljskoj i Grčkoj. Na internet-sajtu www.khazars.com nalaze se podaci o stotinak prevoda knjiga Milorada Pavića u svetu, u XXI veku, pa i prevodu „Drugog tela”. Promocija izdanja „Evro-Giuntija” održana je u Narodnom pozorištu u Beogradu, 11. marta. Tom prilikom Milorad Pavić podsetio je na to da je pre 23 godine, na istom mestu, održana i promocija prvog izdanja „Hazarskog rečnika”. – Može se reći da je roman „Drugo telo” na neki način drugo telo „Hazarskog rečnika” – rekao je poznati pisac.
Vaše knjige svojevrsna su putovanja kroz vreme i prostor. Ima li u tome one barokne ideje o prolaznosti, o životu kao putovanju, i o ljudima kao putnicima?
Pokušao sam da odgovorim ne na pitanje o putovanju, nego na pitanje o selidbi. Da nastavim tamo gde je Crnjanski stao sa rečenicom: „Seoba ima, smrti nema”. I da obrazložim da su smrti, kako nam kažu jevanđelja, selidbe u neko drugo sada. Mi jesmo, kako kažete, putnici, ali u skafanderu, mi smo ti vanzemaljci o kojima toliko lupamo glavu. Uostalom, moderna kvantna fizika priznaje paralelne svetove i stvarnosti.
Vaš novi roman „Drugo telo” vodi nas kroz vreme od 18. do 21. veka. Kroz kakve sve preobražaje i tajne ste i sami, zajedno sa svojim junacima, prošli na putu te priče?
To je ljubavni roman, ali to je i pobožni roman, i u tome smislu što nas kroz te vekove vodi Isus, koji nam je svojim vaskrsnućem i uzašašćem na nebo pokazao da i mi možemo vaskrsnuti. Jedan čitalac mi je u sali rekao da ko neće da umre treba da pročita „Drugo telo”. Ja ne bih sudio o njegovom sudu, ali svakako svako od nas ima osećaj besmrtnosti. Sa njime se rađa. Zašto bi, uostalom, neko napravio tako savršeni softver kao što je čovek za jednokratnu upotrebu? To su misli koje su me vodile kroz vekove koje ste pomenuli. Ali tu sam imao i dva prijatelja, koji su u XVIII veku tražili isto što i ja sa Jasminom Mihajlović (kojoj je roman posvećen) u našem XXI stoleću. Ta moja dva prijatelja su pisci Gavril Stefanović Venclović i Zaharija Orfelin. Oni su se pokazali i kao odlični junaci jednoga romana. Zahvaljujući njima mogao sam da napišem poglavlje „Sotona pije sok od jabuke”, jedno od najboljih u romanu, ako se tome doda i odeljak u biblioteci, koji se najviše dopao mom prijatelju iz XXI veka, ruskome piscu Šiškinu.
Kakva je simbolika tela u Vašim delima?
Hteo sam na primeru Isusovoga tela da pokažem, sklužeći se verodostojnim izvorima, da čovek ima dva tela. Hristos je od ustajanja iz groba pa do vaznesenja imao dva tela, naizmenično se prikazujući onima koji ga dobro znaju, Mariji Magdaleni, apostolima i drugima, čas u jednom, čas u drugom svom vidu, jer ga u „drugom telu” nisu prepoznavali. „Držale su im se oči pa ga nisu poznali”, kaže jevanđelje. Mi smo, dakle, slepi za Njegovo, pa i za naše drugo telo. Ono je uostalom, naslikano u Sopoćanima, na fresci gde Hristos uznosi na nebo drugo telo svoje majke, u vidu maloga deteta zavijenog u plašt, dok prvo telo Hristove majke leži na odru pred njima. O tome da je drugo telo naše u vidu deteta ima i jedna lepa legenda iz XVIII veka.
Šta telo ujedinjuje sa duhom, šta nas čini celovitim?
Drugo telo ima sećanja na prvo telo, zato njega ne treba osetiti, kao što i mi u ovom prvom telu imamo slutnju da ćemo biti večni, da ćemo imati drugo telo kao Isus.Vera u vaskrsenje duha i tela jeste vera u poraz smrti. Međutim, da li je u sposobnosti da se u svemu vidi lepota već svojevrsno vaskrsenje?
Osećanje lepote jeste jedna velika pobeda čoveka nad prirodnim silama. Ali, pogledajte koliko čarobne lepote potone svake jeseni u Dunav sa Fruške gore, a da to jedva neko od ljudi opazi. Zato mislim da je lepota u umetnosti i u prirodi nedeljiva.
Kažu da je čovek bez tajne čovek bez duše. Da li vam se čini da, i pored sveopšteg ogoljavanja stvari oko nas, suština ostaje zamagljena?
Mislim, i ne samo ja, da sve dublje prodiremo, ne više golim pogledom nego i najrazličitijim pomagalima (u koja ubrajam i nauku), u tajne prirode i sopstvenog bića. U svemir i mikrokosmos. Dokle smo na tom putu stigli, mi ne možemo znati. Ali da je dug put pred nama (ako nas ne uništi neka kataklizma), nema sumnje. Naš pogled je, kako kažu naši stari u XVIII veku, od anđeoske brzine sazdan, ali prepreke pred njim ne daju mu da tu brzinu upotrebi koliko bi hteo i mogao.
