17.03.08 Dnevnik - Novine i časopisi
„Druga Venecija” Predraga Matvejevića
Mogli bismo reći da se konačno u našem izdanju pojavilo dugo najavljivano delo Predraga Matvejevića "Druga Venecija" ("Hesperiaedu", Beograd 2007), jednom delu naših čitalaca već dobro poznato kroz dva hrvatska izdanja (Zagreb 2002, 2004) kao i putem eseja i intervjua objavljenih u nekolicini dnevnih listova. Vrlo brzo "Druga Venecija" se mogla čitati u italijanskom prevodu, gde je prvo izdanje (tiraž od 10.000 primeraka) rasprodato za samo tri nedelje. Novija izdanja knjige proširena su za dva eseja: "Birtije mletačke" i "Kruh u Veneciji", koji su po autorovoj želji svojevremeno objavljeni kod nas ("Danas", jul-avgust 2003).
Knjiga "Druga Venecija" zapravo je nastala na osnovu ogleda "Venecijanski zaliv" (objavljen 1997. na italijanskom), koji je Matvejević napisao na poziv konzorcijuma "Nova Venecija", dakle, jedne od institucija koje svake druge godine finansiraju izdavanje knjige posvećene ovom gradu. Napisana "u istom ključu" kao i deceniju i po stariji "Mediteranski brevijar", knjigu o Veneciji takođe karakteriše bogata leksikografija kao i odabrani "inventar" gradskih fragmenata u kojima se provlače autorova promišljanja na temu istorije, geografije, botanike, filologije, meteorologije i brojnih drugih disciplina i diskursa.
Kako Matvejević napominje "prva Venecija", kao realni geografsko-istorijsko-umetnički toponim, postoji već u turističkim prospektima, naučnim studijama i opsežnim monografijama. Međutim, postoji i mnogo toga što je napisano o "drugoj" ili "drugačijoj" Veneciji, od srednjovekovnih i renesansnih hodočasnika i avanturista, preko Getea i Josifa Brodskog, koje autor pominje, do Paola Barbara i drugih savremenika. Svi su oni polazili od impresija i promišljanja jednog "fluidnog toposa", zalazeći u područja malih priča i tzv. običnih stvari.
Da bi se napisala knjiga kao što je "Druga Venecija", treba znati prepustiti se stvarnim ali i brojnim duhovnim boravcima u ovom jedinstvenom gradu sagrađenom na vodi. Jer, ono što autorovo oko traži i prati nije poznato i slavno, nego je pojedinost i osobenost, sastojak nečega što je neobično. Matvejević na početku govori kako je "tražio mesta sa kojih se poznata zdanja vide drugačije", ali priču započinje vodom i drvenim stubovima koji označavaju prilaze Laguni. Potom sledi fenomenologija rđe, pa autor dodaje kako ona i patina izjedaju sve što je od gvožđa, samo što "jedne izjeda hrđa, a druge ovija patina, koja je poput pozlate".
Matvejević posmatra zalaske sunca u Veneciji i uočava da ono ne zalazi jednako na obe strane Jadrana. Na istoku "sunce polegne na morsku površinu i utone, a na zapadnom delu zađe iza uzvisine kopna". Odatle, pisac dalje nastavlja, potiče naša reč "suton" (sunce tone) i italijanska "tramonto" (za brda). S druge strane, dajući osvrt na gradske mostove autora ne zanima njihova istorija ili graditelji. On osluškuje korake koji po njima ne odzvanjaju jednako ujutru i uveče, i kada pada kiša ili duva vetar. Matvejević nalazi podatak da su venecijanski kompozitori Vivaldi, Albinoni i drugi, upravo na mostovima otkrivali neku tajnu muziku.
Pisca privlače vrtovi (oni su danas teško pristupačni, ali ih je bilo što se može videti na bakropisu kartografa Koronela), ali i bezimene travke po zidovima, uz bunare i ograde, gde ih niko ne očekuje, a seme im donose jesenji vetrovi sa Krasa ili ogranka Alpa. Opis skrivenih venecijanskih vrtova i gradskih budžaka pretvara se u svojevrsnu litaniju u kojoj autor nabraja svo rastinje koje tamo zatekao. Tu su: čempres, palma, ponegde i libanonski cedar, krhke grane jasmina i tamarisa, lovor, oleander, iris, grčka ruža, kao i neko patuljasto kinesko drvce kojem pisac ne uspeva da izgovori ime.
Knjiga je ilustrovana vedutama grada-republike, grafikama uglavnom anonimnih autora koji su delovali od 15. do 19. veka. Priča se završava kratkim poetskim zapisima (poglavlje "Sjene gradova mediteranskih") u kojima pisac "zaziva sjene" dvadesetak gradova na Sredozemlju starijih od Venecije - Jerusalima, Bejruta, Carigrada, Kaira, Aleksandrije, Sevilje, Barselone i drugih. Matvejević se u delu "Druga Venecija", punom znanja i oštrine zapažanja, pokazao ne samo kao vrstan pisac nego i kao radoznali i pronicljivi istraživač. Ipak, ispod naslova ove knjige teško je staviti bilo kakav atribut ili formalnu odrednicu, jer ona je i putopis i poetska proza, kao što je i filozofska refleksija i lirika.
Siniša Kovačević