Marina Vulićević
10.03.07
Slava se seli
Milorad Pavić
Vest da je roman "Drugo telo" za samo mesec dana prodat u Rusiji u 15 hiljada primeraka kao i postavljanje komedije "Svadba u kupatilu" na scenu Pozorišta na Terazijama izbacili su (ponovo) Milorada Pavića u književno-teatarsku orbitu. Posle drama "Krevet za troje", "Zauvek i dan više", kao i romana "Predeo slikan čajem" i "Hazarski rečnik", još jedna pavićevska priča biće odmeravana glumački, rediteljski, scenografski...
Uz opasku da je u svetu dosta izvođen a kod nas malo ili nimalo, Milorad Pavić objašnjava da deli sudbinu gospođe Srbljanović, budući da su oboje neka vrsta, kako kaže, teatarskih disidenata. Obradovan postavljanjem "Svadbe" na scenu "obnovljenog pozorišta ispod kojeg teče reka", pisac otkriva da je u ovoj veseloj igri u sedam slika najlepše i najvažnije ono što se događa na njenom kraju.
LUTANJE
- DOGAĐA se rat dve muzike - vojne i ljubavne. Između njih su protagonisti - mnogo žena i muškaraca, mnogo nacija... Ali, ceo komad ima neku feminističku notu - ipak žene u njemu vode glavnu ulogu. Između njih je i jedan pesnik, Jonesko, koji ne može da se snaće u svom vremenu, sa svojim polom, ali se odlično snalazi u viđenju buduđnosti. S obzirom da se komad događa 20-ih godina prošlog veka on vidi, kao svoju budućost, našu sadašnjost.
Kako vi sada vidite svoju književnu prošlost, šta se promenilo od "Palimstesta" do danas, da li ste i koliko kao pisac lutali?
- Odavno sam rekao da sam pisac već 250 godina, da su moji preci bili s kolena na koleno umetnici pa me moja profesija nije iznenadila. To će reći da nisam lutao.
A koliko ste istraživali?
- Moje istraživanje se najbolje može videti u mojim naučnim radovima. Mada, moram priznati da sam se u poslednje vreme sa "Drugim telom" više nego u ranijim knjigama suočio sa teološkim repertoarom, sa Svetim pismom čije sam neke delove pokušao da pročitam na nov način. Morao sam da proučavam i apokrifne spise, ali, sve to zajedno bilo je na periferiji mojih interesovanja. Osnovno je bilo - možemo li posle smrti mi imati drugo telo kao što je Hrist imao i obećao nam da možemo. Istovremeno , to je ljubavna priča koja se proteže kroz tri veka, od 18. do 21.
Nedavno ste došli sa gostovanja iz Grčke, tamo upravo prevode "Drugo telo". Ima li razlike u prijemu vaših dela recimo u Grčkoj, Rusiji, Japanu, Koreji?
- Postoje tri odgovora. Jedan je - slava se seli. Nikad ne možete dugo biti slavni u istoj zemlji, po mojoj proceni najviše desetak godina. Toliko sam godina na Zapadu bio veoma često čitan i štampan, dok sam u Sovjetskom savezu bio zabranjen pisac. Kad se rodila nova Rusija preveli su svaki red koji sam napisao. U isto vreme izdavačima na Zapadu je sugerisano da pisce iz Srbije nije dobro objavljivati, tako da sam tu sudbinu podelio sa drugima. Skoro da se može reći da sam prvo bio zabranjen u SSSR a posle na Zapadu. Treći odgovor je vezan za dalekoistične zemlje. Najjednostavije je bilo u Japanu, najkomlikovanije u Kini... Jedan mali kineski časopis je objavio Hazarski rečnik u nastavcima. Kineski slavisti su otkrili da je jedan poznati kineski pisac plagirao Rečnik, došlo je do žučne polemike u novinama i na kraju je sve došlo do suda. Iza ovakvog iskustva otkrijete da vaša misao može da probije barijeru prostora, pa i plagijata.
Da li ste i dalje zagovornik teze o recikliranju umetnosti, o njenom pravu da jede sama sebe?
- Oduvek sam mislio da svaku stvar čoveku treba reći dva puta da bi je jednom čuo. Zato u mojim knjigama postoje ponavljanja, eho. Jasmina Mihailović je to nazvala arhipelag Pavić. A arhipelag označava nešto što ima podvodnu vezu.
KRITIKE
Vide li isto u vašim knjigama čitaoci sa različitih strana sveta?
- Svakom ide nešto drugo. Francuzi su mi otkrili da ideja o propasti jednog naroda ne mora da se shvati kao ideja o propasti malog naroda. Kod njih su Hazari prevedeni kao Kvazari, kao da su postali crna rupa književnosti koja sve guta. Rusi su, pak, iz mojih knjiga uzeli ono što u tom trenutku nisu imali. Moje je da sa tog stola omogućim svakom da uzme šta mu treba. Moja književnost je jedan švedski sto sa kojeg svako može da uzme koliko hoće i sa kojeg kraja hoće. Dao sam slobodu čitaocu da uzme koliko mu treba. Oni koji su se uplašili slobode podsećaju me na Buridanovog magarca koji je umro od gladi između dva plasta sena ne znajući od kojeg da počne.
Kako reagujete na sve oštrije kritike koje su upućene vašim knjigama?
- Sve moje knjige sam komponovao tako da mogu da se čitaju u dva ključa - kao nelinearno štivo, da se čita skokovito, u delovima, sa različitih krajeva, ali i kao štivo koje se može čitati i na klasičan način. Mislim da sve kritike koje mogu ići na moje delo pomišljaju da se ono može čitati samo na nelinearan, neklasičan način, što, razume se, nije tačno. Ima tu još jedan odgovor - ko voli nekog drugog pisca neka čita tog drugog pisca.
A od književnosti, šta je po vašem mišljenju njena današnja misija?
- Mislim da 21. vek neće biti blagonaklon prema književnosti kao što je bio 20. U 21. veku važna je brza komunikacija, a to znači slika, muzika. Književnost je ostala na sporovoznoj tračnici. Na misao morate da udarite okove da biste je pretvorili u rečenicu, u jezički fenomen. Ja sam nelinearnim pismom pokušao da premostim taj jaz, prvo - da ne budem dosadan, drugo - da čitaocu preporučim da sam bira svoj način čitanja. U 21. veku taj će čitalac - uveren sam - odabrati najbrži način čitanja.
VUKOV MARKETING
Kako komentarišete to što se često govori o vašim marketinškim sposobnostima, o vašoj veštini zavođenja da istupima u javnosti, ponašanjem, pozom, zapravo promovišete svoje delo?
- Sve može da se svede na dobro plasiranje knjiga. Još je Vuk Karadžić pre dva veka razvio do tada neviđenu propagandu za svoj Rečnik. To, dakle, nije novina kod nas. Ali, ma kako trgovali, ako nemate dobru robu - nećete je prodati. Nema od toga na duge staze ništa.
Dejana VUKOVIĆ
24.12.06
Niko nije prorok u svom selu
Pisac 21. veka: Milorad Pavić
Naš najpoznatiji i najprevođeniji pisac, Milorad Pavić, upravo je objavio najnoviji roman „Drugo telo” (izdavač Grafički atelje Dereta) čija se radnja dešava u rasponu od tri veka, od 18. do 21. stoleća. U taj okvir, Pavić je smestio ljubavne parove koji tragaju za kamenim prstenom, Bogorodičinim suzama i stihom koji pojedinačno, a pogotovu zajedno, proriču budućnost i izvan granica ljudskih života. Knjiga iznosi tezu da je Isus Hristos imao drugo telo i da ga i čovek može imati ako „uistodobi svoje zemaljsko telo sa svojim duhovnim telom u istom vremenskom trenutku”. Zalog, do ponovnog prepoznavanja, bio bi otisak poljupca na vratu voljene osobe.
INTERVJU
Zašto ste odlučili da Vaš najnoviji roman bude objavljen prvo na ruskom jeziku?
– Mogli biste me upitati zašto se nisam odlučio za poljsko izdanje. Ono će izaći za koji dan. Stvar je jednostavna: izdavači izdaju ono što im treba čim stignu. S druge strane, podsećam Vas i čitaoce „Politike” da ovo nije prva moja knjiga koja najpre izlazi u svetu pa onda kod nas. Moja knjiga „Roman kao država” najpre je objavljena na ruskom u Petrogradu, pa posle godinu dana ovde, kod „Platoa”. To je stvar izdavačkih potreba. Uostalom, da su pozorišta u NJujorku, Manhajmu, Parizu, Moskvi, Petrogradu i Sibiru čekala da me neko ovde izvede, ne bi me igrala, jer ovde me niko ne igra. Časni izuzetak je Atelje 212 koji je sa Pandurom i jednom međunarodnom trupom pre neku godinu sjajno izveo „Hazarski rečnik”, a Pozorište na Terazijama će, ako Bog da, izvesti moju komediju „Svadba u kupatilu”.
„Hazarski rečnik” plagiran je u Kini, pa je onda objavljena Vaša originalna verzija. Ipak, stranicu i po u „Drugom telu” napisali ste na kineskom?
– Ta stranica je ustvari prevod na kineski mojeg teksta „Glinena armija” koji je posvećen otkriću čuvene arheološke „grobnice” cele jedne kineske vojske pre mnogo vekova načinjene od ilovače. Što se plagijata tiče „Politika” je opširno o tome pisala, a ja bih dodao da je na mene on načinio dobar utisak, jer kada vaša misao i vaša literatura mogu da prodru (ma i pod tuđim imenom) tako daleko, to nešto znači. Uostalom plagijat su u Kini otkrili kineski slavisti i o tome slučaju je objavljena zasebna knjiga. Ja mislim, i zato je ta stranica u mom romanu „Drugo telo”, da je Kina jedna od nacija pred kojom leži budućnost. Ne zbog toga što ih je tako mnogo, nego zato što imaju zajedno sa Japancima i Indusima drugačiju ishranu od naše. O tome nešto kažem i u svom romanu.
A Zapad? „Drugo telo” počiva na stabilnim, čvrstim stubovima visokih dometa zapadne civilizacije. Mislite li da ona polako tone?
– Ako me pitate o zapadnoevropskoj civilizaciji, rekao bih da ona dobija svoju metamorfozu u SAD i u dalekoističnim civilizacijama. One su od nje uzele onaj hranljivi deo. Što se tiče nas, koji živimo na tome tlu, dakle u Zapadnoj Evropi (ako pod tim shvatite ono što je mislio Puškin) mi više no ostali deo sveta možemo da uživamo u plodovima te civilizacije. Dodao bih da moj roman počiva na hrišćanskim osnovama, što je malo šire no što bi se moglo iscrpsti zapadnoevropskom civilizacijskom zonom.
Iako Evropi pripadamo oduvek, ona nas je izopštila. Povratak u nju nije bezuslovan, štaviše, taj uslov uvek visi nad našim glavama kao Damoklov mač. Ako bi pao, zasekao bi i „zdravo tkivo”...
– Prvo, postavlja se pitanje šta bi bilo „zdravo tkivo” i ko to određuje. Drugo, ako ne znaš da izračunaš ni svoju korist ni svoju štetu, nije čudo što si neprilagođen. Sam si za to kriv.
Pamti li istorija da je mudra reč nadjačala zlo?
– To je staro pitanje. Moj odgovor je: da nije bilo „mudre reči” od Homera do naših dana, svet bi bio još gori.
Ako čovek 21. veka više nego ikad traži odgovore na pitanja života i smrti, preispituje veru i dovodi sve u sumnju, nije li on onda više zastrašen nego pračovek pred univerzumom?
– Čovek je uvek zastrašen pred univerzumom. Ja sam u svom novom romanu rekao da smo mi sami, samo u drugome telu, oni vanzemaljci o kojima toliko lupamo glavu. Univerzum i jeste nešto pred čime treba da budemo zastrašeni.
U novom romanu pokušavate da date odgovor na pitanje ima li života posle smrti, drugim telom Isusa Hrista. Otkuda da se bavite ovim temama?
– Svaki čovek se bavi ovim temama. Svaki čovek bi voleo da sazna hoćemo li posle smrti imati drugo telo kao što ga je imao Hristos i kao što nam je prorekao.
Ruski izdavač za Vaš novi roman kaže da je neka vrsta slovenske paralele Den Braunovom bestseleru „Davinčijev kod”. Slažete li se sa tom ocenom?
– Mene su poredili sa mnogim piscima. Zašto ne bi i sa Denom Braunom? Ja, uostalom, ne krijem da mi se njegova dela koja su pokupila svo iskustvo filma koje se u književnosti može upotrebiti, dopadaju. Time što je nešto bestseler ne znači da je to loša literatura. Da je to tačno onda bih i ja bio loša literatura.
Stavljaju Vas i u isti red sa Borhesom, Nabokovim, Kalvinom i Ekom. Svet je prepoznao vrednosti Vaše literature, možda i više nego mi...
– Odavno je rečeno da niko nije prorok u svom selu. Ja se ne žalim. Ja samo odgovaram na vaše pitanje. Ne žalim se iz jednostavnog razloga: u svetu ja imam mnogo više čitalaca i gledalaca nego ovde. To je stvar brojki, a ne ukusa
Nalazite li među našim mladim autorima svog sledbenika?
– Vaše pitanje bih dopunio: među mladim piscima ima mnogo žena koje su ostvarile zavidni nivo književnog iskaza. Navešću one koje sam nedavno čitao: gospođica Novaković sa svojim ogromnim romanom, Isidora Bijelica sa divnom knjigom priča „Voleti i umreti na Karibima”. Pretpostavljam da bi vredelo videti i novu dramu gospođe Srbljanović, koja se sada igra u Parizu. Jasmina Mihajlović je nedavno završila svoj novi roman „Pariski poljubac” i tu knjigu sam sa velikim zadovoljstvom pročitao u rukopisu. Volim da čitam Belimarkovića i Gorana Petrovića.
Roman „Drugo telo” posvetili ste svojoj supruzi Jasmini Mihajlović koja je, takođe, književnik. Pohvala ljubavi? Ženskom biću?
– To je na neki način autobiografski roman. To je teološka rasprava, religijski triler, ljubavni roman. Dakle, sve je što kažete za njega, a i mnogo više.
Poruka romana je hrišćanska: biti srećan koliko se može. Kako prepoznati sreću?
– Sreća je što ste živi. Sreća je što umete da vodite ljubav. Sreća je što možete da pišete knjige. Sreća je što volite da jedete i pijete, sreća je što imate toplu postelju, dok je imate.
SMS ljubavna pisma
Jednom ste se upitali da li umetnički pristup književnosti donosi danas ono što je donosio u drugim vremenima. U čemu je razlika?
– Ovo je ikonički vek – XXI stoleće traži brzu komunikaciju, sliku, muziku. Rečenica je prespora za ovo ubrzano vreme. Pogledajte ljubavna pisma: to su danas veoma skraćene SMS poruke na mobilnom. Pa, ipak, za čudo, nikada se nije toliko štampalo knjiga svih vrsta i nikada se otkada postoji knjiga nije toliko čitalo kao danas. Potrošiće sve šume da naprave papir, reći ćete. A ja ću reći: neće, jer su u Japanu već izmislili elektronsku knjigu koja liči na svaku drugu knjigu i nećete morati da je čitate sa kompjuterskog monitora, nego ćete je nositi u krevet i listati je digitalnim putem. Tako ćete držati u ruci celu biblioteku u jednom tomu.
Anđelka Cvijić
Glas javnosti
24.12.2006.
Politike se treba čuvati
Milorad Pavić - književnik
Bibliju nikada nećemo iščitati do kraja, pa je i moj roman pokušaj da Novi zavet pročitam ponovo s više pažnje. Mislim na delove koji se odnose na Hristovo vaskrsnuće i na sve što mu se posle vaskrsnuća desilo, kada ga učenice i učenici nisu poznali
Milorad Pavić, jedan od naših najčitanijih i najprevođenijih pisaca, oglasio se protekle nedelje novom knjigom. Reč je o romanu "Drugo telo", koji će "za neke čitaoce biti ljubavna priča koja se proteže kroz četiri veka, a za neke pobožni roman o drugom telu Hristovom. Akteri ovog romana su dva ljubavna para u osamnaestom veku i dva ljubavna para u dvadeset prvom veku koji tragaju za drugim telom Hrista i drugim telom čoveka. Oni iz osamnaestog veka žive u Veneciji i Sentandreji, a oni iz dvadeset prvog veka pomalo svuda, od Pariza do Beograda...
Kako biste predstavili vaš novi roman?
- "Drugo telo" je ljubavni roman, religiozni triler, metafizička priča. Što god hoćete. Ali, roman govori o nečem što je suštinski važno svakome. Ta opšta tema - kako izgleda naša smrt. Je li ona nepovratna? Zauvek? Mi se rađamo sa usađenim osećanjem da smo večni. Da ćemo zauvek živeti. Je li to tako?
"Drugo telo" ruski kritičari upoređuju s Den Braunovim "Da Vinčijevim kodom", smatrajući da vaš roman predstavlja slovensku paralelu "Da Vinčijevom kodu". Šta vi mislite o tome?
- Veoma volim "Da Vinčijev kod" Dena Brauna, ali moj roman je o nečem sasvim drugom. Ono što je kod nas zajedničko jeste religiozni naboj romana. Religiozni roman je, uostalom, ponovo u modi. LJudima je dosta ideologije. Hoće da kroz religiju nađu odgovore na pitanja koja ih tište. I ja sam jedan od takvih.
Zanimljivo je da vaš roman nazivaju "novim čitanjem Biblije". U kojoj meri je Biblija bila Vaš izvor?
- Mislim da Bibliju nikada nećemo iščitati do kraja, pa je i ovaj moj roman pokušaj da Novi zavet pročitam ponovo, s više pažnje no ranije. Tu mislim naročito na one delove koji se odnose na Hristovo vaskrsnuće i na sve ono što mu se posle vaskrsnuća desilo, kada ga učenice i učenici nisu poznali. Sve to mora ponovo da se promisli. O tome govori moj roman "Drugo telo".
Kako biste precizno protumačili simboliku "Drugog tela". Koliko je savremenom čoveku novog veka moguće a koliko teško da ga dosegne?
- "Drugo telo", koliko znamo sa fresaka i iz Biblije, manje je od našeg sadašnjeg tela. Da li će ono tamo negde gde će boraviti dalje da raste, mi ne znamo, a to i nije važno. Važno je da nam ga je Hristos obećao. Prema mom mišljenju, strahovito dug put pročišćavanja predstoji nam da bismo dobili drugo telo još na zemlji kao On. Stotine i stotine godina. Šta sve ne treba pročistiti!
Pošlo vam je za rukom da budete među najčitanijim i najtraženijim piscima u Rusiji, gde su "Drugo telo" preveli pre izdanja na srpskom. Kakva su vaša iskustva s ruskim čitaocima? Šta vas najčešće pitaju? Koja vaša knjiga je tamo postigla najveći uspeh?
- Da bih odgovorio na vaša pitanja, moram da kažem najpre da se slava seli. NJu ne drži mesto. Najpre sam imao ugled na Zapadu. Objavljena je jedna knjiga Jasmine Tešanović sa tamošnjim isečcima iz štampe. U to vreme sam u Sovjetskom Savezu bio zabranjen. Kada je došla nova Rusija, preveli su tamo svaki red koji sam napisao, neke knjige prevode još iz rukopisa, kao što je bio slučaj sa mojom knjigom "Roman kao država" ili sa romanom "Drugo telo". Najdirljiviji susret sa ruskom publikom imali smo Jasmina Mihajlović i ja u "Moskovskom hudožestvenom teatru Čehova" prilikom premijere moje interaktivne drame "Za uvek i dan više". Ta energija čoveka može da smrvi iako je pozitivna.
Svojim knjigama ste od samog početka spisateljske karijere postepeno otvarali vrata budućnosti literature. "Hazarski rečnik" nazvan je knjigom novog milenijuma. Kakva je vizija sudbine knjige u budućnosti, s obzirom na pojavu i prisustvo novih medija?
- Nikad se u istoriji knjige nije toliko čitalo kao danas. Lažne su sve brige za knjigu. Ona će samo podeliti svoje dužnosti s novim elektronskim medijima. Moj rad u oblasti interaktivne drame doprineo je da osetim kako zaista pišem u dvadeset prvom, a ne u dvadesetom veku.
Skoro je pravilo da kraj jedne godine zatekne ljude u umoru i zasićenju. Vi ste na nedavnoj promociji novog romana privukli pažnju svojom energijom, svežinom i optimizmom. Šta je vaša tajna, recept vaše dobre forme?
- Sreća, ljubav i posao koji volite. Nije lako spojiti.
Kako uspevate da podnesete dinamiku koju sobom nosi aktivan stvaralački život poput vašeg?
- Sve češće mi je potrebno da nekud otputujem, da predahnem. Ali, takvo mesto za predah jedva uspevam da otkrijem. Jedan čitalac mi je svojevremeno nudio preko elektronske pošte da mi ustupi na korišćenje svoje kuće po egejskim ostrvima. Najviše volim nultu nadmorsku visinu. S tih putovanja donesem ponekad pokoju priču, kao iz Carigrada priču "Dve lepeze iz Galate", ili iz Kaira "Priču o travi".
Šta je ono što biste poželeli sebi, a šta svom čitateljstvu u narednoj godini?
- Za narednu, 2007. godinu želim svakome, pa i sebi, zdravlja. Knjiga koju čitate zdravi i knjiga koju čitate bolesni, iako je ista, nije ista knjiga. Dakle, želim mnogo lepih, zdravih čitanja!
Kako se od svih vaših talenata izdvojio baš ovaj koji je odredio vašu današnju profesiju?
- Pavići su preko dvesta godina pisci, i u svakom drugom kolenu imali smo ponekog pesnika ili dramskog pisca još tamo od DžVIII veka kada je u Budimu jedan moj daleki predak objavio zbirku deseteračkih pesama sledeći modu guslarske epike.
Da li ste u mladosti imali književni uzor i ko je to bio?
- Nekako nisam uspeo da ga nađem. Bilo ih je, u stvari, više. Voleo sam da čitam prozne vrste narodne književnosti (poslovica, zagonetka), crkvene besednike. Jezik i rečenice sam učio od njih, u prvom redu od velikog besednika DžVIII veka Gavrila Stefanovića Venclovića i od njegovih ruskih i ukrajinskih uzora Polockog, Prokopoviča i drugih. Voleo sam takođe da čitam i rano počeo da prevodim Puškina i francuske pesnike Plejade.
Vaš brak sa Jasminom Mihajlović je jedan od najuspešnijih na našoj javnoj sceni. Ima li tu nekih posebnih pravila?
- Brak je nešto što se svako jutro mora nahraniti kao ptica u kavezu. Uginuće ako mu ne posvećujete dovoljno vremena i energije, i ako ga stavite na poslednje mesto posle svih dnevnih obaveza.
Kakav stav imate prema politici?
- Nešto čega se treba čuvati ako niste profesionalac, a ja amaterizam prezirem.
Kako glasi životni moto Milorada Pavića?
Kad muze govore, topovi ćute.
Mila Milosavljević
Danas
24.12.2006.
Milorad Pavić o svojoj upravo objavljenoj knjizi "Drugo telo"
Roman kao čitanje poljubaca
Svaki novi roman Milorada Pavića događaj je u svetskim književnim razmerama. Njegova nova knjiga Drugo telo prvo se pojavila u Rusiji i sada se prevodi na desetak svetskih jezika. Za neke čitaoce, ova knjiga je ljubavna priča koja se proteže kroz četiri veka , a za neke druge pobožni roman o drugom telu Hristovom. U svakom slučaju - objava je nekih važnih činjenica o životu samom i o onom životu posle ovog života. O povratku hrišćanstva u literaturu gde se sve češće pojavljuje kao tema, ali i o Pavićevom doživljaju religije, literature i umetnosti u XXI veku, govorili smo sa piscem.
Poslednjih godina sve je više knjiga čija su tema religija i religioznost. Da li su pisci postali bogotražitelji ili su to čitaoci?
- Vi me pitate ustvari šta je to religiozni triler. On se deli na knjige koje se u tome znaku pišu na Istoku i na Zapadu. One na istoku imaju predznak sitosti od ideologije u lenjinističko-marksističkom ključu. Religiozni triler na Zapadu (Den Braun je dobar primer) trenutno je u znaku žene. U priču o Hristu vraća se ženski princip.
Ruski izdavač kaže da Vaš novi roman govori o tome šta "hrišćanstvo može pružiti čoveku u XXI veku". Šta, po Ašem mišljenju, hrišćanstvo može pružiti čoveku u XXI veku, a šta čovek hrišćanstvu?
- Hrišćanstvo čoveku u XXI veku može da pruži mnogo toga, jedna od priča je obnova verovanja u drugo telo, koje nam je Hristos obećao. Moramo se preobratiti i fizički i duhovno ako ga hoćemo. Svi oni napori koje prvenstveno žena, a i muškarac čine danas kroz negovanje tela, u raznim "spa" - banjama, morskim kupkama, čitava hemijska industrija sa granom posvećenom kozmetici ili bioenergiji, Joga i druge tibetanske vežbe tela, nova kuhinja, ishrana XXI veka - sve to vodi ka jednom novom telu, čiji će otisak poneti i naše drugo telo posle smrti. Nije svejedno kakvi na taj poslednji put krenemo. Uostalom, o tom novom koje nas čeka iza zatvorenih vrata sutrašnjice govori i jedan roman koji sam preksinoć pročitao. To je Pariski poljubac Jasmine Mihajlović.
U novom romanu tvrdite da "negde niko od nas nije mrtav". Koja su to mesta gde smo svi, pomalo, besmrtni?
- Jedna moja junakinja u novom romanu tvrdi otprilike: "zar ti nisi oduvek pomalo verovao da si besmrtan? Ko bi, uostalom, načinio tako rafinovan softver, kao što si ti, za jednokratnu upotrebu?" n Kakav je, privatno, Vaš odnos sa Bogom? Poznajete li se, razgovarate li sa njim ili ga posmatrate sa strane - okom spisatelja?
- Mnogo je važnije kako mene On vidi. Ponekad sam pišući Drugo telo pokušavao i na trenutke imao utisak da sam ostvario dodir sa Nečim. To se naročito ispoljilo onda kada sam načinio mapu Njegovog kretanja posle ustajanja iz groba, ili kada sam shvatio šta Mu je Anđeo rekao tešeći ga pred razapinjanje na krst). Posle Drugog tela kao da sam postao pomireniji s Njime.
Imate li utisak da Vaša slava putuje svetom onako kao što putuje i svetska moć. U jednom trenutku otkrili su Vas u Americi, da biste zatim bili veoma slavni u Rusiji. Onda je krenuo period Vaše popularnosti u Kini, koji je počeo jednim plagijatom "Hazarskog rečnika" ili drugačije?
- Kao da se to dešava sa mojim knjigama. One jesu imale svoj bum najpre na Zapadu, pa u Rusiji, a zatim u Kin, u Japanu ili Koreji. Te knjige ja nisam mogao da pratim tamo. Odlomci o lepoj recepciji su dopirali do mene. Ali ta tržišta tamo i ti jezici, taj sukob koji su u Kini doveli do suda i do objavljivanja knjige koja je prenela polemiku za i protiv pisca koji me je plagirao, to sve izmiče evropskom nivou poimanja stvari. Kada me je kineski novinar upitao o tom slučaju, pitao sam ga da li je plagijat pročitao. Stidljivo je odgovorio da jeste. Pitao sam ga da li mu se dopalo? Još stidljivije je odgovorio da jeste. Šta ćete više? Jedna misao ili jedna knjiga, ili jedno osećanje, prodje kroz tolike razdaljine i još uvek deluje!
U Drugom telu Vaša junakinja Lisa Swift ume da čita poljupce. Slutim da ste i Vi u životu umeli da pročitate celove koji su Vam upućivani. Šta ste iz njih pročitali?
- Iz poljupca se može pročitati mnogo što šta. To se u mom romanu i nabraja. Ali, ono što sam ja namenio poljupcu, to je jedna čudna moć da on može biti i sredstvo razgovora ili kontaktiranja između živih i mrtvih. Ubeđen sam da poljubac neke drage osobe možete osetiti i posle njene smrti.
Tvrdite da će književnost XXI veka određivati čitaoci, a ne pisci. Kakva nam književnost sleduje?
- Književnost nema u XXI veku istu težinu kao što ju je imala u prošlom XX stoleću. Današnji gledalac traži ikonično, ili zvučno, dakle, brzo komuniciranje. Vaše knjige su prespore za ovaj vek. Pa ipak, njih ima sve više i nikada se nije toliko čitalo kao danas. Ipak je lepo uzeti u krevet neki roman i zaspati na sredini neke lepe rečenice.
Sanja Domazet
31.03.07 Politika
Bez „baroknih” akrobacija
Drugo telo, Milorad Pavić
Iako je jedna od temeljnih dogmi postmodernog mišljenja ona o krahu „velikih priča”, odnosno priča koje imaju sposobnost da homogenizuju kolektiv, čini mi se da tu ideju Da Vinčijev kod dovodi u pitanje. Naime, popularnost ovog romana pokazuje da hrišćanstvo još uvek ima formu „velike priče”, jer inače, ova hermeneutička arheologija ne bi mogla postati planetarni bestseler.
Posle Brauna, investicije u „biblijsku” arheologiju, hermeneutičku ili onu stvarnu, porasle su, pa ne čudi što se pojavio i novi (mogući) Hristov grob, o kojem je proslavljeni režiser Džejms Kameron snimio dokumentarac. Interesantno je, međutim, da će se vest o ovom dokumentarnom celuloidu, pojaviti i na dva tako različita (a zapravo tako slična mesta): na sajtu BBC-a i sajtu nekakvog Inentertainmenta, na kom čovek može da se obevesti i o tome ko su glavne konkurentkinje za „Mamu godine” među slavnima.
To može da čudi samo naivne: ako priča o Hristovom grobu spada u rubriku „zabava” i „glasine” to je onda zato što u postmodernoj civilizaciji hrišćanstvo, za većinu ljudi, nema više nikakvu obavezujuću funkciju. Ono postaje pop-priča sa opštepoznatim likovima, pa bi bilo šteta ne iskoristiti tu činjenicu i snimiti, ili dopisati, novi ciklus zbitija u toj seriji.
U kontekstu ovakvog hermeneutičko-arheoloških interesovanja za Bibliju, treba čitati i Pavićev novi roman koji tematizuje motiv Hristovog drugog tela, te misterioznog i nedostajućeg slova Shin čiji oblik iscrtava putanja Hristovih putovanja pošto što je ustao iz groba. Pavić je očigledno bio svestan da potencijalni čitaoci Drugog tela, mogu biti i oni koji su navikli na brzu prozu lišenu nekih, za Pavića karakterističnih, mikrostiliskih vinjeta. Stoga je stil ovog romana pročišćen od „baroknih” akrobacija u onoj meri u kojoj još uvek ne ugrožava prepoznatljivost ovog pisca.
Sem toga, univerzalnost priče (koja je sada očigledna, do koje čitalac dolazi bez ikakve hermeneutičke operacije) učinila je da se u Pavićevom tekstu raspozna ideal jedne planetarne knjige u kojoj će se naći ne samo rečenice na raznim evropskim i neevropskim jezicim, već i umetnuti crteži i slike. Taj planetarni duh raspoznaje se i u imenima pažljivo odabranih brendova, u suptilnoj upotrebi komunikacionih sredstava (sms, e-mail) u jednoj prostranoj geografiji: Pariz, Beograd, Minhen, Kina... Vidljiv je ovaj duh i tamo gde roman poseže za nacionalnom kulturom: Sent Andreja i Venecija u doba Orfelina, znaci kosmpolitskog XVIII veka, predstavljaju odgovarajući kulturno-istorijski motor za tekstualnu tvorevinu koja stremi da se raširi po celoj planeti.
Sve to Pavićev roman čini jednim književnim proizvodom. Drugo telo zasigurno ne može da se meri sa Pavićevim najboljim romanom, ali je to gotovo razumljivo. Postmoderna je piscu saopštila ono što mu je visoka moderna prećutala: Tržište (ma šta ova reč označavala) traži ili pisca ili njegovu/njenu knjigu. Nazvati ovaj roman proizvodom nije otuda kritičarski cinizam, već, nadam se, precizna oznaka Pavićevog poetičkog update-a, kojim se potvrđuje njegovo dosledno nastojanje da u svom opusu isprati sve implikacije svetskog kulturno-poetičkog Duha, bilo one „dobre” ili „loše” za književost.
Ovakav stav mi se čini hrabrijim od spisateljskog vajkanja da je vreme knjige prošlo. Dakle, ako već igramo zaustavno vreme, odigrajmo ga otvorenih očiju.
Ovakvo poetičko pakovanje romana ukazuje na još jedan momenat: naime, tek u ovakvom, nešto komercijalnijem okružju, može ozbiljno zazvučati i ona trajna istina koje predstavlja nekomercijalnu srž poriva za pisanjem: „drugo telo” svakog pisca, ono u kome će biti kada prvo propadne, jesu zapravo njegove knjige. Ponavljajući ovu ideju, Pavić će u centar svog proizvoda smestiti verovatno najintimnije poimanje vlastitog opusa.
Na tom intimnom mestu u knjizi ipak ima mesta i za nekomercijalnog čitaoca: onog koji veruje da će njegovo „drugo telo” biti sve one knjige koje je pročitao.
Slobodan VLADUŠIĆ
24.12.06 Danas
U Drugom telu i iznad njega
Drugo telo, Milorad Pavić
Drugo telo je deseti roman Milorada Pavića, u impozantnom nizu začetom pre nešto manje od četvrt veka Hazarskim rečnikom. Nastavljajući putovanje fantastičarskom magistralom, Pavić se u Drugom telu suvereno služi raznovrsnim žanrovskim obrascima, od kojih su žanr ljubavnog romana i romana (krimi) misterije, najpretežniji.
Kada na početku pisac ustvrdi da su svi likovi u Drugom telu postojali i da su dva najvažnija Zaharije Orfelin i Gavril Stefanović Venclović, a da je jedino identitet i status pripovedača sumnjiv i neizvestan, čitalac može to da prihvati kao jednu od piščevih igara, ali će se ljuto prevariti, ako piscu ne poveruje. Drugo telo, u kojem povremeno pripoveda upravo umrli pripovedač, može da se čita i kao roman koji svojom celinom objašnjava kako je logički to moguće. A moguće je, pokazuju poslednje stranice romana, one koje vas kompleksnom prstenastom strukturom podstiču da odmah iznova počnete čitanje štiva upravo privedenog kraju. Drugo telo govori o više od tri veka, mada je fokus glavnih likova, koje zatičemo u Veneciji odnosno Sent Andreji, usmeren prema 18. stoleću. Pozicija naratora, glavnog muškog lika i njegove supruge sa mnoštvom egzotičnih imena ( i inkarnacija) pak, čini roman izrazito aktuelnim i tangira momenat u kojem su ruski čitaoci kao prvi, a mi kao drugi dobili ezoteričnu priču o Elizabethi Lizi Imoli Swift. (Za nama će je ubrzo imati i čitaoci na još desetak jezika.)
Interesantnost fabule zasnovana na moći Pavićeve uobrazilje i erudicije spaja se u Drugom telu sa vrlo kompleksnim i često provokativnim idejama o Isusu Hristu i njegovom drugom telu, odnosno o odnosu našeg života i smrti i mogućnosti da i posle smrti inkarniramo i budemo živi. Ako tome dodamo i aktuelizaciju ideja o odnosu trodimenzionalnog prostora i vremena kao četvrte dimenzije, odnosno sadašnjosti i večnosti, verovatno se nazire da se Pavić u novom ključu bavio nekim od svojih centralnih opsesija, onima koje su ga učinile najslavnijim srpskim piscem u svetu i dostojnim svake kritičarske reakcije u matičnoj literaturi.
Jezik Drugog tela je unekoliko pojednostavljen i tako uravnotežen sa jednom od najsloženijih i najefektnijih romanesknih formalizacija koje je Milorad Pavić do sada stvorio. Ukratko: pravi, poentni roman srpske književnosti za kraj godine.
Vasa Pavković
21.12.06 Glas javnosti
Novo iščitavanje biblijskih spisa
Drugo telo, Milorad Pavić
Roman "Drugo telo" prevodi se na deset svetskih jezika. Novo Pavićevo delo je neka vrsta slovenske paralele "Da Vinčijevom kodu" Dena BraunaU knjižari "Dereta" juče je predstavljen novi roman Milorada Pavića "Drugo telo". Reč je o ljubavnoj priči koja se proteže kroz četiri veka. Prema rečima Petra Arbutine, urednika, za neke od čitaoca ova knjiga predstavljaće pobožni roman o drugom telu Hristovom i svakako objava nekih važnih stvari u životu i posle njega.
Sam roman, kako ističe autor prati, dva ljubavna para u dvadeset prvom veku i dva para u osamnaestom veku koji tragaju za drugim telom Hrista i drugim telom čoveka.
- Oni iz osamnaestog veka žive u Veneciji Sentandreji (Ugarska), a oni iz dvadeset prvog veka su pomalo svuda, od Pariza do Beograda - rekao je Pavić predstavljajući glavne junake svog romana.
Ovaj "metafizički triler", ovo "novo čitanje Biblije "pored ostalog govori i o tome šta je Hristu na Gori rekao Anđeo tešeći ga pred razapinjanje na krst, zatim o tome gde je Hristos sve bio posle ustajanja iz groba.
Roman "Drugo telo" Milorada Pavića najpre je objavljen u inostranstvu, a zatim i na srpskom jeziku. Svetsku premijeru "Drugo telo" je imalo na ruskom, u Petrogradu kod izdavačke kuće"Azbooka". Novi Pavićev roman prevodi se na deset svetskih jezika.
Prema rečima ruskih kritičara novi roman Milorada Pavića "Drugo telo""je neka vrsta slovenske paralele "Da Vinčijevom kodu" Dena Brauna." Pored toga što je rekao Den Braun o ženskom principu, vraćajući ga u priču o Hristu, postoje još neke važne stvari koje hrišćanstvo dvadeset prvog veka može da pruži čoveku. To je, na primer, drugo telo Hristovo, koje po njegovim rečima i čovek može doseći. O tome, o drugome telu govori Pavićeva knjiga."
M. M.